Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

SUSJEDIMA (MOJE MESO JE JUTROS SPUŠTENA ZASTAVA)

Med se topi u čaju, potpuno, za razliku od mene u tebi
i tebe u ozbiljnoj glazbi,

predugi telefonski pozivi, nikada mjesta kad trebaš
slobodan stol, uvijek pokvareni liftovi,

stepenice razmotane u beskonačnost, kao razgovor o politici,
i baš kada netko primijeti da se totalitarizam i demokracija

razlikuju samo u brojevnom sustavu
nestane slike i sve nanovo počinje: glasovi cure iz zidova,

potpuno bestjelesni, večer se spušta na dlanove, kao rudar
u jamu, ipak, cipele ostavljene

pred vratima dokazuju da postoje živi. ali što znači živjeti,
dok zima dolazi kotrljajući se kao hladni dah iz mog grla,

i svija gnijezdo u tamnom alfabetu; svi ti užurbani nepoznati
ljudi s poznatim imenom, popodne prelomljeno na dvoje, kao Koreja,

čaj u kojem je med već do kraja otopljen, nerazdvojivo,
i ta viskozna otopina je ljubav; kako stići do tebe; kako te dohvatiti?