Čarobnjaci | Krešimir Pološki

10. KARMINE

 

Sjećajte se uvijek njegova saveza
Ljetopisi 16,15

 

Vrata mi je otvorila Lidija, Nikolina kći.

“Uđi”, rekla je tihim glasom i odmaknula se u stranu. Pomogla mi je skinuti jaknu koju sam nosio i uvela me u sobu punu ljudi sumorna raspoloženja. Nikola je imao dosta prijatelja koji su se sada sakupili ovdje da podijele tugu s njegovom obitelji. To su uglavnom bili ljudi izvan Crnoga kruga. Uvijek je sa zamjetnom dozom samoironije govorio da čarobnjaci i čudaci nisu društvo za njega. Dovoljno je što sam sam takav, naglašavao je smijući se, ne moram se još s takvima i družiti.

Marija, Nikolina udovica, prišla mi je čim me ugledala. Bez riječi smo se uhvatili za ruke i pogledali u oči. Nije bilo potrebe govoriti joj koliko mi je žao i koliko sam volio njenog muža. Gledao sam nekoliko trenutaka u tišini te tužne i uplakane oči, a ona je zajecala shrvana bolom. To više nije bila Marija koju sam poznavao. Nekada vesela, živahna žena, uspravna držanja, sada je, slomljena bolom, izgledala potpuno iscrpljeno. U ovih nekoliko dana od smrti njenog supruga pretvorila se u krhku, slomljenu staricu kojoj je potrebna pomoć. Zagrlio sam je i otpratio do naslonjača u koju sam je spustio kao bespomoćno djetešce. Moju ruku je zadržala među svojim dlanovima i sad ju je počela pritiskati na svoje lice i zalijevati je suzama. Riječi još uvijek nisu silazile niti s njezinih niti s mojih usana. Nisu ni bile potrebne. Bol koju smo dijelili nije bilo potrebno opisivati i objašnjavati. Bol je bila tu, velika i neprolazna. Nikakve riječi nisu je mogle ublažiti. Jedino je vrijeme moglo otupiti tu oštricu koja nam je parala utrobe. Marijine su ruke bile hladne i suhe, a koža na njima starački naborana.

Lidija je sjela na rub naslonjača i zagrlila svoju majku milujući je po sijedoj kosi.

“Smiri se, mama, smiri se.”

I sama je bila uznemirena i svjesna uzaludnosti i ispraznosti svojih riječi. Na Mariju su te riječi ipak djelovale i kao trgnuta iz nekog sna ispustila je moju ruku i opet postala brižna domaćica koja ni u kom slučaju ne može dopustiti da joj gosti nisu ugošćeni kako treba.

“Posluži se, Danijele”, rekla je tihim glasom pokazavši prema stolu na kojemu su stajale boce i čaše raznih oblika. “Na stolu u kuhinji ima i narezaka, ako si gladan.”

“Hvala, teta Marija, ne brinite za mene.”

“Ma moraš nešto popiti i pojesti. To je stari običaj kojega se moramo pridržavati. Nikola uvijek govori da su običaji tu s razlogom i da ih se treba pridržavati koliko je god to moguće.”

Tada, shvativši da o Nikoli govori kao da je živ i prisutan, zastane, a usne joj zadrhte u bolnom grču. Lice prekrije rukama, a glava joj klone. Ramena su joj se počela tresti odajući bezglasni jecaj koji je potresao njeno krhko, sitno i onemoćalo tijelo.

“Mama, smiri se, trebala bi popiti nešto za smirenje”, opet je rekla Lidija, zatraživši pogledom od mene potvrdu za svoje riječi.

Izbjegao sam njen pogled, kako ne bi morao odgovoriti potvrdno. Ako Marija popije još sredstava za smirenje, mislio sam sebično, biti će previše omamljena za ono što sam s njom planirao.

