Bog neće pomoći | Marko Pogačar

OGLED O SAKUPLJAČIMA PTICA
puzzle story

 

Svake druge nedjelje pred svojim vratima nezaposleni njegovatelj, kućni filozof i novopečeni revolucionarni pripravnik Puh Mach nalazio je mrtvu pticu. Rano ujutro, uvijek prerano da ga primijeti, bez obzira na jak južni vjetar, poledicu koju polako razbija rano proljeće, biometeorološku  prognozu i indeks cvjetanja voćaka nepoznat netko donosio ju je, a ona je, mirna i poslušna u svojoj smrti, čekala da Mach konačno napusti stan. Ta su mu hladna pernata tijela mogla poslužiti kao kalendar, bez problema zamijeniti tek nešto toplije miss veljače, ožujka i travnja: u ta tri mjeseca ptica nije izostala niti jedanput. Od dvanaest raspoloživih nedjelja šest ih je, kao svako pošteno španjolsko pitanje upitnikom, znao je Mach, uredno započelo i jednako tako završilo s pticom. Čekala ga je uredno položena na pleteni otirač koji mu je pri useljenju poklonila Martina mama, koji je otpočetka ignorirao. Da nije počelo sve to s pticama vjerojatno bi na njega bio posve zaboravio, baš kao što je u to vrijeme pokušavao posve zaboraviti Martu.

Uglavnom vrapci. Jednom nekakva pjevica kojoj nije uspio sa sigurnošću ustanoviti vrstu i, posljednje nedjelje, golemi gnjecavi kos. Tog istog dana, pet kalendarskih kućica udaljenog od kraja travnja, pogrebnici su bočno, jer se krilo vrata već neko vrijeme nije dalo otvoriti, iznijeli metalni sanduk s tijelom Mumije Marije, prvoborke iz prizemlja od koje je Mach posuđivao kesice mačje hrane. Nalik paklenom pergamentu, umotana u sedamdeset i šest slojeva crne tkanine, protezom od švicarskog porculana Mumija je drobila orahe i pričala o marševima preko Durmitora, finim pilećim jetricama i, u trula popodneva, napuhnutoj i plavoj kravi koju je za vrijeme Pete neprijateljske ofenzive vidjela obješenu o krovnu gredu spaljene pošte. Iz svega su u Macha buljile oči; sive i mutno vodene. Ruke nije mogla imati vodene, pa ih je imala čvrste. Njima ga je ponekad tapšala po ramenima kao meka i suha smrt koja nije bila njegova niti zapravo ičija, ali je stalno s nama i nitko ne zna otkuda dolazi. Mach je, filozofski, smatrao da dolazi odasvud, i da u samom korijenu nosa imamo posebne senzore kojima ju je moguće nanjušiti.

Sjedio je s kažiprstom desne ruke negdje duboko u nosnici nosa barem za broj prevelikog za njegovo lice (koje je bilo za barem broj preveliko za pripadajuću lubanju, sve je skupa pomalo nalikovalo orahu prerušenom u šipak) i sve to promatrao s prozora: kako pušu od napora dok je ispravljaju, otvaraju crna vrata svog karavana, trpaju je u njegov duboki mrak i odlaze. Zemlja je bila nezgodno suha, očajna, sve jači vjetar vrtložio je SuperSpar vreće i prašinu. Plastične balkonske nadstrešnice podrhtavale su u sitnoj, nepredvidivoj amplitudi, tresle se kao od tropske groznice, a u zraku je, s radiovalovima, plesao miris kiše. Nešto se s neba očito imalo sručiti; snažan epileptički napad imao je pogoditi poznati svijet. Nešto drugo se, pomislio je, na njega upravo uspelo.

U trenutku kada je spazio tročlanu povorku, dvoje krupnih tetoviranih i jednu kronično tihu čija se visina nedavno pretvorila u duljinu, nije još mogao točno znati o kome je riječ. U metalnoj kutiji s emajliranim križem sačinjenim od trnja i pletera koji mu se (sasvim reakcionarno) učinio tako prazan i pust bez polumrtvog tijela Gospodina, mogao je biti bilo tko. Šeks ili Roza iz stana ispod. Major Tepeš koji se bojao sudbine. Miss. Malone, udovica poručnika korvete USS Abraham Lincoln kojeg su pronašli golog i nasmrt izbodenog u jednoj po izbodenim oficirima čuvenoj ulici Tangera, malo manje vjerojatno njezina kći Da-Da koja je, suha i zatvorena poput zaboravljena oraha, u pedeset petoj još uvijek tražila muža. Ili, odozgo nadolje, nositeljica Partizanske spomenice i Ordena zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, spomenuta i mrtva Mumija iz garsonijere u prizemlju.

 

___________

 

Dvosobni stan na posljednjem katu četverokatnice u Bosutskoj ulici na broju 27a naslijedio je prije četiri godine smrću udovice kojoj je nekoliko mjeseci ranije veoma uspješno, sasvim senzualno mijenjao pelene, i otad je živio okružen mahom penzioniranim vojnim licima. Iznimku su činili Rozalija i Vladimir Šeks koji su stan zamijenili s nekim tenkistom, zastavnikom koji je volio vrganje i, slijedeći jednu od obilnih proljetnih kiša, spakirao kofere i otišao za rodni Čačak. U svemu tome Mach je stršio kao govno u punču, ali je, tako je bio odlučio, njihova kućna ćelija funkcionirala prilično skladno. Kvadratnom lopatom odrađivao je gotovo sve ture čišćenja snijega (prljavi snijeg), u proljeće vukao ugljen i drva i po potrebi u haustoru mijenjao crknute žarulje, te tu i tamo mirne duše remetio ustaljenu zvučnu kulisu noći. Bilo ih je sedam i nešto se, činilo mu se da nalaže logika broja, nužno imalo desiti. Što bi se to točno desilo nije imao pojma, no upravo 007 bilo je i onih famoznih sekretara.

Prstom je ispratio prvu kap kiše koja je počela neuračunljivo bubnjati staklom, nazuo papuče i strčao se niz stepenice da se raspita tko je umro. Bilo mu je i nije mu bilo svejedno. Vrata je otvorila Roza Šeks u kožuhu boje meda i rekla:

“U snu, ja je našla. Ključ ti je tu. Savka je dole. U snu”, rekla je.

Mach se zabuljio u zrak, načas zamislio da je u nekoj gorućoj, poput prazničke mesnice krvavoj otočkoj zori, okrenuo se zatim na peti i strčao niz šest sljedova stepenica.

