Bog neće pomoći | Marko Pogačar

MEDITACIJE U NUŽDI

Ona (42), zatočena u liftu
On (43), u liftu zajedno s njom (42, zatočenom u liftu)
Marija (41), proizvođačica izvrsnih torti i majka, u svome stanu
On (44), njezin muž i otac, u njenom stanu
Ona (42), majka blizanaca, dječaka i djevojčice, u gostima
On (40), njezin muž i pretpostavljeni otac blizanaca, u gostima
Ona (44), prijateljica popisanih, bez djece, u istom stanu u gostima
Dječak (3), slavljenik
Blizanci (2,5), dječak i djevojčica, veoma jedno drugome nalik

“Tako je hladno”, rekla je. “Nije uopće hladno”, rekao je. “To je panika.”

Tako dolazi. Polako te zahvaća, poput kliješta za orahe, istovremeno čvrsto i meko, nalik glasu iz telefonske slušalice ostavljene da se njiše na žici, nečemu što se nikoga ne tiče i s tobom nema nikakve veze, a opet od toga, kao od onih znam-sve-o-tebi joga i mirisni štapići tipova ili krvopija u ljetnu večer, nikako ne možeš pobjeći; tako dolazi.

“Panika”, rekao je.

Jednim okom buljio je u njene do kraja proširene zjenice, u drugom, kojim kao da je naumio prodrijeti kroz nju, proći njegovim pogledom kroz njene kosti i meso, odražavala se crvena žaruljica s bijelim natpisom STOP. U jednom trenutku je bila upaljena. U drugom ne. Velike dlanove držao je na njenim ramenima. Možda i nisu bili toliko veliki.

“Nije panika, samo mi je hladno”, rekla je. Kratko je pogledala u zrcalo, ondje nije vidjela ništa neobično. Zagrizla je u članak kažiprsta, probila granicu boli i zatim povukla rukav džempera preko podlaktice, zapešća, do samih vrhova prstiju.

“Nije hladno, samo se smiri. Smiri se. Kroz pola sata smo u torti do grla. Kroz jedan sat htjet ćeš natrag u lift”, rekao je.

“Travanj je. Hladnoća dolazi iznutra”, rekao je, ali je pomislio na nešto posve drugo. Među dlanovima je, kao ljuske pistacija, spljoštio njezine dlanove.

“Tek noćas bi temperatura mogla pasti. Tako je to u travnju; znaš kakav je travanj. Zaista pasti”, rekao je.

“Znam”, rekla je. “Najokrutniji.” Zatim je dugo, kao u onoj mori u kojoj na dnu goleme kartonske kutije konjugira engleski glagol ‘kopati’ i u tome uvijek iznova griješi, gledala u vlastiti odraz. Nitko osim nje i velikog zrcala nije mogao znati za pogreške, osim zidova, koji su znali. “Samo što ovdje već odavno nema jorgovana. Ovaj grad bi bio ljepši da ima jorgovana. Bilo kakvih. Bilo gdje”, rekla je.

Katkad je uopće nije razumio, činilo mu se. Zapravo, ponekad nije bio siguran da se ljudi uopće mogu sasvim razumjeti. Kao da je bar jedan od dvoje uvijek pomalo gluh, da ne čuje barem na jedno uho, činilo mu se. Toliko mu se toga činilo.

“Zakasnit ćemo”, rekla je. “Kako to da nitko ne dolazi? Tu smo petnaest minuta.” Brojčanik sata na koji je pogledala bio je na strani dlana. Primijetio je da je sat skup, ali da joj ga nije on poklonio. Primijetio je i to da je star. Okruglo staklo je, automatski, reflektiralo u jednom času nebo, u drugom okolni pod. Trenutno nebo je bilo neonska kocka i lim s kojeg se, kiša hrđavih vijaka koja ponekad pljušti, ljuštila zaštitna boja. Pod je, učinilo mu se, bio mnogo manje zanimljiv.

“Prošle godine se nismo pojavili. Ove godine kasnimo. Ne želim znati što će biti iduće. Zapravo, možda to znači da se popravljamo”, rekla je. Primijetio je da se pritom nasmiješila. Primijetio je da je na limu za njenim leđima nešto ugrebeno.

