Čarobnjaci | Krešimir Pološki

1. PRESUDA

 

Čarobnjacima ne daj da žive.
Izlazak 22,18

 

…”To su razlozi zbog kojih te isključujemo iz Zagrebačkog Crnog kruga i zabranjujemo ti da kontaktiraš s bilo kojim članom Crnog kruga u Hrvatskoj ili inozemstvu. Također ti je zabranjeno primjenjivanje bilo kakvih znanja ili postupaka do kojih si došao šegrtovanjem ili kasnijim djelovanjem u Crnom krugu. Zabranjeno ti je djelovanje na stvari, događaje ili ljude, čak i u svrhu liječenja, bilo energiziranjem tekućine, bilo energetskim udarima, kao i na svaki drugi način koji koristi energiju crnog kruga. Iznimka od te zabrane može se primijeniti samo na liječenje članova tvoje najuže obitelji, ali i to samo iznimno i u krajnjoj diskreciji. Iako si ovom odlukom izbačen iz naših redova, za tebe i dalje vrijedi kodeks o primjeni stečenih znanja s kojim si upoznat prilikom iniciranja u Crni krug. Posebno te upozoravamo da bilo kakvo javno djelovanje, odnosno čak i pokušaj da obznaniš samo naše postojanje, povlači za sobom najoštriju osudu i tome primjerenu kaznu.”

Nakon tih riječi je malo zastao, značajno me pogledavši, zatim je njegov pogled preletio preko svih prisutnih članova Velikog vijeća. Stankom je vjerojatno želio naglasiti ozbiljnost prijetnje koja je slijedila.

“I sam si sudjelovao u kažnjavanju članova Crnog kruga koji su prekršili kodeks tajnost ili kodeks o primjeni stečenih znanja, pa znaš što te može snaći i znaš da eventualnu kaznu ne možeš izbjeći.”

Ušutio je i onda još jednom otvorio knjigu protokola Crnog kruga, te je počeo listati, tražeći poglavlje koje govori o kaznama za one koji prekrše pravila novog testamenta. Teška knjiga uvezena u crnu kožu, zbirka starih, rukom ispisanih pergamenata, stara nekoliko stotina godina, djelovala je vrlo krhko dok ju je listao svojim dugim i koščatim prstima. Osim samog Velikog Maga nitko drugi nije smio dodirivati taj grimuar, kojega su članovi Crnoga kruga sačuvali kroz stoljeća i koji se iznosio samo u posebnim prilikama. Pronašao je poglavlje koje ga je zanimalo i počeo, dosta sporo, tražeći prave riječi, prevoditi latinski tekst: “Onaj koji bi odao tajne nauka Crnoga kruga, bilo crkvenim, bilo svjetovnim osobama, neka bude izbačen iz naših redova i smaknut. Duša neka mu bude zauvijek izgubljena, a potomci neka na sebe prime grijeh oca svoga.”

Prekinuo je čitanje i knjigu zatvorio uz tresak, što je izazvalo začuđene poglede članova Velikog vijeća. S grimuarom kao najstarijom knjigom Crnog kruga se inače rukuje s dužnim štovanjem, tako da je zvuk izazvan naglim zatvaranjem knjige, djelovao gotovo svetogrdno. Veliki Mag se nije obazirao na prijekorne poglede koje su mu uputili članovi Velikog vijeća, nego je nastavio s prijetnjama.

“Tebe za sada nećemo smaknuti, kao što zakonik nalaže, ali smatraj se upozorenim.”

To su otprilike bile riječi koje mi je uputio Veliki Mag, isključujući me iz Crnog kruga. Izgledao je vrlo odlučno i ozbiljno. Pokušavao je izgledati i dostojanstveno, primjereno ozbiljnosti presude, ali teško je prikrivao svoje zadovoljstvo upravo izrečenim. Na upalim, pepeljasto sivim obrazima, koje nije mogla popuniti niti brižno njegovana bradica, neprestano je titrao podrugljivi osmijeh. Oči su mu blistale od zadovoljstva i zluradosti. Neprekidno me fiksirao pogledom. Izgledao zadovoljno kad je primijetio da izbjegavam njegov pogled. U očima sam mu, ipak ga na trenutak pogledavši, mogao vidjeti odbljeske moći. Moć, koju je razvio do najvišeg stupnja, mogao je koristiti gotovo bez ikakvih prethodnih priprema, trenutno. Nekad ranije, dok sam još učio o Crnom krugu, bio sam zadivljen njegovom brzinom koncentracije moći i pitao se hoću li i ja ovladati takvim stupnjem znanja u korištenju energije crnog kruga. Sad su me izbacili iz organizacije i o tome više nisam mogao niti sanjati.