Ukoliko smrt ima miris, ondje kao da je nikada nije bilo. Zrak ispunjen gustim i ljepljivim mirisom pržene Akrap kave mogao se skoro ušmrknuti, a po spuštenim škurama udarala je sve jača kiša. Na vratima, pod izvezenim nesretnim lopatarom, čekala ga je crna Savka i mijauknula kada je ušao, možda od sreće, možda samo od dosade.

“Partizani ne idu u raj. Pitaj boga di je završila. Ko zna di…” Rekla je Roza Šeks i mehanički okačila ključ na veći metalni ključ unaprijed okačen na nekada bijeli zid dugog hodnika. Mach je dopustio da ga na trenutak zaokupi taj ključ-otac koji nizom srebrnih udica lovi i proždire svoju djecu, a onda se opet okrenuo na peti i nestao. Pod miškom je, pamtio je jer je već bio zaboravio zaboravljati, nosio Savku i istovremeno gađao tamnu boru ključanice.

Točno tad shvatio je da stoji na nečem mekom, gotovo ugodnom, samo tihom i mrtvom. Baš kao što je to bila Marija.

 

Prva ptica

Marta je otišla četiri dana nakon nove godine i trideset i tri dana prije pronalaska prve ptice, negdje u vrijeme kad mačke postaju nemirne a cijene zimske obuće opasno padaju, skupa s posljednjim snjegovima.

“Popuši si svoj debeli kurac”, rekla je iz čistog mira i nestala.

Mach se strčao niz stepenice u papučama s likom pande koja je nalikovala slici Moammara Gaddafija i uspio čuti samo štucanje motora njezinog 405 karavana koji se sporo pokretao na zimi. Tehnika je još jednom svladala prirodu, po kratkom postupku (streljanje, što je najbolji način da se raščiste epistemološke nesuglasice), pa je, skoro pa nepravedno, uspio vidjeti samo komadić njenog prćastog profila sličnog skijaškoj skakaonici na Planici. Nalikovale su si, mislio je, u nagibu, boji, temperaturi i praznini koja ih je okruživala svake godine s bijegom snjegova.

Na pozive nije odgovarala, ni taj niti sljedećih dana. U tom svjetlu Puh Mach odlučio je da je jedina logična mjera kojom se moguće suprotstaviti ljudima, smrti i ljubavi brz i temeljit zaborav. Ali ne. Zaborav je ono što, poput prelijeva, dolazi kasnije.

 

___________

 

Šeksovi su, osim trešnje koja je na divlje izrasla u stražnjem dvorištu te pouzdano i nešto preuranjeno najavljivala proljeće, imali tajnu. Tehnički gledano to i nije bila tajna (ona je spekulativna, a sve je bilo određeno), no cijela je priča nekako nosila njezin pečat. Šeksovi zapravo nisu bili Šeksovi. Bila je kasna jesen 1991. godine, Freddie Mercury još se nije bio ohladio, kada je Veljko Kadijević – jer su neobične i uglavnom nesretne podudarnosti, zna se, s imenima česte – u bijelim Nike patikama s čičak kopčanjem otišao u općinu i promijenio ime. Od tad je nosio prezime minornog čehoslovačkog političara i deseteračkog pjesnika s kojim je bio u daljem srodstvu (koje se izvorno spelovalo Sekczy), i vodio uglavnom bezvezan život. Njegovog ogromnog malog Miciku, s kojim je kao klinjo sasvim slučajno dijelio psihijatra i seksi novine, Mach je u ove četiri godine vidio samo jedanput: zajedno s kćerkom, mopsom i debelom kanadskom ženom koja je, vidjevši kako Mach trči stubištem preskačući po više stepenica odjednom, refleksno šapnula: “Sauvage!”

Kad već pamtiti mora, jednu stvar pamtio je bolje od drugih. Kasno noću, lipanj se već bližio kraju, zrak bio odvratno ljepljiv i bilje očito spremno predati partiju, vraćao se krivudajući uskim uličicama kući iz San Bolaña. Nije mogao ne čuti zujanje u kutu ušiju, gravitaciju sve te tekućine koja njegovo protiv volje kršteno tijelo pritišće zemlji i istovremeno kroz pore podiže u nebo, uz sve te stepenice. Tako nekako lebdeći, i pun i prazan, na odmorištu između drugog i trećeg kata pritisnuo je prekidač i susreo se oči u oči s dvije žute zjenice; dukatima postavljenim na duplje najmrtvijeg rumunjskoga mrtvaca.

U njima je, kao u bijesnom ogledalu, ugledao epizodu iz svog života koja se nikada nije dogodila, no bila je sasvim moguća te je prijetila da se, ako se zjenice Roze Šeks nekim slučajem prevrnu, sasvim lako izlije u ovaj sadašnji. U tom je latentnom svijetu Mach, umjesto onim Ideje i revolucije, krenuo putem privatnog poduzetništva. Zbrojio je dva i dva: totalnu komodifikaciju tijela i izgon budalaštine duše, te tomu pribrojio internet. Zatim je uložio nešto sitno u tehniku, kupio ogroman Ikea krevet s tigrastim uzorkom, uokvirio poster Illone Staler, okrenuo nekoliko brojeva što su mu bili ostali iz Više medicinske, i kroz desetak dana je redovitim ritmom isporučivao dvadesetpetominutne hardcore uratke inozemnim porno-domenama. Odmah je shvatio da je brending u biznisu sve. Uzeo je nadimak Hairy Potter, kupio kostim blesavog čarobnjaka i razderao ga na prsima, na kurac tetovirao zvijezdu i zvao ga štapićem-praščićem. U sve je uključio i mačka Boru koji je, dok je on pošteno jebao za život, u pozadini preo na dekici ili džemperu.

U krugu Rozinih zjenica, kao u seoskom kinu, upravo je igrala scena u kojoj Mach drži visoko podignutu Sony DVD kameru i puše nad golim sisama Mire Marković, primalje bez stručnog ispita, ali golemog propovjedničkog zanosa. Vidio je vlastita usta kako se otvaraju i primaknuo se ne bi li čuo vlastite riječi. Čulo se samo meko “Da… Da…”

“Isuse! Isuse! Daaaaa”, viknu odjednom Mira, i on jasno vidje zbunjeno, preneraženo lice malenog Macha u krugovima. Neko je vrijeme tako buljio, a zatim, sasvim mlohavog štapića, ustao i izgubio se iz slike.

“Sablasti! Sablasti!” čuo je kako urla glas onog mogućeg Macha. “Započinjete nizove koje niste u stanju završiti. Čak i ako je moguće, esencijalno žalovanje je štetno! Vrijeme i samo vrijeme dolazi! Apsolutno vrijeme bez Proroka!”

