Čarobnjaci | Krešimir Pološki

11. ŠKOLA

 

Jedna od najvećih nesreća je učeni glupan.
A. de Vigny

 

Na moj šesnaesti rođendan i Nigredo, Nikola me je počastio ručkom u izletištu Puntijar koje je tada, slično kao i danas, bilo jedno od ugodnijih mjesta u gradu. Atmosfera je bila topla, starinska i domaća, a pogačice tete Barice, koje su bile poslužene umjesto kruha bile su mekane i još vruće. Objed je bio više nego ukusan, a smio sam popiti i čašu crnog vina, što mi Nikola do tada nije dopuštao. Ta čaša crnog vina bila je njegovo priznanje mojoj zrelosti i čestitka na iskazanom znanju.

Nikola Rogoz je bio prilično ponosan na znanje koje sam pokazao pred Velikim vijećem jer je on, kao moj učitelj, bio najzaslužniji za to znanje.

Isijavao je ponosom uspješnog učitelja, a kad je čuo da sam njega odabrao da mi bude mentor i u drugom stupnju učenja, bio je iskreno dirnut. Veći kompliment mu nisam mogao dati nikakvim riječima zahvalnosti.

Ipak, Nikola je suviše dugo bio moj učitelj da i takav trenutak kao što je bio ovaj, slavljenički, ne iskoristiti da mi da nove teme za razmišljanje i istraživanje. To me nije iznenadilo, jer takav je bio naš odnos. Nikola Rogoz nije volio strogi odnos učitelj – učenik, nikada mi nije držao klasična predavanja jer je takav način prenošenja znanja smatrao gubljenjem vremena. Na učenje me navlačio zanimljivim pitanjima koja su me tjerala na razmišljanje i na koje sam sam morao pronaći odgovore. Smatrao je, s punim pravom, da je znanje dobiveno vlastitim zaključcima puno trajnije nego napamet naučene lekcije. Do odgovora na Nikolina pitanja sam ponekad dolazio logičkim zaključivanjem, ponekad istraživanjem literature, a ponekad mi je i on sam davao odgovore do kojih nisam uspio doći vlastitim snagama.

Izuzetak od tog pravila i takvog načina učenja, bile su jedino vježbe korištenja sile crnog kruga. Tu se morao postaviti kao strogi učitelj i vlastitim primjerom mi pokazati kako se koristi moć. Ja sam tada, manje ili više uspješno, pokušavao ponavljati njegove postupke, a Nikola je nada mnom visio kao kobac, pazeći da ni u čemu ne pogriješim. U takvim prilikama nije bilo šale, jer se tu nije smjelo pogriješiti. Svaka bi pogreška mogla biti vrlo opasna.

Toga dana, međutim, nismo planirali nikakve vježbe ni predavanja, vrijeme nam je trebalo proći u ugodnom druženju uz ukusan objed zaliven čašom vina i atmosfera je bila više nego opuštena.

Crno vino koje sam sa zadovoljstvom polagano ispijao, dalo je mom učitelju dobru temu za razgovor. Nikola ne bi bio Nikola da je propustio takvu priliku da me malo trgne i natjera na razmišljanje. Gledao je sa zanimanjem čašu crnog vina i onda najednom upitao.

“Znaš li zašto je u našoj crkvi misno vino bijelo?”

O tome, naravno, nikada ranije nisam razmišljao, pa me je pitanje zateklo nespremnog. Na licu mi je mogao pročitati da nemam blage veze, pa me je i dalje pitanjima poticao na razmišljanje.

“Razmisli malo, na misnom slavlju kao i na posljednjoj večeri, kruh simbolički postaje tijelo Kristovo, a vino krv Kristova. Ne bi li bilo logično da to vino bude crveno? Protestanti na svojim misama koriste crveno vino i svaki od pričešćenih dobije gutljaj tog vina zajedno s hostijom. Na taj način oni primaju tijelo i krv Kristovu. Na rimokatoličkim misama, pričešćeni dobivaju samo tijelo Kristovo, a vino se ne dijeli. Osim toga, to vino je bijelo. Zašto je bijelo i zašto se ne dijeli jednako kao i hostija?”

Nisam mogao dati odgovore na ta pitanja, ali to Nikolu nije spriječilo da me ne obasipa novim temama za razmišljanje.

“Razmisli o tome, istraži malo, a kad saznaš razloge nastaviti ćemo razgovor o toj temi. Kad smo već kod katoličke crkve i pričešćivanja pada mi na pamet još jedno pitanje: Zašto je uvedena ispovijed?”

