Bog neće pomoći | Marko Pogačar
PIZZA-MAJSTOR KOJI JE U USTIMA NOSIO SMRT
četiri opisa sobe
Ti si moj čovjek, Gary, tako je to. S tobom sam u tvojim najintimnijim trenucima, dok šišaš nokte, spavaš, jebeš se s Đurđom, a ipak ne znam gotovo ništa o tebi. Zima je, tek je počela godina, snijeg je zameo Ottawu, nije to Čitluk. Ralice razgrću nanose, trube, sol škripi pod nečijim teškim čizmama. Sve se to mene malo tiče. Nepokretna, prikovana za jednu točku kao osušen, šuplji jelenak za plutenu pozadinu u amaterskoj entomološkoj zbirci koju si jednom odnekud donio, a baš negdje na Božić ju je teniskim reketom rasturio tvoj trogodišnji sin, takva sam. Osuđena na ovaj prostor, ne napuštam tih sedamnaest-osamnaest kvadrata spavaće sobe. Kako znam sve te sitnice? Brojala sam svjećice, između ostalog, eto. I tu sam već odavno.
O sobi, jasno je, mogu reći i koju više. To mi je, da se pohvalim, na neki način i hobi: pronaći što više različitih načina da se precizno opiše ova soba, da je se predstavi onim nekim nepoznatima koji je ne vide. Recimo tako: ja skupljam opise sobe. Počnimo s općim mjestom. Bijelo okrečeni zidovi, tu i tamo posuti flekicama skorene krvi pod lakim krilcima, ako si mlatio po životinjama. Na južnom zidu raspelo; naš gospodin na mukama, sve s trnjem i onim hrđavim čavlima, boli me kad ga gledam. Pod križem grb. Sličan šahovskoj ploči; bijelo polje, crveno polje, bijelo polje, crveno polje, bijelo, crveno, crveno, bijelo, i tako u nedogled, dok se u glavi ne smuti, ili netko njime ne zamahne i označi start, a trke započnu. Ničega drugog nema na tome zidu.
U podnožju istočnog stoji bračni krevet od norvalskog javora prekriven vunenim gunjem. Gunj je ona osobno vezla čitavu jednu hokejašku sezonu, četrnaest puta su joj pritom krvarili vrhovi prstiju. Ti si to brojao kao krv prolivenu za domovinu: smilje na uzorku dobilo je crvene cvjetove, a oblak sitnih, oblaku sličnih ptica crvene oči. Taj zid nosi dvije uokvirene fotografije ljudi za koje vjerujem da su tvoji otac i majka. Ona na kojoj djevojka ledenog pogleda luđački, kao da ga se boji ispustiti, stišće kiticu naknadno bojanog cvijeća nevjerojatno ti nalikuje; kao da ružice stišćeš ti. Pod slikama, čineći s njima svojevrstan trokut (ta je pravilnost prividna), visi plavo-crveno-bijela zastavica nogometnoga kluba “Jadran”.
Sjevernu stijenu zauzima veliki dvokrilni prozor kroz koji se, za toplih dana, u sobu uvlače najrazličitiji zvukovi koje predano pratim. To za taj zid smatram najvažnijim, jer ostalo je bjelina. Čitav zapad, međutim, zakrčio je masivni ormar od punog drva, drva koje ljeti nenormalno zamamno miriše, na neki način erotično, drva čije su površine još blago hrapave, divlje, što samo pojačava dojam erotičnosti. U produžetku ormara stoji pisaći stol zatrpan strojno otipkanim stranicama i novinama različitih jezika i formata, i uz njega jedna uredno podvučena stolica. Nad stolom kalendar s pomičnom kućicom u kojoj polagano već truli prošla, 1989. godina. Stolne lampe trenutno nema, a onu stravu na stropu bilo bi najbolje pokriti kuhinjskom krpom, kao papigu, i to ne samo noću.
