Čarobnjaci | Krešimir Pološki

14. KINEZ I HEDA

 

A ja, eto ležim, umoran još od onog grizenja i
pljuvanja, bolestan još od
vlastitog izbavljenja.
Friedrich Nietzsche: Tako je govorio Zarathustra

 

Držeći krvave ruke u džepovima, pognute glave, brzao sam prema svom domu. Tramvaj se, naravno, nisam usudio koristiti zbog svog izgleda, koji bi svakako privukao pažnju dokonih putnika. Ovako, dok sam pješačio, nitko se na mene nije obazirao i nitko me nije zaustavljao, tako da sam se uskoro našao nadomak svom neboderu. Čekajući dizalo, iz poštanskog sam pretinca uzeo novine i onda se ipak odlučio pješice popeti na svoj kat. Nisam mogao dopustiti da me neki znatiželjni susjed sretne u dizalu i vidi ovako okrvavljenoga.

Na vratima me je čekala nova poruka pisana nevještim slovima. I ona je, kao i prijašnje, bila napisana crvenim flomasterom na listu istrgnutom iz bilježnice, ali je ovaj put bila sasvim kratka.

KRV TVOJE BRAĆE PAST ĆE NA TVOJU GLAVU !

Krvavim rukama otkinuo sam papir, zgužvao ga i ugurao u džep. Ovo je već postalo suludo. Nepoznati pisac poruka kao da je znao da ću se kući vratiti sav zakrvavljen. Možda je to s krvlju ipak bila samo slučajnost, ali bilo kako bilo, te poruke su me sada već jako zabrinjavale. Za moj posao ne bi bilo dobro da takve poruke pronađu i pročitaju moji pacijenti. Ljudi se i inače pomalo pribojavaju svega nepoznatog i alternativnog, a takve poruke bi pokolebale čak i one malo hrabrije. Tko bi dolazio na bioenergetske tretmane kod čovjeka kojem na vratima piše da je antikrist? No, o tome ne trebam razmišljati, s mojim je poslom ionako gotovo.

Po ulasku u stan odmah sam sa sebe skinuo uprljanu i krvavu odjeću te je bacio u smeće. Nisam ni slutio da bih s pranjem ruku mogao imati toliko problema. Krv s mojih ruku skidala se mnogo teže nego što sam očekivao. Uporno sam sapunao ruke i trljao ih četkom, ali to je bio postupak koji sam mnogo puta morao ponoviti prije nego što sam bio zadovoljan rezultatom. Krv se najteže skidala s kože između prstiju. To me podsjetilo na stare kriminalističke filmove u kojima ubojice teško peru krv sa svojih ruku, kao da ih ta krv obilježava za čitav život. Te krvave ruke bile su simbol njihovog nedjela. Ja, istina, nisam bio ubojica, ali sam se sada mogao uvjeriti da se sasušena ljudska krv zaista teško pere. Mora da ta činjenica djeluje jako uznemirujuće na ljude koji su svojim rukama nekoga ubili.

Iscrpljen proteklim događajima i potpuno obeshrabren tijekom kojim su se stvari odvijale, sjeo sam u naslonjač i prepustio se razmišljanju. Što sad? Kako i s kim dalje? Moji su prijatelji bili demoralizirani Raulovom izdajom i na njih više nisam mogao računati. Isto tako nisam mogao računati ni na bilo kojeg drugog člana Crnog kruga. Neke od njih nisam dovoljno poznavao da bih im mogao vjerovati, a od nekih ionako nikakve koristi. Nikola bi na mom mjestu sigurno znao kome se obratiti, ali meni se sada osvećivala moja usamljenost i nedruštvenost. Ni s kim iz Crnog kruga nisam bio dovoljno prisan da bih mu se mogao povjeriti i od njega zatražiti pomoć. Uostalom, nisam niti znao kakvu bih pomoć mogao tražiti ja, koji sam isključen iz Crnog kruga.

Nikakva rješenja nisu mi padala na pamet.

