Bog neće pomoći | Marko Pogačar

PLIJESAN

Sloboda, sve u svemu, ne znači ništa. Jedino korisno što Tiš Petar iz te spoznaje može izvući jest da sve slobodi suprotno zbog toga nije ništa manje mučno. Malo ga dijeli od zaključka da se mnoge stvari, po svemu sudeći većina njih, mogu promatrati na isti način. Možda čak da je moguće predložiti opći zakon: većina apstraktnih koncepata ne znači zapravo ništa. Odnosi se to tako na sjećanje i zaborav, lijepo i ružno, dobro i zlo pa i, zašto ne, živo i mrtvo. O tome ili o nečem sličnom razmišljao je ulazeći u dizalo koje će ga, brzinom koja se dade sasvim precizno ustanoviti, odvesti prema dnu.

Kiša je odjednom prerasla u krupan i dugotrajan grad onog dana kad mu je – ispričao mi je to, kao i sve što slijedi, neobično iscrpno i staloženo dok sam nešto skicirao na poleđini sudskoga spisa – u visokoj zgradi s dizalom iznenada uručen otkaz. U zgradi se nalazi ured. Pripada osiguravajućem društvu u kojem je Tiš Petar osamnaest godina radio kao vještak za automobilske nesreće, za automobile koje njegovim gradom, širokim ulicama kojima vjetar šutira konzerve i u uši prolaznika šapuće datume tuđih smrti, voze neki udaljeni i sitni ljudi. Sreća i nesreća, pomislio je ulazeći, također su samo dobro smišljene maske za istu igru – prije ili kasnije ostane samo muka. Sve se to mišljenje dešava u isto vrijeme: još je vani sve bubnjalo i odzvanjalo kad se na njegov stol sasvim lako, gotovo nečujno, iz neke druge visine, spustila bijela kuverta s rješenjem. No bilo je to prije nešto više od četiri mjeseca, posljedice one tuče već se odavno nisu nazirale. Tek nekoliko sitnih i nepravilnih rupa u rebrastoj, plastičnoj nadstrešnici, kao da je nepoznat netko u napadu bijesa ili pravednog ludila sve skupa zasuo sitnom sačmom, svjedočilo je da se nešto zaista desilo.

Tako i toga dana. Još jednog koji je, također, prošao, kao što stvari prolaze, kreću se, gipko, kao moćni Mercedesi i meki Opeli, ostavljaju za sobom samo vjetar i oblake olovnih plinova, tragove prisustva koje blijedi i blijedi: prolazak, također, ne znači ništa. Dana vlažnog i nekako iznutra hladnog, više po osjećaju, po finom nemiru dlačica na koži otkrivenih ruku nego po termometru, grdosiji na zgradi Komande čije su crvene neonske brojke cijelog dana pokazivale temperaturu sobe; točno polovinu tjelesne temperature najobičnijeg, sve u svemu zdravoga čovjeka. One sobe u kojoj žive, jedne od triju soba u kući, ne računajući kuhinju, kupaonicu i nisku, od cigle i dugih dasaka sklepanu ostavu ispod stepeništa koje vodi na kat. Mreže koje su ondje ostavili paukovi premalih tijela, zastave mrtve, izgubljene zemlje, nisu ga se previše ticale. Čak je i ona za njih očito gubila interes. Ona je bila Tierra Fria, njegova prva i jedina žena, koju je od milja zvao Tereza, i kuhala je najbolju juhu od kokošjih srca koju je Tiš Petar ikada kušao. Rođena u proljeće, vjerovala je da su ona i priroda na istoj strani. S vremena na vrijeme pjevala je stoga vlastite melankolične skladbe i zviždala poznate melodije kućnome bilju, no ono nije pokazivalo interes; niti je raskošnije cvalo niti je brže venulo. A jedan od razloga opadanju njezina interesa dade se svesti na poslovicu. Daleko od očiju, daleko od srca, govorilo se. Tako nekako je i bilo.