“Slavljenik se sigurno neće buniti”, rekao je. “Koji mu je ovo uopće? Drugi?”

“Treći. Toliko brzo prolaze. Tako je hladno”, rekla je. “Njemu nećemo nedostajati. Al će mi Marija popiti mozak. Nema šanse da ta razreže tortu dok nisu svi tu, a dok se ne razreže torta sve je nekako službeno. Mrze nas. Svi nas gore već polagano mrze.” Nogom je šutnula buldožer s mašnom u srebrnom celofanu.

“Bar ćemo, ako ništa, donijeti najveći poklon. Ona pati na veličinu. Veličina je sve što joj je važno. Možda nam oprosti”, rekla je.

Točno u tom trenutku crvena lampica ponovno se upalila, uhvatila je njezin odraz na njegovoj zjenici. Istovremeno, promatrala ju je u zrcalu; nalik na točku snajperskog nišana počivala je na njenom torzu, tek nekoliko prstiju ispod srca. Sa svih strana dopirao je tih ali uznemirujuć zvuk, sličan struganju mišjih kandži, nešto strašno i gadno što iznutra korak po korak ulazi u njihov život, u lakoj obući. Nekoliko je puta snažno udario po vratima. Primijetio je da je to što je u njima oštrim predmetom ugrebeno: Zlatko, Dinamo, Ustaše su bile ovde.

“I da već pali svjećice stignemo”, rekao je. “Neboder ima dvadeset i dva kata. Na svakom katu je pet stanova. Nema teoretske šanse da neko ne prođe. Ovo je kutija. Kutija puna ljudi”, rekao je i još dvaput snažno udario po limu. Metal je, nijem u svojoj suštini, odgovorio muklim zveketom. Negdje visoko iznad, možda na nebu, nešto je tresnulo. Gotovo u istom času, primijetio je, zabubnjali su šakama po vratima boje miševa.

“Subota”, rekla je, “jebena subota.” On nije rekao ništa.

Vjetar je plastičnim roletama udarao o staklo, pa ih je Marija do kraja spustila. Odjednom buka je postala podnošljivija.

“Gdje su dosad?” rekla je. “Ti bi jedno drugom na sprovod zakasnili.” I odmah zatim: “Pusti to!”

Dječak je gurao u usta vlažan okrajak kruha, oko njega su skakali dječak i djevojčica, slični kao jaje jajetu, jednako obučeni, tek nešto mlađi. Blizanci su također htjeli kruh, ali se dječak uspeo na žuto tapeciranu stolicu. Nisu ga mogli dohvatiti. Barem je izgledalo kao da ne mogu.

“Silazi, ostavi to, smirite se svi”, rekla je. “Sad će torta, sad ćemo puhati svjećice. Svi pripremite po jednu želju.” “Daj mu uzmi taj kruh, udavit će se”, rekla je gledajući preko ramena prema visokom muškarcu u džemperu boje njezinih očiju, možda pretoplom.

“Pusti ih”, rekao je. Na stol je spustio kartu, na nju je odmah, s druge strane, legla jednaka takva. Utopila se u stolnjaku s cvijećem, maćuhicama i pelargonijama, i zatim umrla od dosade gledajući u strop. Iz kuhinje je dopiralo zveckanje posuđa, tapkanje noža po radnoj podlozi. Voda koja se rasprskava u oblak vodenih kapljica tekla je po vrtnim jagodama, izvana i iznutra crvenim. Dvije žene otprilike jednakih godina uzimale su jednu po jednu i oštricom ih dijelile napola; barem su one to tako vidjele.

“Marija!” viknula je. “Gdje su njih dvoje? Jesu se…”

“Aha… svaki čas”, odgovorio je glas iz hodnika, prelomljen mlazom vode. Oštricom je rascijepila jagodu, na njenom posljednjem sudu, pa jedan dio spustila u lijevu, a drugi u desnu zdjelicu, u voćni pakao. “Nije joj lako”, rekla je.