Odjenuo sam se, pustio tihu glazbu, pojeo nešto, a zatim se opet zavalio u naslonjač uzimajući novine. Moram se malo opustiti, a listanje dnevnog tiska je najbolji način da mi skrene misli s proteklih događaja. Previše sam uznemiren i prestrašen da bih mogao normalno razmišljati. Ovaj put mi ni listanje novina nije pomoglo da se opustim, baš naprotiv, samo uzimanje novina u ruke probudilo je u meni onaj iskonski strah. Ponovno sam u mislima proživio napad koji sam preživio prije nekoliko dana, a koji je započeo baš dok sam listao Večernji list. Vjerojatno ću do kraja života osjećati nelagodu čitajući sportske stranice. Ovdje u svom stanu sam zaštićen, ali ipak se podsvjesno grčim jer očekujem udar sile. Preskočio sam sportske stranice, iako za to nisam imao nikakvih racionalnih razloga.

Pažnju mi je prvo privukao članak u crnoj kronici koji je govorio o nekoliko neriješenih ubojstava, koja su se dogodila u proteklim mjesecima, a koja su imala neke međusobne sličnosti. Naslov je, iako pod upitnikom, bio bombastičan. RITUALNA UBOJSTVA U ZAGREBU? Podnaslov je ipak bio umjereniji i ostavljao je mogućnost da naslov možda i nije točan, nego da se radi o nekoliko sličnih ubojstava koja mogu, ali i ne moraju biti povezana. Autor teksta nije bio siguran je li se u Zagrebu pojavio manijak koji svakih nekoliko mjeseci nađe novu žrtvu i ubije je, ili je riječ o različitim ubojicama koji su slučajno odabrali sličan način ubojstava. Policijska uprava nije u “interesu istrage” željela davati nikakve podatke o tome.

Pomislio sam na naslove članaka u sutrašnjim novinama koji će govoriti o pucnjavi i trojici mrtvih u Mesničkoj ulici. Vjerojatno će pucnjavu proglasiti mafijaškim obračunom. Mogu li mene povezati s tim događajima? Prvi sam put bio umješan u takvo što i bio sam jako zabrinut. Policija će sigurno ispitivati u kojim su se krugovima kretale žrtve, ali malo je vjerojatno da bi mogli doći i do mene. Članovi crnog kruga su ipak diskretni i malo tko od njihovih bližnjih zna s kim se druže. Ipak, za svaku sigurnost, moram što prije baciti vreću za smeće u kojoj je bila odjeća natopljena Robijevom krvlju. Moram se što prije riješiti materijalnih dokaza koji bi me povezivali s tim masakrom. Svjedoka se nisam previše bojao. Žena koja je vrištala na ulici bila je potpuno izbezumljena i teško da se mogla sjetiti našeg izgleda, a djevojka koja je radila u galeriji bila je još prestrašenija i držala je ruke na licu. Ona bi se eventualno mogla prisjetiti kako je izgledao ubojica, jer je Raula prije pucnjave mogla dobro pogledati, ali malo je vjerojatno da bi mogla opisati nas četvoricu koji smo na poprište sukoba došli nešto kasnije. Takvih svjedoka se nisam morao bojati.

Više bi se trebao plašiti svojih novostečenih neprijatelja, Velikog Maga koji zna gdje stanujem i koji sigurno pretpostavlja tko je sve umješan u nestanak crnog kruga. Da je kojom srećom akcija uspjela i da je crni krug kod mene, ni njega se ne bih trebao bojati, ali ovako, kad nisam znao ni gdje bi krug mogao biti, moja moć je bila više nego jadna.

Prokleti Raul, kako nas je samo navukao. Možda je i to bio razlog zbog kojeg nas je poveo sa sobom. Možda je njegova namjera bila da proširi krug sukrivaca, umiješa što više ljudi i na taj način dobije više vremena da sakrije svoje tragove, da nestane s crnim krugom.

Veliki Mag i njemu odani članovi Crnog kruga sigurno će me potražiti, a kad me pronađu, razgovor sigurno neće biti nimalo ugodan, dapače, taj bi razgovor za mene mogao biti koban.