Mira je šutjela i gledala negdje u strop, možda tražeći pomoć, možda samo brojeći točkice muha u plafonjeri. Onaj mali, mogući Mach je bijesno povukao oba ‘H’ iz svog imena i, postavši puma, sjajan i crn iskočio iz ekrana i izgubio se u noći, blagoj i toploj kao pietà, da se nekom napije krvi.

 

Druga ptica

Večer, nešto što dolazi iznutra i samo od sebe. Ničeg opipljivog, zamršena mreža mogućnosti, orgija, grad; lišće koje se još nije uspelo na svoja zadana mjesta. Samo sveopće, nečujno titranje. Titranje milijardi čestica koje žele svoj glas. Bude se, pomiču, sićušnim skokovima prkose mirovanju i zvuk u Machovoj glavi postaje svakim časom sve glasniji. Svaki titraj nas dovodi korak bliže Apokalipsi, a ona dolazi s bukom. Kao da se eritrociti glasnije sudaraju. Kao da iz bezbroj milijuna slavina istovremeno kapi voda.

Sjedio je u naslonjaču presvučenom crvenim plišem, na najglasnije slušao Wicked games i pio pinot oko kojeg je lebdio oblak slatkog izvanjskog mirisa koji se činio nepresušnim. Pinot je pio iz svoje posljednje vinske čaše, jer je sve ostale nekom prilikom razbio: u nju se bio uvukao goli duh večeri. Za čašu se, kao za uostalom bilo što, bio sasvim neumjesno vezao. Panično se bojao da pjevač ne iskoči iz registra vlastitog glasa, pogodi visoki C i, kao Ted Nugent, jednim potezom razbije čašu. Čašu je istovremeno čitavo vrijeme mrzio, jer je bila očito premala za taj nos. Vidio je kako joj val rezonancije zahvaća rubove, širi se njezinim obodom bezglasno podrhtavajući sve dok se uz prasak ne rasprsne, a dlanom se šišteći slije vitica venske krvi. Nekad u djetinjstvu Puha je progonio san. I sad je bio uvjeren da to mora biti povezano s njegovim životinjskim imenom.

“Snofi ne pfogone”, rekla je Marta sišući zapešće. “Fo fu hipi fizdafije. Sranje”, dodala je kad je skoro pala sa stolice.

“Moji snovi su čisti Gestapo”, odgovorio je i usnuo.

 

Sve oko Puha titra. Val ogromne amplitude uspinje se preko kuglica sinapsi, ulazi u sve otvore kroz zupce viljuški, glave metaka, vrhove pikado strelica. Sve što zna je da titraju čestice mostova, čestice tijela koja po njemu hodaju. Ako se njihove frekvencije u jednom trenutku poklope sve ide u krasni kurac: beton i čelik pucaju, sve se rasipa i brzaci gutaju tijela ili ona padaju na autoput Sofija –  Lorraine. Takav je san. Gradski autobus, blato, a zatim se u snu probudi pored poštara s afro-frizurom i Mauzerom krivog kalibra; Puh pamti jer ne može zaboraviti.

“Banda crvena. Svaki semafor naš”, šapuće vještica s maramom boje koje u jeziku toga sna nema (Mach se, u analitičkoj tradiciji, pita kako to da je onda usprkos svemu vidi?), čeličnoj kočiji, vjetru. Motor bruji u mjestu. Pod se ponaša kao vodič; vibracije jačaju, prenose se na stolice, s njih na njegovo tijelo. Odnekud su iznikli miševi. Sad mile posvuda, milijun njihovih zuba progriza sitne otvore u bočnim stjenkama, u tamnom tlu. U čudu primjećuje da surferi skaču kroz krjesove. Već u idućem trenutku frekvencija titranja mašine poklapa se s onom titranja njegovih unutarnjih organa, i oni jedan po jedan pucaju. Jetra. Slezena. Bubrezi. Mach izdiše pogađajući koliko je i kakve budućnosti zapisano u svim tim jetrima. Zatim ponovno odbacuje svoje H-ove, i kao puma iskače iz sna.

 

___________

 

Ubacio je u torbu jabuku, u trku frknuo Bori pokušavajući ga usput, vrlo kratko i opet neuspješno, naučiti da zviždi ooo-aaaah dio iz pjesme Wicked games i preskočio nekoliko stepenica. Zastao je u odmorištu, okrenuo se, vratio natrag. Barem jednako iznenađeno koliko i on u njih u Macha je buljio par sitnih, mračnih ptičjih očiju. Vrabac je čekao, kao kroasan, umjesto doručka serviran na otiraču za cipele Martine mame. Kao i onog prvog strpao ga je u najlonsku vrećicu i na izlazu je ostavio na vrhu prepune kante za smeće.

Uskočio je u autobus broj 221 za Travno i čim su se vrata konzerve za njim zatvorila sjetio se svog onog titranja, vode, krijesova, i povratio. Podudarnosti je naprosto bilo previše. Tip s afro-frizurom bio je, sad je to bilo jasno, Mulj Martin koji je s njim jednom prilikom slušao satove pjevanja, no to s pticom nikako nije mogao objasniti. Kao čitatelj Meillassouxa vjerovao je u nužnost kontingencije, ali i znao da u stvarnom svijetu slučajnosti nema: bilo je nemoguće da se radi o slučaju.

“Jebem ti sovu”, rekao je sebi u bradu, toliko glasno da se nekoliko najbližih pari očiju uperi u njegovom smjeru. Tek tad je vidio kako im kao po komandi prskaju jetre; iz nosa i usta s prvim izdahom izbija svježa, upravo pročišćena krv.

 

___________

 

Major Vladimir pogodi-kako-me-zovu Tepeš je živio sam i prije nego što mu je umrla žena. U vrijeme dnevnika Dnevnik. U vrijeme ručka miris životinje, dah tople hrane; čudna mješavina koju Mach nije mogao sa sigurnošću pripisati ni jednoj njemu poznatoj kuhinji. Samo jednom, neku godinu prije no što su je, moguće u istom metalnom kovčegu s križem pustim bez one provokatorske bitange, moguće isti tetovirani ljudi iznijeli kroz vrata kuće, Mach je u mračnom hodniku čuo glasove.

“Ona je s Isusom”, glas je rekao. “Isus je odveo umorne i umorni spavaju. Umorni su na nebu.” Onda se jedno vrijeme nije čulo baš ništa. Južni vjetar udarao je o prozor od armiranog stakla, o njega oslonjeno lišće ukrasnog bilja začas se stapalo sa svojom sjenom, tamnim obrisom grana koje izvana stružu po oknu hodnika. Baš je htio produžiti dalje jer je na TV-u počinjao trinaesti nastavak Mrtvih i slavnih kad su se vrata otvorila, a u okviru se s ogromnom pletaćom iglom u ruci pojavila majorica u kućnoj haljini boje uobičajene za kućne haljine u to vrijeme, koje je manje ili više ovo sadašnje.