Ostavi ispod stepeništa već se godinama jedva može pristupiti. Također, mogu potvrditi da u ova četiri i kusur mjeseca iz nje nije izneseno ništa. Možda ipak: gotovo ništa, inače se Tiš i ja vjerojatno nikada ne bismo susreli. Hodnik su s jedne na drugu stranu od poda do stropa ispunili drveni sanduci, kutije, na njih visoko, za Terezino lagano tijelo naprosto previsoko položene one još manje, kutijice, sve dok njihove razmočene stijenke ne bi dotakle žbuku. Žbuka se ljuštila iz svih kutova i u krutim listovima, ponekad krpama, katkada krastama zasipala pokrove kutija ili sredinu hodničkog poda. Kroz namaz bijele zaštitne boje na više mjesta probijala se zelena kućna plijesan. Ona je spremno rasla ususret filadendronima, fikusu, kaktusima; rasla je jer je voljela pjesme, voljela zvižduke, iako nisu bili namijenjeni njoj.

Ako bi se vrata ostave ipak otvorila, upalila se gola žarulja koja je, nalik piletu koje od glave guta tek probuđena zmija, virila iz crnog plastičnog grla, točno pred nosom vidio bi se samo još jedan zid. Tamni monolit, neprobojna ploha kutija, sanduka, posuda, vreća i smotaka svih mogućih veličina, boja i oblika. U svemu tome Tiš Petar je držao stvari. Njihove stvari. Većinu stvari koje su, ovako ili onako, u posljednje dvadeset i četiri godine prošle kroz njihov život.

Ničeg se nije mogao odreći. Bilježnice. Kalendari. Đonovi cipela. Njoj ili njemu nekom prilikom izvađeni zubi, uglavnom truli, odjeća koju su izjeli moljci. Istrošene kemijske olovke, telefonske kartice davno ugašenih operatera, baterije, na čačkalicu pričvršćene zeleno-žuto-bijele zastavice Magyarország koje je osamdeset i treće godine na Balatonu izvadio iz četiri kugle sladoleda od lješnjaka i pistacija, jer Tiš Petar pamti gdje su mu korijeni. Bubrežno kamenje. Zavrtnji pronađeni na pragu, sipine kosti koje ptice nikada nisu do kraja progrizle; njihova tanka, bijela rebra. Sve što je činilo sjećanje, njegove fizičke, uvijek teške i materijalne čestice, život koji se drugačije nije mogao privesti svojoj mjeri. Prošlost je za njega bila vidljiva, ili je nije bilo. Moralo ju je biti moguće namirisati, osjetiti, uzeti je s vremena na vrijeme u ruke i premetati, pustiti je da, nalik naizgled (no samo naizgled, jer stvari i ljudi nikada nisu jedno) identičnim zrncima riže polako curi kroz prste. Sve te stvari, svi ti istrošeni prašnjavi predmeti bili su, mislio je a nije, jedino što na kraju bilo što znači. Nešto za što se čovjek, kao za kvaku na vratima zahoda, zaista može uhvatiti. Mali problem bio je u tome što nije vjerovao u bilo kakvo precizno značenje kraja. Možda tek u njegovu grubu, istovremeno sasvim utvrdivu i sasvim neobjašnjivu te nejasnu prisutnost.

Nekako tako, pretrpano i prepušteno neobičnom programu nekog mišje sivog svevišnjeg, izgledale su i dnevna soba, gostinjska soba, kuhinja, u nešto manjoj mjeri i kupaonica sa svih strana obložena plavozelenim pločicama s otisnutom sličicom lopoča koje su, očito, htjele napustiti svoje mjesto i rasuti se u tisuće plavozelenih krhotina. Ne i spavaća soba. Spavaća je sasvim drugačija. Svježe okrečena. Živa, ako to nešto uopće znači; nakinđurena sitnicama, uspomenama i suvenirima s inače zaboravljenih putovanja. S tom sobom, s čistom žbukom njenih dosadnih zidova, on uopće ne suosjeća: svi su njegovi osjećaji na strani onih odbjeglih pločica, njihovih budućih krhotina. U nju su od samog početka pristup imale samo male, strogo profilirane zbirke ograničenog kapaciteta: one kojima se, Tereza je smatrala, bilo dopušteno ili čak poželjno vraćati. Na primjer albumi s poštanskim markama. Kolekcija papirnatih i platnenih salveta različitih formata. Zbirke značaka, razglednica, pisama i privjesaka, napose onih s motivom divljih životinja, njihovih ogromnih kljova, kljunova, krvavih afričkih očiju. I ptice. Osim sanduka, fascikala, škrinji i kutija, trajan izgon iz sobe imale su i ptice. Njihovi kavezi, svih jedanaest, bili su smješteni u gostinjskoj sobi. No protiv njihovog pjeva koji je, približavanjem proljeća, postajao sve glasniji, nije postojao nikakav pakt. On se jednostavno, svega nesvjestan, razlijevao kamo je htio.