Kako se zaštititi? Bilo bi pametno da se odmah naoružam, jer ovo više nije šala, za protivnike imam vrlo opasne ljude koji ni od čega ne zaziru. Počelo se pucati, stradalo je već nekoliko ljudi, a bojim se da je ovo do sada bila dječja igra u odnosu na ono što tek slijedi. Tim više mi je bilo žao što su Saša, Mario i Tomislav onako demonstrativno i ishitreno odustali od svega. Zajedno bismo možda još i imali neke šanse, ali ovako pojedinačno svaki od nas predstavlja laku metu.

Razmišljao sam neko vrijeme kako da se zaštitim, a onda se digao iz svog udobnog položaja i telefonirao Kinezu koji je, iako ga je ponekad teško uloviti, ovaj put, na sreću, bio kod kuće.

Kinez je moj prijatelj iz djetinjstva. Nije član crnog kruga, ali je zato vojnik odnosno časnik, pomalo sklon sumnjivim poslovima. Kod njega se u svakoj prilici moglo pronaći ponešto od oružja. Doduše nelegalnog, ali zato po vrlo pristupačnim cijenama. Ono što Kinez nije imao, to je mogao nabaviti u najkraćem roku. Platiti se moralo, naravno, unaprijed, s tim kod Kineza nije bilo šale.

Šetnja do Škrlčeve ulice u kojoj je Kinez živio bila je kratka. Pokušao sam pozvoniti, ali zvono na njegovim vratima nije radilo pa sam morao dugo i uporno kucati. Iznutra su se začuli šumovi i vrata su se napokon otvorila, a na njima je nasmiješen stajao Kinez. Bio je deblji nego ikad i stvarno je sve više ličio na nekog pravog Kineza. Svojim je izgledom i zadobio nadimak koji ga je pratio još od najranije mladosti.

“Zvono ti ne radi. Zar su ti opet isključili struju?” Kinez je bio poznat po tome što račune plaća samo kad je stvarno na to prisiljen, a i tada teška srca.

Smijao se mom pitanju kao zgodnoj šali, iako sam ja to pitao sasvim ozbiljno. Odmahnuo je rukom i slegnuo ramenima.

“Ne, struje ima, ali je zvono pokvareno. Poznaješ li možda nekog dobrog električara koji bi se prihvatio posla?”

Nisam poznavao niti jednog dobrog majstora te struke, pa je ovaj put na meni bio red da slegnem ramenima.

Sjeli smo u Kinezovu kuhinjicu i nakon nekoliko uvodnih kurtoaznih rečenica o zdravlju, starim prijateljima i potrebi da se češće susrećemo kako bismo mogli popričati, prešao sam na stvar zbog koje sam i došao. Bio sam previše nestrpljiv da bih dalje pričao o nevažnim stvarima.

“Kinez, trebam neko oružje.”

Pogledao me začuđeno kroz čašu koju je upravo prinosio ustima. Gotovo se zahliknuo. Odložio je čašu.

“Što će tebi oružje? Pa ti ne znaš pucati. Prvo i jedino što bi pogodio, bila bi tvoja vlastita noga.”

“Nije mi do šale”, rekao sam ozbiljnim glasom. “Trebam neki pištolj. Imam problema s nekim neugodnim ljudima i trebam pištolj za samoobranu.”

Kinez, iako nemilosrdan trgovac, ipak je dobra duša koja, ako ikako može, rado pomaže starim prijateljima. Odmah mi je ponudio pomoć.

“S kim imaš problema? Možda ti mogu pomoći? Kad ja i moji dečki nekoga posjetimo, taj je tada obično puno skloniji kompromisima i više nije tako opasan.”

Njegovu sam ponudu, na žalost, morao otkloniti, iako priznajem da sam na trenutak pomislio kako bi to bilo divno. Iznositi prljavo rublje Crnog kruga pred ljude koji za Crni krug nisu ni čuli, to ipak nisam mogao, čak ni pred tako starim prijateljem kakav je bio Kinez.

“Ne, ne možeš mi pomoći. Odnosno možeš, ali samo tako da me naoružaš.”