“Ne još”, rekao sam bez glasa, ali s naglašenom mimikom lica. Lidija je pročitavši riječi s mojih usana, slegnula ramenima i nastavila tješiti svoju majku.

Odmaknuo sam se od njih dvije, ostavio ih same i prišao stolu s pićem na kojemu je bilo ponuđeno desetak različitih boca. Dok sam si točio konjak napokon sam imao priliku bolje pogledati ostale goste.

Bilo je to uobičajeno društvo za takve prilike. Nekoliko tužnih starijih gospođa, vjerojatno rođakinja pokojnika ili njegove supruge. Nekoliko Nikolinih bližih prijatelja iz kazališta u kojem je radio. Neki od njih bili su svojevremeno prilično poznati i popularni glumci, ali danas su tek vlastite sjene, umirovljeni i poluzaboravljeni. Bilo je tu i nekoliko mlađih ljudi koje nisam poznavao, a među njima je Milan, Nikolin zet, preuzeo ulogu domaćina brižno ih nutkajući pićem. Iako mi je Milan bio okrenut leđima, kao da je osjetio da ga netko promatra. Okrenuo se, a pogled mu je bljesnuo prepoznavanjem. Prišao mi je odmah, kao da mu je laknulo što se može odmaknuti od ljudi s kojima je do sada bio u društvu. Iznenadila me srdačnost njegova pozdrava, jer baš i nismo bili neki veliki prijatelji, sreli smo se svega nekoliko puta i zapravo sam o njemu znao samo ono što sam čuo od Nikole Rogoza. Nakon pozdrava, nastavio je stajati uz mene i pokušao zapodjenuti razgovor.

Nije mi bilo ni do kakvih priča i najviše bih volio da me ostavi na miru. Milan se nije dao omesti i kao da je birao riječi koje će me živcirati. Nikada nisam volio ljude koji su prepuni fraza, a Milan je bio jedan od takvih. Za svaku je priliku imao po nekoliko uobičajenih fraza kojima se obilno služio.

“Strašno, zar ne?” stisnutih je usana klimao glavom. “Tako naglo, tko bi to očekivao, tako snažan čovjek. Znali smo da mu je srce slabo, ali nismo mogli ni slutiti da će nas tako naglo ostaviti. Pa, to nisu nikakve godine, mogao je poživjeti još barem desetak ljeta, ako ne i više.”

Gledao sam ga ne odgovorivši mu, ali njega to nije omelo u izbacivanju fraza.

“Što ćeš, najbolji odlaze prvi. Nikola je bio predobar, sve je zadržavao u sebi, nikad nije planuo. Da je ponekad dignuo ton u raspravi možda bi se olakšao, smanjio stres, sigurno bi mu srce bilo manje opterećeno i sigurno bi još bio živ.”

I dalje sam ga gledao bez riječi i mislio u sebi da sam možda i prestrog u ocjenjivanju Milana kao totalnog idiota, on je samo poluidiot. Možda i nije bio tako loš, a vjerojatno sam i ja bio malo prekritičan prema njemu, jer sam nekada davno prema Lidiji gajio neke osjećaje koji su bili nešto dublji od običnog prijateljstva. Možda sam samo pomalo ljubomoran i nakon svih tih godina, možda ga prestrogo ocjenjujem. Ipak, najvjerojatnije sam samo preuzeo Nikolino mišljenje o zetu. Nikola ga je opisivao kao prostodušnog bedaka. Kasnije je još znao dodati da se, kao što je to često običaj u njegovom kraju, gdje se ljudi po vlastitom mišljenju rađaju s malom maturom, Milan više pravi bedast, nego što je to uistinu. Bilo kako bilo, s Milanom nisam nikad imao neke dublje odnose, jer sam ga jednostavno izbjegavao. I u ovoj prilici bih rado postupio jednako, ali uzmaka nije bilo. On je, osim Marije i Lidije, bio jedini koga sam poznavao, tako da ga nisam mogao izbjeći. Bio sam prisiljen i dalje slušati njegova mudrovanja.

