Predmeti | Marko Pogačar

PREDMETI

 

Prostor zauzimaju predmeti
a njihove pripadajuće sjene
ukoliko u sobi (nad gradom, u bolnici, na
svijetu) postoji izvor svjetlosti
dižu se spuštaju se
rasprostiru se u svojoj svetosti kroz prostor
završavajući na podu boku zidovima
koristeći ga (kao da bi on bio planinska koliba
a one planinar u bijegu pred gromom, kao da bi
bile bijeg sam)
a da se u njemu ne nastanjuju.

prostor zauzimaju predmeti i tu im nitko
ne može pomoći.
sve što se može osvojiti osvojeno je
njihovom ustrajnom krutošću:
bilo da u sebe primaju vodu (koja, nečasno,
poprima njihov oblik, stavljajući se katkad u sasvim
nezgodan položaj)
ili stoje kao prepreka svjetlu, možda prepreka izvoru
koji ujutro zovem sunce.

uvečer imena se mijenjaju.
vrijeme se spušta s kišom i nosi u sobu Saharu,
iznosi iz nje toplinu i premješta je u vanjski prostor.
ali, što je to izvanjsko prostoru?
što predmet, nečijom tuđom voljom,
nikako ne može zaposjesti? tko je to svjetlo?
na ova pitanja odgovaram prostoru bivanjem:
u njemu ustajem, sjedam i kažem sobo,
najmanja njegova kutijo,
i ja te zauzimam.

tobom se prostirem kao poznata vijest,
ispunjavam ispunjeno.
predmeti miruju. kreću se. dišu.
a ono u čemu se sve to dešava,
gluha dolina nečijih pluća,
svija se i prilagođava njihovom nužnom obliku:
od praznine smo s pravom očekivali više.

predmeti, predmeti, strašni predmeti,
želio bih da vas mogu zaželjeti.
želio bih da vaša želja bude i moja,
da vas sjene i dalje dokazuju,
oslobode se ovisnosti o svijetlu svijetu i predaju
prostoru svoju tamnu lakoću.
predmeti, predmeti, sirovi predmeti; more ste,
soba ste, šuma ste? što su granice, tko su granice
i što je između?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.