Tiš Petar nabavio ih je brzo nakon što mu je, s onom neočekivanom tučom, uručen otkaz. Oduvijek je želio ptice. Volio je ptice u kući. U kavezu. One koje u svakom trenutku možeš vidjeti. Dotaknuti ih. Pomilovati ih ili im zavrnuti vratom. Pjev koji je s vremena na vrijeme dolazio izvana, kojem nije bilo moguće odrediti ishodište i izvor, dovodio ga je katkad do ludila. Pjev iz krletke ga je, naprotiv, smirivao: mijenjao im je vodu, sipine kosti, sjemenke, ponekad među rešetke, pričvrstivši ih plastičnim kvačicama, umetao tanke ploške šljiva i crvenih gloster jabuka. Prvo leglo othranio je vlastoručno, a tanke, skoro pa prozirne ljuske malenih jaja pohranio u tapeciranu drvenu kutijicu.

“Ovako više ne ide braco, čuješ li”, reče. “Te ptice po svemu seru. Razboljet ćemo se. Razboljet ćemo se od svog tog perja i govna”, rekla je jednog jutra Tereza Fria nogom odgurujući hrpu vlažnih, pljesnivih novina čije je listove on svakoga jutra ne čitajući suvišne vijesti otkidao i umetao u drveno dno svakog kaveza.

“Ili ja ili ptice”, rekla je mršteći se, usana premazanih kreštavim karminom. Tko bi sve to promatrao kroz kuhinjski prozor vidio bi samo njezinu glavu i pomislio da govori gumena seksi-lutka, iako je to možda plod moje mašte. Čak i tonom odudara od ostatka Tiševa iskaza.

“Netko će, braco, otići. Ili ja ili one, čuješ me? Ovako ne ide. Vidi nas kako živimo. Sve u tim kutijama. A sad i ptice. Ne mogu podnijeti ptice. Ne mogu podnijeti govno”, rekla je, “ne mogu više.”

Po glavi se Tiš Petru vrzmala nova, neobična misao. Mislio je da su to s kutijama odavno riješili, makar do neke razumne mjere, mislio je i nije. Uostalom, to je bilo ono u što je on vjerovao, dobra rješenja, ali samo onda kad ih je bilo moguće opipati. I nije znao što bi sad s jednom takvom, prije svega gnjusnom i podlom ucjenom. Ultimatumom koji se, poput mirisa juhe od repe, odjednom ugnijezdio između njih. Nije znao što bi bez ptica, ali je znao da nesreća uvijek dolazi u paru: s odvjetnikom. Osim toga, mrzio je kad ga je zvala braco (tu ga sasvim razumijem): kakav jebeni braco, mislio je. Nekoliko trenutaka promatrao ju je, gledao kako, jedan po jedan, lomi duge i tanke, sve u svemu sasvim odvratne prste. Iz pozadine dopirao je pitomi cvrkut ptica.

“Čiju! Čiju!” on reče pticama. “Samo vi jedite. Čiju, Čiju. Neće vas niko!”

Ptice međutim, na opću nesreću, nisu razumjele dijakritike. Kvačice iznad svinutih slova za njih su bili tek prazni i mutni oblaci; njihov disonantan zvuk one su jednostavno prečule. Ptice, tako, pomisliše da im se ruga. Da ih vabi nedostojnim mišjim imenima. Sve redom one umukoše, zatim zagrizoše, lažnim zubima, duboko u rešetke krletke.