“Sad moramo pripaziti na mamu da je tata ne povuče za sobom. Znaš, oni su bili jako vezani, imali su krasan brak. Ne bi me začudilo da se i njoj zdravlje naglo pogorša sada, nakon ovakvog šoka.”

Gledao sam ga bez riječi i ponovo si natočio malo konjaka nadajući se da će se urazumiti i napokon me ostaviti na miru.

“Ma pogledaj je samo, jadnicu”, nastavio je nimalo obeshrabren mojom šutnjom. “Kao da su se sve brige ovoga svijeta svalile na njena pleća.”

I dalje mu nisam odgovarao nego sam lagano ispijao svoj konjak uživajući u svojoj maloj igri. Pitao sam se koliko će rečenica Milan izreći, a da od mene ne dočeka bilo kakav odgovor.

“Mislim da bi joj vi iz Nikolinog kruga sada morali pomoći.”

Ta me je rečenica zatekla s čašom na usnama. Zagrcnuo sam se konjakom i počeo žestoko kašljati. Jedva sam odložio čašu na stol, kad me je Milan počeo liječiti svojim domaćim, nimalo suptilnim metodama. Nekoliko me je puta opalio po leđima otvorenim dlanom. Mislim da je to uradio s određenom mjerom sadizma, jer su udarci ipak bili prejaki a da bi bili dobronamjerni.

“Kako to misliš mi iz kruga?” upitao sam kad sam uspio doći do zraka. Milan nije smio znati ništa o Crnom krugu.

“Pa mislim na vas, iz najužeg kruga njegovih prijatelja.”

Izraz lica odavao je začuđenost mojom reakcijom.

Promatrao sam ga ocjenjujući je li nešto naslutio pa se samo pravi blesav ili je jednostavno slučajno pogodio za mene tako uznemirujuće riječi. Po izrazu njegova lica nisam ništa mogao zaključiti, a za dublju analizu njegovih riječi nisam imao vremena, jer mi je pažnju privuklo uznemireno komešanje u prostoriji.

Mariji je pozlilo. Lidija ju je pljeskala po obrazima i pokušavala je dozvati.

“Mama! Mama!! Mama!!!” Ton joj je u panici bivao sve viši.

Odgovora nije bilo. Marijine otvorene oči gledale su u uprazno, bila je potpuno nesvjesna svoje okoline, dok joj je glava klonula unatrag na naslonjač. Brzo sam joj prišao. Čelo joj je bilo mokro od znoja, ali hladno, usne i zubno meso koje se naziralo kroz poluotvorena usta, bili su plavkasti što je pouzdan znak da je u nesvijesti.

“Maknite se od nje”, odlučno sam reagirao podigavši Mariju na ruke i noseći je kao dijete, krenuo prema njenoj spavaćoj sobi. Ispred mene su se razmicali gosti prestrašenih i uzbuđenih lica. Netko od njih je otvorio vrata sobe prema kojoj sam se uputio. Za mnom je u prostoriju uletjela i prestrašena Lidija.

“Nije to ništa,” pokušao sam je smiriti, “mala nesvjestica, trebamo je polegnuti i utopliti.”

“Mama, mama!” i dalje je vikala Lidija panično. “Treba zvati hitnu pomoć!”

“Čekaj, smiri se, kažem ti da nije ništa ozbiljno.”

Prešao sam Mariji rukom preko lica, a zatim joj prislonio obje ruke na sljepoočnice. Blaga energija zastrujala mi je između prstiju i to je bilo dovoljno da Marija dođe svijesti. Zatreptala je očima i duboko drhtavo udahnula i izdahnula nekoliko puta. Začuđeno me je gledala bez riječi.

Lidija se, vidjevši da joj je majka došla svijesti, malo primirila, ali još je uvijek bila vrlo uzbuđena. Na licu joj se mogao očitati strah koji je u svakom trenutku mogao prerasti u paniku. Morao sam je smiriti.

