Čarobnjaci | Krešimir Pološki

15. VJEŠTICE

 

Kako se leti zrakom? Za takve se letove služe muškarci i žene, naime oni bezbožnici, mašću koju zovu ugentum Pharelis. Prave je iz sedam trava, a svaku travu beru onog dana koji je posvećen toj travi; tako nedjeljom beru i iskapaju solsquium, ponedjeljkom lunarium, utorkom verbenam, srijedom mercurialem, četvrtkom barbam Jovis, petkom capillos Veneris; iz njih onda rade mast miješajući je s nešto ptičje krvi i životinjskoga sala. Sve to ja nikako ne pišem da bih koga sablaznio. Kad im se onda prohtije, namažu klupe ili grede, vile ili žarače i polete. Sve je to prava nigramancija i strogo je zabranjena.
Johan Hartlieb: Knjiga svih zabranjenih vještina, bezvjerstava i čarobnjaštva

 

Puni mjesec svijetlio je visoko iznad čistine “male piramide” i osvjetljavao je kao da je dan. Sama čistina nije bila jako velika. Imala je oblik nepravilnog kruga promjera nekih dvadesetak metara. U prostor kruga moglo se ući s dvije strane, put koji je presijecao čistinu dolazio je s istoka, a nastavljao se u smjeru sjevera. Heda i ja smo došli nešto prije početka samog obreda, jer joj je trebalo vremena da bi mi na licu mjesta objasnila kako se moram ponašati i gdje moram stajati da ne bih ometao obred.

Vodila me za ruku kao malo dijete i takvim mi tonom objašnjavala što će se događati.

Nipošto se nisam smio maknuti iz “vrata” male piramide, sve dok me Heda ne pozove, kako bih bio zaštićen od početnih negativnih zračenja koja bi za mene mogla biti opasna. Isto tako nisam smio pustiti ni glasa, ma što se događalo, prije nego što mi se Heda obrati.

Promatrao sam Hedu dok mi je objašnjavala stroga pravila tihim, ali odlučnim glasom. Bila je vrlo lijepa. Vrlo vitka, dugih nogu i ruku te duge crvene kose koja se na mjesečini prelila nekim posebnim sjajem. I oči su joj se zelenile nekim posebnim sjajem koji imaju samo prirodno riđokosi, a zelenooki ljudi. Takva je kombinacija u prirodi prilično rijetka, ali kad se poklopi, onda su to obično ljudi izuzetne ljepote i neke posebne čvrstine i odlučnosti. Heda je bila upravo takva. Gotovo savršeno klasično lijepa, ali ne bezlično, lutkasto lijepa, već nekako osobito, meni teško opisivo. Jedino što na njoj nije bilo savršeno, bio je nos. Za mrvicu prevelik i za nijansu prekukast. Iako joj je taj nos malo kvario klasičnu ljepotu, davao joj je mnogo više na osobnosti. Zbog njega je djelovala odlučnije.

Uostalom, kakva bi to bila vještica bez kukastog nosa? Ulovio sam se u toj pomisli i smiješak mi je zatitrao usnama. Odmah je to primijetila.

“Nemoj ovaj obred doživljavati neozbiljno,” prekorila me pomislivši da se smješkam njenim uputama. “U sam obred i protokol koji ga prati uloženo je više truda nego što si to vi povlašteni iz Crnog kruga možete i zamisliti, generacijama ga poboljšavamo i usavršavamo.”

Bila je očito povrijeđena mojom nepažnjom i neozbiljnošću.

“Oprosti, malo sam se zamislio,” pokušao sam zagladiti stvar. “Mnogo toga ružnog mi se događa u posljednje vrijeme i priznajem da nisam usredotočen koliko bi trebalo.”

Namjeravao sam se dalje pravdati, ali po njenom osmijehu moglo se razabrati da mi ne zamjera previše i da je nepotrebno na isprike dalje trošiti riječi. Shvatila je da smiješak na mom licu nije bio zlonamjeran ili podcjenjivački.

“Dobro,” nastavila je zapovjedničkim glasom, “mislim da si najvažnije shvatio. Ne miči se iz vrata i ništa ne govori dok ti ja ne dam znak dopuštenja…”

Zaustila je još nešto, ali je prekinula u pola riječi, zagledavši se niz istočni puteljak po kojem se u taj trenutak počela približavati svjetlost.