“Nije ni njemu lako”, odvratila je. “Mislim, nije on kriv. Ovako zvuči kao da je on kriv; stalno imam dojam da se sve lomi na njemu. Nije on loš.”

Ukratko: nije ona ni mislila da je loš; jednostavno, nakon toliko godina, konačno, onda… Njezin dojam je da njemu na kraju sve to nije toliko teško palo, da je u sve ušao zbog nje.

Rolete na kuhinjskom prozoru nitko još nije bio spustio, pa su čas samo gledajući, čas dodirujući svoj tamni odraz i dalje klepetale, nalik pljesku na sindikalnoj proslavi. Šum vjetra i vode navodio je na pomisao da se, unutra ili vani, dešava nešto prljavo. Struganje tisuća sitnih kandži po žbuci,  povremeno zabijanje ptica u okna, konstantan huk koji je mogao i nije morao biti vjetar. U dnevnoj sobi dvojke i kraljevi dremuckali su na pelargonijama. Marija je u kupaonici spužvicom ribala čokoladnu mrlju s plišanih hlača blizanke, a kuhinji se, pred televizorom stišanog tona kojim je defilirao nekakav skup, vodio razgovor.

“To je najgore što se ženi u njenim godinama može desiti”, rekla je. “U našim godinama.”

“Govoriš kao da je stara. Ja sam dvije godine starija, a uopće se ne osjećam staro. Izgledam staro? Jel stvarno misliš da izgledam staro?”

Zadubila se u  vlastiti odraz u staklu prozora. Preko njezinog mutnog obraza kapljice kiše iscrtavale su obličja divljih životinja, i ona ih je redom prepoznala.

“Nisi rodila i nisi se ženila”, rekla je. Rekla je kako se osjeti kad žena pređe četrdesetu, vidi se, kako se poslije blizanaca osjećala deset godina starijom, kako koža to ne može podnijeti. Neko vrijeme je zatim brzim potezima pjenila šlag.

“Pa nije ni ona. Mislim, rodila. Ja mislim da si malo nepravedna prema njoj. Ima još vremena. Sve u svemu je mlada. Svi smo mladi. Na kraju krajeva, počinju devedesete, postoji medicina”, rekla je.

Blizanci su se naganjali po dnevnoj sobi, a dječak je sjedio ocu u krilu nastojeći pogledom hipnotizirati pčelu. Pčela se nije dala, jer je bila nacrtana na stolnjaku, pa je pokušao s figuricom Snoopyja. Iz smjera kuhinje pojavile su se sve tri žene ruku prepunih zdjelica. Poslagale su ih, od prve do sedme, uz obod stola. Stol nije imao ništa protiv.

“Hoće li netko već jednom doći?” rekla je. “Doći će. Svakog časa će doći”, rekao je. “Tako je hladno”, rekla je. “Uopće nije hladno”, rekao je.

Prstom je dohvatio krmelj koji se skutrio u kutu oka i onda prst otro o hlače. Neonka na nebu je počela žmirkati, kao što je to otpočetka činila crvena žaruljica koja je objavljivala opasnost. U trenutku kada je crveno svjetlo ugašeno opasnosti, teoretski govoreći, nema. Primijetio je da se svi ti trenuci, s obzirom na opasnost, jedan od drugog ne razlikuju.

Ona, o čemu razmišlja? Ukratko: pokušava pronaći točan trenutak u kojem se sve prelomilo, želje i postupci se izvrnuli naglavačke, i donijeli sa sobom posljedice. U početku je, kao što neki žele pse, neki drugi kobasice, ona željela djecu.