“Ona je s Isusom”, rekao je njen glas. “Isus je odveo umorne, umorni spavaju. Umorni su na nebu”, ponovio je u ritmu koji je, kao tanka bubnjarska palica, diktirala igla. Mach je pokušavao zaključiti je li igla zaista pletaća, ili je od onih srebrnih kojima svježim mrtvacima probodu srca. “Gospodin vidi u tebe. Ti si božji akvarij”, rekla je i vrškom mu dotakla rame. “A ja sam Šubunkin.”

Kao u nekoj dolazi-sudnji-dan sekti na glavu mu je položila dlan i ušla u stan. Iznutra, činilo mu se, nije dopiralo ništa. Isus, kao ni smrt, ne miriše. I da ga je, nevidljivog, njezino predsoblje dotada bilo puno, on to nikako ne bi mogao znati. Vrata su se, kao vlastitom voljom, zatim blago zatvorila, a preko hodnika je, tek možda malo više no što je to uobičajeno kasneći, zatirući sve pred sobom prešla njihova sjena.

 

Ptica treća

Drugo nedjeljno jutro u ožujku svanulo je kao i svako drugo, uspinjući se i spuštajući istovremeno sve dok se tamna crta koja ga presijeca ne svede na točku kojom sve završi. Ta je točka prividni dokaz da je svaki kraj ujedno i početak, možda također da vrijedi nadati se i čekati. Kako nedjeljom na programu nema Mrtvih i slavnih, Mach nije imao poseban razlog da rano ustane, ali se svejedno izvukao iz kreveta. Hladan pod, brzi dodiri, bacio je pogled kroz prozor. Vrata još nije imao hrabrosti otvoriti.

Sobu je ispunio miris čaja, nepobitan dokaz da su čestice vode dovoljno dugo i dovoljno brzo titrale. Namjerno si je spalio jezik prevrućim rubom lončića, baš kao što ga je za najhladnijih zimskih dana znao prisloniti o ledene metalne grede ili stupove ulične rasvjete. Zatim je pritisnuo kvaku.

 

___________

 

Mrtva ptica nalik je zaboravljenoj badminton loptici, mislio je Puh u svojoj glavi potiho, samo za sebe. Tijela zakucanog za zemlju ona ostaje u tišini trave dok se podrhtavanje zemlje smiruje, otac u prugastoj košulji utovaruje u auto stolnjak i bijele stolice, pa obitelj u oblaku dima nestaje negdje u smjeru Cluja. Perje, kao i sva mrtva dlaka, još dugo zadržava kvalitetu. Kiše i vlaga polako mu oduzimaju boju i eleganciju, ali u meso se istog časa ponovno uvlači život. Ličinke pupaju kao smrt u svačijim džepovima, mravi i drugi strvinari raznose sitne kuglice truleži. Od ptice nakraju ostane kljun i hrpica šupljih kostiju, slamčica kroz koje je ptica u sebe usisavala svijet i za vedrih dana puhala natrag u njega proizvodeći pjev i mjehuriće; sitno mreškanje na površini. Lopticu, svakako, proguta nadolazeća noć.

Puh nije imao pojma odakle mu odjednom sve te neobične misli, ali pretpostavio je da dolaze s neba. Strpao je pticu u plastičnu vrećicu Horgos mljevenog šećera i ostavio je pred vratima. Još je jednom gurnuo jezik u vrući čaj: stvari su postajale sve čudnije. Kao da je kroz puno drvo, najlon i sve ono prazno između uspijevao nanjušiti to malo mesa, Boro je iznervirano grebao po kvaki. Mach ga ionako nikad nije puštao vani – taj je pticu vidio samo jedanput, i to lešinara, na odvratno ružnoj slici s motivom u pijesak zakopane glave Michaela Boltona polivene medom, koja čeka da je pojedu mravi.

Krug sumnjivaca s broja 27a suzio je kao pankeri hlače: u crnom krugu nogavice bljeskalo je tek jedno ime. Šeksa i Rozu diskvalificirala je njihova tajna; oni nisu riskirali ni u križaljkama. Marija Mumija nije se mogla uspeti uza stepenice. Missis Malone i njenu kćer Mach je istovremeno mogao i nije mogao zamisliti u nečem sličnom, no intuitivno je bio siguran da su nevine. U barem jednom slučaju to je vrijedilo i u sasvim nemetaforičkom smislu: Da-Da Malone bila je zapravo totalno Ne-Ne. Sve je, kako se činilo, bacalo sjenu sumnje na majora.

 

___________

 

Svakom se u životu desi barem jedna neobična stvar. To nepisano ali nemilosrdno pravilo nije mimoišlo majora Tepeša. Priča je pomalo čudna, no vjerodostojna. Machu ju je jedne nedjelje koja je ledila sve pred sobom – čak i kanale na televizoru, pa je neprikladno kasno pomela bademov cvat – ispričao sveznajući pripovjedač obučen u pokućarca koji je navraćao dovoljno rijetko da mu je Mach uglavnom vjerovao. Evo kako je bilo.

Niti tri mjeseca otkako su mu telegramom javili da je od urođene greške u glavi umrla petogodišnja Mama Tepeš major je usnuo upečatljiv, uznemirujući san. Prije toga treba reći da je u svijetu izvan sna, ako takav postoji, pogodi-kako-me-zovu bio nadležan za karaulu bogu-iza-nogu negdje na albanskoj granici, stotinama kilometara udaljen od prve zalogajnice u kojoj se moglo pojesti njegovo omiljeno jelo, brizla u hladnom majonezu. Upravo se bio vratio s odsustva, a u barakama je ključalo od standardnog šljama i friških ročnika. Vanjski neprijatelj je samo čekao da mu ga metne: nakon što bi dan proveo dovodeći utvrđenje na najviši stupanj borbene spremnosti (onaj kada je spremnost apsolutna), major bi lijegao znojan i iscrpljen te se budio, još znojniji, barem nekoliko puta kroz noć, i tada dugo nije mogao opet zaspati. U noći sna koji je, vrlo živopisno prepričanog, bio pomno saslušao Mach, devedeset i devet kila žive vage majora spavalo je neobično mirno i dugo.