“Dolaze ostale,” prozborila je tiho i okrenula se od mene takvom brzinom da su me krajevi njene lijepe duge kose oplahnuli po licu. Brzim je koracima, gotovo trčeći, napustila čistinu u smjeru suprotnom od nadolazećih svjetala.

Sada se već sasvim jasno moglo razaznati da je izvora svijetlosti bilo više. Svijeće koje su držale mjesečeve svećenice gorjele su jasnim plamenom, tek ponekad zadrhtavši od strujanja zraka. Približavale su mi se u tišini, polagano i dostojanstveno. Kolona u kojoj je bilo dvanaest žena i djevojaka, razvukla se po dužini, jer je između svake od njih bio razmak od po nekoliko metara.

Jedna po jedna, tiho su prolazile pokraj mene ne pokazujući ni jednim znakom da su me primijetile.

Zaogrnute samo tankim ogrtačima od gaze, bosih nogu, okupljale su se na čistini čineći polukrug okrenut prema sjeveru.

Kad je i posljednja od njih došla na proplanak, krug se polako počeo zatvarati. Ostao je samo mali prolaz u smjeru sjevera. Upravo u onom smjeru u kojem je odletjela Heda.

Svećenice su nekoliko trenutaka stajale sasvim mirno i u potpunoj tišini, a zatim se iz njihovih grla moglo začuti brujanje, zvukovno nalik na indijski Om.

Brujanje je u početku bilo jedva zamjetno da bi se, kako je vrijeme odmicalo, sve više pojačavalo. Kako je rastao intenzitet njihova brujanja, tako su sve više dizale svijeće koje su im blistale u rukama. Napokon su svijeće bile visoko u zraku, a dvanaest je svećenica odjednom, kao po komandi, ušutjelo. Nekoliko je trenutaka vladala potpuna, grobna tišina, a zatim se oglasila najstarija od njih iznenađujuće snažnim i zvonkim glasom.

“Došli smo ti, božice.”

“Ommmm…” začulo se iz grla svih ostalih. Zvučalo je kao odgovor.

“Slaviti te, božice.”

“Ommmm…”

“Služimo ti, božice.”

“Ommmm…” odgovarale su sve ostale.

“Učimo od tebe i živimo s tobom u srcima.”

“Ommmm…” Sve je glasniji bio odgovor.

Zatim je nastala stanka, potpuna tišina koja je trajala oko pola minute. Svijeće su i dalje bile visoko u zraku obasjavajući čistinu jasnom svjetlošću.

Baš kad sam se počeo pitati koliko će dugo izdržati u tom položaju, svećenice su polako počele spuštati svijeće i kretati se čistinom. Krug je bio zatvoren i ponovno se počeo kretati u smjeru suprotnom od kazaljki na satu. Svijeće su opet držale u visini pojasa. Laganim su, elegantnim, gotovo plesnim koracima, krenule jedna za drugom. Svaka od njih pogleda uprta u svijeću u svojim rukama. Kružile su čistinom potpuno koncentrirano, ne obraćajući pažnju na svoju okolinu. Onako bose, u bijelim prozirnim laganim koprenama izgledale su mi nadnaravno lijepe i čiste.

Pozorno sam promotrio svaku od njih dok su prolazile pored mene i dalje ne pokazujući da me primjećuju. Neke od njih sam poznavao od ranije, a neke sam sada vidio prvi put. One koje sam poznavao, nikada mi se nisu činile tako lijepe kao sada dok sam ih promatrao kako u savršenom skladu lagano koračaju mjesecom obasjanom čistinom. Lica su im blistala u svjetlosti svijeća i izgledala nekako svježe, mladenački, u isto vrijeme opušteno, ali i zategnuto od duboke koncentracije.

Sve su mjesečeve svećenice bile mlade, iako različitih godina. Najstarija, koja je bila na čelu kolone, mogla je imati nekih trideset i pet godina, a najmlađa, na začelju kolone, bila je jedva punoljetna.

Napravile su tri kruga u potpunoj tišini, a zatim se ponovno zaustavile u položaju iz kojeg su krenule.