“Što bi ti od oružja?” Ionako uske Kinezove oči sad su se još više suzile. Procjenjivao je do koje su mjere ozbiljne neprilike u kojima se nalazim.

“Ne znam, nekakav pištolj. Ne prevelik, tako da ga mogu nositi, a da se ne vidi.”

Dugo je razmišljao stisnutih očiju i dalje me procjenjujući, a onda napokon progovorio poslovnim glasom: “Imam nešto za tebe, ali morati ćeš pričekati oko dva tjedna. Walter PPK. Divan pištolj, pravi dragulj među pištoljima, takav nosi James Bond.” Iz Kineza je progovorio trgovac koji reklamira svoju robu.

“A cijena je prava sitnica, zar ne?”

Kinez se nasmiješio, oči su mu zablistale kao i uvijek kad je riječ o novcu.

“Za tebe, samo soma i pol maraka. To je njegova realna cijena i na tebi neću ništa zarađivati, ali kažem ti da moraš pričekati dva tjedna dok se vlasnik ne vrati s terena.

Cijena mi se učinila razumnom, izgleda da stvarno nije na meni želio zaraditi. Ipak, jedna mi se pojedinost nikako nije činila prihvatljivom: rok isporuke.

“To mi može biti prekasno. Trebam nešto odmah.”

“Čuj, to ne ide tako,” reče pomalo ljutito, “nije ovo samoposluživanje da odmah dobiješ što želiš. Doma nemam ništa, preopasno bi bilo kod kuće držati cijeli arsenal. Što god da naručiš, moraš pričekati koji dan. Jedino što ovdje imam je moj službeni vojni pištolj, koji ti ne mogu prodati, iako bi ga se rado riješio jer je pretežak… i ručna bomba koja ti ne treba.”

“Uzet ću ručnu bombu,” rekao sam odlučno, a Kinez me opet pogledao začuđenim i istovremeno zabrinutim pogledom.

“Tebi je stvarno frka, ali znaš, s tim se baš ne možeš obraniti ako te netko na cesti napadne i počne cipelariti.”

“Uzet ću bombu”, ponovio sam.

“Dobro, kako želiš,” uzdahnuo je Kinez i počeo prekapati po ormaru izbacujući stvari. Imao je dosta muka dok nije uspio pronaći bombu i izvući je na svjetlost dana. Nakon njegove potrage, nije izgledalo da je iz ormara izvukao ručnu bombu. Ormar je izgledao kao da je u njega upravo ubacio tu bombu.

“Evo je, prava ljepotica”, glasno je cmoknuo bombu i bacio je prema meni.

Iako bomba, naravno, nije bila aktivirana, ipak sam se malo prestrašio tako da sam je prilično nespretno uhvatio. Gotovo mi je ispala iz ruke. Kinez me je prijekorno pogledao odmahujući glavom.

“Ti ćeš se ubiti tom igračkom, a sa sobom ćeš povesti još barem dva ili tri slučajna prolaznika. Kako ćeš kasnije živjeti s tolikim žrtvama na duši? Ha-ha.”

Nasmijao se svojoj vlastitoj šali kao da je najbolji vic. Kinezov smisao za humor je ponekad malo morbidan. Nije mi bilo smiješno, ali se nisam niti uvrijedio na njegove riječi. Znao sam da su izgovorene u šali i dobroj namjeri.

“Koliko košta?”

Odmjeravao me je nekoliko trenutaka, procjenjujući koliko sam platežno sposoban i koliko mi može naplatiti, a onda kao da se predomislio.

“Ma ništa ne košta, darujem ti je. Ionako za ta kinder jaja više nema tržišta. Nekad su se dobro prodavala, za njih se kao od šale moglo dobiti stotinjak maraka, ali od kako je rat u Bosni završio, potražnja je naglo pala. Ova ljepotica mi tu stoji već godinu dana i samo mi smeta. Nego reci, jesi li siguran da ti ne mogu pomoći s tim ljudima koji ti prijete? Bolje da ti pomogne netko od prijatelja, nego da povlačiš bombe. Moraš paziti, jer bi se mogao uvaliti u još veću nepriliku od ove u kojoj si sada.”