Onako kako je na prvoj godini na univerzitetu htjela da iz mrtvih uskrsne DH Lawrence, pa da se onda ona za njega uda. Onako divlje, kako je uvijek voljela: tako da feministkinje polude. Kada je vidjela plavi plus mokar od mokraće zastala je, odložila tanjur s pečenim kruškama i pritom odgrizla komadić vlastitog obraza. Znala je da je sve pitanje dana, da su godine apstraktna mjera apstraktnog vremena koje ništa ne donosi, samo uzima. Ono što je donosilo bili su dani. Sati. Kratki odsječci konkretnog, ako tako nešto postoji. Vrijeme, mislila je. Time, ne weather. Ali što se od tog vremena u međuvremenu desilo, u što je ono uvelo vlastiti svijet? Njezin svijet. Svijet u kojeg je trebala donijeti dijete. Očekivala ga je sa samim početkom te 1991. godine, kada sve ledi i kroz led se, ako si pretežak, propada. Kada je vrijeme krvavo, a mi samo navlačimo nove rukavice. I Time i Weather. U početku je sve to smatrala histerijom. Zatim je znala da je to odluka, čvrsta i mučna odluka koja povlači akcije, koje povlače posljedice, a ona je bila od onih koji kad nešto odluče pri tome ostaju, pa bio to i mrtvi jebeni Lawrence. Gustoća vremena naglo je splasnula, kao kod osteoporoze, i njene noge su kroz njega prošle ne zadržavajući se. Ili se zadržavajući. Kao u zamci za male životinje koja je zagrizla previše i na kraju zahvatila i samu sebe. No, jednom kad zamka škljocne, mislila je, može se jedino čekati. Najgore što je moguće napraviti jest naglo povući ruku.

“Puši mi se”, rekao je i sjeo leđima se oslanjajući na ključevima izgrebenu stjenku, na Dinamo. U zrcalu se sada ogledalo samo njegovo čelo, unazad začešljana kosa i, kada bi se poželio vidjeti, prorezi i rupice očiju.

“Puši mi se. Ali ako sad zapalim bit će praznik u Auschwitzu. Ništa od pušenja.”

“Ovo više nije normalno”, rekla je i šakom udarila po vratima. “Kako možeš samo tu sjediti. Kao da si na pikniku”, rekla je. Još je jednom svom snagom udarila o lim, a onda i sama sjela. Primijetio je da joj vene teku usporedo s kostima nadlanice, nekad pod njima, nekad povrh njih, ali se nikad ne miješaju. S neba se odvojila sitna ljuskica boje i nježno, u sporoj spirali sletjela na dozlaboga dosadni pod. Odnekud je,sada sve glasnije, dopirao onaj zvuk.

Koliko bi teoretski mogli ostati ondje mislio je, čisto teoretski. Dan? Dva dana? Tjedne? Sve se to činilo nemogućim, ali sve se uvijek i iznova samo činilo. Možda ako se dogodi potres. Oglasi se neka od onih sirena koje sve češće pokreću, ali tog puta zapravo i svi se, prema pravilima, stepenicama spuste u skloništa. Ili požar. To bi možda bila najgora varijanta. Zbog dima. I struje. Kad bi nestalo struje mrak bi bio zaista potpun. Osim toga, nije ni jeo. Od ručka u usta nije stavio ništa ne bi li negdje u sebi osjetio makar najmanji poriv da ode. Promjena se ondje najbolje osjeti. U želucu. Kažu da ljubav ulazi kroz želudac; svako jutro jedno jaje, mislio je, i onda rima, i pripjev. Znači li to da bi najjači dokaz ljubavi bilo onoga drugoga pojesti? A što ako bi se nešto dogodilo i oni stvarno ostali unutra predugo? Tko bi koga prvi počeo jesti? I bi li počeo? Nekako mu se činilo da bi. Samo, bi li čekali da jedno izdahne ili bi netko nešto zaista poduzeo? U oba slučaja, čime bi se komadali? Ključevi, čini se, nisu dovoljno oštri. Zubima? Bi li to bilo moguće učiniti zubima? I što ako bi to jedno preživjelo i naposljetku ga našli unutra s onim drugim, s ostacima drugog? Bi li se nekom sudilo? To bi ovisilo o okolnostima, mislio je. Sve uvijek ovisi o okolnostima. O prljavi pod obložen čvrsto sljubljenim, poput papira tankim žvakaćim gumama prstima je kuckao nepravilni, ipak hipnotizirajući ritam. Kao da netko duboko diše ne bi li pročistio zaboravljenu čakru. Kao da, kljucajući, odnekud dolaze kokoši.

