Čarobnjaci | Krešimir Pološki

13. IZDAJA

 

Čuj i zapamti, slavljeni kneže, veliku stvar koju sam doživio a koja se dogodila kad se brojila 1446. godina nakon Kristovog rođenja. Onda su spalili neke žene u Heidelbergu zbog čaranja; njihova je prava majstorica pobjegla. Nakon toga sam druge godine došao kao poslanik iz Münchena preuzvišenom plemenitom falačkom gofu, vojvodi Ludwigu. Istih smo dana čuli da su uhvatili majstoricu. Molio sam njegovu milost neka me pusti do nje; vladar je pristao. Dao mi je dopremiti ženu, a i nekog heretika u gradić po imenu Gotscham, u kuću svog odgojitelja koji se je zvao Petter von Talhaym. Vladar mi je udijelio milost da će ostaviti ženu na životu, ako me nauči kako se pravi tuča i oluja, samo onda mora seliti iz njegove zemlje. Kad sam došao k ženi i heretiku u sobu i zatražio od nje da me to nauči, rekla je da me ne može naučiti tu stvar ako sve ne učinim kako me bude učila. Zapitao sam što je to. Htio sam učiniti samo ono čime ne bih razljutio boga i čime se ne bih protivio kršćanskoj vjeri. Njoj je jedna noga bila okovana pa mi je rekla ovo: Dragi sinko, najprije se moraš odreći boga i ne smiješ nikada od njega tražiti ni utjehe ni pomoći. Onda se moraš odreći križa i svih sakramenata kojima si namazan i posvećen. Onda se moraš odreći svih svetaca božjih, a u prvom redu njegove majke Marije. Onda moraš zapisati tijelo i dušu onima trima đavlima koje ću ti spomenuti, a oni će odrediti koliko ćeš vremena živjeti i obećat će ti da će vršiti tvoju volju dok to vrijeme ne istekne. Rekao sam ženi: Što moram još učiniti? Žena je rekla: Ništa više, ako to hoćeš izvesti, pođi na kakvo tajno mjesto i zazovi duhove, žrtvuj im N… pa će doći i za jedan će ti sat napraviti tuču gdje god hoćeš. Ona je rekla da ona drugačije ne zna. Žena je opet predana gospodaru, a taj ju je spalio tamo gdje je bila zatvorena.
Johann Hartlieb: Knjiga svih zabranjenih vještina, bezvjerstava i čarobnjaštva

 

Nakon sastanka u stanu Raula Križanića krenuli smo u izvršenje dogovorene akcije. Crni krug je trebalo oteti iz ruku onih koji ga nisu bili dostojni. Koračali smo za Raulom koji nam je putem objašnjavao taktiku koju je smislio. Ako smo i djelovali odlučno, nismo se tako osjećali, barem se ja nisam tako osjećao. Cilj kojem težimo pravedan je i za njega se vrijedi boriti, toga sam bio svjestan, ali moram priznati da sam se pribojavao nastupajuće akcije. Lica mojih prijatelja zračila su hrabrošću. Ozbiljnost i odlučnost, to su bile osobine koje su ih krasile, ali bojao sam se da je to, kao i kod mene, samo vanjska maska. Nitko od nas nije bio izvježban i pripremljen za sukobe kakav je bio pred nama. Iako smo se trudili izgledati čvrsto, mislim da nitko od nas nije bio sasvim miran glede ishoda sukoba koji nas je čekao. Uostalom, nikada u životu nisam mogao ni zamisliti da ću se jednom morati boriti za crni krug i to s članovima organizacije Crnog kruga. Doduše, borba koja nas je čekala nije baš bila klasična borba mišicama ili oružjem, ali borba, kakva bila da bila, ipak je borba. Možda je ova naša bila i opasnija, jer energija crnog kruga može biti nepredvidiva, a kad je usmjerena s lošim namjerama može biti itekako razorna, u to sam se i sam uvjerio prije nekoliko dana kad sam jedva preživio napad.

Mi na žalost nismo imali vremena za neke opsežnije pripreme, trebalo je djelovati odmah jer bi se svako oklijevanje moglo pokazati kobnim.

Od tehničkih pomagala imali smo samo par walkie-talkie aparata koji su nam trebali omogućiti da imamo kakvu takvu vezu.

