Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

ZIDAR

Iznad mene u kući živi zidar.
ja sam si napravio pahuljice. uvijek jedem
pahuljice. u želucu mi od toga ostanu rupe.
ja sam često kao Eskim.
izvana hladan, iznutra krvav
i uvijek u ribolovu.
moj zidar buši i buši. siguran sam da i njegovi obroci
trpe od viška praznine. onda opet
sve zazida. izlazi i vraća se s pivom.
to vidim. ja miješam pahuljice s mlijekom
iz bijelih krava. praznina nas
obojicu proganja. ponekad diže ruku na ženu.
ne znam kako izlazi na kraj
s njenim nepromjenjivim rupama. ja nemam
ženu. imam samo ono što ulovim.
gutam pahulje i one budu voda. praznina postane
tajni jahač na kiši. kažem što je to nešto snijega,
nešto otvora u jednom danu? što možemo
znati o savjesti?
najviše od svega se bojim gubitka. treba voljeti svog zidara.
žlicu koja je vražji jezik. on uvijek
govori prosto kad izgubi. kaže jebem ti
mater, koliko konja. onda upali radio i ja čujem Cubismo.
ništa drugo se ne mijenja. liježemo uvijek
na pogrešnu stranu
kreveta.