Blizanci su, kao i dječak, sada bili za stolom – oni u krilu roditelja a dječak u svojoj posebnoj visokoj stolici. Svi su, bez razlike, u ustima imali jagode. Vani su se vjetar i miševi žestoko iživljavali na svemu što im je stalo na put, ali to nije imalo veze s onim što se dešavalo unutra. Ili je ipak imalo?

“Zapeli su na cesti. Javili bi da ne dolaze ili da toliko kasne”, rekla je. “Nek torta ipak sačeka. Jagode nisu toliko bitne.” Crveni komadić ispao joj je iz usta i pao na bijeli stolnjak, među cvjetove.

“I ti s tom tortom”, rekao je. “Kao da ljudi zbog torte…”

“Ali što ako je to sve što zapravo želiš? Što onda?” presjekla je sakupljajući zdjelice, umećući ih jednu u drugu i puštajući da, poput babuški, savršeno i prirodno jedna u drugu legnu.

“Jel mislite da se može živjeti s tim? S tim da netko tko ti je najbliži uopće ne pokazuje entuzijazam”, rekla je. On je rekao da misli da može. Da ne bi ona ostala s njim sve to vrijeme da se s tim ne može živjeti. Da bi već odavno bila mrtva, ako ćemo po tome.

“Ja znam kako je to, željeti dijete”, rekla je. “Vi to uopće ne možete razumjeti, vi…”

Zaustila je da kaže još nešto, ali vrata sobe su se uz tresak zalupila. Vjetar je otvorio prozor spavaće sobe i prema Mariji su, kad ga je pošla zatvoriti, nalik nekom amorfnom sparing partneru, potrčale podivljale čipkaste zavjese.

“Još jednu partiju?” rekao je. “Možemo svi. Do kad uopće čekamo? Mislim, možda su… Ni na Novu godinu nisu…”

“Na Novu godinu je ona ležala u bolnici”, viknula je. Dodala je da malo pazi što priča i da nisu zaboravili, poslije ručka su razgovarale telefonom. Pripremila mu je poklon. Kaže da će dobiti ogroman poklon.

Na riječ ‘poklon’ dječak je trznuo ušima, ali je ostao sjediti. Zatim se iskobeljao iz stolice i s novim komadom kruha u ruci odbauljao prema kuhinji. Blizanci su buljili u Bolji život. Na kutiji televizora bila je čipka, na čipki gondola. Podijelio je karte i džemper prebacio preko leđa. Drugi je zapalio novu cigaretu, spustio karte na stol, viknuo Marija, pa opet Marija. Vratila se s dječakom u jednoj i bocom sode u drugoj ruci, sa svim svojim godinama pod jezikom. Dječak je u šaci stiskao sad već potpuno razmočeni kruh.

“Neće to dugo tako. Neće moći. Netko će puknuti. Ona će puknuti”, rekla je. “To uopće nije normalno. Preveliki je pritisak. Ne možeš protiv toga. Jednostavno ne možeš. Samo je pitanje vremena”, rekla je. On nije rekao ništa. Drugi nije rekao ništa. Druga je šutjela. Karte su gotovo ritmično padale na stol. Ona je također mislila tako. Sjedila je skrštenih ruku i gledala u sitnu mušicu koja se, svega nesvjesna, u uskim spiralama uvijala oko goruće žarulje. Načas je na nju sletjela. Već u idućem času mrtva je pala na stol. Površina stola bila je ispucala, od vrućih lonaca. Prstom ju je katapultirala preko njegova ruba. Nije igrala. Ta se igra nije mogla igrati s neparnim brojem igrača, a ona je bila neparni igrač. I ona je tako mislila. Nije moglo trajati dugo. Takvu se potrebu ne može tek tako strpati ispod tepiha. Tu želju. To što želju valjda i čini željom.

Neonka se još jednom ugasila i ovaj put mrak je potrajao duže no ranije. Baš je krenuo ustati kada se svjetlo vratilo; pred nosom je opet ugledao poznato lice. Vjetar koji je vani prevrtao plastične kante za smeće i tjerao ptice da se vrate tamo otkud su došle unutra se nije mogao niti naslutiti.