Slušajući plan akcije koji nam je Raul u hodu iznosio, nisam postajao nimalo hrabriji. Plan je bio jednostavan, prejednostavan i presmion po mom mišljenju. Ipak, možda je baš ta jednostavnost bila potrebna. Nadao sam se da Raul zna što čini i nisam želio unositi nemir u moje saveznike, pokazujući strah.

Plan je bio slijedeći:

Podijelit ćemo se u dvije skupine. Raul Križanić i Robi Blažević automobilom dolaze pred ulaz u sklonište u Mesničkoj ulici i javljaju nam tko je unutra. Mi ostali odlazimo u park ispred Hidrometeorološkog zavoda na Gornjem gradu i s tog mjesta upućujemo energetski udar koji će onesposobiti stražare. Raul i Robi tada neometano uzimaju crni krug, ukrcavaju ga u automobil i odvoze u Tomislavovu vikendicu u Samoborskom gorju. Crni krug spremaju u podrum i čekaju nas ostale. Što ćemo dalje uraditi s novonabavljenim blagom, to nam valja dobro promisliti i to ćemo odlučiti kasnije, kad se svi ponovno okupimo. Za sada je bitno da što prije otmemo crni krug i na taj ga način spasimo od zlouporabe.

Razišli smo se i svaka se skupina uputila na svoje mjesto djelovanja.

Saša, Mario, Tomislav i ja stigli smo na svoj cilj prije nego što su Robi i Raul uspjeli automobilom doći do Mesničke ulice. Promet u Zagrebu bio je kao i obično zagušen, tako da smo mi kao pješaci u centru grada imali prednost. Došavši u park Saša je radio aparatom uspostavio vezu s dvojcem u automobilu.

“Halo, halo, prijem.”

“Halo, halo i tebi prijem”, začuo se kroz šum aparata Robijev glas.

“Halo, halo, više bih volio reći pijem nego prijem”, Saša je, ne baš uspješnim humorom, pokušao razvedriti sumorna lica koja su ga okruživala.

“Što piješ?”

“Na žalost ništa, ali dobro bi mi došao neki čarobni napitak. Nešto poput onog kakvog imaju Asteriks i Obeliks.”

Robi se s druge strane nasmijao. Sašin pokušaj razbijanja tmurne atmosfere ipak je naišao na plodno tlo.

“Što će tebi napitak kad samo sjediš u parkiću? Ja sam taj koji ide u akciju i kome treba čarobni napitak.”

“Ma, o kakvoj akciji pričaš?” veselim glasom odgovori Saša. “Kad ih mi odavde lupimo, jedina tvoja akcija biti će da krug utovariš u auto i da pobjegneš. Jedina opasnost kojoj se izlažeš je da istegneš mišiće dok nosiš crni krug.”

“Daj bože da bude tako”, rekao je Robi kroz smijeh, a u pozadini se začuo Raulov ozbiljan glas: “Prestanite se gluparati preko radija!”

Naglo smo se uozbiljili, vesela atmosfera je bila razbijena i opet smo postali smrknuti i zabrinuti kao i ranije.

“Dolazimo pred sklonište”, začuli smo Robija nakon nekoliko minuta.

Tomislav, Mario, Saša i ja već smo sjedili na klupi jedan uz drugoga, čvrsto se držeći za ruke i dižući razinu energije koliko smo god mogli. Mora da smo bili zanimljiv prizor rijetkim prolaznicima. Četiri odrasla muškarca stišću se na jednoj klupi, imaju sklopljene oči i drže se za ruke. Komičnost tog prizora nije nam bila važna, a i prolaznika koji bi na nas obraćali pozornost nije bilo mnogo. Važnije od utiska koji ostavljamo na prolaznike bilo nam je da budemo spremni udariti u pravom trenutku i to što jače, tako da na taj način smanjimo opasnost kojoj se izlažu naši prijatelji. Još smo samo trebali saznati koga udaramo kako bi sila bila usmjerenija. Može se doduše silom udariti i mjesto, ali bolje i snažnije se pogađa ako znamo i mjesto i osobu koju napadamo. To je mnogo učinkovitije, jer ne dolazi do raspršivanja energije.