U snu je vidio ročnika Zmagu Jelinčiča, belokrajnskog vodnog kuhara krvavih očiju kojeg je nekoliko mjeseci ranije poslao na izdržavanje dvotjedne kazne samice. Zmago je, igrajući u kuhinji poker na skidanje s ročnikom Gluvim Gogčetom i pritom ostavivši vrata hladnjače otvorenim, kvarljivim svinjskim mesom potrovao dvije trećine kasarne. Zato je s lampom i muškim časopisom slijepljenih stranica Elle strpan u priručni, u zemlji iskopan podrum pod vodnom kuhinjom. Podrum pun buba i zvukova: razmočen podrum.

Pogodi-kako-me-zovu bio je već skoro zaboravio taj slučaj, a onda ga je u besposlenom sjedenju pod drvom smrznutog badema prekinuo Popescu.

“Majore žali se Zmago.”

“Kakav Zmago?”

“Onaj iz podruma.”

“Sve mi to smrdi. A šta taj oće?”

“Oće baterije druže majore. Ne može više u mrak.”

“Baš mi je žao. Jebem mu ljubičice. Bez uvrede”, otpuhnuo je i, ledeni Lucifer, naredio da mu se odnese pakovanje Varte od devet volti.

“Po naređenju druže majore”, rekao je Popescu i nestao, a nad palim anđelom propupao je hladni bademov cvat.

Četiri dana nakon što je poslao baterije, s neba je šibala najgora kiša tog tjedna i vojnici se natjecali koji će u donju vilicu uhvatiti veću količinu vode, na stolu ga je dočekao raport o samoubojstvu ročnika Jelinčiča. Pronađen je kako, obješen o zaduženi remen, spuštenih gaća visi na snažnoj mesarskoj kuki.

“Sunce mu žarko ljubim. Mamu mu provokatorsku jebem, sad je našao da se vješa, sve mi to užasno smrdi”, prosiktao je pogodi-kako-me-zovu i perom Pelikan boje vlastitih očiju mehanički potpisao papire.

Sad se taj isti Zmago našao u njegovom snu, onako vlažan i blijed, i naglo, neočekivano rastao. Tkanina uniforme, kao i čizme i kožni kaiševi, pucali su kao da neka golema ruka razmiče čipkane zavjese i zimskom suncu otkriva njegova gigantska leđa. Slovenac nije prestajao rasti i uskoro je mogao u ruke uzeti drvo badema, glatko i čvornato u svom ledenom cvatu, i njime pomesti sve pred sobom. Sve bljeđi i bljeđi, sve veći i veći, sve tiši i tiši postajao je kuhar sve dok nije postao prevelik da ga se, iz pogodi-kako-me-zovu perspektive, jednim pogledom sagleda. Iz pristojne udaljenosti moglo se tvrditi da je bio jedan od najvećih ljudi što ih je svijet dotada vidio. Slovenac se zatim pretvorio u golemu crnu pticu i nestao iz vidokruga noseći u kljunu krhko i neraspoznatljivo tijelo.

Otkako se polumrtav od straha probudio, Drakula se više od svega na svijetu bojao ptica.

 

Četvrta ptica

Stvari su, rekao bi netko svemu tom skloniji, postale ozbiljne. Poslije treće ptice, one neidentificirane pjevice, Mach nije vjerovao više nikome. I dalje je, međutim, sve vrlo precizno pamtio.

Iako su se izglednijim činili drugi scenariji, najviše ga je brinuo onaj interni: možda je ipak podcijenio susjede, suviše suzio onu nogavicu? Stvar je već predugo trajala da bi u pitanju bila prijetnja, posljednja opomena neke siromašne mafije kojoj je konjska lubanja luksuz, a još je uvijek bilo preuzetno pretpostaviti da su ptice pred kućna vrata dolazile umrijeti svojevoljno, kao ptičje kamikaze ili laki pernati slonovi. Bio je prilično siguran da susjedi to nisu mogli izvesti sami, no da im netko drugi ne nabavlja tijela Mach nije mogao jamčiti. Krivnja je, ipak, mogla biti svačija.

Ožujak se već bližio kraju i dani su postajali sasvim očito duži; zbog odbljeska sunčevog svjetla na ekranu već je cijelu prvu četvrtinu Mrtvih i slavnih bilo potrebno imati navučene zastore. Jako su ga zabavljali Mrtvi i slavni, čija se tema dala dobro sažeti u sam naslov, no on očito nije bio prvi koji se toga sjetio. Pretpostavljao je da je jedan od razloga tomu zacijelo to što nije bio ni mrtav ni slavan, a ljude, kako je poznato, privlači ono što im nedostaje. Grad, upravo probuđen, nalik koraljnom grebenu, podizao se i rastao iz dana u dan, kao kakav pospani Nosferatu. Titranje grada koji se proteže nakon snjegova dobro je titranje: vibracija je jedinstvena i ni sa čim se ne preklapa; rezonancija nas zaobilazi i, slutio je, opne bubrega ostaju cijele i zemljini slojevi na svom mjestu. Zvuk je također titranje. Frekvencija. Val koji ga je trebao izvući iz kuće, ponijeti ga sa sobom u nekom unaprijed zacrtanom smjeru, odsvirati na njegovim živcima i hormonima, kao na dobro ugođenome steinwayu, partituru proljetne noći koja osigurava gibanje, od njega slaže godišnji repertoar, funkcionira kao suviše raskošna barokna uvertira za stavke koji se dalje ispisuju i izvode sami. Toga proljeća, možda iz lijenosti možda iz prkosa, uopće ga nije uspio uhvatiti. Uglavnom je čučao kući. Gađao Boru zgužvanim lopticama papira s valovitim crtama (najbesmislenijeg papira za pisanje ikada proizvedenog), među čijim je sinusoidama pokušao, ne bi li se primakao rješenju, dijagramski izraziti svoj problem, i slušao istih nekoliko ploča na uvijek prašnjavom Tosca gramofonu. Izlazio je samo kad je to bilo nužno: po kruh i pinot te, jednom do dvaput tjedno, na tajne sastanke ćelije supertajne revolucionarne organizacije kriptomarksističke orijentacije koja se sastajala u opskurnom makedonskom lokalu na Aveniji Vece Holjevca, kojoj je nekako u to vrijeme počeo pripadati. Ni jedno od potencijalnih rješenja skiciranih na sobom razbacanim papirima nije zvučalo ispravno. Marta? Sasvim nevjerojatno. Netko potpuno nepoznat? Puh Mach nije bio te sreće. Neslanu šalu prijatelja i svježih suboraca revolucionara je također prekrižio; nikome nije o tom govorio, a ni jedni ni drugi ne  bi imali discipline ni volje da naslijepo ustraju, što je možda ipak posebno diskvalificiralo potonje. Sve to ga je pomalo izluđivalo. Prije svega izjedala ga je znatiželja. Želio je da vrijeme bez ptica što brže prođe, ne bi li nova ptica donijela nove okolnosti, bilo kakvu, makar i najmanju informaciju. Trag. Tajnu. Želio je samo da ptice uredno stižu, i jednako tako da prestanu stizati. Zapravo, iako je sve drugo posve precizno pamtio, Mach se više nije mogao sjetiti što je to točno želio i to je možda, kao u nekom zen-koanu, značilo da nije želio ništa.