To je bilo pitanje na koje sam već mogao dati neki odgovor, jer sam o tome ponešto znao. Takve sam teme slušao na vjeronauku.

“Zato da se ispovjede svi grijesi i da se za njih dobije oproštaj. Samo tako očišćen, vjernik je dostojan primiti tijelo Kristovo”, rekoh ponosno.

Nikola nije bio zadovoljan mojim šablonskim odgovorom.

“To je nabiflani odgovor, prazne fraze. Nisi ušao u srž problema. Zašto se grijesi moraju ispovjediti da bi bili oprošteni?”

“Ne znam, da olakšamo dušu, možda da se ljudi osjete bolje kad o svojim grijesima porazgovaraju s moralnim autoritetom kao što je svećenik? Možda grijeh ne može biti oprošten ako se za njega ne pokaješ, a ne možeš se pokajati ako se nekome ne povjeriš.”

“Da i to je jedan od razloga”, rekao je Nikola, ali se na njemu vidjelo da nije sasvim zadovoljan mojim odgovorom. “Danas, u ova moderna vremena, ljudi se jadaju i pričaju o svojim problemima svom psihijatru i to im pomaže da se osjećaju bolje, da spoznaju svoje probleme i uđu u njihovu srž. Dok nije bilo psihijatara, sličan se psihološki učinak dobivao ispovijedanjem svećeniku. Kad pričaš o svojim grijesima, razmišljaš o njima i to ti pomaže da ih bolje sagledaš. Postaješ svjesniji i lakše se analiziraš, a to ti opet pomaže da ispravljaš svoje pogreške, ali to još nije pravi razlog zbog kojeg je uvedena institucija ispovijedi. Razmisli još malo, sagledaj stvari i iz drugih kutova.”

“Ništa mi više ne pada na pamet.” Razmišljao sam i stvarno mi ništa nije padalo na pamet. Možda mi je onom popijenom čašom vina svijest pomalo otupjela.

Nikola se nije trudio pomoći mi, smješkao se pomalo nadmoćno, uživajući u mojim mukama. Malo me ljutio taj njegov smiješak, pa sam počeo pogađati nasumce. Iz kojeg bi drugog ugla mogao sagledati čin ispovijedi?

“Možda je razlog dobivanje informacija?” Zagrijao sam se za tu ideju, pa sam nastavio istim tokom. “Ako se svi ljudi ispovijedaju iskreno, onda svećenici znaju sve što se događa u njihovoj okolini, znaju sve o svakome. Oni su najinformiraniji ljudi, a zna se da informacije daju moć onome tko ih posjeduje. Možda je ispovijed uvedena da se dođe do informacija kako bi crkvena politika uvijek bila spremna na najnovije izazove. Zar je to napravljeno da se stvori najmoćnija obavještajna služba na svijetu?” Blistao sam od ponosa zadovoljan svojim zaključcima, ali Nikola me brzo spustio na zemlju svojim smijehom.

“Opa, kud si ti zabrazdio? Drago mi je što razmišljaš i pokušavaš na stvari gledati iz različitih kutova, ovo je recimo vrlo, vrlo različit kut gledanja, ali ne misliš li da si otišao malo predaleko? Kad tako razmišljaš, ljudi bi mogli reći da su se kod tebe pojavile naznake paranoje, ali reći ću ti da nisi baš potpuno pogriješio. Moraš još malo istraživati, paranoiče jedan, ti od ispovjedaonice stvaraš CIA-u.”

“Ali inkvizicija…” pokušah opravdati svoja razmišljanja, ali me Nikola prekine prije negoli sam završio prvu rečenicu.

“Ne budi opsjednut inkvizicijom. Crkveni istražitelji su svakako ponijeli neslavnu ulogu u povijesti crkve, ali to nam danas izgleda gore nego u ono vrijeme. Lako je sada nama nakon nekoliko stotina godina biti pametan i govoriti da su te metode bile pogrešne. U ono vrijeme inkvizitori su činili ono što se od njih očekivalo. Mučenja i torture bili su tada uobičajeno sredstvo za iznuđivanje priznanja. Misliš li da se prema lopovima i kriminalcima postupalo drugačije nego prema hereticima? Ne, to su bila okrutna vremena i iznuđivanje priznanja torturom je bila uobičajena praksa.”

“Ali, oni su skoro zatrli Crni krug”, nadodah prkosno. To je Nikolu natjeralo da se malo zamisli.

“Da, gotovo su nas uništili u silnoj želji da saznaju našu tajnu.”

