Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

PISATI BEZ TRAGEDIJE

1.

Nikada rukama nisam dao punu slobodu
(što bi sloboda s mojim nesportskim rukama)
možda zato ne mogu pisati kao glazba; jutro je
dosadno, plavi stupovi dima, šutljive duhanske strelice

preuzimaju zajedničke predmete, kao njujorški pjesnici
moj glas nakon večernjeg čitanja, ali
to nije retoričko samoubojstvo. tek možda mističko
iskustvo plutanja čvrstim taktom,

pisanje bez ruku kada ih nema i volja
da se obranim od pesimizma puhačkim combom
čiji je moto nemoguće zatvoriti u papir. ali što ostane nakon

pjesme? njena arhitektura, kao bakreni sitniš, rasuta kuhinjskim
stolom, ugušena potreba za imenima: svi moji beslobodni
prsti na kraju nečujno teku kroz tvoju kosu.