“Danas neka najbolja od nas govori tvojim glasom i neka nas savjetuje tvojom mudrošću!” nastavila je predvodnica jakim glasom.

“Ommmm…” izustile su ostale.

“Dođi i druži se sa svojim sestrama.”

“Ommmm…”

“Pouči nas.”

“Ommmm…”

“Budi s nama.”

“Ommmm…”

“Budi jedna od nas.”

“Ommmm…” glasanje ostalih je preraslo gotovo u vrisak da bi nestalo u silaznoj putanji.

Tada se na zapadnom ulazu na čistinu pokazalo još jedno svjetlo. Znao sam da je to Heda, a znale su to i svećenice, ali ovoga puta nisu u njoj vidjeli Hedu, jednu od njih, nego božicu Dijanu koja se materijalizira u najboljoj od njih.

Heda je prilazila čistini laganim koracima tako polagano da se činilo kao da lebdi. Svijeća u njenim rukama bila je crna i gorjela je nešto jačim plamenom koji je obasjavao njezino lice.

Crvena, raspuštena kosa obasjana plamenom svijeće blistala je kao da gori. Oči su joj, dok se približavala bile gotovo potpuno zatvorene. Polaganim je, dostojanstvenim, a ipak vrlo elegantnim koracima ušla u krug koji su činile njene istomišljenice i tek tada je pogledala plamen svoje svijeće praznim, odsutnim, pogledom. Pogledom koji kao da je kroz svijetlost plamena zadirao u drugu dimenziju.

“Jeste li spremne?” izustila je tihim, oporim glasom.

“Spremne smo,” prošaptale su žene, jednoglasno.

“Jeste li ablucirane?”

“Očišćene smo.”

“Jeste li svjesne?”

“Svjesne smo.”

“Jeste li dostojne?” Hedinin je glas postavljajući ovo pitanje bio nešto viši nego do sada.

“Dostojne smo!”I odgovor je bio glasniji.

“Tada me slavite i budite moje družice.”

Rekavši to, Heda je podigla svijeću u svojim rukama visoko iznad glave i počela se okretati oko svoje osi. Ostale svećenice su polaganim i pažljivim pokretom spustile svoje svijeće ispred sebe, uhvatile se za ruke i u tom čudnom kolu počele kružiti oko Hede. Najprije sasvim polagano, a onda sve brže i brže.

“Ooooaaaaah, ooooaaaaah, ooaaaaaah…” Krikovi su se prolamali čistinom. Zapravo krik nije dobra riječ kojom bi se opisalo glasanje svećenica koje su sad već brzim korakom kružile i kružile oko Hede. Početni glas “o” bio je jedva čujan, začet duboko u grudima svake od njih, pojačavao se sve više i više da bi u jednom trenutku prešao u glas “a” koji je još rastao i napokon završio glasnim krikom. Ruke koje su prvo bile dolje, uz struk, sada su bile visoko u zraku, kao da ispraćaju krik i odbacuju ga što dalje od sebe. Zatim nekoliko trenutaka tišine, pa ponovno “ooooooaaah” i ponovno podizanje ruku. Osjetio sam kako me od tih glasnih krikova preplavljuje jeza.

Heda je u sredini tog glasnog vrtloga polagano kleknula najprije na jedno, a zatim na oba koljena, te plamen svijeće prinijela hrpici lišća i suhe trave koji je bio ispred nje i koji ja do tada nisam ni zamijetio. Hrpica je za tren planula čudnim praskavim plamenom, koji je Heda odmah ugasila skinuvši veo sa svoje glave i prebacivši ga preko plamena. Zatim je ustala i podigla svoju svijeću visoko iznad glave. Polagano se okretala oko svoje osi. Čudnovato, pomislio sam, za veo od gaze bilo bi normalno da izgori u dodiru s otvorenim plamenom, ali ovaj veo je prigušio plamen gotovo ga ugasivši. Iz hrpice lišća i trave pokuljao je plavkasti dim čudna mirisa.

Svećenice su sad malo stisnule krug oko Hede i okrenule se prema njoj i dimu koji ih je počeo prekrivati. Još uvijek su lagano kružile i zajednički, unisono ispuštale krikove.

“Ooooooaaah.”

