Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

UNIVERZALNA PJESMA KOJA SLUČAJNO POČINJE DRŽAVNOM SLUŽBOM

 

Budite dobri, poštari.
ako se jednom negdje daleko srušim
trebat ću vašu pomoć.
sve što sam mogao zaboraviti sada je zaboravilo mene.

imajte obzira.
ako vas nekad tako zatrebam svejedno ćete biti u prednosti.
obaveza ljepote prestaje s disanjem. na kraju,
nikom ne vjerujem i to me ponekad kazni.

siguran sam da vas nisam precijenio. nešto ćete za sebe
u tome sigurno pronaći. toliko je odgovora
a tako malo uspjelih pitanja, na primjer: čega se bojati?

promjena je zadana svemu, tako i sjećanju.
jezik je grobnica. strah od nas učini mješinu koja se raspe
u kišu drhtavih magnolija, odredi konačni opseg želje.

povijest je slika. prostor uokviren obećanjima.
istina je da često previše govorim, ali je nemoguće
govoriti bez ostatka. povrh svega, suviše poštujem tijelo.

inače se ne događa ništa. biljke za našim leđima
uništavaju tragove. oslobođeni zrak je prijevara, svaka biljka je
zapravo klopka. uhvati te u šake i onda ispuše.

kažem ti, godišnja doba se izmjenjuju
tjedni se izmjenjuju, u svemu postoji ritam,
ali što se zapravo mijenja?
u kojem stanju ću vas trebati, poštari, i u kojoj ću mjeri
ja još uvijek biti jedan, a vi mnogi?

sada je mnogo pitanja, previše pitanja, sve se komplicira.
ako padnem podignite ono što ostane. ako ustanem
postoji li mogućnost da je to drugi silazak? ako ne,
kako to objasniti bolesnima?

izabrati privremenu glad, izabrati dosadu. svi ukrug,
polako, jedni druge jedemo. i bog i svinja i čovjek.
vaša dobrota je privremena, pa neka dođe u pravo vrijeme.
odgovornost je kategorija napada. sve što sam zaboravio se vraća.

svi smo radosni svežderi, pa i dok ničemu, baš više ničemu,
ne vjerujemo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.