“Tisuće i tisuće spaljenih ljudi da bi se došlo do cilja, nije li to prevelika cijena za žeđ za znanjem?” nastavih s iznošenjem argumenata protiv inkvizicije.

Nikola me gledao smiješeći se. Argumenti koje sam pred njega iznosio bili su mu dobro poznati, uostalom, on sam me tome poučio.

“Nemojmo se opet upuštati u raspravu o inkviziciji, to smo već toliko puta prošli da više nema smisla o tome pričati. Da, spalili su na tisuće ljudi, da, uništili su sve onovremeno znanje o medicini, jer su svakog tko je liječio biljkama optuživali da se bavi čaranjem, da, gotovo su zatrli Crni krug u potrazi za našom tajnom. Nemojmo više o tome pričati…” Zamislio se i nasmiješio. “To su teme koje smo toliko puta prožvakali da više stvarno o njima nema smisla pričati, osim toga, te teme kod tebe razvijaju paranoju i moraš ih u budućnosti izbjegavati ako ne želiš da tvoja paranoja postane kronična.”

Smijali smo se obojica i meni je laknulo kad sam primijetio da Nikola ne insistira da dalje nastavimo pričati o zadacima koje mi je zadao. Razmišljat ću o tome drugom prilikom, sada sam se želio prepustiti zadovoljstvu i uživati u ukusnoj hrani i toplini koju mi je stvaralo vino koje sam popio.

Uživao sam u tome miru punih pet minuta, a onda je Nikola želio nastaviti s poukom. Stvarno je bio neumoran.

“No, jesi li se dosjetio odgovoru?” upitao me je prekinuvši tišinu.

Blijedo sam ga pogledao, jer mi smišljanje odgovora na njegova pitanja nije bilo ni na kraj pameti. Bio sam opušten, a njegov smijeh sam protumačio kao dopuštenje da zaboravimo na učenje, barem danas kad sam slavio Nigredo. Očito sam pogriješio opuštajući se, jer je Nikola kanio nastaviti s raspravom.

“Ne, ne mogu sada o tome razmišljati, daj molim te, pusti me na miru barem danas. Gledaj kako je ovdje ugodno. Zašto se ne bismo kao normalni ljudi malo opustili i za promjenu pričali o nečem sasvim običnom? Zašto stalno postavljaš takva pitanja?”

Nikola je izgledao malo povrijeđen mojim odbijanjem rasprave. Iako to nije rekao, na licu sam mu mogao pročitati da je tužan. Nikako ga nisam želio oneraspoložiti i sada mi je bilo žao što nisam barem pokušao pronaći odgovore. Odlučio sam ispraviti svoju pogrešku.

“Dobro Nikola, daj mi vremena do prekosutra i napraviti ću ti sjajnu raspravu o temama koje si mi zadao. Stvarno ću se potruditi.” Moje ga riječi nisu oraspoložile.

“Gledaj, mali, nećeš ti meni napraviti tu raspravu. Napravit ćeš je za sebe. Meni nikakva rasprava nije potrebna, jer ja znam odgovore na pitanja koja ti postavljam. Ti ne znaš odgovore i tebi je rasprava potrebna da bi spoznao neke stvari. Da bi spoznao istinu. Na pitanja kakva sam ti maloprije postavio, mogao bih ti odmah dati i odgovore. Ti bi zapamtio odgovore i mislio da ih znaš. Prevario bi se, jer znati odgovor na neko pitanje nije isto što i doći do tog odgovora vlastitim zaključivanjem. Ako ti kažem odgovor, ti ćeš ga prihvatiti, možda će te malo zainteresirati i reći ćeš: ‘Baš zgodno, to mi nije palo na pamet, sada si mi rekao i sada to znam’. To pitanje i taj odgovor će ti biti samo zgodna zanimljivost, zrnce za razgovor uz kavu. Mislit ćeš da znaš nešto, ali nećeš znati ništa, jer to nije matematika, tu nema egzaktnih rezultata koji se mogu dokazati. Ako pak sam pronađeš odgovor na neko zanimljivo i neobično pitanje, onda stvarno znaš taj odgovor. To je svrha učenja. Dok istražuješ, nužno je da griješiš, jer polaziš najlogičnijim putovima. Kad shvatiš da si pogriješio i da nije uvijek sve u logici, vraćaš se na pravi put i nastavljaš istraživati. Nakon nekoliko pogrešnih zaključaka, napokon dolaziš do pravoga i tek tada znaš odgovor na pitanje. Odgovor sam po sebi vrijedi mnogo, ali još je vrjednije to što si spoznao krive putove. Spoznavši krive putove, spoznao si i motive i načine razmišljanja ljudi koji tvrde drugačije. Ti tada znaš na koji način ti ljudi razmišljaju i koji su njihovi argumenti. Ti su argumenti bili i tvoji dok si mislio da si pronašao odgovor, kad si shvatio da ti argumenti nisu dovoljni, pošao si dalje i došao do pravog odgovora. Do prave istine. Nadišao si te ljude i otišao korak dalje od njih u evoluciji razmišljanja.”

