Čarobnjaci | Krešimir Pološki

12. SASTANAK

 

Nahranit ću ih pelinom i napojiti vodom zatrovanom.
Jeremija 23,15

 

Nakon karmina proveo sam vrlo nemirnu noć, željno i zabrinuto očekujući sutrašnji sastanak s Raulom i njegovim istomišljenicima. Dodatna briga bila je u tome što sam došavši kući opet na vratima pronašao zalijepljen papir na kojem je nevještim slovima bila ispisana poruka:

TKO SE GOD POKLONI ZVIJERI I NJEZINU KIPU
I PRIMI ŽIG NA SVOJE ČELO, PIT ĆE VINO BOŽJE SRDŽBE.
PRAVEDNI JOŠ STIGNU ISPITI GORAK PEHAR POKAJANJA,
ALI USKORO DOLAZI VELIKI SUD
I NIJE PREOSTALO MNOGO VREMENA.

Poruka je bila besmislena kao i uvijek do sad, ipak, te su poruke u posljednje vrijeme bivale sve češće i već su me prilično zabrinjavale. To više nije mogla biti slučajnost kako sam u početku mislio. Netko me proganja ili me želi upozoriti na nešto. Tko bi od ljudi koje poznajem mogao biti sposoban ostavljati takve poruke i što mi je taj nepoznati autor poruka njima želio poručiti? Poznajem li ikoga tko barata frazama izvučenim iz Svetog pisma, a istovremeno ima rukopis kao sedmogodišnje dijete? Nikakvo rješenje mi nije padalo na pamet osim da pokušam uhvatiti tajanstvenog pisca poruka na dijelu. Trebao bi stražariti ispred vrata, povremeno pogledavati kroz “špijunku” i čekati dok misteriozni autor ne dođe ostaviti novu poruku. To rješenje zahtijevalo bi puno vremena i strpljenja, jer poruke nisu stizale svakodnevno. Ponekad je prošlo i po nekoliko dana od poruke do poruke, tako da bi ta zasjeda zahtijevala da pred vratima provedem možda i nekoliko dana. Toliko vremena i strpljenja u ovom trenutku nisam imao. Pozabavit ću se time kad se situacija malo primiri i kad uhvatim koji slobodan dan.

Kroz misli su mi i dalje prolijetale fizionomije ljudi koje sam poznavao. Možda je autor tajanstvenih poruka neki od mojih pacijenata? To je ipak bilo malo vjerojatno, jer ljudi koji se liječe bioenergijom i drugim alternativnim metodama nisu vjerski fanatici. Ne smijem zaboraviti da su i Nikoli Rogozu stizale slične poruke. Autor je dakle netko tko poznaje obojicu, a niti jedan moj pacijent nije poznavao Nikolu. Kad već razmišljam o pacijentima, neke od njih bih trebao nazvati i ispričati se što nisam bio kod kuće u vrijeme koje smo unaprijed dogovorili za tretmane liječenja. Trebali bismo dogovoriti nove termine, ali toliko toga se događa da za sada ne znam kad ću biti slobodan za njih. Uostalom, pomislio sam, kako ću ih liječiti sad kad više ne smijem koristiti energiju crnog kruga? Moja bioenergija nije baš bog zna što. Više je istrenirana i uvježbana nego što je prirodan dar, upotpunjena energijom crnog kruga bila je vrlo moćna i rezultati koje sam postizao bili su zadivljujući, ali sada, kad crni krug više ne smijem koristiti… Što ću sada?

Otresao sam se tih razmišljanja, jer su preda mnom bili drugi, važniji problemi. Ne smijem dopustiti da na takve gluposti gubim dragocjenu energiju. Sada bih više pažnje morao posvetiti Raulu i skupini njegovih istomišljenika s kojima sam se sutradan trebao susresti, oni su mi jedina nada.