Bez sumnje, Veliki Mag je bio strašno jak. O njemu i njegovoj moći kružile su svakakve, nimalo ugodne, priče i oštar sukob s njim, bio je posljednje što sam u ovom trenutku želio.

Njegovi neprijatelji, ma tko oni bili, mogli su imati razloga za zabrinutost. Na žalost, sad je i mene uvrstio u popis svojih neprijatelja, premda još nisam znao prave razloge koji su ga na to naveli. Već dugo me se pokušavao riješiti na bilo koji način, a sada mu je to zahvaljujući mojoj nesmotrenosti i brzopletosti napokon uspjelo. Presuda Velikog vijeća bila je neopoziva, bez prava na žalbu. Bila je i kraj svim mojim nastojanjima da energiju crnoga kruga iskoristim na način na koji se nikada prije nije koristila. Znao sam da se ne šale kad me upozoravaju na posljedice koje ću morati podnijeti ako ih ne poslušam. Rijetko tko se usuđivao prkositi Velikom vijeću i Velikom Magu osobno. Nije se često događalo da netko bude isključen iz djelovanja društva Crnoga kruga, ali kad se to dogodi, onda je isključeni zaista isključen i ne pokušava nastaviti s djelovanjem. Samo nekoliko osoba u petstogodišnjoj povijesti novog statuta kruga, usudilo se suprotstaviti takvoj ili sličnoj presudi i nastaviti djelovanje koristeći energiju crnog kruga. Nitko od njih nije dugo djelovao, a većina njih nije dugo ni živjela. Crni krug nije dopuštao nikakav neposluh. Veliki Mag Crnog kruga, bio je nemilosrdan u takvim slučajevima. Instrumenti kazne kojima su raspolagali bili su zastrašujući i oni su toga bili svjesni. Moć kojom su raspolagali bila je dovoljna da odvrati od svakog nepoštovanja njihovih odluka.

Veliki Mag je odmahnuo rukom i unaprijed osujetio moj pokušaj prosvjeda.

“Ne! Ne možeš ništa reći, sve što si imao, već si rekao ili učinio.”

“Nikada me niste željeli saslušati do kraja, nikada niste niti pokušali shvatiti moje motive”, rekao sam, iako sam znao da je svaka rasprava gotovo bezizgledna.

Nasmiješio se nadmoćnim, arogantnim osmjehom i svjestan svoje moći odgovorio: “Nije bilo potrebe, svima su poznati tvoji stavovi i tvoji motivi. Nema u njima ništa plemenito, iako to pokušavaš takvim prikazati. Ti nisi javno djelovao zbog općeg dobra, kako tvrdiš, nego zbog svog probitka. Po meni, trebali smo te već odavno isključiti. Čim si prvi put svoje moći pokazao nekome tko nije iz našeg kruga, zaslužio si kaznu i to ne bilo kakvu kaznu, već najoštriju!”

Ljutilo me spominjanje tog davnog incidenta. Tada sam pogriješio i toga sam bio svjestan, zbog te sam pogreške bio i kažnjen, pa sam smatrao slučaj završenim. Nije mi to trebao predbacivati nakon toliko godina, a posebno ne u ovom trenutku. Incident koji je spomenuo, dogodio se prije dvadesetak godina i smatrao sam ga gotovo zaboravljenim.

“Taj događaj koji spominjete bio je šala. Nitko tada nije ozbiljno povjerovao u neke nadnaravne pojave. Čitavo društvo je bilo veselo i nitko nije pomislio da iza opsjenarskog trika koji sam im pokazao stoji nešto više. Nitko od njih nije previše razbijao glavu kako sam to izveo. Bio je to samo trik. Zanimljivo, zgodno, možda zadivljujuće, ali ipak samo trik.”

Na Velikog Maga i Veliko vijeće moje riječi nisu ostavile gotovo nikakav dojam: Veliki Mag gledao je nekud u daljinu, a i ostali su djelovali prilično nezainteresirano. Napokon, nakon duže tišine, odgovorio mi je preko volje, glasom koji je odavao da ga rasprava sa mnom zamara.