Jedan krug oko Hede značio je dva do tri krika i isto toliko podizanja ruku. Gusti se dim dizao iz hrpice i obavijao ih, a one su ga žudno udisale.

Žar se, raspiren lelujanjem njihovih koprena, pretvorio najprije u plamičak, a onda je opet planuo punim plamenom. Predvodnica je brzim pokretom sa sebe strgnula gazu kojom je kao koprenom bila pokrivena i ostavši gola, bacila je gazu na plamen. Vatra se nekim čudom, kao i trenutak prije, odmah ugasila. Kolo mjesečevih svećenica se nastavilo kretati obavijeno novim oblakom gustog dima.

“Ooooooooaaaah, oooooooooaaaah…”

Krikovi su bili vrlo glasni.

Nakon jednog kruga oko Hede i izvora dima, plamen je ponovno buknuo. Sada je druga djevojka sa sebe strgnula koprenu i bacila je na vatru, trenutno je ugasivši.

Ponovno ih je obavio gust oblak dima koji su udisale sa sve većim zadovoljstvom.

“Ooooooaaaaah, ooooooaaaaah…”

Koraci su im sada bili nešto sporiji i krug se sve više sužavao. Ponovno je liznuo plamen koji je ugašen koprenom jedne od njih. Krug je sada već bio gotovo potpuno stisnut i zatvoren, tako da sam već jedva vidio Hedu, koja je i dalje držala svoju svijeću visoko u zraku. Kolo je nastavljalo svoj put oko nje laganim, i učinilo mi se sve nesigurnijim, koracima. Predvodnica kola, koja je prva ugasila plamen svojom koprenom, počela je podrhtavati. Ponovnu pojavu plamena dočekao je već spreman veo slijedeće svećenice koja je bacivši ga, odmah počela drhtati kao i predvodnica obavijena dimom. Koljena su joj klecnula i izgledalo je da bi djevojka pala na zemlju, da je za obje ruke nisu držale njene prijateljice. Uskoro su sve mjesečeve svećenice koje su svoju odjeću iskoristile za gašenje plamena čudno podrhtavale i stenjale, povremeno se grčeći. Krici tog čudnog kola više nisu bili tako jednoglasni kao do sada. Djevojke koje su još bile odjevene, bile su prilično glasne, ali kako je koja odbacivala svoju odjeću, krici su joj bivali sve tiši i više su ličili na stenjanje nego na one prijašnje prodorne krikove. Na licima im se moglo očitati zadovoljstvo, a oči su im bile sklopljene. I dalje su se držale za ruke vrteći se lagano oko Hede, ali izgledalo je da je svaka od njih u svojem svijetu zadovoljstva i putenih užitaka. U svom vlastitom sedmom nebu.

I posljednja je djevojka uskoro bacila svoju koprenu na plamen srušivši se odmah zatim na koljena u orgazmičkom grču. To kao da je bio znak Hedi koja se zaustavila u svojoj polaganoj vrtnji, pogledala je i prstom pokazala prema meni. Njen su pogled pratile i sve ostale svećenice. Izgledalo je da su u trenutku otriježnjene. Kao da su se sjetile da ritual nije tu samo zato da bi one bile zadovoljene, već da do kraja sastanka treba još ponešto učiniti.

“Pripremite Vorloka,” rekla je Heda i dalje me netremice gledajući. Svećenice su se redom okrenule i počele mi prilaziti polaganim, ali odlučnom koracima. Čuvši Hedine riječi i vidjevši žene kako mi prilaze, osjetio sam na trenutak napadaj straha, ali Hedin me je pogled smirivao. I prije nego što sam se mogao snaći, bio sam okružen nagim ženama koje su me dodirivale. Kad mi je jedna ruka dodirnula remen na hlačama otkapčajući ga, ponovno me je uhvatio napadaj panike. Užasnuto sam pogledao prema Hedi koja mi je prilazila smireno se smiješeći. Pokušao sam se odmaknuti od njih, ali dvanaest pari ruku me je nježno ali odlučno zadržavalo na mjestu. Prišavši mi, Heda mi je svijećom dotaknula čelo i taj me je dodir, usprkos laganom bolu i mirisu spaljene kose, iznenađujuće smirio, gotovo sam onemoćao. Prepustio sam se rukama svećenica koje su me, osjetivši da je otpor prestao, u trenu potpuno razodjenule i podigle u zrak visoko iznad svojih glava. Činilo mi se kao da lebdim leđima okrenut prema tlu, dok su me nosili prema tinjajućoj hrpi lišća. Nježno su me spustile, a Heda mi je pritiskom na rame pokazala da moram kleknuti pored izvora dima. Glava mi je bila tik do upaljenog lišća tako da sam htio, ne htio, udisao čudan miris plavičastog dima od kojeg mi se odmah počelo vrtjeti u glavi. Pokušao sam se odmaknuti, ali Hedine nježne ali odlučne ruke dale su mi do znanja da moram zadržati taj položaj.