 

___________

 

Drugi put toga dana sjedio je na zahodskoj školjci i srao, otpuštao balast koji nas nečijom neznanom zaslugom još uvijek drži na zemlji, kad je do njega dopro tih ali isprativ trag glasa. Razgovor se, rekonstruirao je, penjao k njegovim mesnatim ušima odozdo, iz kupaonice prvog kata, prošavši na svom putu, kao kroz skrivene periskope, kroz duge i oble cijevi, na kraju se ispreplevši sa zrakom sunca koja je, čineći živi raster, dopirala izvana i kovitlacem lakih, jedva vidljivih Borinih dlaka što ih je vrtložio vjetar. Znao je točno kome glasovi pripadaju.

“Ajde”, vikala je Miss. Malone. “Neću”, pištala je Da-Da u svom falsetu. Morao je sasvim utišati vlastita crijeva, bolno pritegnuti slavinu da bi je čuo. “Ne mogu dok gledaš.”

“Ajde! Ne idem dok ne učiniš. Imaš gliste. Pola tvoga ti pojedu, na kraju će ti pojest mozak! Sve će…” Netko je u zgradi povukao vodu, pa je šum načas zaglušio rečeno. Bio je siguran da se, iz osvete, Dadinim licem slijevaju dvije suze. Priljubio je uho čvršće uz ventilacijski otvor.

“… ko gusku. Stisni! Stisni i stavi u kutijicu. Ja te hranim, a ti hraniš gliste, već ti na oči izlaze. Dobro da nisi rodila. Ja bi umrla da su ti izašle odozdo. Umrla bi.”

“Makni se, nisam pojela.”

“Pojele gliste. To ja govorim. Nemaš ti šta za učinit. Stisni. Stisni”, kroz zube je šištala Miss. Malone, a njegovo uho je, kao T-bone steak, ponijelo četiri pruge rešetki otvora.

Uslijedila je duga minuta tišine, kroz nanose ispucalog betona i žbuke Mach je mogao osjetiti napor sfinktera koji se, nalik moruzgvi, uzalud i uprazno stežu. To se nečujno ali osjetno titranje prenosilo, mogao ga je vidjeti, na armaturne mreže nosivih zidova, čelične grede i potpornje. Čitava zgrada je drhtala, joha na jakom vjetru, savijala se i prijetila da se sruši.

“To nije ljudski! Vrag crni iz tebe čini! Ja ću ti ga iščupat. Ovim rukama ću ga…” stara je vrištala i zidovi su sad titrali iz šuplje osame njenih pluća.

“Puna si glista”, još jednom je prezrivo frknula udovica poručnika fregate USS Abraham Lincoln, vitka i suha Miss. Malone, i zalupila vratima kupaonice sa zlatno uokvirenim porculanskim reljefom djevojčice koja piški. Te su se vibracije kućom rasule sasvim jasno.

“U tri pičke materine vraga crnoga odi”, Mach se mogao zakleti da je čuo kako šaptom dopire odozgo, kroz zidove i periskopske cijevi, i to je bilo posljednje što je čuo.

 

___________

 

Četvrta ptica došla je kao i prve tri, tiho, precizno i uz jak južni vjetar. Tog dana je ustao nešto ranije, pristavio lončić za čaj i, produžujući ugodu iščekivanja, čitao najnoviji antisistemski proglas vlastite revolucionarne ćelije, koji je znao napamet. Strah i tjeskobu do tad su već bile posve zamijenile znatiželja i predanost njegovom možda prvom sasvim osobnom, svakako osobitom slučaju. Tijela je iščekivao sa sve većim i većim zanimanjem. U njegove sive i bijele stanice, kao miš u utrobu kraljice Lizzy pod svodovima El Escoriala, uvukla se još jedna zakučasta misao i iz dana u dan ga obuzimala sve više. Netko je na njega mislio. Ta je misao, štoviše, bila dovoljno jaka da se, na ovaj ili onaj način, pred njegovim vratima svake druge nedjelje materijalizira mrtva ptica.

Četvrta je završila kao i one prije nje. Bio je 23. ožujak; Mach je u poluglasu odskandirao Naša borba je vaša borba – zajedno do pobjede!, jedan od njihovih najuspješnijih slogana (kojim je proglas i završavao), ispio do kraja čaj te polagano otvorio vrata: u sebe, u svijet. Smetlari su nekim čudom tog jutra ispraznili kante, pa je pernata kugla, sveteći se svijetu oko sebe, pri padu na dno najsjevernije proizvela tek tup i površan zvuk.

 

Peta ptica

Martu je upoznao na moru jedne godine kad su bademi procvali ranije, listovi mirte se od vrućine tanjili u duge i tanke bodlje, šišmiši ošamućeni udarali u okna, a na horizontu je do iznemoglosti gorio otok kojem je bio zaboravio ime. Te su se godine Mach, Bowie i Mrtvi Martin na plaži instalirali ranije, podigli šator u susjedstvu dva druga šatora i upustili se u intenzivno proučavanje lokalne flore i faune, s naglaskom na floru i faunu višeg razvojnog stupnja, iako je to sa stupnjevima uvijek upitno. U prvom šatoru stanovali su švicarski studenti, članovi društva za švicarsko-mađarsko prijateljstvo iz Adelbodena, koje je zapravo bilo tajna i prerušena sekcija za odmor i razonodu Švicarske garde, što se moglo zaključiti iz brojnih uokolo šatora postavljenih zastava, ali i iz pjesama koje su, uz pratnju posuđene lutnje, neprestano pjevušili. Tekst jedne od njih, barem dio koji je Mach uspio pohvatati, glasio je:

 

Nikom ne damo papu, s papom plijevimo vrt,
Nikom ne damo papu, s papom bi mi i u smrt.

 

Na kojeg su točno papu mislili Mach nije znao, ali je sumnjao da je uopće čuo za njega; bilo ih se skupilo već toliko. U drugom šatoru boravio je stariji nudistički par kojeg, barem koliko su mogli procijeniti, uopće nije bilo briga za papu. Na stotinjak metara od obale njihala se usidrena dvanaestmetarska jedrilica imena Kraljica Klaudija IV. Otok se u buktinju pretvorio trećeg dana; možda baš da napakosti bogu koji je, prema kršćanima, upravo tada odlučio povući vode i učiniti da se pokaže kopno.