U sredini sobe, na četvrtastom tepihu, stojiš ti. Visok i suh, pomalo nalik onom jelenku, u bijeloj košulji, s kravatom, na ramenima jedva primjetni trunci peruti; tjeme ti je još posuto gustom, iako već skoro sijedom kosom. Pred tobom rastvoren kovčeg; pakiraš, negdje putuješ, Gary, i sve je neizvjesno.
Petak popodne je, vani onaj odvratni snijeg. Nad Greyrock Crescentom vise bijeli obrisi mjeseca. Kroz prozor vidim njegovu blijedu aureolu i gledam koliko mogu; znam da će ga sumraku svakoga časa oteti sivi, dosadni oblaci. Ostatak pogleda zastrt je igličastim, tamnozelenim granama otežalima i povinutim od bijelog praha: jal je snijeg, jal je netko od onih tvojih ispraznio aparat za gašenje požara; nema tu labudova. Na grane ponekad ipak slete mršave crne ptice koje mrtvima iz usta kljucaju zlatne zube, a živima odnose sapun i pivske čepove. Samo se ružno i nasreću rijetko glasaju. Noći ovdje dolaze ranije, no motorne pile i dalje bruje i pljuju sitne oblačke dima, dima kojega zatim guta onaj veći i teži dim raskoljenih debala, a i taj potom nestaje u već dokraja gustoj noći, noći koja je, čini mi se, također tek dim nekog davno podmetnutog sveopćeg požara.
No dosta o meni, Gary. Svinja si. Ne volim tvoje manire, ne volim kako gestikuliraš dok razgovaraš, dok se ti dernjaš a drugi slušaju; kapljice pljuvačke i bijele pjene koje frcaju na sve strane. “Dragi moj”, koje ti ponekad šapnem na uho, ali samo kad predugo gledam Dallas i jer znam da me zapravo ne čuješ, posljedica je moje melodramatične prirode, i toga što se nekad i sama osjećam pomalo praseće. Ti si se svinjom proslavio, koliko sam samo puta čula tu priču? Novinski izresci s vašim slikama, tebe i svinje na kulisi učmalog grada, blago žućkasti ili potpuno svijetli, ovisno o kvaliteti papira, neko su vrijeme pokrivali pisaći stol. Ondje su ležali dok tvoj sin nije po njima prolio veliku šalicu kave, natopio ih smeđom tekućinom i popio pljusku. Ne mogu se sjetiti što je to tako važno bilo napisano na svinji.
Soba se, samo spominjem, može promatrati i odozdo. Kao da vlasnik očiju leži metar-dva duboko pod nekom prozirnom zemljom, ili je zmija, ili korijenje. U tom slučaju ona je čitava kvadratni bijeli strop, pravilni četverokut čiji red remete sitni tlocrti nogu kreveta, stola i stolice, kao i njihove goleme sjene. Slične mrlji na plućima teškog pušača, teškog kao sanduci oružja, Gary, kao ruž na usnama pjevačice s muškim imenom Harry, one daju naslutiti neko zlo. Crni pravokutnik ormara najtamniji je povez na licu bijelog kvadrata; možda upravo onaj za strijeljanje. Križ, grb, fotografije i zastavica, slična kuhanom jeziku, odavde izgledaju tek kao sitni rezovi, nevažni utori u oštrim papirnim stjenkama. Raskošnu poziciju sada zauzima stropno rasvjetno tijelo, ali od njega imam traumu. Toj sam se kolekcionarski vrijednoj perspektivi, međutim, ja sama približila samo jednom: na dan kad sam izgubila svijest, pala i zakotrljala se nakratko čupavim talijanskim tepihom, koji je mirisao po tuzi.
