Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

PEKARU

 

Svakog jutra prethodiš stvarima
kao što neke druge stvari prethode tebi.

razvučeš noć do krajnjih granica
i raspeš goruće grožđe po nebu.

a kada zorom proviriš iz najtoplije sobe
jutro je već sjajno i prostrto, mrak se zatvorio,

sićušno mišje govno, u svježi kruh.
dobro zdravlje našeg naroda ovisi o tebi.

kada ustaneš sa šišmišima na lijevu nogu
i u brašno umiješaš žučljivu pljuvačku

svi ti oproste, jer to je žuč radničke klase,
jedan do drugog: gejziri izviru u kutu usne.

Penelopa koja pakira život iz žita.
jednokratnu odgodu iseljenja, konačne deložacije.

ali svi tvoji prosci dolaze iznutra. progutao si ih
kao rumeni Kron, i sada čekaju da ih napojiš

vlastitom noći. i kada na kraju samoga sebe strpaš u kruh
i budeš klizio grlom prema uvijek gladnom trbuhu

pokosit će te miris posljednjeg vrenja, nesumnjivo
poziv na pobunu, i sve ćeš ih ispovraćati žive.