Drugog dana gorenja južni vjetar je spustio gubavi zastor na nebo, a golemi gorući grm nadmašio je samoga sebe. Neprepoznatljivi glasovi diktirali su iz njega uglas nove zapovijedi, brze i okrutne, i oblak sličan roju podivljalih skakavaca koji proždire sve pred sobom bio se uzdigao s otoka i spojio s onima što su se neumoljivo spuštali s neba. U točki susreta mrak je bio tek nešto tamniji: titranje te nijanse valovi su prenosili na prenapregnutu površinu, zatim na samo naizgled mirnu obalu. Ako Apokalipsa nekako izgleda, mislio je Puh Mach uprežući u sve svoj urođeni životinjski instinkt, izgleda baš ovako.

Nakon četvrtog kruga kao palac debelog džointa student biotehničkih nauka i vjerojatno jedini čovjek s ove strane Čikole s nosom većim od njegovog, Dabar Bowie, napregnuo je svoj organ, ulovio miris smrti i šapnuo: “Jebote!”

“Kao da je neko u pravom trenu stisnuo stop.”

Na horizontu stajala su dva sunca, svako u svojem osobnom zalasku. U sredini goruće pruge otimala se, kao pas na prekratkom lancu, Kraljica Klaudija IV.

“A ne. Ne stop. Vrijeme je popovsko sranje – ne može se zaustaviti”, odvratio je Mach i pripalio treće, sad sasvim malo sunce i poslao ga u krug.

“Ipak sve savršeno stoji! Vrijeme bez razvoja. Neće ni naprijed ni nazad; ovo je posljednji dan, Apokalipsa! Samo što, nasreću, propast ovaj put povlači boga”, Dabar je mumljao gurajući u usta kruh s komadićima tunjevine.

“Samo je vrijeme nužno. Ali mislio sam na pretprošlo ljeto”, reče Mach.

“Kad su mentoli spalili bor.”

Mrtvi Martin, planinar i ekstinkcionist bez pokrića, kimao je kao da mu se pred očima upravo složio zaboravljeni puzzle s motivom Mount Rushmorea kojem je, kako bi slika bila potpuna, nedostajao samo jedan ključni komadić smješten u Jeffersonovu nosu.

“To je bila najava. Trailer. Kratki zastoj u poretku; točka u kojoj počinje nepredvidivo”, reče Mach. “Sada je samo pitanje što će biti sljedeće.”

“Što što će biti… Apokalipsa. A-po-ka-lipsa! Nego, šta je to bilo s borom?”

“Nebitno. Važno da je bilo brdo mentola iz neke ustanove, i da je gorilo”, presjekao je Mach i predao džoint. “Scena je bila vruća!”

“Ako voliš vatromet. Bor gori kao da mu je zadnje. Pršti kao paklena prskalica. A mentoli plješću! Poredali se na dvadesetak metara od svega i plješću!”

“A tek onda kreće ludilo. Eksplozije!”

“Pa koji kurac?” upita Bowie.

“Nije kurac”, Mach odgovori, “Šiške!”

“Ja sam vam lijepo rekao”, promrmljao je još jednom sebi u bradu Bowie.

Mach se osvrnuo po plaži, podigao savršeno gladak oblutak, zafrljačio kamen u smjeru valova. Poštujući taj napor, kamen je ondje i stigao. Prijatelji-gardisti su se uglavnom negdje pokupili, samo četvero ih je sjedilo na drugom kraju plaže i pušilo. U sredini je sjedio nudist, rezuckao nešto džepnim nožićem i zviždukao temu iz Kuma. Otok zapaljen na svom mjestu. Potopa niotkud. Dabar Bowie je smotao još jednog i započeo još jedan krug.

“Kvragu sve. Plivanje”, reče. Titranje vatre rezoniralo je s titranjem vode i sve se skupa, s muklim treperenjem koža milijuna nevidljivih kukaca, stapalo u jedan neizdrživi šum.

“Plivanje”, prihvatio je Mach. “Do Klaudije. Zadnji od sutra svakog jutra salutira Švicarskoj gardi i pjeva Bože pravde.”

More još uvijek ledeno, u njemu zbirka portreta, Mach kojemu je odgovarao samonametnuti tempo. Vodu je sjekao ravnomjernim potezima, štreberski mesarski šegrt, nakon svakih nekoliko zaveslaja pogledom fiksirajući cilj. Kraljica Klaudija IV njihala se nezainteresirano na nekih pedesetak metara pred njim, zaklanjajući mu pogled na buktinju, ali je, kao ukleta, treperila noseći drhtavu narančastu auru; moći slabog, seoskog sveca.

Stigao je prvi i skliskim se stubama uspeo na drvenu palubu. Kabina je bila zaključana a na pramcu je, pogleda uprta u nadolazeću nesreću, kao morska sirena na rubu maser-jacuzzija sjedila gola i slana Marta. S obale je, preko nemirne površine, dopirao glasan i unison pjev, i Mach je zajedno s njime mumljao:

 

Nikom ne damo papu, s papom plijevimo vrt,
Nikom ne damo papu, s papom bi mi i u smrt…

 

 

Šesta ptica, za sada posljednja

U sobu je kroz širom otvoren prozor ulazilo već uhodano, stabilno proljeće. Posljednje voćke odbacile su svoje staniolpapiriće i origami životinje; grad se, kao ogromna oštriga, još jednom sasvim otvorio. Sve što je titralo, titralo je za prazno srce i vruću glavu Puha Macha.

U šalicu s jelenjim rogovima natočio je suviše sladak čaj, spustio iglu na prve utore Wicked games i čekajući ooooaaaahhh dio sjedio u zraci sunca koja se, prelomljena dvostrukim prozorskim staklom, slična pletenom tepihu rasipala parketom. Boro je lovio sjemenku johe što su je, svojeglavu pahulju, sobom vrtložili prvi taktovi južnog vjetra, pouzdan znak da će sunca ubrzo nestati. Iščekivanje je postalo nesnosno, a s njim i prokleta znatiželja. Čekao je na ptice. Cijelim tijelom čekao je na ptice. Događalo se da se trgne iz sna ranije no uobičajeno, navuče papuče i mehanički odškrine vrata da provjeri nije li se dan nekim slučajem premetnuo u nedjelju, nije li možda neobično dugo spavao ili se desilo bilo što što bi mu brže donijelo pticu. Ustupaka u bijesnom ritmu koji je tada već bio potpuno uokvirio njegov život nije bilo. Trinaest dana svete gladi a onda, uredno servirana na onom pladnju, ptica zaokrenuta vrata.