Petak popodne, zubati zimski dan koji polako nestaje. Čak su i zvukovi čizama koje rasterom đonova melju krupnu kamenu sol sve rjeđi, nestvarniji. U rastvoren kovčeg trpaš gaće, čarape, čitave hrpe papira, četiri identične bijele košulje. Zatim još gomilu nečega što ne znam što je, nekoliko fotografija, smeđim selotejpom pažljivo ulijepljene pakete. Pališ cigaretu za cigaretom, nije to dobro, Gary. Dim obavija sobu, kao dekice male pse, mopsove, pudle i pekinezere, lebdi, jedva se pomiče. Njegov miris istiskuje sve druge mirise; i drvo ormara pod njim gubi nešto od svoje fine erotike. Vidim kazaljke budilice koje kopaju debeli trbuh šestice, svežanj ključeva, čokoladicu Snickers; lice spasitelja koje se grči u ružnoj grimasi. U tom bijelom oblaku, ipak, ono izgleda nekako meko, daleko i potpuno nestvarno, što mu izvrsno pristaje.
Sobu je moguće zamisliti i kao akvarij. Zrak koji je od vrha do dna ispunjava nešto je tvarniji, istovremeno gušći i rjeđi; kao da je sve, i ljudi i pojave i predmeti, potopljeno u sodi. Nalik ostacima nekog nedavnog, gadno fatalnog brodoloma, prostorom plutaju podbuhli komadi namještaja, Krist naš gospodin na svojoj surf-dasci i strojno otipkani papiri, a umjesto riba njome plivate vi; dvije velike i nekoliko malenih ribica. Ja sâma tada najčešće gledam u Isusa, u grč na njegovu licu koji ne može odagnati ni radost mjehurića koji se sami od sebe uspinju k nebu. Gledam jer se pripremam na bol koja, vjerujem, svakako dolazi. Ako se nekim slučajem upale svjetla noć se u vodi doima zvjezdanom, a ribari u punom poslu. Jedna od riba koje plutaju sobom veća je i proždrljivija od drugih, i pitanje je kako će ova prispodoba završiti. Ta veća riba si, jasno je, ti.
Nego reci mi, Gary, ribo, što su to točno hrvatožderi, to sam oduvijek željela znati? Šapni mi. Toliko često ih spominješ da se ponekad bojim osvrnuti, čini mi se kao da dolaze odasvud, iskaču iz zidnih ormara i voćnih jogurta, iz paketića čaja. Zamišljam ih kao langolijere iz onog filma. Više šum i strepnju nego nešto što se može ščepati za vrat, nešto što proždire prošlost u svakom slučaju; kao langolijere, aha, samo strašnije. A vani snijeg, strah koji je zameo Ottawu, nad Greyrock Crescentom nema više nikakvog svjetla. Koluti dima nad tvojim tjemenom, Garry, nad njima žbuka, i zatim nebo. S vremena na vrijeme nervozno otresaš glavom, tvoje mršavo tijelo po zidovima i podu baca strašne, duguljaste sjene, čini se da vas je više od jednog, barem nekoliko. Negdje putuješ, Gary, ideš na dalek put, i sve je neizvjesno – tko su ti, Gary, reci mi; zašto šutiš? Pahulje peruti s tvojih ramena nečujno sustižu tlo, kao da se snijeg preselio unutra, i učini mi se načas da me ščepala tuga. No bit će ipak da je u pitanju Dallas – to, ili su ipak labudovi.
Soba se, najkraće, može opisati kao svinjac.
U svjetlu Miss groznih lustera 1990., svjetlu koje će nekom milošću jednom ipak utrnuti, u lokvi dima, kao u trebinjskom disku, gotovo si završio s pakiranjem; prizor je pomalo iscrpljen. Ništa se više ne čuje iz vana. Košulje su, tiho, legle jedna na drugu. Čizme su iščezle, njihovi vlasnici čuče u toplim sobama ili mijenjaju TV-programe, kroz prozor se nazire samo bjelinom poškropljen mrak, tu i tamo zabljesne udaljen far. Svi drugi mirisi povukli su se pred žutim nikotinskim zidom. Ti putuješ, ja ostajem, sama, ovdje gdje jesam. Ja, ormarska dunja. Miris zavičaja, duh domovine.
