Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

VRATIO SAM SE TEBI

Četrnaest dana mi je trebalo
da doprem do prvog sna.
kad sam ugledao na kraju još jedne noći Mosor
znao sam da je to povlastica praznine koja se
čuva u krasnim komadićima.
koju isplaćujemo svakim mogućim djelovanjem.
dostupnost je odsklizala i pala. presjekla grkljan granici.
dok nisam na nebu ugledao Planinu i tako znao da sanjam
mislio sam da su glagoli izgubili snagu.
da više nitko ne može zaposjesti nasilje.
svojim stanicama oslijepiti sunce.
a onda me, kao neočekivani dječji virus, pokosio nemir.
ne vrijeme, ne budni trenutci s tobom,
nego apsolutna samoća, ona tmurna trećina
je bila potrebna.
zato bih želio da od tih komadića složimo tešku,
nepodjeljivu sliku.
da iz njih postane jasna ekonomija osame.
na kraju bih te molio da mi oprostiš ali polja prekriva snijeg,
kao savršena kolonija ideju savršene ljubavi, jasno
teško je odrediti točne granice tog emporija pod embargom,
postaje nemoguće pronaći tragove i oprosti se
udjeljuju sami od sebe, još jače smrt sa nas kosi
sav taj sljez.