“Da, tu priču smo već čuli. Ipak, tim si trikom pokazao svoju nezrelost i neozbiljnost. Javno se razmećući energijom Crnoga kruga, pokazao si da ne poštuješ osnovne zakone kojih se mi oduvijek pridržavamo. Taj je trik bio dokaz tvoje razmetljivosti i bahatosti koju si imao još kao početnik. Svojim nezrelim ponašanjem si posijao tračak sumnje kod nekoliko ljudi. Barem jedna osoba iz tog tvog, razularenog i pijanog društva”, namjerno je upotrijebio baš te, teške riječi, “i danas misli da sve to možda i nije bio samo trik. Posijao si sumnju i probudio zanimanje.”

Nisam mogao šutke podnijeti njegovo izvrtanje činjenica, morao sam odgovoriti.

“Društvo nije bilo razulareno i pijano, već veselo zbog proslave naše mature. Uostalom, taj smo slučaj već riješili pred sudom časti, kad sam bio kažnjen samo ukorom, iako ste vi i tada od buhe pravili slona. Bilo je to prije gotovo dvadeset godina, ja sam tada još bio dječak, a vi ste od bezazlene šale stvorili čitav slučaj.”

“Tako je, to smo već sve riješili. Isto tako i tvoje druge pogreške koje su uslijedile nakon ove i koje baš i nisu tako bezazlene, iako si i njih pokušao predstaviti kao sitnice. To je riješeno. Tvoja krivnja je dokazana, uostalom sam si je priznao. Preko takvih stvari Veliko vijeće ovaj put više nije moglo prijeći i zato si isključen. Svaka daljnja rasprava je suvišna. Oduzimam ti članstvo u Crnom krugu i riječ u današnjoj raspravi. Proglašavam današnji sastanak završenim.”

Iako bi mi bilo pametnije da nisam nastavio s raspravom, još sam jednom podigao glas, jer nikako nisam mogao prihvatiti njihovu odluku. Članstvo u Crnom krugu i energija crnog kruga bile su činjenice na kojima sam temeljio čitav svoj dosadašnji život. Ako mi to oduzmu, ostao sam bez svega do čega mi je stalo. Nisam mogao dopustiti da završi sastanak prije nego kažem ono što sam namjeravao, ono što me uistinu mučilo. Po mom mišljenju, učinjena mi je nepravda i nisam se mogao samo tako predati i odustati od svega. Razlozi zbog kojih sam isključen činili su mi se banalnim u odnosu na kaznu koja mi je izrečena. Odgovorio sam mu povišenim tonom, gotovo vičući:

“Članovi Velikog vijeća donijeli su takvu odluku, jer su Vaši poslušnici. Veliko vijeće šutke prelazi preko mnogo ozbiljnijih pogrešaka koje čine članovi Crnog kruga, a skače kao ubodeno kad ja liječim nekoga kome je pomoć potrebna. Ja sam samo liječio ljude, a zna se da neki članovi koriste silu za osobni probitak mnogo više nego što je to dopušteno. Neki se abnormalno bogate zloupotrebljavajući silu. Takve zločine kažnjavate ukorom, a mene isključujete zbog liječenja. Zar je to vaša dosljednost?”

Čim sam izgovorio te riječi bio sam svjestan da su preoštre. Veliki Desni, koji je sjedio pokraj Velikog Maga i koga sam jedinog od svih prisutnih mogao smatrati svojim prijateljem i saveznikom, oštro me pogledao, dajući mi jedva primjetne znakove. Prstima je dodirnuo sljepoočnicu i lagano pomaknuo glavu lijevo desno, dajući mi do znanja da moj pristup nije dobar. Zabrinutost mu se mogla pročitati na licu. Za ublažavanje riječi sada je bilo prekasno, što sam rekao, rekao sam i natrag se nije moglo.

Veliki Mag je postajao sve ljući. Bilo je iznenađujuće da uopće nastavlja raspravu nakon tih mojih oštrih riječi. Od njega se moglo očekivati da će u skladu sa svojim položajem, biti dostojanstveniji i da se neće spuštati na razinu prepucavanja s izbačenim članom Crnog kruga. Zacrvenio se, zaustavio dah, a iz svake crte njegova lica isijavala je prijetnja.