Raul i Robi ušli su u galeriju kroz koju se ulazilo u sklonište i radio veza se pod zemljom izgubila kao što smo i očekivali. Raul treba ostati unutra, a Robi treba izići i javiti nam tko čuva crni krug, kako bismo ga mi onesposobili za bilo kakav otpor. Tih nekoliko trenutaka tišine iskoristili smo za postizanje pune svijesti o sili. Više me nije bilo strah, jer strahu tu nije bilo mjesta, natrag se više nije moglo. Ostalo je još samo uzbuđenje i odlučnost da se stvari izvedu kako treba. Kad smo ponovno začuli uzbuđeni Robijev glas, bili smo potpuno spremni.

“Čujete me?”

“Čujemo, reci”, odgovorio je Saša u naše ime.

“Unutra su Mavrović i Golub. Raul je ostao s njima. Najprije nas nisu htjeli pustiti u sklonište, ali Raul im je rekao da nas je poslao Veliki Mag i sada se s njim raspravljaju. Mislim da ih je zbunio autoritetom člana Velikog vijeća, ali ta zbunjenost neće dugo potrajati, treba biti što brži. Pričekajte nekoliko trenutaka da ja uđem, a onda ih raspalite svom snagom.”

“Sretno”, reče Saša prije nego što se veza prekinula.

Prostor smo već ranije vizualizirali, tako da smo sada samo u njega trebali umetnuti lica ljudi koje smo trebali udariti. Energija se dizala i dizala. Kao kad se balon puni zrakom gotovo do rasprsnuća. Čekao sam do zadnjeg trenutka, a onda tu energiju pustio. Prigušeni mentalni prasak. Matija Mavrović i Ivan Golub mi nikada nisu bili dragi ljudi, pa sam bez imalo ustezanja prema njima pustio svu energiju koju smo nas četvorica uspjeli prikupiti. Nisam imao milosti.

Ali, nešto se čudno događalo. Nikakve povratne informacije nije bilo, kao da se naša energija raspršila u prostoru. Saša je, isto kao i ostali, osjetio da se nešto čudno događa. Začuđeno me je pogledao.

“Zar si uštopao?”

“Ne, pustio sam sve što se pustiti dalo, sve što smo sakupili”, odgovorio sam zbunjeno.

“Pa kako onda…?”

Tomislav je prvi shvatio što se moglo dogoditi.

“Prostor je zaštićen. Nismo ih ni ogrebali!!!”

Okruživala su me izbezumljena lica. Sada su već svi shvatili što se događa. Glupost nad glupostima. Nitko od nas nije razmišljao o tome da je prostor možda ipak potpuno zaštićen. Ako su Veliki Mag i njegova grupa već duže vremena planirali oteti krug, onda su imali dovoljno vremena zaštititi prostor u kojem će ga pohraniti, pa makar taj prostor bio i samo privremeno sklonište. Raul i Robi sada su se našli u smrtnoj opasnosti, jer protivnici koje smo mi trebali onesposobiti nisu ni dotaknuti našom energijom.

“Idemo dolje!” povikao sam gotovo izbezumljenim glasom, shvativši što se može dogoditi Raulu i Robiju.

“Brzo, brzo, Mavrović i Golub su uz crni krug puni energije. Kad shvate da im pokušavamo oteti crni krug, pobit će naše dečke k’o zečeve!”

Divlji stampedo sjurio se najprije na Strossmayerovo šetalište, a zatim dolje desno prema Mesničkoj ulici. Na čelu je bio Tomislav kao najportskiji tip i najbolji trkač među nama. Saša i ja trčali smo koliko smo mogli, a Mario je klipsao za nama teško dišući.

A što kad dođemo dolje?

Mislio sam, možda je već prekasno da pomognemo Raulu i Robiju, možda i mi nezaštićeni ulijećemo u lavlji brlog. To mi ipak nije bilo važno. U ovom trenutku je najvažnije ne ostaviti prijatelje na cjedilu. Bili smo već na sredini stepenica koje se sa Strossmayerovog šetališta spuštaju prema Mesničkoj ulici, kad se začuo pucanj i prvo jedan krik, a zatim uzbuđeno vikanje prolaznika.