“Kažem ti da se smiriš, bila je to samo mala nesvjestica. Ništa ozbiljno. Začas će sve biti u redu.”

Prišla je majci i zagrlila je.

“Nemoj me tako strašiti, mamice”, prošaptala je nježnim glasom milujući majku po čelu pokretima punim ljubavi.

Marija je još uvijek bila bez riječi i samo nas je promatrala. Pomalo joj se ipak vraćala prisebnost i iz očiju joj je nestao zbunjen, izgubljen pogled. Zaključio sam da je sada sve u redu. Marija je došla svijesti i možda je najbolje da njih dvije ostanu malo same, pomislio sam, pa sam se lagano, tihim koracima uputio prema vratima, ne želeći ih smetati.

U dnevnoj sobi su me dočekala uzbuđena i prestrašena lica gostiju.

“Nije ništa ozbiljno, samo lagana nesvjestica. Treba samo malo mira i odmora, pa će sve biti u redu.”

Uzdah olakšanja začuo se iz uzbuđene grupe. Najprije uzdah, a onda uzbuđeno žamorenje. Svi su počeli govoriti u isti glas komentirajući događaj kojemu su upravo prisustvovali. Nisam ih slušao.

Usamljen usred gomile, opet sam prišao stolu s pićem i natočio si novi konjak. Uz mene se u trenutku stvorio Milan i nastavio pričati kao da i nije prekinuo. Jedino mu je glas bio pomalo drhtav i odavao je ozbiljnu zabrinutost i potresenost.

“Nisam li ti rekao da bi je tata mogao povući za sobom?” reče, značajno klimajući glavom.

Sada sam shvatio da je on ipak samo bezazleni bedak koji teško sklapa prijateljstva, pa izbacivanjem fraza uvijek na sugovornika želi ostaviti dobar dojam. Čak mi ga je bilo pomalo žao.

“Da, stvarno si to rekao. I znaš što? Bio si u pravu.”

Lice mu se razvuklo u osmijeh i vjerojatno je u tom trenutku požalio što me je onako krvnički lupetao po leđima kad sam se zahliknuo. Pomislio sam kako je nekim ljudima malo potrebno da budu sretni. Malo povlađivanja da bi se osjetili važnima i to je sve. Nitko sretniji od Milana. Istog sam se trenutka postidio vlastitih razmišljanja. Nikola me nije učio da podcjenjujem ljude i gledam ih s visoka.

Nitko nije tako mali da bismo si mogli dopustiti da ga gledamo s visoka i da ga smatramo manje vrijednim. Često je tim riječima gušio moju aroganciju za koju je tvrdio da mi je urođena. Eto, Nikola, moj učitelj, još se nije ni ohladio u grobu, a ja se oglušujem o njegove savjete. A tek ta fraza “ohladiti se u grobu”… Fraza dostojna Milana. Kako mi je malo bilo potrebno od uznositosti do poklapanja ušima. Moj tijek misli doveo me do duboke postiđenosti. Poželio sam još nešto lijepo reći Milanu i na taj način mu se odužiti za maloprijašnje hladno ponašanje. Ako s nekoliko lijepih riječi mogu razveseliti čovjeka, zašto to ne učiniti? Lidija je prekinula moja razmišljanja mahnuvši mi s vrata spavaće sobe.

“Danijele, mama želi s tobom razgovarati.”

Ostavio sam Milana pomislivši kako mu, eto, nije suđeno da od mene čuje nešto lijepo. Ušao sam u polumračnu sobu i zagledao se u Mariju dok je Lidija diskretno za sobom zatvorila vrata, ostavljajući me samoga s njezinom majkom.

Marijine su oči bile crvene od neprekidnog plača, ali izraz lica sada je već bio bitno drugačiji, nekako odlučniji. Kao da je, prebrodivši vlastitu katarzu, zaključila da od sada mora biti čvrsta i nepokolebljiva. Nije si više željela dopustiti nikakve znakove slabosti.