“Ako ima zločinaca u našim redovima, mi ih razotkrivamo i kažnjavamo, ali nitko od kažnjenih nije počinio pogrešku kao ti. Nikome u zadnjih pet stotina godina”, te je riječi posebno naglasio kako bi moja krivnja izgledala još veća, “nije palo na pamet da djeluje javno. Nikome, čuješ li? Svi mi ponekad djelujemo na svoje bližnje, ali nitko od toga ne čini predstavu kao što si je ti činio. Ti si svojim javnim djelovanjem radio izravno protiv statuta Kruga i protiv svoje zakletve. Protiv iste one zakletve koje su se bez pogovora pridržavali svi tvoji preci koji su bili članovi Kruga. Misliš li da si ti pametniji od svih članova Crnog kruga unatrag nekoliko stotina godina? To što neki tvrde da si nadaren ne daje ti pravo da kršiš naš statut i naša najvažnija pravila. Te tvoje metode i ta tvoja samoreklama, dostojne su prezira. Da je bilo po mome, danas ti ne bi sjedio ovdje i prkosio našim zakonima. Samo zagovoru Velikog Desnog možeš zahvaliti što si živ. Ušuti dakle i ne izazivaj me da te uništim.”

Posljednje riječi izgovorio je popraćene prijetećim pokretom, gotovo ustavši sa svoje stolice i nagnuvši se prema naprijed kao da me želi dohvatiti. Boja lica Velikog Maga sada je već postala ljubičasta, a glas mu se osjetno stanjio. Na uglovima usana skupljale su mu se velike kapi bijele pjene. Članovi Velikog vijeća, potaknuti takvim izljevom bijesa, sada više nisu djelovali nezainteresirano, počeli su se u čudu pogledavati, jer takva rasprava nije bila uobičajena i nisu je očekivali. Veliki Mag je gubio kontrolu nad svojim ponašanjem. Nikad ga prije nisam vidio tako uzrujanog. Poznavao sam ga kao osobu koja u svakom trenutku može zadržati punu kontrolu nad svojim postupcima i koja ne dopušta da je se izbaci iz takta niti u najtežim trenucima. Tim čudnije je bilo njegovo sadašnje iskakanje iz poslovične smirenosti i hladnokrvnosti. Nisam stigao dugo razmišljati o tome, jer je Veliki Mag nakon kraće stanke nastavio povišenim tonom. Svoje riječi popratio je snažnim udarcima desnog dlana po stolu.

“Osobno sam te upozoravao na posljedice. Osobno sam ti nekoliko puta zaprijetio isključenjem. Osobno sam nekoliko puta tražio od tebe da prekineš s takvim radnjama. Ali bez rezultata, ti si tvrdoglavo nastavio po svome.”

Teatralnim se pokretom okrenuo prema članovima Velikog vijeća, raširio ruke i dramatično nastavio: “On se, gospodo, usudio suprotstaviti mojim zapovijedima. On od našeg znanja pravi cirkusku atrakciju. On samo što ne viče na ulici: Ja sam velik, slijedite me i ja ću vam pomoći da živite bolje. Ja ću vas izliječiti od svih bolesti. Što si ti? Nekakav Mesija? Ne, ja ću ti reći tko si ti. Bez znanja i moći koju si stekao u Crnom krugu, ti si nitko i ništa, a ipak se usuđuješ suprotstaviti zakonima Crnog kruga. Zato je naša odluka takva. Zato te osuđujemo da opet postaneš nitko i ništa.”

Zastao je, sklopio ruke na prsima i sjeo, gnjevno kimajući glavom. Nije mogao doći do daha ili se barem potrudio da tako izgleda. Pomislih da možda ipak nije izgubio samokontrolu, nego da uživa u čitavoj toj predstavi koju je upravo izveo. Prekrio je oči desnom rukom, a lijevom dao znak svom doglavniku, Velikom Lijevom da nastavi. Prije nego što je Veliki Lijevi ustao, ponovno sam, kroz prste njegove ruke, uhvatio pogled Velikog Maga. U njegovim očima opet se mogao vidjeti odbljesak moći, ovaj put još snažniji nego ranije. Taj je pogled privlačio moju pažnju i dekoncentrirao me. Osjetio sam laganu, tupu, bol u potiljku. Bol se širila prema vratu i ramenima, te šireći se, postajala sve oštrija. Razbijao mi je koncentraciju i, mora se priznati, veoma se uspješno poigravao sa mnom. Po tome kako prodire u mene svojim hladnim, zmijskim pogledom znao sam da je sasvim smiren i staložen. Da je stvarno uzbuđen kao što se pričinjao, ne bi imao dovoljno moći da mi ruši koncentraciju tako uspješno kao što je upravo radio. Njegova je uzrujanost očito bila hinjena iz meni nepoznatih razloga. Nikako mi nije bilo jasno kome je bila namijenjena ta njegova predstava i zašto je tako očito pokazao da ga se može izbaciti iz njegove poslovične hladnokrvnosti. Zašto je pred Velikim vijećem pokazivao takvu slabost?