Bio sam dirnut njegovom ljubaznošću i brigom za moje probleme koji ga se, na koncu konca nisu ni malo ticali, ali nisam se mogao odlučiti da mu ispričam što me muči i kakve mi opasnosti prijete. Ipak, bilo je ugodno spoznati da mi je bar netko spreman pomoći. Zahvalio sam mu uljudno odbivši pomoć, promijenio temu i ostao sjediti kod njega još puni sat vremena. Nije mi se išlo kući, a bilo je lijepo za promjenu pričati o nekim sasvim normalnim, svakodnevnim temama, kao što su djevojke, novac i slično. Novac je bio prava tema za Kineza. O novcu je mogao pričati satima, jer mu je novca uvijek nedostajalo. Od kako ga znam bio je u dugovima i istovremeno u nekim velikim planovima s kojima će, ovaj put sigurno, zgrnuti veliku lovu.

Ponekad su mi ti njegovi planovi djelovali naivno i neostvarivo, ali ponekad su zvučali prilično realno. Rezultat im je uglavnom bivao isti: nije ga bilo. Kinez je zbog toga uvijek bio u kroničnoj besparici, što ga nikako nije obeshrabrivalo i sprječavalo da smišlja nove, sve originalnije načine da dođe do novaca. Jednom će mu se neki od tih planova, nadam se, i ostvariti.

Za to vrijeme, dok sam slušao kako će se Kinez obogatiti i što će sve učiniti s novcem koji, eto, tek što nije zaradio, strusili smo sav konjak koji je imao u kući, a onda je, kad je alkohola ponestalo, Kinez postao pomalo nestrpljiv. Sjetio se da ima neke obaveze. Morao je poći. Oprostio sam se sa starim prijateljem, još jednom mu zahvalio na ponuđenoj pomoći i krenuo kući.

Koračao sam nesigurnim koracima, jer me konjak poprilično opio. U posljednje vrijeme pretjerujem s alkoholom. Pomislio sam na Nikolu Rogoza koji je bio veliki protivnik bilo kakvog pretjerivanja s alkoholom. Nikola bi samo ponekad popio čašu crnog vina uz objed, ali nikada nije pretjerao. Govorio je da, želim li otupjeti, postoje jednostavniji načini. Mogu se jednostavno opaliti kamenom u čelo. Rezultat je sličan, a metoda je mnogo jeftinija, možda i zdravija.

Dok sam hodao u džepu mi je lupkala Kinezova bomba i svojom me hladnoćom i težinom podsjećala na sebe i tjerala na razmišljanje. Pomislih kako je Kinez možda ipak bio u pravu. Bomba baš i nije oružje za obranu, a posebno ne od napada Crnog kruga. Kako mi ta bomba može pomoći?

Gotovo nikako, glasio je zaključak. Dok mi Kinez ne nabavi neki pištolj neću se osjećati nimalo sigurnije. Bomba u mom džepu mi ne daje niti gram samopouzdanja, a pitanje je hoću li se, čak i kad budem naoružan pištoljem, osjećati sigurnije.

Ne, ta mi bomba stvarno nije trebala, prenaglio sam. Kinez je bio u pravu i sada sam požalio što ga nisam poslušao.

Što ako policija, istražujući ubojstva u Mesničkoj ulici ipak nekako dođe i do mene? Ne bi bilo nimalo zgodno da mi u džepu pronađu ručnu bombu. Zbog samog posjedovanja takvog oružja mogao sam završiti u zatvoru. Policija je u posljednje vrijeme provodila akciju oduzimanja oružja zaostalog od nedavnog rata i u tome je bila vrlo rigorozna. Kazne za posjedovanje oružja su velike, a odlazak u zatvor, zbog takve gluposti kao što je posjedovanje oružja, mi se nije činio ni malo privlačnim. Zbog posjedovanja neprijavljenog pištolja, mogao bih imati velikih problema, ali zbog posjedovanja ručne bombe ti bi problemi bili još veći i gotovo je sigurno da bih završio u zatvoru.