Preko ramena sam osjetio veo koji je na mene spustila. Bila je to posljednja nespaljena koprena, njezina vlastita. Ostavivši me u tom položaju, Heda se pridružila ostalim svećenicama, uhvatila u kolo i počela kružiti oko mene. Dim koji sam udisao kao da se pojačao u tom trenutku. Oči su me malo zapekle, ali to je bila jedina neugodnost. Dim se mogao udisati bez da nadraži grlo i izazove kašljanje. Svećenice su, držeći se za ruke, lagano kružile ponovno ispuštajući glasne krikove. Ipak, nakon nekoliko krugova kruženje je usporilo, krikovi su utišali i ponovno postali sličniji stenjanju nego njihovim prvobitnim krikovima. Podignuo sam glavu i počeo ih pozornije promatrati. Vidio sam im lica koja su bila iskrivljena sladostrasnim grčem. Izgledalo je kao da svaka od njih želi izvući ruke iz kola i zadovoljiti se dodirom, ali to nije bilo moguće, ruke su se čvrsto držale. Kolo je nastavljalo svoj put, ali vrlo, vrlo polagano. Plesačice su sad već redom jecale od zadovoljstva, stiskale noge i trzale se. Klečao sam između njih kao očaran, zadivljen prizorom i gotovo izluđen. Oko mene je, na snažnoj mjesečevoj svijetlosti, plesalo trinaest golih, uzbuđenih žena. Bio je to prizor iz snova. Rukom sam krenuo da dodirnem jednu od njih, ali primijetivši to Heda, koja je izgleda jedina zadržala prisustvo duha, svojom mi bosom nogom grubo odgurne ruku. Sljedećim mi je pokretom skinula veo s ramena i podigla ga objema rukama uvis, raširivši ga.

“Lezi na leđa,” začuo sam glas.

Onako smućen i opijen dimom, nisam više bio siguran da taj glas pripada njoj. Nije mi bilo važno čiji je glas koji sam čuo, postupio sam kakao mi je naloženo. U istom trenutku preko lica mi se spustio veo od tanke gaze. Ležao sam na leđima raširenih ruku i nogu i kroz gazu ih gledao kako plešu oko mene. Sad sam već znao da ih ne smijem dodirnuti i to me je izluđivalo. Nikada još nisam doživio tako intenzivno uzbuđenje.

Napokon se kolo zastavilo. Najmlađa i najstarija žena prišle su mi laganim koracima i stale su na moje raširene ruke. Nisu bile teške, ali je osjećaj zarobljenosti i bespomoćnosti na trenutak ovladao mnome.

Prišla mi je i treća, ali zbog gaze prebačene preko mog lica, nisam sa sigurnošću mogao utvrditi koja je to. Zastala je iznad moje glave, stopalima mi dodirujući oba obraza a zatim se polagano počela spuštati u sjedeći položaj sve dok mi nije dodirnula lice. Sada sam već naslućivao što se od mene očekuje. Rukama ih nisam mogao dodirnuti, ali usnama sam ih smio zadovoljiti. Gaza na mom licu nije mi smetala da utonem u slatku vlagu koja se nada mnom nadvila. Jedva sam je dodirnuo usnama, kad sam osjetio da se počinje grčiti. Blage titraje njenog orgazma, pojačavalo je njeno ritmičko gibanje. S krikom se zgrčila i smirila za nekoliko trenutaka. Tada se sporim pokretom odmaknula i prepustila mjesto drugoj svećenici mjeseca. Već slijedećeg trena na mom je licu bila nova svećenica, željna zadovoljenja. Pomicala mi se pred očima očekujući dodir mojih usana. Dodirnuo sam je, preko sad već vlažne gaze koja mi je još uvijek bila prebačena preko lica. Iako joj je trebalo malo duže nego prvoj i ona je vrlo brzo doživjela vrhunac. Malo se zadržala iznad mene, a onda je slijedeća zauzela njeno mjesto. Već dok se spuštala, prije ikakvog dodira mojih usana počelo je njeno orgazmičko grčenje, jedva me dodirnula i već je prepustila mjesto sljedećoj, kojoj je ipak trebalo malo više vremena i pažnje dok nije postigla željeni cilj.