Prevrćući se po krevetu razmišljao sam smijem li im vjerovati? Uostalom, i nemam nikoga iz Crnog kruga kome bih mogao vjerovati više nego njima. Nisu li me spasili od napada na sprovodu i tako pokazali da nisu uz Velikog Maga? To je bio dovoljan pokazatelj da su mi skloni. S druge strane, razmišljao sam, možda im samo trebam da razriješe dvojbe oko smrti Velikog Desnog. Bilo kako bilo, previranja u Crnom krugu su počela i ja se moram opredijeliti za stranu kojoj ću se pridružiti. Veliki Mag i njegova klika su me pokušali ubiti, pa je izbor zapravo vrlo jednostavan. Veliki Mag i njegovi suradnici moji su neprijatelji, a neprijatelji mojih neprijatelja su, naravno, moji prijatelji. Tko su ti moji prijatelji, to još nisam znao. Raul Križanić nije spominjao nikakva imena.

Polubudan, jedva sam dočekao jutro, nestrpljivo se spremio za izlazak i već oko devet sati ujutro zazvonio sam na vrata Raulovog stana. Gotovo pola sata ranije nego što je bilo dogovoreno. Otvorio mi je sam Raul Križanić iza čijih se leđa čulo nekoliko ljudi u oštroj, iako donekle prigušenoj, raspravi. Prisutni su očito bili vrlo uzbuđeni i nisu mogli prekinuti raspravu, čak ni dok nisu znali kome je Raul krenuo otvoriti. Stišali su se tek kad sam već prišao vratima dnevne sobe u kojoj su se nalazili sjedeći oko stola. Zastao sam na vratima i nekoliko sam trenutaka bio u središtu pažnje svih Raulovih gostiju. Šutke su me procjenjivali. Osim Raula, bilo je tu još četvoro ljudi koje sam otprije dobro poznavao iz Crnoga kruga. To su dakle ljudi koji su me zaštitili na pogrebu Velikog Desnog i koji me žele za saveznika usprkos činjenici što sam izbačen iz Crnog kruga. Lica su mi bila poznata i nisam bio previše iznenađen. Da sam jučer malo bolje promislio, mogao sam pogoditi tko su moji tajanstveni saveznici.

Robi Blažević, visok proćelav muškarac pedesetih godina i prilično obješena trbuha, preko kojeg su bili napeti tregeri što su mu držali hlače, sjedio je duboko zavaljen u Raulovu kožnati naslonjač, noge su mu bile prekrižene, a ruke je sklopio na velikom trbuhu ispreplevši prste. Sa zanimanjem me je promatrao. Poznavao sam ga gotovo oduvijek, jer se povremeno susretao s Nikolom dok sam još bio šegrt i učio osnove čarobnjaštva. U Crnom krugu je specijalizirao umijeće Daemona, ne baš uspješno, a u privatnom se životu bavio građevinarstvom. Biznis je prilično uspješno razvio, najviše zaslugom svoje supruge koja je bila vrlo odlučna žena i nije mu dopuštala da se previše prepusti čarima alkohola, kojima je po pričanju bio prilično sklon. Iako se uvijek trudio ostaviti dobar dojam, nije baš bio cijenjen član Crnoga kruga. Ja ga nikada nisam previše volio.

Za razliku od njega, Tomislav Radin koji je sjedio desno od Robija, bio je mnogo cjenjeniji u Crnom krugu. Prilično uspješan dramski pisac s kojim sam se u ranoj mladosti dosta družio. Bili smo istih godina i otprilike na istom stupnju znanja, tako da smo mogli razmjenjivati iskustva u procesu školovanja. Tomislav je bio beskrajno odan Raulu koji mu je bio učitelj, tako da nije bilo čudno kad je za specijalizaciju, baš kao i Raul izabrao telekinezu. Iako prilično nizak, bio je lijepo građen i u vrlo dobroj kondiciji. Njegovana tijela i razvijenih mišića. Kad su nam se pogledi sreli, osmijeh mu je ozario lice i bilo je vidljivo da mu je drago što me vidi. I meni je bilo drago susresti starog prijatelja, pa sam mu srdačno stisnuo ruku.

“Prošlo je puno vremena”, rekoh.