“Zašto si takav”, rekla je. “Kako uspiješ? Tebe se to kao uopće ne tiče…”

On je rekao bože naravno da me se tiče, ali govoriš kao da sam tu ja nešto kriv. Pokušali smo, nije išlo, pokušat ćemo ponovo. Što sam ja mogao, smiri se.

“Ne spominji boga”, rekla je. “Nema nikakvog boga. Uopće ne govorim o tome.”

Dlanovima je poklopila njegove dlanove i zagledala se u odsjaj crvene lampice, koji se sada smjestio na njegovom čelu.

“Što misliš, ako bi nekako… Izbije požar ili se nešto takvoga desi, dugo ostali ovdje… Luđački ogladnimo, ožednimo i sve. I prorade nam ti instinkti, nagoni. Što misliš, bi li mogli jedno drugo pojesti? Bi li me, mislim u takvim uvjetima, mogla jesti?”

“Ti si bolestan”, rekla je. “Kakve to sad ima veze?” “Čisto teoretski”, rekao je. “Razmišljao sam o tome. Bi li to bio nekakav poseban dokaz ljubavi?”

Rekla je nema nikakve ljubavi ako si mrtav, glođi me slobodno. Onda je povukla ruke.

“Što se odmah ljutiš. Samo me zanima. Nekako, ne mogu zamisliti da uzimaš komad mog mesa i žvačeš. Gutanje još i mogu, da samo progutaš. Ali žvakanje… Eto, ne mogu zamisliti da žvačeš.”

“Nisi normalan”, rekla je. “Nije komplicirano. Uopće nije komplicirano. Samo nemoj biti toliko jebeno hladan. Pogledaj malo oko sebe!”

Dodirnuo ju je pritom primijetivši da je, i sada, njezina tjelesna temperatura otprilike jednaka njegovoj. Ona je spustila ruke na njegov vrat.

Zatim se desio poljubac koji je trajao dugo, koliko poljupci u pričama koje koketiraju s kičem obično traju: nešto duže nego je želio. Ruke su joj još bile na njegovom vratu. Što ako bi sada stisnula? Što ako bi luđački stisnula i tako stiskala do kraja, pomislio je. Bio je jači od nje, bez sumnje, ali ljude u takvim trenucima ponekad obuzme suluda snaga. Bi li samo mlohavo spuznuo niz onu stijenku? Bi li se odnekud stvorila nekakva krv? I najvažnije: bi li ga na kraju ipak pojela, kao ogromna, razočarana bogomoljka, ili ga samo ostavila da ondje leži, pitao se. Nije mogao znati.

Već u idućem trenutku, kao u pričama koje koketiraju s pornografijom, počeli su se dosta strastveno stiskati oslonjeni o pravokutno ogledalo. Ispustila je zvuk koji ga je na nešto podsjetio. Činilo mu se. Možda je to bilo struganje remena o mutno staklo. Sada su njegovi prsti, njegovi glupi i meki dlanovi, bili na njenom vratu. Metalna gondola njihala se u nečemu nalik ritmu; veoma sličnom, a opet od njega tako udaljenom. Gondola je također proizvodila zvuk, iako je to možda bio zvuk šišmiša koji joj se na školskom izletu u Opatiju bio zapleo u prvi minival. Vani je vjetar bacao konzerve i čupao pelargonije i maćuhice iz lonaca, i miševi su bili spremni progristi stijenke, iako je samo ona bila tog svjesna. Crvena lampica palila se i gasila, ponekad u pravo vrijeme, ponekad ne. U zrcalu su poskakivali njihovi odrazi; oni vampira su izostali jer je to u prirodi stvari. Stiskao je sve jače, pokušavajući pritom zubima pronaći mesnati dio na njenom ramenu. Ona je ispustila onaj odnekud poznati zvuk, ili nije ispustila išta. Vani je sasvim izvjesno bjesnio vjetar, upravo zbog toga vampiri su odjednom stiješnjeni s njima u liftu; budući lagani, oni se slabo nose sa sve jačim zapusima. On ni o čemu više ne razmišlja. Ništa ne može znati.