Čuvši to, spotaknuo sam se i zamalo pao, ali sam ipak, uhvativši se za ogradu, uspio ostati na nogama. Izgubio sam ritam trčanja tako da me je čak i Mario gotovo sustigao. Tomislav je bio nekih tridesetak metara ispred mene, gotovo već na Mesničkoj kad sam ugledao Raulov automobil. Uz škripu guma auto je krenuo s mjesta. Startao je velikom brzinom, a zatim odmah skrenuo ulijevo, prema tuškanačkom kinu i izgubio mi se iz vida. Osjetio sam olakšanje i odmah usporio trk. Izgleda da su dečki ipak uspjeli, došli su do crnog kruga i sada će ga odnijeti na dogovoreno mjesto. To je olakšanje, na žalost, trajalo samo do trenutka u kojem sam ugledao Robija kako krvav i onemoćao leži na pločniku. Tomislav je već klečao uz njega. Trkom mu je prilazio i Saša. Nasuprot njih stajala je prestrašena prolaznica koja, ugledavši krv, nije prestajala vrištati. Drugi su se prolaznici, a ionako ih nije bilo mnogo, čuvši pucanj razbježali. Zaustavio sam se iznad Robija koji je bespomoćno ležao ispred ulaza u sklonište i jako krvario. Lice mu je bilo blijedo i prestrašeno. Bio je pogođen u prsa, a rana je izgledala vrlo opasno, krv je liptala u mlazovima. Tomislav, koji mu je pridržavao glavu, bespomoćno me pogledao. Po izrazu njegova lica moglo se vidjeti da je Robi ozbiljno ranjen.

Naložio sam mu neka se makne, kleknuo do ranjenika i pokušao, ne baš uspješno, rukom zaustaviti krvarenje, a zatim sam zjapeću ranu na Robijevim prsima pritisnuo maramicom koju mi je dodao Tomislav. Maramica je pomogla samo na kratko da bi već trenutak kasnije bila potpuno natopljena krvlju koja je istjecala velikom brzinom i koja se nije dala zaustaviti. Čudan zvuk koji je dopirao iz prostora galerije na trenutak mi je skrenuo pažnju s Robija. Začulo se nešto nalik na krkljanje. Ivan Golub je četveronoške pokušavao izići van. Zaustavio se na vratima, još jednom zakrkljao hvatajući zrak, a zatim nemoćno klonuo udarivši licem o pod. Glava mu je odskočila i zatim se smirila licem prema podu. Mislim da je u tom trenutku Ivan Golub izdahnuo. Iza njega je na podu galerije ostao krvavi trag.

U dnu galerije, ispod velike slike koja prikazuje uspjenjeno more, ležalo je beživotno tijelo Matije Mavrovića. Djevojka zaposlena u galeriji cvilila je kao prestrašena životinjica stisnuta u kutu prostorije, držeći ruke na licu. Na njoj nije bilo tragova krvi, pa sam zaključio da nije ranjena, nego samo prestrašena.

Krv koja je nadirala iz Robijevih prsa nikako se nije dala zaustaviti. Liptala je kroz maramicu i između mojih prstiju i polako preplavljivala pločnik.

“Pobio ih je…” zaustio je Robi tihim glasom.

“Tko ih je pobio? Raul?” iznad mene je pitao upravo pristigli Mario. Jedva je disao od napora.

Robi nije odmah odgovorio. Trebalo mu je vremena da sakupi snagu.

“Da… nije čekao da ih vi onesposobite. Odnekud je izvadio pištolj i pobio ih je.”

“Nismo ih ni mogli onesposobiti, jer je prostor zaštićen…” započeo je Tomislav, a onda ušutio svjestan besmislenosti svojih riječi. Gotovo se moglo vidjeti kako grozničavo razmišlja i kako mu sve postaje jasno. Raul nas je prevario. Očito je znao da je prostor zaštićen, inače ne bi pucao odmah, ne čekajući da mi pokušamo onesposobiti stražare. Uostalom, o pucanju uopće nije bilo riječi. Nikakvu pucnjavu nismo planirali. Nismo čak ni znali da je Raul naoružan.

“Gdje je crni krug?” upita Mario.