“Uđi, Danijele, i sjedni tu pored mene”, prošaptala je i zastala kao da traži riječi kojima će nastaviti. “Znaš da te je Nikola jako volio. U tebi je uvijek gledao sina kojeg mu ja nisam mogla dati.”

Rukom mi je nježno dodirnula lice i nastavila: “Nadao se da bi možda ti i Lidija jednom mogli, znaš… biti zajedno. Ali to mu se nije ostvarilo. Ipak, jako te je volio.”

To me je malo šokiralo, jer mi Nikola nikada nije dao do znanja da bi me rado vidio kao svog zeta. Znao sam da me voli, ali nisam ni slutio…

“Čak su i njegove posljednje riječi bile upućene tebi”, nastavila je Marija. “Spominjao je tvoje ime hvatajući zadnji dah.”

Tako je nehotice dodirnula temu koja me je jako zanimala i o kojoj sam s njom želio porazgovarati.

“Recite mi što je točno rekao?”

Uzdahnula je drhtavo i teško.

“Ne mogu ti točno reći. Spominjao je tvoje ime i žrtve. Ne znam kakve i čije žrtve, ali bilo mu je to sigurno važno, jer me je uhvatio za okovratnik i pokušao mi nešto objasniti. Nisam ga gotovo ništa razumjela, jer je govorio suviše tiho, a i ja sam bila previše uzbuđena da bih ga pažljivo slušala.”

“Teta Marija, probajte se sjetiti, to bi moglo biti jako važno. I ne slutite koliko važno to može biti”, insistirao sam pomalo nepristojno.

Njen začuđeni pogled odavao mi je da sam prenaglio. Primijetila je da sam uzbuđen i morao sam malo usporiti da je ne prestrašim. Nisam joj mogao reći da mislim kako Nikola nije umro, nego je ubijen. Isto joj tako nisam mogao reći da su i mene pokušali ubiti i da je Nikola pred smrt, čini se, shvatio što se događa. Spominjao je žrtve. Kakve žrtve? Jesmo li mi žrtvovani radi nekih ciljeva o kojima ja ništa ne znam?

“Probajte se sjetiti, jako je važno”, rekao sam, ali sada sam pokušavao zvučati mirnije nego trenutak ranije.

“Rekla sam ti čega se sjećam. Bila sam previše uzrujana da bih doslovce upamtila što mi je govorio. Osim toga, nije baš govorio razgovijetno. Umirao je…”

Ovo zadnje gospođa Marija rekla je prepukla glasa, opet na rubu plača. Bio sam svjestan da je uznemirujem insistirajući na tome da se sjeti zadnjih trenutaka svoga muža. Ne smijem je više tako mučiti.

“U redu je, teta Marija.”

Ruku sam joj stavio na čelo.

“Preumorni ste i previše potreseni da biste o tome razmišljali. Morate se odmoriti. Treba vam san.”

Trudio sam se da moje riječi na nju djeluju umirujuće. Ruku sam laganim pokretom, gotovo milujući je, spustio s njenog čela na njene oči sklopivši ih. Nije bilo otpora, jer je vjerojatno bila preumorna i preslaba da bi reagirala. Duboko je i drhtavo uzdahnula potpuno mi se prepustivši. Mogao sam nastaviti tihim i smirenim glasom.

“Sigurno vas je sve ovo što se dogodilo posljednjih dana jako iscrpilo. Umorni ste i treba vam san.”

Trudio sam se da mi glas bude sve tiši i sugestivniji. Ruku sam i dalje držao na njenim očima. Ispod kapaka, pomicale su joj se očne jabučice. Ti su pokreti bivali sve sporiji i sve rjeđi, da bi napokon sasvim prestali. Iznenađujuće lagano, Marija je ušla u fazu somnolencije.