Veliki Lijevi, koji je do sada djelovao nezainteresirano, ustao je prijekorno me gledajući. Stavio je ruku Velikom Magu na rame pokretom kojim ga je trebao smiriti. Niti Velikom Lijevom, koji nije bio osobito brz u razmišljanju, nije promaklo da se Veliki Mag upustio u raspravu koja nije priličila njegovu položaju i autoritetu. To Velikog Lijevog ipak nije previše zaokupilo, njegove prijekorne riječi bile su upućene meni.

“Ti si svoje rekao. Svakom daljnjom riječi pogoršavaš svoju situaciju.”

Značajno je pogledao prvo Velikog Maga, a onda i ostale članove Velikog vijeća i odlučnim glasom nastavio: “Ako mi to Majstor dopušta, ja prekidam ovu raspravu, zatvaram današnji sastanak i proglašavam te nepoželjnim u našim krugovima. Budi nitko i ništa.”

Veliki Mag samo je kimnuo i na taj su znak svi članovi Velikog vijeća poustajali i krenuli prema izlazu. Jedan po jedan, napuštali su prostoriju ne pogledavši me više.

Osjećao sam se potpuno izgubljenim. Njihovim izlaskom iz dvorane, odlazile su i sve moje nade da ću se pred Velikim vijećem uspjeti opravdati. Želio sam vikati, vrištati, zadržati ih na bilo koji način, objasniti im da ne zaslužujem takvu kaznu, ali ostao sam nijem. Nitko drugi osim mene nije mi bio kriv. Nisam smio podizati ton i spominjati kriminal u krugu, te na taj način dati izgovor Velikom Magu da se naizgled toliko uzruja. I dalje sam mislio da su me barem trebali saslušati bez prekidanja. Siguran sam da su barem neki od njih dijelili moje mišljenje o liječenju energijom crnog kruga i da moje grijehe nisu smatrali toliko teškim da bi me se zbog njih trebalo izbaciti iz udruženja i zabraniti mi djelovanje. Oni su na žalost bili manjina i nisu se usudili javno me podržati. Ipak, da je rasprava ostala u mirnijim vodama vjerojatno bi još barem nekolicinu njih uvjerio da su moji postupci bili, ako ne ispravni, onda barem razumljivi, a tada bi možda i presuda bila drugačija.

Sad je sve bilo uzalud. Posljednji članovi Velikog vijeća u savršenoj su tišini napuštali prostoriju nestajući iza tamne i teške baršunaste zavjese.

Posljednji je u prostoriji ostao Veliki Desni. Okrenuo se prema meni i pogledi su nam se sreli. Zabrinuto je i tužno kimnuo.

“Ti se nikada nećeš opametiti, zar ne?” upitao me tihim i zabrinutim glasom.

“Ne znam, vjerojatno neću”, odgovorio sam tužno, svjestan da sam pogriješio ušavši u otvoren sukob s Velikim Magom. Sada sam se pokušao opravdati pred Velikim Desnim, ali moja su opravdanja bila slaba.

“Znam da sam se dao isprovocirati i da sam trebao biti mirniji, ali previše je toga bilo na kocki i to je razlog zašto sam bio tako uzbuđen. Zato sam planuo. Pa uopće mi nisu dali priliku da se branim i da kažem sve što sam htio! Samo tako mi zabraniti djelovanje, to se nije smjelo dogoditi… Čitav moj život je u tome. Ne mogu samo tako odbaciti čitav svoj život i početi se baviti nečim drugim”, rekoh uzbuđeno, drhtavim glasom.

Gotovo očajnički sam se nadao da će Veliki Desni razumjeti moje razloge, da će mi pomoći. Na njegovu se licu mogla očitati tuga i zabrinutost.

