Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

SURFIN’ USA

Tako se rasula po cesti telad.
njihovo mukanje je nestalo zajedno s vjetrom.
za nama su kilometri autoputa i nešto okuka
ostali kao otrovna zmija.
u svojim, malenim ugrizom zatrovanim mislima,
kao božanskim umlautom
razvijao si sliku ravnice koja se uzdiže.
gora je za tebe uspon i silazak,
prva i posljednja točka
i ta te dosljedna, grafička
i pomalo ofucana metafora progoni.

tvoj tatoo kaže da je vrag sišao s neba da nas nauči jahati.
mislio si, naravno, na valove,
jer si znao da svaki surfer
sa svakim valom pomalo umire.
usponi i padovi.
rascvjetana ravnica ti je tekla u susret.

kad more cvjeta lakše možeš zamisliti golemu čipku
prebačenu preko gore kad padnu snjegovi.
kada se telad raspe rijekom rijetko je tko isprva primijeti.
nekom se učini da strujom plutaju gajde,
nekome jagode.
tu su se krvavi valovi isprepleli i ti si na čas ispustio volan.
tetovirani vrag se uspeo natrag na nebo.
učinilo ti se da cesta teče kroz klisuru, viknuo si
prasica! prasica!
i nešto je ostalo zauvijek istrijebljeno, ili ti ili svjetlo.

s auto kartom na koljenima i sunčanim naočalama na nosu
odavno si mogao znati da je silazak sljepački slalom.
da će se posljednji val razbiti jednom o pijesak
i da si onda zauvijek sišao.
da samo pravac i ideja pravca preostaju.
autoput u ravnici dokazuje poredak svijeta,
svu proizvoljnost i ljepotu metafore. bez uspona. bez padova.