Jedna po jedna mjesečeva svećenica izmjenjivala se na mojim usnama tražeći zadovoljstvo i olakšanje, a ja sam iza svake ostajao dodatno uzbuđen njihovim okusima i mirisima, ali bez olakšanja koje su one doživljavale. One me nisu dodirivale, a niti sam se nisam mogao dodirnuti, jer su mi dvije od njih neprestano stajale na rukama. Bokovima sam parao zrakom uzbuđen i željan bilo kakvog dodira, ali nitko me nije dodirnuo, olakšanja nije bilo.

Napokon su se sve izredale na meni i došao je red i na Hedu. Ona je bila trinaesta i posljednja. Stala je iznad mog lica i polako se počela spuštati, gibajući se u ritmu muzike koju je samo ona čula. Na licu joj se očitavalo uzbuđenje jednako mojem. Mirisala je svježe, ženstveno i uzbuđujuće. Njoj sam kao otjelovljenju boginje Dijane posvetio posebnu pažnju. Uronio sam u nju željan njenog okusa i mirisa. Gaza na mom licu bila je natopljena mojom slinom i njenim sokovima. Ljubio sam je kao pomahnnitao, a ona se lagano pomicala prateći pokrete mojih usana. U trenutku orgazma gotovo me je ugušila pritiskom na lice. Drhtala je u valovima sladostrašća i uvijala se unatrag, tako da mi je kosom šarala po preponama. Bio je to prvi, dugo željeni dodir, koji je bio dovoljan da me obeznani. Počeo sam se grčiti propinjući se po zraku, i dalje željan dodira kojeg nije bilo. Jedini dodir koji sam doživio bio je taj prvi dodir njene kose. I taj, jedan jedini, lagani dodir njene kose, bio je dovoljan da doživim zadovoljstvo kakvo nikada da sada nisam osjetio. Moje sjeme je poletjelo uvis kao nikada prije. Heda je osjetivši što se događa, hitro sišla s moga lica i gazu prebacila preko mojih prepona. Grčio sam se u slatkoj smrti i tada sam osjetio da me brišu nježne Hedine ruke.

Pažljivo je, sad već sasvim mokrom gazom, s mene obrisala i posljednju kapljicu, da bi zatim gazu visoko podigla.

“Evo žrtve”, povikala je naglo, iznenađujuće snažnim glasom.

“Ooooooaaaaaah…!” zavrištale su još glasnije sve ostale tako jako i tako iznenadno da sam se trgnuo.

“Evo soka muškog i ženskog iz kojeg se rađa svijet”, nastavila je Heda.

“Oooooooaaaaaah…”

“Evo Dijaninog nektara koji joj smjerno dajemo na dar.”

“Ooooaaaaaaaaaaaaaaaaaah…”

Ovom zadnjem kriku, dužem i jačem od svih prethodnih pridružila se i sama Heda.

Nastavile su vrištati udišući i po nekoliko puta da bi krik bio glasniji i jači. Zatim je Heda skočila, okrenula se jednom oko svoje osi i hitrim pokretom u zraku rasprostrla gazu i prekrila njome hrpicu lišća iz koje je izlazio još jedva primjetan pramen dima. Izgledalo je kao da je vatru polila benzinom. Plamen je u trenutku bljesnuo i gaze je nestalo u njemu. Bljesak je bio toliko jak da me zaslijepio.