*

Sa svih strana napadala ga je vlaga. U sitnim, upornim rojevima, nalik pčelama, vlažila odjeću, kosu, njegovo golo čelo. Odozdo zemlja je slala vlastiti udio. Njezina hladna krv rastakala je polako njegove đonove, borala finu kožu na tabanima i onu grubu na petama, uspinjala se žilama i tetivama te se, u nekom ne sasvim odredivom mjestu, spajala s onom nebeskom. Slična stvar dešavala se i kući. Nebeska mana ljuštila je sve deblje i deblje slojeve žbuke i oni su polako i lako padali otkrivajući sve šire, žutozelene taloge plijesni. Linoleum pod nogama sve je više nalikovao vodi. Nitko, međutim, nije bio lud da po tome hoda. Nitko ne bi, mislio je i nije, htio čuti taj zvuk: zvuk mokrih đonova na olujnoj površini.

“Ja ti, moj braco, idem”, reče. “Odo na mjesec dana kod Tine, a ti vidi što ćeš s tim pticama. Neću ih tu kad se vratim. Slušaj me braco, mislim to. Stvarno to mislim”, rekla je ledenih ruku i prekrstila se Tierra Tereza Fria.

“Onaj Tinin ide po mene.”

“Onaj nepismeni, idiot, što griješi inicijale u križaljkama”, Tiš Petar reče pokušavajući istovremeno složiti riječ IDIOT od magnetnih slova razbacanih tirkiznozelenom površinom zamrzivača. Nikako nije uspijevao pronaći slobodno slovo T, pa ga je izdvojio iz ‘TIŠ VRAŽE’, koje je tko zna tko, tko zna kad ondje ostavio. Zadovoljan je, međutim, bio tek na trenutak, jer sada potonje više nije imalo smisla: što bi, dovraga, trebalo značiti ‘IŠ VRAŽE’? Tko je vrag, i odakle bi taj trebao izaći? To sam zaista, od riječi do riječi, zabilježio na poleđinu spisa, uz skicu lijepog malog motornog broda.

“Točno taj”, rekla je. “A šta se to tebe uopće tiče? Ako su ptice tu kad se vratim braco, ako vidim ijedno pero osim onih u jastuku, kupim ja prnje i odlazim”, rekla je mršteći se Tierra Fria, rekla i nije rekla. Zaista odlazim, dodala je povlačeći se prema fikusu s čijom se žilavom stabljikom upravo, promatrano iz njegove perspektive, spojio njezin trup.

Tako je otišla: automobilom u solidnom stanju kojim je upravljao osvjedočeni idiot. To se sigurno ne može smatrati dobrom partijom, mislio je. On sam je ostao stajati na pragu sobe, u kućnom ogrtaču raskopčanom na prsima, u bijelim mokasinkama s modrim Nike znakom (mrzio je te cipele!), leđima okrenut figuricama, suvenirima, sitnicama, a zatim se svemu tome okrenuo licem, učinio nekoliko koraka i sjeo. Neko je vrijeme tako sjedio. Razmišljao je o pticama. O tome kako na svijet prvi dolazi kljun. I s njega posljednji odlazi. Kako je krhko i lako tijelo ptice spram njegova, i o prednostima i manama koje to nosi. Tehnički, o pticama nije ništa posebno znao. Tek nekoliko standardnih vrsta, kakve su bile one u kavezima. Pjevice. Ptice. Čudovišta koja su, sasvim očito teža od zraka, bez problema uspijevala ostati gore. Tamo gdje nikada nije kročio: gore. Prije bi progutao čavao nego ušao u avion, mislio je. Šaku čavala prije nego bi iz njega skočio. Zato je imao ptice. One su mogle dospjeti svugdje, bez uzroka. Bez posljedice. No zapravo nisu mogle nikamo, to ga je sasvim veselilo. Zato su izumljeni kavezi. Da ptice ne mogu nikamo. Volio ih je, kaveze. Tako elegantne i prozračne, a opet tako konkretne, mislio je i nije, a ja sam i to zabilježio na poleđini.