“Što se tiče moje podrške – da si nastupio smjernije, možda sam i mogao još nešto učiniti za tebe. Ovakvim svojim nastupom oduzeo si mi sve argumente kojima sam ti mislio pomoći. Tako se ne ponaša pred Velikim vijećem. Ne možeš očekivati pomoć od ljudi koje si izvrijeđao optužbama da se bave kriminalnim djelatnostima. Zatim, tvoje nepoštivanje Velikog Maga je bilo vrlo primjetno. To si nisi smio dopustiti. Ako ne poštuješ Velikog osobno, trebao bi barem poštovati funkciju koju obnaša. Nisi me slušao kad sam ti govorio da tvoj pristup ne treba biti oštar. Trebao si pitanjima nametati svoje mišljenje. Pametno sročeno pitanje unosi više nedoumica u njihove tvrde glave, nego tvoja oštra tvrdnja, pa makar ona bila i ispravna. Pitanjima si ih trebao navesti na razmišljanje, pitanjima i argumentima, a ne uvredama.”

Znao sam da mi Veliki Desni želi dobro i da čak dijeli neka moja razmišljanja, ali nisam se mogao u potpunosti složiti s njim. Bio sam previše povrijeđen nepravdom koja mi je nanijeta da bih mogao priznati kako ima pravo što se tiče mog pristupa.

“Nije tu riječ o njihovoj povrijeđenoj sujeti i uvredama koje sam im tobože nanio, nego o nečem mnogo značajnijem od toga. Riječ je o promjenama kojih se oni boje i o njihovom slijepom pridržavanju zastarjelog statuta. Statut je napisan prije pet stotina godina, u vrijeme najvećih progona vještica u Europi. Zbog toga je tajnost organizacije toliko naglašena. Danas toga nema, pa zašto onda ne bi djelovali slobodnije? Zašto ja ne bi smio liječiti ljude uz pomoć crnog kruga? Ne misliš valjda da bi nas i danas netko spaljivao na lomači samo zato jer posjedujemo neka drevna znanja? Uostalom nisam učinio ništa loše. Jedini moj grijeh je u tome što sam liječio ljude. Ako se sjećaš i tvoja kćer je bila jedna od izliječenih na taj način.”

To je bio pomalo nizak udarac koji Veliki Desni kao moj jedini zaštitnik nikako nije zaslužio.

On je bivao sve umorniji od rasprave koja mu je bila poznata, jer sam pred njim već mnogo puta do sada iznosio svoje argumente. Nabrao je obrve i tiho, starački umornim glasom promrmljao: “Ne, ne bi nas spalili, ali bi nas uništili na druge načine. Ljudi ne podnose nikoga tko je drugačiji i tko zna više od njih. Boje se takvih stvari. Ili se boje ili ih mrze. Mogli bi nas pozatvarati zbog osnivanja tajnih protupravnih organizacija. Mogli bi nas proglasiti nekom vrstom đavolje mafije. Što ja znam što bi sve mogli. Ovako, dok sve ostaje u Crnom krugu i dok se članstvo ne proširuje i dok se prenosi obiteljski, s koljena na koljeno, nema takve opasnosti ili je ona barem puno manja. A što se tiče moje kćeri, ne trebaš mi to više spominjati. Moja zahvalnost je velika i ti to znaš. A usput, da sam imalo sumnjao u tvoje kvalitete ne bih bio dopustio da je baš ti liječiš. Ali to se ne može uspoređivati s drugim tvojim djelovanjima, jer je ovo ostalo u krugu i bilo je diskretno. Moja kćer ni ne zna da si baš ti odgovoran za njezino izlječenje. I čuda se ponekad događaju, zar ne? Ona misli da se jedno od takvih čuda dogodilo njoj.”

“Ali ti, kao njezin otac, bio si sretan zbog izlječenja”, uskočio sam nepomirljivo. “Sada imaš dvojne kriterije kao i ostali iz Velikog vijeća. Kad je Lidija bila bolesna, tražio si neka joj pomognem. Zašto i drugima ne pomoći na isti način? Misliš li da bi me netko proganjao kada bih nastavio liječiti? Naprotiv, ljudi bi bili zahvalni.”

Nisam ga uvjerio, i dalje je odmahivao glavom.