Nije baš mudro tu bombu nositi sa sobom, pomislih, možda je bolje da je ostavim u automobilu koji rijetko koristim, a parkiran je iza mog nebodera.

 

* * *

Vrativši se kući ponovno sam zapao u tešku depresiju. Izležavao sam se premještajući se iz naslonjača u naslonjač i gotovo očajan razmišljao kako dalje. Gdje da tražim crni krug i da li da ga uopće tražim? Uostalom, nisam baš bio siguran što bih s njim, sve da ga i nađem.

Raul je odnio crni krug i sigurno se napunio energijom. Mogu li se boriti protiv njega i povratiti crni krug? Sam nemam nikakve šanse, a saveznika nemam. Raul je i onako bio moćan i ne znam jesam li mu dorastao u izravnom sukobu, a sad je još i u dodiru s izvorom sile i kao da sve to nije dovoljno obeshrabrujuće za mene, još je i naoružan. Nemilosrdno je i hladnokrvno ubio Robija, pa se nije moglo očekivati da bi prema meni imao više milosti. Odlučnosti da se posluži oružjem mu ne nedostaje. Gdje bih ga uopće mogao tražiti?

Na to mi pitanje odgovor mogu dati samo Adepti kojima baš i ne vjerujem i kojih se pribojavam. Raul je rekao da su sada, s obzirom da je crni krug oslabio i Adepti teško dostupni, ali možda je i o tome lagao kao i o svemu drugome. Izgleda da ću im se ipak morati obratiti. Nemam kome drugome.

Moja slaba uvježbanost u kontaktima i urođena odbojnost i strah prema Adeptima u posljednjih se nekoliko dana pokazala kao ozbiljan hendikep. Prisiljen sam im se obratiti, jer samo tako mogu saznati nešto više o sudbini crnoga kruga, ali tog kontakta sam se bojao. Usprkos urođenom strahu spram tih bića i lošim iskustvima koja sam s njima imao, odluka koju sam donio je bila čvrsta. Kontakt s njima bio mi je jedina šansa da izađem iz slijepe ulice u kojoj sam se našao i da nastavim putem kojim sam krenuo.

Bezvoljno i sa strahom sam se spremio za obred prizivanja Adepata. Koncentrirao sam se, zamalo započeo i… zazvonio je telefon. Ovaj put onaj pravi, a ne onaj u mojoj glavi.

Hedin, malo promukli glas, prepoznao bih u bilo kojoj prilici i na bilo kojem mjestu. Zadovoljstvo što je čujem bilo je veliko, a to što sada imam izgovor da odgodim kontakt s Adeptima, to je zadovoljstvo još i povećavalo.

Heda je moderna vještica i obožavateljica božice Dijane. Vrlo lijepa žena koja proučava granične znanosti i jako je zanima sve što ima i najmanji prizvuk mističnog. Prije nekoliko godina sam joj pomogao da ozdravi. Imala je teških zdravstvenih problema i liječnici su gotovo digli ruke od nje, ali ja se nisam predavao. Nakon mnogih tretmana, mnogo utrošene energije i mnogo muke uspio sam je izliječiti uz pomoć energije crnog kruga i od toga doba mi je više nego vjerna prijateljica. To je bilo jedno od izlječenja koje je me skupo koštalo, jer ga je spominjao Veliki Mag kad me je isključivao iz Crnog kruga. Heda je nešto znala o Crnom krugu i bila je svjesna da je nisam liječio samo bioenergijom, nego da tu ima nešto više.