*

Svih tih dana Tiš Petar gotovo da i nije izlazio iz kuće. Pritajio se, kao da nešto vreba. Nije odgovarao na pozive. Poziva nije ni bilo. Odleđivao je jednu po jednu kesicu juhe od kokošjih srca. Trošio zimnicu. Otvarao i iznad otvorenog plamena grijao konzerve kuhane govedine i Rosy ragu. Hrpa suđa u slivniku rasla je dok nije dosegla maksimum: čistog posuđa nije bilo, kao ni mjesta u slivniku. Jesti je nastavljao iz kristalnih zdjelica i porculana iz duge, ostakljene vitrine, kupljenih davno zaboravljenog proljeća 1984. (osamdeset i četvrte??) godine u dućanu komisijske prodaje. Upotrijebljene, slagao ih je jednu u drugu i zatim vraćao na staro mjesto.

Ptice je hranio pomnije nego ikada. Finom oštricom rezao je crvene jabuke, šljive, kruške i drugo voće na duge i tanke kriške, i neobično pažljivo ih umetao među metalne rešetke krletke. One zaista tanke pričvrstio bi kvačicom. Dva puta dnevno je mijenjao vodu. Sjemenje konoplje dosipavao je čim bi ga, barem na prvi pogled, ponestalo. Kaveze je, međutim, potpuno prestao čistiti. Hrpa pljesnivih novina na podu sobe nije se više smanjivala, a ona sitnog i mokrog izmeta nije prestajala rasti. Ptice su, site, pjevale do grla u govnima. Baš tako; do grla u govnima, mislio je, a nije.

U ogrtaču i mokasinkama sjedio je u fotelji i prevrtao albume s poštanskim markama. Kad god bi naišao na koju s motivom ptice pažljivo bi je izvukao, položio na široki, vlažan dlan i promatrao kao da je pogledom za ruku želi zakovati i onda tako, bez nadzora, nekamo poslati. Slagao je markice jednu na drugu, pazeći da se ne oštete, u čajni tanjurić sa svoje desne (bio je dešnjak, to je bilo isprve očito), logične strane. Ispod kauča izvukao je plišanu vreću, toliko veliku da bi u nju mogla stati prosječna glava. Unutra je nekada držao papuče, a sad je u njoj noćila zbirka razglednica. Razglednice je uz tihi šum prosuo po tepihu s motivom paunova krvavih pandži u niskom raslinju, izvezenih u zlatnom koncu. Prevrtao ih je po rukama, prstima ronio po onoj hrpi kao da izvlači dobitni listić na nekoj neobično važnoj lutriji, njezinom prvom i posljednjem ždrijebu. Izvukao je one najljepše, one sa slikama gradova koje je najviše volio: onih koje nikada nije posjetio. Izabravši jedanaest jednu po jednu položio ih je na pod licem nadolje, onako kako se u filmovima polože taoci. Zatim je na svaku zalijepio po jednu ranije odabranu marku.

Tko zna kada upotrijebljene, s jedanaest različitih rukopisa ispisane razglednice s novim markama Tiš Petar posložio je u obliku lepeze, nekoliko puta njome zamahnuo prema licu i golim prsima, vjetrom unio nemir u dlake; skupio ih u špil i odnio u gostinjsku sobu. U svaku krletku, naizgled bez nekog reda, ubacio je po jednu. Ptice jesu i nisu pokazale zanimanje: uskoro je daleke gradove, poput one ledene tuče, polako ali sigurno stao zasipati ptičji izmet.

“Čiju, Čiju”, on reče. “Čiju, neće vas niko”, on reče pticama.

Vani je opet kišilo i nije kišilo, ona sveopća vlaga uspinjala se i spuštala sa svih strana, s neba nad gradom i iz njegovog podzemlja punog mrtvih i pletera, čineći da priroda potamni a plijesan buja. Stajao je neko vrijeme na pragu, promatrao gusjenicu koja se uspinjala stabljikom bijelog gloga čekajući da konačno stigne na trn, a onda se okrenuo i ušao. Učinilo mu se da je priroda zla, zatim je neko vrijeme razmišljao koliko je to moguće. Iako je i zlo sasvim apstraktno, zaključio je da je tomu baš tako; sve u svojoj srži može biti sasvim pristojno zlo, pokvareno do kosti. Sve osim njega, jer on ne postoji. Taj dio preuzima onaj drugi, mislio je i nije, a ja sam to prečuo jer sam načas sklopio oči.