Vatra se ugasila istom brzinom kojom se i upalila, sve je bilo gotovo u trenu. Iz zgarišta je opet pokuljao dim koji su svećenice žudno udisale. I sam sam im se pridružio u tom ubrzanom udisanju plavoga dima. Klečali smo goli i gurali se da dohvatimo nosnicama što više opijajuće, dragocjene supstance, koja je bespovratno odlazila put vedrog, zvjezdanog neba.

Uspio sam udahnuti nekoliko puta prije nego što me je obuzela vrtoglavica. Gola tijela, proplanak, okolno drveće, nebo, mjesec i zvijezde zaplesali su mi pred očima velikom brzinom i trenutak kasnije, zapao sam u potpuno ništavilo.

 

* * *

Očni kapci su mi bili kao prilijepljeni jedan za drugog i teškom sam ih mukom uspio razdvojiti. Mutna pogleda, jedva sam razabirao priliku koja se nadvila iznad moga lica. Dugokosa žena odlučna izgleda i stroga pogleda. Nisam je zamijetio među svećenicama koje su maloprije plesale, pa me je to malo zbunilo.

Što se to događa? Pomislio sam i istog mi je trenutka glavu proparao odgovor.

“Pa, zvao si me, zar ne?”

Taj glas nisam čuo, nego se jednostavno pojavio u mojoj glavi. Očito je u pitanju bila neka vrsta telepatije, pomislih, ali tako jasna kakvu još nikada nisam doživio. Žensko lice nije otvaralo usta i iz tih usta nije izišao nikakav glas, samo se smiješila. Kad se komunicira s Adeptima imate osjećaj da su oni u vama i čini vam se da vam netko prekapa po mislima, ali ovo nije bio takav slučaj. Ovo je bio kontakt licem u lice i bilo je puno ugodnije.

Sada sam već jasno vidio lice pred sobom i imao sam osjećaj da pričam sa njom, jedino što nisam trebao govoriti, a niti ona nije trebala govoriti, već su mi njene riječi i bez glasa sasvim jasno odjekivale u glavi.

“Nisi li me zvao?” ponovila je pitanje.

“Jesam, ako si ti Dijana,” zaustio sam nesigurno. To nije bilo potrebno i samo je izazvalo zbrku. Prije nego što sam ispustio prvi glas, moje pitanje je već bilo izrečeno, tako da su glasovi samo pokvarili njegovu jasnoću. Glasovi iz mojih usta zvučali su kao jeka koja dolazi s velikim zakašnjenjem i kvari smisao riječi koje su prvobitno izrečene.

Nasmiješila se.

“Ti si Dijana?” ponovno sam upitao, ali ovaj put bezglasno.

“Sličim li na Dijanu?”

Na pitanje je odgovorila pitanjem i tako me je zbunila.

“Ne znam, zapravo nisam siguran kako bi trebala izgledati.”

“Trebam izgledati onako kako me ti zamišljaš. Ako želiš mogu izgledati i ovako.” I Njen se lik kao u nekom trik filmu najprije zamutio, a onda polagano pretopio u Hedino lice.

“Heda!” rekao sam i opet je jeka prekrila moju riječ.

Hedino se lice opet nasmiješilo i pretopilo u prvobitni izgled, ali time preobražaj nije zaustavljen, trajao je i dalje dok lice preda mnom nije postalo još mnogo oštrije. Zadignutih obrva i tamnih očiju postala je nekako zastrašujuća, gotovo demonska. Oči su joj blještale divljim sjajem i kao da su iz njih sijevale munje.

“Možda me zamišljaš ovako?” I glas koji sam čuo u svojoj glavi bio je izmijenjen, zvučao je mnogo dublje nego do sada.

“Ne, ne, ovako ne zamišljam Dijanu, sada više sličiš na …

“Lilit”, nastavila je moju misao. “Kad dozivaš Lilit pojavim se takva…” opet se nasmiješila, “…ako me takvu očekuješ.”

“Zar si ti Lilit?” bio sam zbunjen. “Obred koji su svećenice izvele bio je namijenjen Dijani. One se same nazivaju Dijaninim ili mjesečevim svećenicama.”

“Dobro, biti ću Dijana ako te to manje plaši.”

“Nisam uplašen, nimalo se ne bojim, samo bi želio razjasniti jesi li ti Dijana ili Lilit ili možda nešto treće. Možda si sve zajedno?”