“Previše”, odgovorio je Tomislav smiješeći se.

Sljedeći kojemu sam pružio ruku bio je Mario Braun. O njemu nisam znao previše, ali sam ga često susretao i oduvijek mi je bio simpatičan. Sjedio je na naslonu za ruke naslonjača u koji je bio zavaljen Tomislav Radin. Pomalo zapuštena izgleda, duge, masne i nepočešljane kose, Mario Braun je odavao izgledom boemštinu kojom je živio. Nije se više često pojavljivao u Zagrebu na sastancima Crnoga kruga. Za njega sam znao da živi u Dugom Selu i da po cijele dane slika i izrađuje skulpture koje nije mogao prodati. Nije živio raskošno, ali čini se da mu to nije bilo previše važno. Srdačno mi se nasmijao kao i Tomislav.

Saša Slovinc je ustao da mi preko njih dvojice pruži ruku.

“Mi se viđamo samo jednom u deset godina i to samo u kriznim situacijama”, njegov je osmijeh bio zarazan kao i uvijek.

Saša je bio veliki veseljak i zabavljač. Po profesiji plesač i to vrlo uspješan. Kroz smijeh je govorio da se u Crnom krugu počeo baviti levitacijom samo zato da bi mogao bolje plesati. Nekoliko puta sam ga gledao na pozornici i činilo se da bi to moglo biti istina. Piruete i skokovi koje je izvodio bile su na granici ljudskih mogućnosti. Plesačka slava Saše Slovinca već je odavno prešla granice naše zemlje, tako da je njegova karijera bila međunarodno uspješna. Uspjeh mu međutim nije udario u glavu, on je i dalje ostao drag i simpatičan dečko kakvog sam poznavao od ranije.

Posljednji s kojim sam se rukovao bio je Robi Blažević. On mi je bezvoljno pružio ruku koja je bila meka i hladna. I stisak ruke mu je bio mlitav. Osmijeh na njegovom licu nije bio prijateljski, već iritantno nabusit i pomalo prezriv. Podsjetilo me to na dane kad sam bio Nikolin učenik i kad je Nikola dopuštao da me Robi pouči nekim lekcijama. Nikola je tada mislio da će za mene biti dobro da neke dijelove nauka izučim kod drugih članova Crnog kruga. To se pokazalo pogrešnim, jer s Robijem Blaževićem nikako nisam mogao pronaći zajednički jezik. Njegove su metode bile dijametralno suprotne od Nikolinih i nikako nisam volio takve lekcije. Dok je Nikola moje neznanje ili neuspjehe pratio hrabrenjem ili barem ohrabrujućim smiješkom, Robi je za svaki neuspjeh u procesu učenja kažnjavao ili se, što me još više pogađalo, izrugivao. Na taj me je način vjerojatno želio potaknuti da uložim više truda, ali to je u meni samo budilo revolt i prkos, tako da sam tada gubio volju za učenjem i novim pokušajima. Nikola je to ubrzo primijetio i od tada je Robija držao podalje od mene, znajući da bi prije ili kasnije između nas došlo do oštrog sukoba.

Raul, koji je stajao iza mene dok sam se pozdravljao s prisutnima, prekinuo je moja sjećanja na prijašnje susrete riječima: “Svi se poznajete i zato vas ne trebam posebno predstavljati. Ne trebam ni objašnjavati zašto smo se ovdje našli.”

Pogledavši me kao da se prisjetio da mi je ipak dužan neka objašnjenja: “Ipak, za Danijela moram ponoviti. Svi mi ovdje prisutni primjećujemo da se s društvom Crnog kruga događaju čudne, neuobičajene i nadasve loše stvari. U posljednjih nekoliko susreta definirali smo da sve što je loše potječe iz samog vrha Crnoga kruga. Sve što je do sada bilo uobičajeno više ne vrijedi. Mijenjaju se pravila, onemogućuje pristup energiji crnog kruga, a sada vidimo da je Nikola – Veliki Desni – ubijen, a pokušali su ubiti i tebe. Dakle, ti ljudi iz vrha Crnog kruga ne zaziru čak niti od umorstva.”