Konzervi je ponestajalo. Hrpa posuđa koja se, nalik nekoj neobičnoj, još nekatalogiziranoj zbirci, visoko uzdizala iz slivnika već danima nije rasla, ali je dobro smrdjela. Hrana je u loncima i tanjurima trunula, voda koja je bila spriječena oteći usirila se i dalje sama od sebe bujala. Na svemu se uhvatio tanki film zelene i žute plijesni. Hrpa je postala tropski koraljni greben koji je uokviren na zidu ureda Tiš Petar gledao toliko godina, živ i dinamičan organizam; nešto što je raslo, razmnožavalo se i umiralo. Kuljalo u svim smjerovima dok nije zadobilo dimenzije gorostasa, Golijata ili Gioconde, čiji koraci ostavljaju neizbrisive tragove u smeđem kuhinjskom podu. Ukoliko nešto zaista neizbrisivo postoji pomislio je naslonjen na kuhinjski dovratak, stojeći pred tim novim i razgranatim životom.

Prvom zorom ušao je u gostinjsku sobu, zatvorio za sobom vrata, prišao zidu s krletkama i, izvana zvuk ranog prometa, Zastave i Renaulti i Citroeni i Lade, nekoliko minuta promatrao odavno budne ptice. Započeo je s lijeva. Otvorio vrata prvog kaveza, posegnuo rukom za pticom, izvukao je i promatrao, osjećajući čitavu svoju šaku kao pernato srce, organ koji se skuplja i širi, skuplja i širi u beskraj, dokle god u njemu diše ptica. Prosječno srce veličine je prosječne šake. Sve je imalo smisla. Pticu je zatim strpao u usta, čvrsto ih stisnuo i bez suza u očima trpio dugo i neugodno batrganje krila i pandži dok se sve nije sasvim smirilo. Ispljunuo je pticu na dlan i uredno je položio na unaprijed pripremljenu plohu od crnog pliša koju je ranije prostro preko jednog od sanduka. Postupak je ponovio još deset puta, identično. Ni jednom ne pustivši suzu, ni jednom se zagrcnuvši ili popustivši slijepi stisak svojih usana. Ja nisam bio posve siguran trebam li i to podvući, istaknuti kao moguće korisnu napomenu vještacima. Umjesto toga brodu sam docrtao malo, ali veoma lijepo jedro.

Tiš je zatim tijela strpao u vrećice od crvenog ili zelenog baršuna u kojima je nekada, u vrijeme kad su se vjenčali, a možda i nekad kasnije stizao zlatni i srebrni, sve u svemu odvratno ružan nakit. Pliš je prostro na dno kutije od robnog sapuna i na njega, pazeći da se boje nikako ne dodiruju, pažljivo spustio vrećice. Kutiju je odložio na druge kutije, visoko, gotovo pod samim stropom. Poskidao je krletke i bez da ih čisti poslagao ih jednu na drugu u najudaljenijem slobodnom kutu. Na jedva vidljive kukice koje su, svih jedanaest, još uvijek virile iz sablasne plohe zida, okačio je jedanaest kalendara nekih odavno proteklih godina. Četiri siječnja bila su popraćena motivom ptice. Ostalih sedam nisu.

“Čiju, Čiju”, reče on sada već posve mirnim pticama. “Čiju, Čiju. Neće vas niko.”

“Ciju, Ciju”, njemu mrtve ptice odgovore, postavši sada konačno miševima, što su u svojoj srži otpočetka i bile.

*

Posljednji put jeo je prekjučer. Na štednjaku je podgrijao posljednju konzervu govedine i, pridržavajući vrelu limenku kuhinjskom krpom, viljuškom iz nje iščeprkao sadržaj. Zatim ju je frknuo na smrdljivu, piramidalnu gomilu koja se u međuvremenu formirala oko kante za smeće, skoro potpuno zaklonivši fikus.