Obavezala se šutjeti o svom izlječenju, a od tih dana mi je bila zauvijek zahvalna. Postali smo veliki prijatelji, a ja sam možda to prijateljstvo želio pretvoriti u nešto više. Ona me je uvela i u Rei-ki, a pokušavala me zainteresirati za još neke discipline kojima se bavila. Sve što je imalo prizvuk alternativnog ili mističnog za nju je predstavljalo pravi magnet i neodoljivo je privlačilo. Vrlo dobro informirana, krećući se u krugovima ljudi koji su se bavili graničnim znanostima i mistikom, znala je za društvo Crnog kruga i prije nego što sam je upoznao. Na pitanje od kud zna za nas, neodređeno je odgovorila da ona ima svoje izvore o kojima ništa podrobnije nije željela reći. Ništa više tada nisam uspio izvući iz nje. Tek nakon nekoliko godina poznanstva, otkrila mi je da često organizira skupove istomišljenica na kojima dozivaju božicu Dijanu i da se na takvim sastancima svašta može doznati. Jako ju je naljutilo kad sam je, čuvši to, u šali nazvao vješticom. Tvrdila je da se njene nauke nikako ne mogu nazvati vještičarenjem, iako je priznavala da neke sličnosti postoje. Više je voljela da je se naziva mjesečevom svećenicom ili svećenicom božice Dijane. Riječ vještica joj je nekako pogrdno i presirovo zvučala. Ja sam je i dalje u šali nazivao mojom privatnom vješticom i nakon nekog vremena to je prihvatila kao šalu i više mi ništa nije zamjerala.

“Heda,” rekao sam u slušalicu, “ni ne slutiš koliko mi je drago što te čujem.”

“Trebaš me, zar ne?”

Heda je uvijek imala šesto čulo za te stvari. Nisam je se ni sjetio, a ona je znala da mi je njena pomoć potrebna.

“Da, trebam te Heda,” odgovorio sam sumorno, “trebam svu pomoć koju mogu dobiti. Događaju mi se grozne stvari i ne znam kako ću dalje.”

“Što se to događa kod vas? Dobivam toliko negativnih vibracija, koliko nisam dobivala još od vremena rata. Zar ima sukoba u Crnom krugu?”

“Ni ne slutiš koliko. Ja sam, recimo, izbačen iz Crnog kruga, ali to još nije ono najgore. Sam crni krug je otet i izgubio sam mu svaki trag.”

Nekoliko trenutaka je vladao muk. Heda je bila osupnuta onim što je upravo čula. Ona je šutjela, pa sam ja nastavio.

“Upravo se spremam komunicirati s Adeptima i saznati gdje je crni krug.”

“Ali ti mrziš Adepte.”

“Mržnja nije prava riječ. Ja ih se pribojavam i nisam baš vješt s njima, imam loša iskustva.”

Malo sam razmislio i odlučio biti iskren.

“U stvari imaš pravo, bojim ih se i ne volim ih, ali sada mi samo oni mogu pomoći pa ih moram prizvati i prepustiti im se, ma koliko se toga pribojavao.”

Heda je nekoliko trenutaka razmišljala, a onda napokon progovorila, nudeći mi izlaz iz teške situacije: “Dođi radije k nama. Noćas imamo Sabbu i dozivamo Dijanu. Ako misa uspije, Dijana ti može reći sve što i Adepti, a puno je manje opasna. S Dijanom je vrlo ugodno komunicirati, a može biti i vrlo korisna, može ti pomoći i odgovoriti ti na sva pitanja koja te muče.”

Bio sam oduševljen njenom idejom. Nikada još nisam kontaktirao s božicom Dijanom, iako me je Heda nekoliko puta htjela uvesti u te krugove. Iz Hedinih priča, znao sam da je to iskustvo koje se ne zaboravlja. Tvrdila je da kad jednom počneš prizivati Dijanu i ona ti se odazove, nakon kontakta s njom, više nikada s tim ne želiš prestati. O samoj Sabbi, na kojoj se Dijana doziva, Heda tada nije željela pričati, iako sam je o tome ispitivao.

“Dođi pa ćeš sam vidjeti,” bio je njezin odgovor popraćen tihim smijehom.

Sada ću stvarno i vidjeti kako se odvijaju skupovi obožavateljica božice Dijane. To mi je bilo jako zanimljivo, a osim toga, pristao bih na sve, samo da ne moram dozivati Adepte.

Heda mi je predložila da predvečer dođem po nju i da zajedno, mojim autom, odemo do donje stanice Sljemenske žičare. Od tamo, pa do mjesta održavanje vještičjeg skupa nije daleko i taj dio puta moramo prevaliti pješice.

Pristao sam zadovoljan što ću je uskoro vidjeti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.