“Kad se naspavate sve će biti lakše. Sada se samo treba naspavati, a san već dolazi… tu je… već vam se spava… skoro ste zaspali… vi spavate.”

Očni su se kapci u potpunosti smirili, nije bilo više nikakvog podrhtavanja. To je znak da je vrlo blizu hipnotičkom snu.

“Spavate… mirno i duboko…”

Uvijek mi je to dobro išlo, pomislio sam ponosno i isti trenutak shvatio da baš i nemam nekih velikih razloga za ponos. Hipnotizirati staru, umornu ženu, satrvenu zbog muževe smrti i iscrpljenu do krajnjih granica i nije baš neki pothvat kojim bi se trebalo posebno ponositi, posebno ako uzmemo u obzir da mi je u potpunosti vjerovala.

Ali što se može, možda sam malo izigrao njeno povjerenje, ali morao sam. Nemam, uostalom, vremena za moralne dvojbe, ako želim saznati to što me zanima. Svakog bi trenutka netko mogao ući u sobu i omesti me.

“Marija, vi spavate čvrstim snom.”

“Ipak me čujete i možete mi odgovoriti. Je li tako?”

“Da”, glasio je Marijin kratki odgovor.

“Odgovorit ćete mi na neka pitanja. Možete li to?”

“Mogu.” Glas joj je bio tih, ali je djelovao odlučno.

“Dobro, sada se prisjetite ponedjeljka. Sada je prošli ponedjeljak ujutro, zvonjava na vratima vas budi iz sna. Čujete li je?”

“Čujem je, probudilo me je to zvonce.”

“Kako se osjećate?”

“Ljuta sam.”

“Marija, zašto ste ljuti?”

“Ljuta sam, jer me netko probudio. Tko može zvoniti u pola sedam ujutro? Ako je neki trgovački putnik, reći ću mu što ga ide…”

“Marija, otvorite vrata i pogledajte tko zvoni.”

“Idem, idem, što si legao na to zvono… Isuse bože! To je Nikola. Nikola se ruši pred vratima. Zlo mu je… drži se za grudi… umire.”

“Uvukli ste ga unutra, zar ne?”

“Loše mu je, hvata zrak, drži se za srce. Molim vas pomozite, muž mi umire!”

“Marija smirite se, poslušajte što vam Nikola govori, recite mi što vam Nikola govori.”

“Zove Danijela, guši se!”

“Koncentrirajte se samo na Nikolin glas. Ne vidite ga, ali ga čujete. Dobro poslušajte što vam govori.”

“Guši se, ne razumijem ga dobro.”

“Marija, ne čujete njegovo disanje, ne vidite ga. Čujete samo njegov jasan glas. Što Vam govori?”

“Danijel, zovi Danijela.”

“I što još Marija? Čujete ga sasvim dobro, što vam je još rekao?”

“Da, čujem ga. Danijelu treba reći neka se pazi. Ako su napali mene i njega će pokušati ubiti. Crni krug nije ono što su nas učili. Žrtve, žrtvovat će… Nazovi Danijela.”

“Marija, koncentrirajte se. Koga će žrtvovati? Tko ga je napao?”

“Ne znam, Nikola više ništa ne govori. Ne čujem ga. Moj bože, pa on je mrtav. Mrtav je. Ljudi, pomozite, muž mi je umro!”

Više se ništa iz Marije nije dalo izvući, daljnje ispitivanje bilo bi samo nepotrebno mučenje koje joj nisam želio priuštiti.

“Dobro, Marija. Gotovi smo, smirite se. Sve je to prošlo. Zaboravite što vam je Nikola govorio i prepustite se snu. Uskoro ćete opet mirno spavati. Sjećate se samo da vam je na samrti rekao da vas voli. Sjećate li se toga? Umro vam je mirno na rukama i rekao vam je da vas voli. Sjećate li se toga?”