Tomislav je nastavio Raulove riječi gledajući me u oči: “Vidiš, Danijele, ti si do sada bio izvan našega društva zato jer je Nikola insistirao da te ne uključujemo. Nisam siguran koji su bili njegovi pravi razlozi za to, ali nama je tvrdio za tebe da si previše u oblacima i previše naivan za bilo kakve, nazovimo to tako, političke igre u Crnom krugu.”

Nitko ne voli da ga se proglašava naivnim. Tomislav je vjerojatno primijetio negodovanje i neslaganje na mom licu, pa je pokušao ublažiti svoje riječi.

“Ne ljuti se. To nije rečeno u lošem kontekstu. Mislim da te je Nikola, Veliki Desni, previše volio i da te je želio zadržati izvan svih sukoba koji bi ti mogli naškoditi.”

“Nikola se sastajao s nama i ukazivao nam na čudne i po njegovu mišljenju vrlo opasne stvari koje se događaju u posljednje vrijeme u Crnom krugu. Kad smo pitali zašto i ti kao njegov učenik nisi s nama, rekao je da te namjerno drži izvan svega”, uskoči Mario, te se okrene prema Saši Slovincu koji ga je prekinuo.

“Veliki Desni je s velikom ljubavlju govorio o tebi. Pretpostavljam da te htio zadržati izvan svega da te zaštiti, ali istovremeno da zaštiti i sebe. Svi su znali da si mu ti kao sin i svi su znali da mu preko tebe mogu naškoditi. Preko tebe, Nikola je postao ranjivijim. Na žalost, to se pokazalo točnim. Kad su tebe isključili iz Crnog kruga, to nije bilo usmjereno samo protiv tebe, nego više protiv Nikole kao tvog mentora. Očekivalo se da Nikola reagira. Mi smo te htjeli braniti i otvoriti raspravu o grijesima koje ti je Veliki Mag pripisivao, ali Nikola to nije dopuštao, jer bi se mi na taj način otkrili kao njegovi pristalice. Nikola nije želio sukobe u Crnom krugu, ali ako je do sukoba moralo doći, onda nije želio otkriti svoje adute prije vremena.”

“Riječju,” nastavio je Robi, sa svojim poznatim arogantnim poluosmijehom na licu, “ti si, sinek moj, bio žrtvovan. Veliki Mag odabrao te je kao žrtvu da oslabi poziciju Velikog Desnog, a Veliki Desni, Nikola, tvoj mentor, nije te mogao odlučnije braniti, jer nije želio otvoren sukob s Velikim Magom. Isto tako, ni nama nije dao da stupimo u tvoju obranu kako se ne bismo prerano otkrili kao njegovi pristalice.”

U raspravu se uključio i Raul Križanić koji je do tada ispred nas stavljao čaše i nudio nam piće.

“Veliki Desni je bio legalist. Nije htio otvoreno pokazati da se ne slaže s postupcima Velikog Maga i Velikog vijeća kojeg je uostalom i sam bio član. Smatrao je da je suđenje tebi samo provokacija da se njega izvuče na čistinu, odnosno uvuče u otvoren sukob s Velikim vijećem. Na taj su ga način mislili uništiti, odnosno isključiti iz vrha Crnog kruga. To bi bilo prikriveno nekom disciplinskom mjerom ili takvim nečim. A sve to zbog zadovoljavanja forme. Nikola im je, iz nama nepoznatih razloga, strašno smetao i željeli su ga se riješiti, ali to nisu mogli učiniti bez prividno jakog povoda. Zato su ga željeli isprovocirati tvojim isključenjem i tako izazvati sukob.”

Razmišljao sam o njihovim riječima i izgledalo je da bi vrlo lako mogli biti u pravu. Bilo je dosta logike u svemu tome.