“U autu”, sve je teže govorio Robi. “Ukrcali smo ga u auto, a onda je i mene…”

To je dakle bio taj pucanj koji sam čuo jureći niz stepenice. Prva dva hica nisam mogao čuti, jer su bila ispaljena u tunelu galerije.

“Tko je tebe?” upitao sam, iako sam naslućivao odgovor.

“Raul me… Zajedno smo ukrcali crni krug u prtljažnik automobila, a onda se… okrenuo prema meni i hladnokrvno pucao. Žalim slučaj, rekao je, i mirno… me upucao.”

Robi je sad već govorio s krajnjim naporom. Borio se da dođe do zraka, a krvarenje se nije dalo zaustaviti, koliko sam god to pokušavao. Oko nas se širila lokva krvi koja je svakim Robijevim udisajem postajala sve veća i veća. Prolaznica koja je cijelo to vrijeme vrištala, napokon se utišala, dohvatila zrak i potrčala niz Mesničku prema Ilici. Robijeva glava sada je beživotno visjela u mojim rukama. Prazan pogled bio je uprt u nebo negdje iznad mojeg ramena. Pokušao sam mu napipati puls na vratu, ali na žalost, nikakvih znakova života više nije bilo. Robi je upravo umro na mojim rukama. Nježno sam mu spustio glavu na pločnik i ustao. Istina je da ga nisam baš previše volio, ali u ovom mi je trenutku bilo tako teško da sam umalo zaplakao nad njegovim beživotnim tijelom. Lica svih mojih prijatelja bila su blijeda i prestrašena. Posebno blijed bio je Tomislav. On je bio Raulov učenik i bezgranično mu je vjerovao, tako da je sada bio vidno potresen Raulovom izdajom. Nisam im morao govoriti da je Robi upravo umro, sami su to mogli zaključiti. Prvi je progovorio Tomislav Radin. Bio je blijed kao smrt.

“Raul nas je sve preveslao.”

Šutke smo se gledali nekoliko trenutaka, a onda je Mario nadodao: “Uzeo je crni krug samo za sebe.”

“Kakvi smo mi idioti”, dodao je Saša.

U daljini se mogla čuti policijska sirena čiji se zvuk sve više približavao. Ako ne želimo da nas policija ovdje zatekne, vrijeme je da pobjegnemo.

“Brišimo odavde”, najtrezveniji od svih nas bio je Saša.

Kao što smo prije nekoliko minuta trčali niz stepenice sa Strossmayerovog šetališta, tako smo sada svi kao jedan poletjeli prema gore. Opet je, kao i prilikom silaska, do izražaja došla Tomislavova kondicija. Prvi se popeo do vrha stepeništa i odmah je nastavio trčati prema uspinjači i kuli Lotrščak. Mi, obični smrtnici, ne baš u formi, klipsali smo za njim teško dišući. Iza kule Lotrščak, Tomislav je skrenuo lijevo prema Katarininom trgu i tu se zaustavio, nestrpljivo nas iščekujući.

Dok smo mi hvatali zrak, Tomislav Radin je progovorio vidno uzrujan, sa suzama u očima.

“Dečki, ovo je otišlo predaleko. Ja ne mogu dalje. Do sada imamo četvoricu mrtvih i ja više u tome ne želim sudjelovati…” Zastao je kao da se premišlja hoće li izgovoriti sve što mu je na srcu, a onda se ipak odlučio: “Predlažem da idemo svaki na svoju stranu i da se neko vrijeme ne viđamo.”

Mario je opet stigao posljednji i hvatajući zrak panično je zasoptao: “Na je…smo! Sve će nas pozatvarati.”

“Svak’ na svoju stranu”, ponovi Saša Tomislavove riječi. “Moramo se razići, jer će nas stvarno sve uhititi.”

Svakim trenom postajalo mi je sve jasnije da sam na najboljem putu da izgubim sve teško stečene i toliko potrebne saveznike.

“Stanite, ljudi!” rekoh očajno. “Ne možete sada samo tako izići iz svega. Sada se možemo razići, ali samo na kratko. Kasnije moramo nastaviti zajedno dalje. Ne možemo dopustiti da crni krug završi kod izdajnika. Znate li kakve su sve zlouporabe moguće? Znate li što sve s crnim krugom Raul može učiniti?”