Malo dobre podsvjesne sugestije, bio je to moj način da joj se odužim za muke koje je ponovno proživljavala kako bi meni dala odgovore koji su mi bili potrebni.

“Da, sjećam se.” Glas joj je sada opet postao miran, gotovo pretih da bi ga čuo. “Nikola je rekao da me voli i mirno je izdahnuo.

“A sada se smirite i ne mislite više o tome. Nastavite spavati, prikupite snagu. Sada već čvrsto spavate, probudit ćete se za tri sata potpuno odmorni i nećete se sjećati ovog našeg razgovora.”

Marija mi više nije odgovarala. Spavala je tvrdim snom. Još jednom sam je nježno pomilovao po sijedoj kosi i preko nje prebacio deku koja je bila na krevetu. Polako sam se digao i na prstima, ne dižući nepotrebnu buku, izašao iz njene sobe. Pred vratima me čekala Lidija i upućivala mi upitne poglede.

“Sve je u redu. Tvoja majka spava. Pusti je da se odmori.” Lidija je dočekala moje riječi s vidnim olakšanjem.

“San joj je stvarno potreban, od tatine smrti nije spavala više od nekoliko sati. Jako se bojim za nju, dajem joj sredstva za smirenje, ali ništa ne djeluje dovoljno dobro.”

“Nemoj je više kljukati lijekovima, nakon što se naspava bit će joj bolje. Najgore je prošlo, kad se ljudi raziđu, budi s njom, smiruj je i tješi. Marija je snažna ličnost. Vidiš kako se dobro držala na sprovodu, prebrodit će i ovu tugu i nevolju, samo joj treba vremena. Ni s čim je ne smiješ uznemirivati, samo budi u njenoj blizini.”

“Svjesna sam toga da je se ne smije uznemirivati, zato sam i sklonila papir koji nam je neki idiot jutros opet zalijepio na vrata.” Prisjetivši se toga, Lidija je postala ljuta.

“Kakvih sve ljudi ima, zamisli, netko nam stalno na vratima ostavlja poruke. Da ih mama vidi, još više bi se uzrujala.”

U mojoj glavi zazvonio je alarm kad je spomenula poruke na vratima.

“Lidija, kakve poruke dobivate? Na kakvom papiru?” nisam bio svjestan uzbuđenog tona kojim sam postavio ta pitanja.

Začuđeno me je pogledala, iznenađena mojim naglašenim interesom.

“Ma nekakve vjerske bezvezarije, pokajte se, ne služite sotoni i slično. Jutros je bilo napisano: Tko pogrdi duha svetoga, taj neće imati oprosta više nikada. Ili tako nešto slično. Između svih stanara u našoj zgradi, baš je nas odabrao da nas preobraćuje. Vjerojatno je to neka nova sekta, koja prvo prestraši ljude, a onda im nudi spas ako joj pristupe. Bezvezarije, kažem ti, ali mamu bi to jako uzrujalo dok je u ovakvom stanju.”

“Na kakvom su papiru napisane te poruke i kakvim slovima?”

Sumnjičavo me gledala.

“Zašto te to toliko zanima? Znaš li nešto o tim porukama?”

“Ne, ne znam tko ih piše, ali i ja dobivam nešto slično. Pisane su crvenim flomasterom, nevještim slovima, na papiru otrgnutom iz bilježnice.”

“Takve su i naše.” Lidija je bila zbunjena. “Tko bi to mogao pisati?

“Ne znam, ali otkrit ću”, rekao sam samouvjereno. “I saznat ću zbog čega su poruke pisane. Autor je sigurno netko tko poznaje i vas i mene, jer to ne može biti slučajnost.”

U razgovoru nas je prekinulo zvono na vratima. Dolazili su novi gosti i Lidija je krenula da ih uvede, nije više imala vremena za razgovor sa mnom.

Zadržao sam se još nekoliko minuta, a onda se opravdao neodgodivim poslovima. Oprostio sam se od Lidije i Milana te izišao na ulicu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.