“I činilo mi se da je prekršaj zbog kojeg sam osuđen sasvim banalan u odnosu na kaznu. Ljudi koje sam liječio nisu znali ništa o crnom krugu, a mene se optuživalo da otkrivam organizaciju i na taj način kršim statut, to objašnjava i zašto se Veliki Mag onako zapjenio i prividno izgubio kontrolu”, rekao sam zamišljeno, sjedajući na jedini prazan naslonjač. Raul je ostao bez mjesta za sjesti, ali on se je izgleda bolje osjećao kružeći oko nas s rukama na leđima.

“Shvatio si,” nastavi Raul, “bio je to loš pokušaj da se Nikolu namami u zamku sukoba s Velikim vijećem. Nikola je, na žalost, bio premudar da bi nasjeo. Kažem, na žalost, jer kad su vidjeli da Nikola ne nasjeda i ne ulazi u sukobe u kojima bi ga mogli optužiti za nepoštovanje odluka Velikog vijeća. Oni su ga… jednostavno ubili.”

Zastao je trenutak kao da traži riječi kojima će nastaviti izlaganje.

“Mislim da Nikola nije bio svjestan koliko su odlučni i koliko daleko mogu i, što je najvažnije, koliko su daleko spremni ići.”

Dojmile su me se njihove riječi, jer su mi davale logičan odgovor na gotovo sva pitanja koja su me mučila posljednjih nekoliko dana. Kockice u mojoj glavi su napokon počele sjedati na svoja mjesta. Ni približno još nisam mogao sagledati cijelu sliku, ali zagonetka se počela rješavati. Stvari su počele dobivati svoj smisao. Šutio sam razmišljajući, a i oni su šutke gledali u mene dajući mi dovoljno vremena da se snađem u čitavoj toj zbrci.

“To znači…” napokon sam rekao, “da se Nikola već ranije sukobio s Velikim Magom i da je u vama tražio saveznike.”

Njih petorica su šutke kimali, potvrđujući moje riječi.

“Isto tako, to znači da taj sukob nije bio nimalo banalan,” nastavio sam, “jer se veliki Mag ne bi odlučio ubiti Nikolu i mene bez jakih razloga. Ti razlozi su duboki i zadiru u srž organizacije Crnoga kruga. Možda u samu opstojnost Crnoga kruga. Možda…” zastao sam shvativši da smo nešto bitno propustili.

“Znate li vi uopće oko čega su se sukobili Nikola i Veliki Mag?”

U tišini su se pogledavali zabrinutih izraza lica. Napokon je Raul progovorio: “Na žalost, nitko od nas ne zna o čemu je riječ. Nadali smo se da ćeš nam možda ti pomoći. Nakon jučerašnjeg napada na tebe i našeg kasnijeg razgovora, shvatio sam da ti o tome znaš još manje od nas. Ali ti si bio bliže Nikoli od svih, pa bi možda mogao naslutiti razloge njihova sukoba i motive Nikolina ubojstva. Uostalom i tebe su pokušali ubiti, a to znači da te se boje ili im jako smetaš.”

Sada smo svi ušutjeli. Ja sam se nadao da ću napokon saznati što se događa, a oni su od mene očekivali da im razjasnim stvari. I oni i ja ostali smo razočarani.

Prvi je progovorio Robi.

“Raule, zašto si ga uopće pozvao ovamo? On ništa ili ne zna, ili ne želi reći.”

Raul odlučno odvrati odmahujući rukom: “Pozvao sam ga jer je bio pomoćnik i učenik velikog Desnog i jer je sigurno odan njegovoj uspomeni. Ako u ikoga možemo imati povjerenja, onda je to Danijel. On sasvim sigurno nije čovjek Velikog Maga. Osim toga, Nikola, Veliki Desni, je pred smrt pozivao upravo Danijela. Danijel je jučer otišao Nikolinoj udovici da sazna koje su to Nikoline posljednje riječi. Što je želio poručiti?”

Iako mi je dojadilo da me netko brani pred Robijem, ipak sam bio zahvalan Raulu na njegovim riječima.