Nikolin govor me posramio i dao mi motivaciju da ponovno počnem razmišljati o svom učenju.

“Želiš li reći da mi moje pogreške, moji pogrešni putovi u traženju odgovora, više vrijede od samog odgovora?”

“Naravno,” glasno će Nikola, “ako ti ja odmah dam odgovor na pitanje, ti ćeš taj odgovor prihvatiti i gotovo. Kad se pojavi netko tko ima drugačije mišljenje, ti ćeš mu eventualno argumentima pokušati pokazati da nije u pravu. Možda ćeš ga uspjeti uvjeriti, a možda i ne, ti ćeš davati svoje argumente, a on svoje. Ali…” zastao je na trenutak kako bi idućim riječima dao posebnu težinu, “ako si u svojoj evoluciji razmišljanja ti imao iste argumente kojima se on sada koristi, i ako si te argumente nadišao, onda si u prednosti koju tvoj protivnik ne može nadoknaditi. Ti znaš koji su njegovi argumenti, jer su oni nekada bili i tvoji, točno znaš što će slijedeće reći i kako će postupiti. Dolaziš u situaciju u kojoj se nalazi roditelj sa svojim djetetom. Roditelj je u prednosti, jer je i on bio dijete i zna kako je kao dijete razmišljao, a dijete će tek postati roditelj… ako bude imalo sreće. Tada spoznaješ da rasprava uopće nije bila potrebna, jer ćeš teško djetetu od sedam godina objasniti gradivo srednje škole. Postaješ snošljiviji i uopće nemaš potrebu braniti svoje mišljenje i svoje istine, jer znaš da si u pravu. Kad dijete postane roditelj, samo će spoznati neke stvari, ti mu to ne trebaš dokazivati prije nego što sazrije dovoljno da spozna istinu i ne trebaš trošiti uzalud svoju energiju na ta uvjeravanja. To je cilj pitanja koja ti ja postavljam, traženje odgovora i evolucija razmišljanja, to je važnije od samoga odgovora. Da sam ti prije nekoliko godina rekao zašto je broj sedam tako poseban, do danas bi to zaboravio ili ti ne bi bilo važno. Ovako, kad si se dobrano namučio istražujući i sagledao stvari iz različitih kutova, to te znanje obogaćuje. Otkrio si prvo zašto je taj broj važan crkvi, zatim si tražio dalje i otkrio zašto je važan numerolozima, nakon daljnjeg istraživanja shvatio si zašto je sedmica draga istočnjačkim filozofima, zašto čarobnjacima i zašto praznovjernim ljudima. Tu si se mogao zaustaviti i već tada bi znao više od većine ljudi. Ipak, shvatio si da to nije sve, da tu ima još nešto, ujedinio si sva ta znanja, još malo istraživao i napokon si shvatio. Sada uistinu znaš tajnu broja sedam. Sam si do toga došao i to ti je ostalo urezano u pamćenje, to se ne zaboravlja. Takvom te učenju ja želim poučiti, takvom, a ne da biflaš napamet glupe fraze i definicije.”

Nikola Rogoz je završio svoje izlaganje vidno uzbuđen. Teško je disao, lice mu je bilo crveno i vidjelo se da je pogođen mojim neshvaćanjem njegovih motiva. Oči su mu bile tužne i činilo se da u njima mogu nazrijeti suze. Izgledalo je da sam ga uistinu teško povrijedio. Gledao sam u pod i nisam znao što bi mu rekao. Trud koji je Nikola ulagao u mene tek sad mi se pokazao u svoj svojoj veličini. Osjećao sam se posramljeno i tužno, ali Nikola je takve situacije rješavao na najjednostavniji način.

“Daj, daj mali, nemoj se sada potuliti. Nisam ljut na tebe i nisi me razočarao. Ako ne želiš razmišljati, ne moraš. Jedino što moraš u ovom trenutku, je popiti još jednu čašu vina. Pa danas je tvoj Nigredo, proslavimo to.”

Osmijeh mu je ponovo bio na licu, šeretski me pogledavao i veselo namignuo. Tada shvatih da je, kao i obično, manipulirao sa mnom i poigravao se mojim raspoloženjima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.