“Ne, Danijele, ne bi bili zahvalni. Oni kojima bi izravno pomogao bili bi sretni, ali velika većina ostalih, ne bi vjerovali tvojim metodama, ili bi te željeli provjeravati. ”

“Briga me za takve”, pokušao sam prosvjedovati, ali on me je ušutkao odlučnim pokretom ruke i nastavio sa svojim izlaganjem: “Toliko bi te provocirali i proglašavali šarlatanom i nadriliječnikom, da bi ti na kraju isprovociran, popustio i dao bi im dokaze da tvoja energija može djelovati pozitivno na ljudsko tijelo. Da ta energija stvarno postoji, da je snažna, te da njome možeš liječiti. Zatim bi tražili još dokaza, pa još i još… Tako bi za tebe započeo pakao. Naposljetku bi te netko shvatio ozbiljno. Shvatili bi da tom energijom možeš liječiti, ali da možeš učiniti i više od samoga liječenja, odnosno da se ona može koristiti i u druge svrhe i… to bi bio tvoj kraj. Zahtijevali bi od tebe da odaš tehniku postizanja moći, a onda bi to bio i naš kraj. Društvo Crnog kruga bi tada nestalo, ne bi više moglo postojati. Tajno djelovanje je u samoj srži našeg postojanja i kad tajna više ne bi bila tajna, ne bi više bilo ni nas. Crkva bi sve to odmah proglasila supersticijom ili apostazijom i dizala bi buku do nebesa. Svašta bi se moglo dogoditi.”

Veliki Desni je zastao u svom izlaganju hvatajući dah i tržeći prave riječi, naposljetku zamišljeno nastavi: “I drugi su prije tebe pokušali ići tvojim putem. Neki od njih bili su vrlo uspješni. I što se dogodilo? Centri moći poželjeli su njihovo znanje. I to je bio njihov kraj. Nisu uništili samo sebe, već i mnoge svoje bližnje. Što ti misliš, što je radila inkvizicija? Zar misliš da su palili vještice jer su letjele na metlama? Gluposti. Pravi razlog uvođenja torture bio je da se saznaju naše i slične tajne. Najveći inkvizitori su vrlo dobro znali da naša znanja mogu pomoći ljudima, da naša energija može biti korisna. Nisu oni željeli uništiti vraga i njegove pomoćnike, kako su tvrdili, oni su željeli našu moć. Kad su jednom naslutili da moć postoji i da njima nije dostupna nego da je tajna i da njome raspolažu samo odabrani pojedinci, nisu birali načine da do nje dođu. To je pravi razlog progona vještica i čarobnjaka. Želja za moći, želja da se sazna tajna Crnog kruga. Zato su nas mučili, ispitivali i spaljivali. Zato je, ni krivo ni dužno, pobijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi od kojih većina nije imala pojma zbog čega umire. Zašto misliš da bi danas bilo drugačije? Mnogi su se ljudi u prošlosti žrtvovali da ta tajna ostane sačuvana, da ne dođe u ruke moćnih pojedinaca koji bi je mogli zloupotrijebiti. Sjeti se mnogih naših mučenika koji su se svjesno žrtvovali da bi inkvizitore naveli na krivi put. Sjeti se svih glupih priznanja o općenju s đavolom, letenju na metli, pravljenju štete, urokljivim pogledima i slično. Takve su informacije i od naše strane bile pažljivo plasirane tako da više nitko nije znao što je istina, a što laž. Neki su naši članovi, kad su već bili uhićeni i podvrgnuti torturi, radije priznavali da su općili s đavolom, da su urekli susjeda, da su izazvali tuču i uništili usjeve. Takve stvari su radije priznavali nego to da imaju silu. Jer da su priznali da imaju silu, morali bi otkriti odakle im. Kraj bi im ionako bivao isti, lomača. Naposljetku, nakon mnogo istraga ni crkveni istražitelji nisu više znali što je istina, a što laž. Jer istina se ispreplitala s lažima i izmišljotinama. Tako se istina može najbolje prikriti. Nemoj zaboraviti da su inkvizitori bili među najobrazovanijim ljudima u svoje vrijeme. Nisu oni vjerovali u let na metli i nisu zbog toga osudili na lomaču tisuće ljudi. Oni su tražili nešto više. Tražili su silu. Tražili su nas i našu moć. Toliko im je bilo stalo do toga, da su prelazili preko tisuća nevinih leševa da bi našli jednoga od nas. I to baš oni. Dominikanci i franjevci, ponos i dika katoličke crkve. Zacijelo nisu mirno spavali, nakon tolikih mučenja i ubojstava, ali smatrali su da sve žrtve vrijede samo da dođu do moći. Isto to ili nešto slično bi se, mladiću moj, događalo i danas. Jer moć je opasan afrodizijak i ima mnogo ljudi koji ne bi prezali ni od čega da do nje dođu. Veliki Mag ne želi da se tako nešto ponovi i tu ima potpuno pravo, povijest nas je tome naučila. Možda je suviše oprezan i tvrd, ali to mu se ne može zamjeriti. Neke druge stvari bi mu mogao zamjeriti, ali to ne. Naša tehnika mora ostati tajnom. Za crni krug kao izvor naših moći nitko izvana ne smije znati.”