“Na žalost, na jučerašnjim karminama nisam saznao puno”, odlučih biti potpuno otvoren. “Hipnotizirao sam Mariju i od nje doslovce čuo sve što je Nikola na samrti govorio, ali nisam saznao mnogo.”

Njih su me petorica promatrala s novoprobuđenim interesom.

“Pričaj”, priklopi Saša nestrpljivo.

“Uglavnom je tražio od Marije da me upozori da ću biti napadnut. Spomenuo je i žrtve u Crnom krugu. Sada, kad sam čuo što vi znate o sukobima, povezao sam neke niti, mislim da je želio reći da ću biti žrtvovan za neke više ciljeve ili zbog nekih viših ciljeva.”

Zastao sam, jer ni sam nisam bio siguran u svoj zaključak. Onda sam se sjetio još jedne pojedinosti.

“Crni krug nije ono što su nas učili, to mi je Nikola želio reći.”

Pet upitnih pogleda bilo je uprto u mene. Svi su progovorili u isti glas. Saša je bio najglasniji.

“Kako to misliš nije ono što su nas učili? Što je onda?”

“Ne znam što je Nikola time želio reći. Možda je htio objasniti zašto krug gubi moć, zašto se prazni?”

Na spomen gubitka moći crnoga kruga ponovno su svi uzbuđeno počeli govoriti u isti glas. Ja sam čuo Marija, jer on je bio najglasniji.

“Istina je da ja u Dugom Selu već imam ozbiljnih problema s korištenjem moći. Iznenađujuće je koliko je teško koristiti energiju samo nekoliko kilometara izvan Zagreba.”

“Toga nikad prije nije bilo”, nadvikao ga je Saša.

“Kako je to moguće?” ubaci Tomislav. “Energija crnoga kruga je vječna i neuništiva. Tako su nas učili.”

Jedini koji nije govorio istovremeno sa svim ostalima bio je Raul koji je većinu toga već znao iz kontakta s Adeptima. Pričekao je da se žamor malo stiša, a onda reče, potvrđujući moje riječi: “Točno, to je vjerojatno ono što je Nikola htio reći. Crni krug nije ono što su nas učili. Nije vječan i nije nepotrošiv. Veliki Mag to zna i zato ostatak te moći želi samo za sebe i nekoliko svojih pristalica. Na taj bi se način znatno smanjila potrošnja energije, da tako kažem, i sile bi bilo sasvim dovoljno za njih nekoliko. Sve se slaže s onim što smo saznali od Adepata. Veliki Mag će uskoro crni krug sakriti negdje u podzemlje i tako sve nas spriječiti da se koristimo njegovom energijom.”

“Zašto u podzemlje?” upita Mario, otkrivajući svoje neznanje o elementarnim zakonima.

Robi je jedva dočekao da se prema nekome može ponašati pokroviteljski i s visine. Iz njega je progovorio učitelj koji se obraća osnovnoškolcu.

“Zar ti niti to ne znaš? Pa kako si ti položio Nigredo? To su bar osnovne stvari. Energija crnog kruga ne prodire kroz zemlju, može se čak reći da zemlja djeluje poput izolatora na silu crnog kruga.”

Mario se brzo prisjetio o čemu je riječ. Iako je i njemu smetao način na koji mu se Robi obratio, to ničim nije želio pokazati. Djelovao je malo posramljeno zbog svoje zaboravnosti, ali to ga nije spriječilo da ipak iznese svoj zaključak.

“Energiju će dakle moći koristiti samo onaj koji će biti u prilici direktno se napojiti dodirujući crni krug.”

“Možda je crni krug već negdje u podzemlju i zato je energija toliko oslabila”, nadoda Saša.

“To je malo vjerojatno”, uskoči Mario. “Da je crni krug pod zemljom, u Dugom Selu se ne bi uopće osjećala moć. Ja je ipak osjećam. Slaba je, ali ipak prisutna.”