“Znaš što ću ti reći za crni krug?” svadljivo će Tomislav. “Boli me više ona stvar za crni krug. Ne želim više čuti za crni krug. Ne želim završiti na robiji zbog tuđih pizdarija.” Zastao je na trenutak, a onda nastavio istim, svadljivim tonom: “Svega mi je već pun kufer. Kako nas je danas izvozao Raul, tako ćeš nas sutra izvozati ti ili neko od vas. E pa, ne želim živjeti u strahu od svojih saveznika. Na mene više ne računajte. Ja sam vani.”

Rekavši to, okrenuo se od nas, malo razmišljao kamo da pođe, a onda, donijevši odluku, otrčao niz Katarinin trg u pravcu Kamenitih vrata ne osvrćući se više.

Izgledalo je da se Saša i Mario slažu s njim. Molećivo sam ih pogledavao, jer sam slutio da misle kao i Tomislav. Prijetila mi je opasnost da ponovno ostanem sam.

“Dečki, ne možemo to ovako ostaviti, previše toga je u igri.”

Dečkima je, međutim, bilo svega dosta. Nisam ih mogao pokolebati i nagovoriti da nastavimo suradnju.

Saša je bio otvoren: “I meni je svega dosta. Malo prije smo se zafrkavali preko radija, a sada imamo troje mrtvih i izdajnika među nama. Prije svega trebamo misliti na naše živote. To je najveći ulog u cijeloj toj igri. Kod koga će završiti crni krug, više me se ne tiče. Ja ga ne želim. Preopasan je i donosi nesreću. Mojoj obitelji ja sam potreban živ, a za crni krug nitko od njih niti ne zna. Tko će othraniti moju djecu ako ja nastradam?”

“Ni ja nisam nikakav heroj,” rekao je Mario, pomalo postiđeno i pogledavši me dodao: “Moraš se negdje oprati, sav si krvav…”

Zatim se okrenuo prema Saši. Nekoliko trenutaka su kontaktirali očima u nijemom razgovoru, a onda brzim korakom krenuli u smjeru u kojem je maloprije nestao Tomislav.

Gledao sam ih kako odlaze i osjetio se najusamljenijim čovjekom na svijetu. Zaustio sam da ih pozovem i još jednom pokušam uvjeriti, ali sam nakon kraćeg razmišljanja ipak odustao od tog nauma. Kakvog smisla ima nagovarati ih da nastavimo zajedno dalje, kad su očito suviše uplašeni? Trebaju li mi uopće takvi saveznici?

Nikada do sada nisam sebe doživljavao kao posebno hrabrog čovjeka, dapače, uvijek sam izbjegavao bilo kakve sukobe, ali kukavičluk koji su upravo pokazali moji prijatelji nisam mogao shvatiti. Nisam mogao vjerovati da samo tako odustaju od borbe. Jedini saveznici koje sam imao sada su ili mrtvi, ili su me napustili, ili su me, kao Raul Križanić, izdali.

Zašto je Raul uopće htio da pođemo s njim? Pištoljem se i sam mogao dočepati crnog kruga, mi mu za to nismo bili potrebni. Čini se da smo mu trebali poslužiti kao rezervna varijanta ako njegov plan ne uspije otprve. Da je Raul baš takav, nemilosrdan, i da ni od čega ne zazire da bi ostvario svoje ciljeve, dokazivalo je i to što je bez razmišljanja smaknuo Robija. Po ne znam koji put sam se teško razočarao u ljudima. Bio sam ljut na sebe zbog loše procjene Raulova karaktera. Prije samo nekoliko sati bih za njega dao ruku u vatru, a gle sad kako je to završilo. Raul Križanić ne samo da nas je iznevjerio, izdao, nego je i ubio jednoga od nas. Okrvario je ruke prijateljevom krvi.

Pogled mi je pao na moje ruke koje su još bile mokre i ljepljive od Robijeve krvi. Gurnuo sam ih u džepove od jakne da ih nekako sakrijem od pogleda i brzim korakom, gotovo trčeći, se uputio u smjeru suprotnom od onog u kojem su se izgubili moji dotadašnji saveznici. Prošavši pored uspinjače, spustio sam se stubama prema Ilici. Tamo ću se najlakše izgubiti u gužvi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.