 

___________

 

One nedjelje kad su kroz krilo ulaznih vrata bočno iznijeli Mariju Mumiju na otiraču ga je umjesto doručka dočekao crvljivi kos. Okolnosti su htjele da mogućnost ptice na neko vrijeme zanemari: ustavši iz kreveta prvo je pogledao kroz prozor. Nepredviđena, veća i naoko opipljivija smrt tako ga je na neko vrijeme odvratila od onih strogo kontroliranih i, vjerovao je, samo za njega izvedenih.

Kosa je primijetio tek kad je, uspuhan, cijelom težinom na njega stao, a crvi jurnuli k nebu. Boro je isprva rezervirano mijaukao a onda zaboravio na pticu i započeo s njušenjem Savkinog anusa. Pod hladnim krovom Puha Macha ležala su tako tri crna klupka; dva topla i svečana, čudna i tužna posmrtna straža, i jedno hladno i mokro koje je zatvoreno u vreći čekalo da on napusti stan. Crnina je ovaj put dolazila iznutra i nije joj, bilo je sasvim jasno, bilo moguće umaći.

 

Četiri mjeseca nakon što je maestralnim pranjem guzice zaradio stan i uselio, na vratima ga je dočekala trgovačkim rukopisom ispisana ceduljica. Najavljivala je okupljanje stanara za četvrtak, dva dana kasnije, u stanu jedan i odvela ga ravno k Mumiji Mariji.

Stan jedan bio je jedini stan u prizemlju, najbliži poštanskim sandučićima. Prolazeći kraj njih obuzeo ga je osjećaj da je riječ o kratkom, svakidašnjem odbrojavanju koje mora završiti nekom nesrećom ili fatalnošću. Puh to zanemari, izvede opet svoj trik sa slovima i kao puma preskoči prazninu hodnika, a zatim se vrata za njime zatvore.

“Apokalipsa!” ljubazno reče Major, prva truba. “Imate nekog iskustva s tim?” “Ono s mrtvima, kako hodaju zemljom”, dometne sjena majorice, druga.

Za boga su svi bili živi, i ptice, ali Mach nije bio bog, niti ga je ikada sreo.

“Što se desi kad završi vrijeme, ima li vremena poslije vremena? Razumijete, na to akauzalna ontologija ne odgovara!”

Major je dodao i umočio vafl u čaj. “Samo nam bog može pomoći!”

“Ja se kršćana bojim”, reče Miss. Malone, treća truba. “Oni vjeruju da će zauvijek biti tu.”

“Točno. Riječ je o sablastima. Onima koje se ne može odžalovati”, šapnu Roza Šeks, četvrta. “A to je, s obzirom na sasvim univerzalnu prirodu patnje, prvi preduvjet pravde. Temelj oslobođenja!”

Mach je šutio kao zaliven i buljio u punjenog jastreba staklenih očiju instaliranog na kratkoj grani iznad prastarog radio-aparata kompanije Iskra. Povremeno, između gutljaja čaja, posve u skladu sa svojom životinjskom prirodom kroza zube je šaptao: “Lijep vam je golub. Kako je samo lijep ovaj golub.”

“Lijep je”, rekla je peta truba, Da-Da Malone koju su iznutra izjele gliste, ili je ona izjela njih. “Ali što mu to vrijedi? Boga očito nema, a izmisliti ne znači stvoriti. No što sa sablastima? One se ne mogu otjerati, ne bez boga, što znači nikako.”

“Ne manje važno; oslobođenja također nema. Dva su moguća boga – oba u isto vrijeme savršeno istinita i potpuno lažna. Vrijeme i fikcija; oba donose neograničene mogućnosti. Ali ni jedan ne spašava”, podvukao je Šeks, šesta truba, i pakosno sklopio oči.

Šalice i tanjurići cijelo su vrijeme, dodirujući se, u prostor slali nečujnu, razornu amplitudu prevrata koji dolazi i čitava soba je, čitav taj mikrosvijet, titrao ludim zanosom. Nad svime je, Mach je pamtio, kao i onog dana kad su njegovi senzori prvo rekli a onda porekli smrt, lebdio oštar i gust miris  mljevene kave. Mačka se podvukla pod stol; Marija Mumija dlanovima je oblikovala tuljac, prislonila mu ga na uho, i sedma truba je progovorila. “Apokalipsa je pogreb boga. To je ono što ne razumiju, ono što ne žele razumjeti. Tek to je pravi početak, nipošto kraj vremena; tek tada vrijeme postaje apsolutno. Bez obzira što boga nema. I nepostojeće jednom mora propasti. Oni vide to čega nema, a ne vide što je sada i ovdje. Bog je završio. Preostale su jedino sablasti”.

 

___________

 

Od Marte je s Machom bio najduže ostao miris. Drugo je suvereno oduzimao zaborav vraćajući je tek sporadično, ali oštro i bolno, poput naplavina koje se neželjene no neizbježne na obalu obrušavaju poslije fatalnog brodoloma Kraljice Klaudije IV. Proljetne kiše prale su grad koji je stvarao vlastiti novi portret: bilje se iz zemlje zeleno penjalo k nebu prenoseći kodirane vražje poruke, a ptice su, odozgo, na zemlju vraćale govna. U tim vlažnim i toplim hrpama tiho je fermentirao život. Muhe. Ličinke. Ljudi. Vrijeme je uglavnom provodio u naslonjaču buljeći kroz prozor, odlazeći kod Makedonca na sastanke revolucionarne ćelije, pijuckajući pinot i razmišljajući o pticama. Tjedni su jednostavno postali predugi: sve mu je potrebnija i potrebnija bila ona nedjelja kad će pred sobom ugledati samo za njega umrlo tijelo, sitnu, meku smrt koja ustrajno, kalendarskom točnošću prkosi svoj toj stihiji. Muhe. Ličinke. Ljudi. Crni mačak i crna mačka koji ne prestaju presti i to se živo ali prijeteće titranje prenosi na sve površine njegovog stana, zatim na zgradu, na grad.

Kao nedvosmislen znak, subotu je okončao slab ali dugotrajan potres. Ravnomjerno i potmulo podrhtavanje uzrokovalo je blagu paniku, no Mach ga je primio kao nužno i na neki neobičan način svoje. S prozora je promatrao kako se, poput pahulja proljetnog snijega, s goleme magnolije u susjednom dvorištu ljušte krupne mesnate latice. Sedmu pticu iščekivao je kao sedmi pečat. Samo neka konačno dođe, mislio je, pa neka sa sobom donese što god ima donijeti. Gromoglasno je titranje, dolazeći sada odasvud, postajalo sve više i više neizdrživo.