“Možda je crni krug u nekom podrumu. Ispod površine zemlje, ali ne sasvim duboko tako da dio energije ipak prodire van”, reče Tomislav Radin i nastavi s glasnim razmišljanjem. “To bi objasnilo činjenicu da je energija naglo oslabila u posljednjih nekoliko dana. Tako je, sigurno su ga premjestili u neki podrum.”

Bio je zadovoljan svojim zaključkom.

“Ako se i dalje želimo služiti crnim krugom, onda ih treba spriječiti da ga premjeste u neko još bolje i dublje sklonište.”

Robi ga prekide, te okrećući se prema Raulu, kao da traži njegovu podršku, nastavi: “Spriječiti ih? Spriječiti koga? Pa mi i ne znamo tko je sve u igri.”

“To je bar jasno”, rekoh. “Veliki Mag je u tome sasvim sigurno. Kruno Horvat, Veliki Lijevi je preglup i gotovo sam siguran da on nije u tome, takav saveznik ne treba Velikom Magu, ali tu su zato članovi Velikog vijeća: Matija Mavrović i Ivan Golub. Obojicu sam ih promatrao na Nikolinom sprovodu i uvjeren sam da su sudjelovali u napadu na mene i Nikolu. A onaj tko je napao Nikolu bez suđenja i bilo kakvog upozorenja, taj je u prljavoj igri do brade. Sumnjao sam i na Raula kao člana Velikog vijeća, ali sada sam se uvjerio da je on izvan toga.”

Raul se nasmije govoreći: “U istom si me danu osudio i oslobodio sumnje…”

Robi ga prekine ozbiljnim glasom: “Znači Veliki Mag, Mavrović i Golub. Prilično respektabilna družina, rekao bih, moguće je da je još netko u igri, ali ova trojica su glavna. I? Što ćemo učiniti da ih spriječimo u njihovom naumu?”

Ponovno je nekoliko trenutaka zavladala tišina dok smo svi grozničavo razmišljali tražeći rješenje. Tišinu je prekinuo Tomislav: “Moramo im oteti crni krug…”

Saša ga prekine: “Kojim pravom? Kako možemo Velikom Magu oteti crni krug? Već stoljećima je crni krug kod Velikih Magova. Ako ga mi sada otmemo, zavladati će kaos u društvu Crnog kruga, bezvlađe i kaos. Mi ćemo biti krivi za narušavanje zakona novog testamenta.”

Osjetio sam se ponukan da se uključim i da ga ispravim: “Kako kojim pravom? Istim onim pravom kojim ga Veliki Mag želi sakriti od ostalog članstva i istim onim pravom kojim je ubio Velikog Desnog.”

“Ipak je on Veliki Mag”, odgovori Saša, iako vidno pokoleban.

“Veliki koji ne zaslužuje da ga se zove Velikim”, priklopi Tomislav.

Robi je opet preuzeo riječ: “Jasno je da trebamo preuzeti crni krug i smjestiti ga na sigurno mjesto. Poslije ćemo razmišljati što ćemo s ostalim članstvom i kako ćemo izabrati novo vodstvo. Najbitnije je da odmah spriječimo Velikog Maga u njegovoj namjeri. To moramo učiniti brzo i učinkovito, jer bi moglo biti prekasno.”

Na to će Mario Braun: “To je lakše reći nego učiniti. Da bismo se domogli crnog kruga trebamo najprije znati gdje se on nalazi.”

Time nas je ušutkao.

Raul nas je slušao smiješeći se i čekajući da se ispucamo, a onda je progovorio. Kružio je oko nas pognute glave, držeći ruke na leđima tako da je sličio na nekog starog profesora koji upravo rješava težak problem. Napokon je izustio: “Ja znam gdje je crni krug.”

Nekoliko smo ga trenutaka u tišini i nevjerici promatrali, a onda se Mario nasmije s uzdahom olakšanja: “Zaboravili smo da je među nama član Velikog vijeća.”

Raul ga prostrijeli oštrim pogledom. Izgleda da to nije smatrao nimalo duhovitom primjedbom.

“Slažete li se da trebamo oteti crni krug?” upitao je ozbiljnim tonom, tražeći našu podršku.