Nikola Rogoz, Veliki Desni, opet je malo zastao u iznošenju svojih stavova, namrštio se zabrinuto kao da se nečega prisjetio, a onda je ipak nastavio: “Vidio sam što ti je Veliki Mag učinio pred kraj sastanka, lijepo te je bocnuo silom. Budi oprezan, jer on od ničega ne zazire kad radi za svoje ciljeve i kad misli da je u pravu. Pazi se, jer on je moćan, vrlo moćan, i u sukobu s njim bi mogao lako nastradati.”

Ponovno je ušutio i pogledao prema zavjesi iza koje su nestali svi članovi Velikog vijeća, a onda nastavio, ali mnogo tišim glasom: “Znam da te on pokušava maknuti iz Kruga već duže vrijeme. Tvoje posljednje liječenje mu je bilo dobar izgovor. Čak i ja mislim da si pretjerao, mislim da si previše nagao. Promjene treba uvoditi postepeno. Ne možeš izaći na ulicu i reći: ja sam čarobnjak i mogu liječiti ljude energetskim udarima ili energiziranjem vode. Pa to je suludo, obični ljudi nikada nisu ni čuli za energetske udare. Što prosječan čovjek zna o auri i mogućnostima djelovanja na nju? Gotovo ništa. Ja znam da si ti dobar liječnik i da si našu tehniku na tom polju razvio gotovo do savršenstva. Znam da si u to uložio čitav svoj dosadašnji život, ali to jednostavno ne ide tako. To se tako ne radi. To se ne radi javno. To treba prikriti raznim filozofijama i ritualima i na taj način sakriti izvor moći. Moj ti je savjet, da se stišaš na neko vrijeme. Potpuno prestani djelovati, možda čak nekoliko godina.”

Ponovno je ušutio pozorno me promatrajući, a onda, ne dočekavši moje protivljenje, nastavi sasvim tiho: “Veliki Mag nije vječan. Već je prilično star i prije ili kasnije će se morati povući. Tada ću najvjerojatnije ja postati Veliki Mag. Za to mjesto me već pripremaju. Ušli smo doduše u neke nesuglasice oko same biti naše sile, ali neću te sada s time zamarati. To je presumorna tema koja će se već razriješiti. Veliki Lijevi mi nije konkurencija za mjesto Velikog Maga, to svi znaju. On je samo slabić, koji je do položaja Velikog Lijevog došao zbog toga što ga je protežirao Veliki Mag. Strpi se, dakle, neko vrijeme, a onda ću ja potegnuti pitanje tvog povratka u krug. To će biti presedan, ali mislim da bi nam moglo uspjeti. Postoje u krugu još neki ljudi kojima si drag i koji će me podržati. Samo, ponavljam ti, jedino što ti sada treba je strpljenje. Nepromišljenim i ishitrenim potezima možeš naškoditi jedino sebi. Zbog toga ti danas nisam mogao pomoći, bio si previše žučljiv, previše nagao.”

Veliki Desni je ponovo zastao i pogledao prema zavjesi. Ovaj puta sam i ja pozornije pogledao i učinilo mi se da se pomaknula, ali nisam mogao biti siguran da to nije bilo od strujanja zraka, pa nisam tome pridavao nikakvu važnost.

Nikola Rogoz, Veliki Desni mi je polaganim pokretom, punim nježnosti, topline i prijateljstva, stavio ruku na rame, blago me stisnuo i zatim se bez riječi okrenuo, te svojim sporim korakom krenuo prema izlazu. Iza tog dobrog, blagog čovjeka u prostoriji je ostala velika praznina i sablasna tišina. Nisam ni slutio da je to posljednji put što ga vidim živoga.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.