Stižući odasvud, kuću je još uvijek opsjedala vlaga. Žbuke je na zidovima bilo sve manje, ljuštila se u sve većim krpama i prepuštala slobodne plohe plijesni. Sve češće je, iako ondje nije bilo ničega, boravio u kuhinji (tlocrt priložen; iako mi se sve više i više čini da sve to odnekud i sam poznajem). Iznutra se širio intenzivan i gadan smrad koji je kao kvrgavi, nevidljiv prst s predugim noktom rovario njegovim nosnicama. Žutozelene, zelenosmeđe i modrozelene kolonije gljivica, slične svilenim nitima kojima pauk premalog tijela obavija na smrt osuđenu muhu, bile su potpuno prekrile hrpe posuđa. Iz dana u dan kolonija je napredovala prema svom nevidljivom cilju, a on je sve dulje ondje stajao kao prilijepljen, kao hobotnica s milijun krakova (pomalo nezgrapna, ali također lijepa) za onaj moj brodić. Promatrao ga je. Taj divlji koraljni greben, divlji, a tako pitomi dokaz života. Možda i život sam, mislio je i nije mislio, i nije bio siguran govori li mu to išta i, ako da, mijenja li se zbog toga što u smislu stvari. A i smisao sam nešto je do krajnjih granica sumnjivo, nešto što ne znači zapravo ništa, pa se sve skupa dodatno komplicira, mislio je Tiš Petar naslonjen na kuhinjski dovratak, mislio je i nije. Netremice je promatrao kako se, činilo mu se naočigled, to mrtvo posuđe, mrtva, ustajala voda pretvara u nešto živo i načas je sve to, kao i zlo, postalo sasvim konkretno, i ja sam priču znao bolje no itko.

Tereza Fria otključala je vrata, prekrstila se triput i ušla točno trideset dana nakon što je napustila stan. Zalupila je vratima, s vrata vikala o tome kako bi trebao početi nešto raditi, kako to više tako ne ide, kako je to s pticama dobar početak, to s kalendarima nimalo ukusno, no dobro, važno je da ptice nisu prave, da ne zvižde i ne seru, za papirnate ćemo lako rekla je, ali, kakav je to smrad braco, što se dešava, ti si svinja, kako si mogao živjeti u tom svinjcu, moj bože, ne vjerujem, ne, vjerujem u tebe bože, ali ne vjerujem da je on živio u tom svinjcu, kako si mogao, rekla je, odnesi smeće, sve treba dezinficirati, treba li, ili treba samo sve spaliti, i tebe sa svime skupa i otići, bože moj rekla je a ja sam sjedio u dnevnoj sobi, između kutija sa svojim životom koji nije ni glasa pustio u moju obranu, moje dvadeset i četiri godine pod mojim rukama, nad mojom glavom, oko mene, u svim tim sanducima, moje ptice u jednoj od kutija, mislio sam i nisam sjedeći za tek odškrinutim vratima sobe, dovoljno odškrinutim da sam je mogao čuti, čuti kako me proklinje, kako lupa zidnim ormarima, trpa smeće u vreće i iznosi ga pred vrata, na kišu koja je konačno počela padati, čuti kako govori o smradu, o neizdrživom smradu, navlači gumene žute rukavice i uranja u ono posuđe, to je trajalo, ta buka, činilo mi se danima, znao sam, sa svakim zvukom pod njenim rukama nestajao je posljednji život, posljednje živo pod ovim krovom, iščezavalo je sve što je za mene značilo nadu, posljednje što sam uspio stvoriti, iz ničega, mislio sam, nalik bogu, onom bogu što ga je ona još uvijek zaklinjala i nisam to više mogao podnijeti, nisam mogao izdržati to mučno nasilje, nisam mogao gledati, iako nisam vidio, pa sam sklopio oči, pokušavši ustati modrim Nike znakom zapeo o brdo kartonskih kutija i povukao ih za sobom, pustio da se iz njih, po svojoj volji, raspu pluteni čepovi, hrđave britvice, nekoliko krpenih papuča, ključevi; jednostavno, nisam to mogao više podnijeti.

Ustao sam i krenuo prema kuhinji.