Jednoglasno smo se složili, pa je Raul osjetivši da smo na njegovoj strani, nastavio: “Crni krug je u podzemnom skloništu u Mesničkoj ulici.”

Značajno nas je pogledao, a onda nam još pojasnio svoje riječi: “To je sklonište koje se koristilo za vrijeme zračnih uzbuna u drugom svjetskom ratu. Sada je prvi dio tunela pretvoren u galeriju, ali kroz tu galeriju vodi prolaz mnogo dublje pod zemlju.”

“Znao sam da je već ukopan”, prekine ga Tomislav, ali susrevši se s Raulovim strogim pogledom ušuti. Raul nastavi s izlaganjem: “Time što znamo gdje je, nismo ništa riješili. Trebamo ga uzeti.”

“I to što prije”, nadoda Robi.

“Tako je”, nastavi Raul. “Predlažem da to bude već danas, zapravo, po mom mišljenju, to bismo trebali učiniti odmah.”

Bili smo zatečeni njegovom odlučnošću i žurbom.

“Čini mi se da si smislio i način na koji ćemo to učiniti”, prvi je progovorio Saša.

“Tako je”, ponovi Raul. “Ako se slažete da odmah krenemo u akciju, iznijet ću vam plan po kojem mislim postupiti.”

Međusobno smo se pogledavali i šutke se složili da je potrebno da Raul preuzme inicijativu i povede nas. On sam je pričekao neko vrijeme, toliko da se uvjeri da smo svi složni. Proučio je pogledom svakog od nas, da se uvjeri u našu odlučnost i spremnost na akciju, a onda, zadovoljan odlučnošću koju je vidio u našim očima, nastavi: “Mislim da ne bi trebalo biti previše teško, ako budemo dovoljno odlučni i napadnemo odmah. Veliki Mag i njegovi još ne očekuju nikakav napad i crni krug još nije u potpunosti zaštićen. Ako ne iskoristimo faktor iznenađenja, moglo bi biti kasno, jer znam da sklonište iz drugog svjetskog rata u Mesničkoj ulici nije konačan izbor Velikog Maga. To je samo privremeno rješenje dok ne nađu neki drugi, dublji prostor. Rudnik ili tako nešto. Ako crni krug bude opet premješten, teško ćemo ga upće pronaći, a oteti ga bit će gotovo nemoguće.”

Postajalo nam je sve jasnije da je Raul Križanić korak ispred svih nas i da je već duže vrijeme razmišljao o nastupajućoj akciji. Čekao je samo da i mi shvatimo neophodnost takvog postupka. Saša Slovinc je ipak bio malo sumnjičav.

“Reci Raule, a odakle ti znaš da je crni krug u Mesničkoj ulici?”

“Znam da je tamo, jer su mi to rekli Adepti s kojima sam noćas komunicirao. Komunikacija je bila znatno otežana zbog nedostatka energije i mislim da sada više ni s njima ne bih uspio uspostaviti vezu. Ako Crni krug premjeste u dublje podzemlje izgubili smo i moć i Adepte. Ni njih se ne može pozivati bez sile crnoga kruga, osim ako nisi pravi majstor u komunikaciji s njima.”

“Čekanjem možemo izgubili sve”, tiho će Saša.

Ponovno smo ušutjeli potreseni vizijom mogućih gubitaka.

“Zato sada odmah moramo poći u akciju!” odlučnim je glasom nastavio Raul, pokušavajući nas ohrabriti. “Krenimo odmah, a putem ću vam objasniti kako ćemo se domoći crnog kruga.”

Ja sam razmišljao kako sam se ipak trebao prije sjetiti i spomenuti im poruke koje su me dočekivale na vratima mog stana, a kakve je dobivao i Veliki Desni. Možda su te poruke ipak važnije nego što mislim. Sada za to više nije bilo vremena, jer su svi poustajali sa svojih mjesta i odlučno krenuli prema vratima.

Puni povjerenja u Raula krenuli smo prema svom cilju.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.