“Dijana, Izida, Atena, Lilit, ovisi što trebaš i kako me doživljavaš. Ja sam sve to i više od toga, a istovremeno, ništa od toga. Kad me prizivaš kao Dijanu dolazim kao Dijana, izgledom i ponašanjem. Ako me prizivaš kao Lilit, onda me prizivaš drugačijim ritualima i ja se pojavljujem kao Lilit. Mogu biti i nešto treće ili četvrto. Ja sam sve to zajedno i ništa od toga.”

“Što si ti?” sada sam tek bio zbunjen.

“Ja sam ženskost… Ja sam Jang… Prva i posljednja… Ja sam svetica i bludnica.”

“Svetica i bludnica? Kako da ti se obraćam?”

“Nomen est omen, kako me zoveš to ću i biti.”

Razmislih nekoliko trenutaka, a onda odgovorih: “Dijana, ako već mogu birati”.

“Za ono što ti želiš saznati treba ti Lilit,” nije bila zadovoljna mojim izborom i njezino lice je opet poprimilo zastrašujući izgled.

“Dobro,” pomislio sam pomirljivo, “Lilit.”

“Ali, ne ide to samo tako”, nastavila je ona. “Ako želiš Lilit promašio si ritual. Dijana se zadovoljava neformalnim žrtvama. Ja tražim nešto konkretnije za uzvrat.”

“Ali što ti tražiš?”

“Tvoju dušu.” Izrekavši to, njeno lice je poprimilo još demonskiji izgled i kao da je počelo rasti obasjano plamenovima. Oči su se zacrvenile i počele sjajiti divljim sjajem.

Zaurlao sam od straha i refleksno podigao ruke da se zaštitim. Nije bilo potrebe za tim pokretom. Njen zastrašujući izgled potrajao je samo nekoliko trenutaka. Onda je opet izgledala kao Dijana i smijala se veselo.

“Toliko o tvojoj hrabrosti, junačino… nisam uplašen, nimalo se ne bojim…” Mojim je glasom ponovila moje riječi smijući se. Izgleda da sam joj bio zabavan.

Trebalo mi je dosta vremena da se priberem i da dođem k sebi. Stvarno me je prestrašila.

“Nemoj mi to više raditi, molim te.”

I dalje se smijala.

“Dobro, neću. Bit ću Lilit i možeš me pitati sve što želiš.”

Ponovno se transformirala u Lilit, a ja sam se nadao da je konačno gotovo s tim promjenama koje su me plašile i zbunjivale.

“Rekla si da kao Lilit tražiš nešto konkretnije, na što si mislila?”

“Ti si član Crnoga kruga, zar ne?” odgovorila mi je pitanjem.

Nakon što sam joj potvrdno kimnuo, nastavila je: “Onda ti žrtve ne bi trebale biti strane. Žrtvuj mi nešto.”

“Žrtve? Misliš na žrtvovanje?”

“Naravno, žrtvuj mi recimo… pijevca.”

“Mi iz Crnog kruga ne prinosimo žrtve”, pomislio sam nesigurno, na pamet su mi pale posljednje riječi Velikog Desnog. I on je spominjao žrtve. “Danijela upozori na žrtve”, tako je rekao. Zar je mislio na ovakve žrtve?

“Naravno da žrtvujete. Crni je krug opaka igračka i treba je zadovoljiti. O, itekako vi žrtvujete. Meni žrtvuj nešto sitno. Recimo, jednog pijevca i ja zadovoljna. Nije baš da mi treba neki pijevac, ali svatko od nas voli kad se život rađa ili gasi u njegovu čast.”

Uzbuđenje i tjeskoba nadirali su u mene.

“Ma, što to pričaš? Kakve žrtve? Kažem ti da mi ne žrtvujemo!” Lilitino lice je opet postajalo demonsko i zastrašujuće oči su joj se zacrvenile. Izgleda da se počinje ljutiti.

“Naravno da žrtvujete. I to ne bilo što. Vi žrtvujete ljude. Ritualnim žrtvama častite crni krug. Doslovce ga prskate krvlju. Zato ste tako moćni… za ljude naravno.”

Lice joj je ponovno poprimilo normalan oblik, ako se to može nazvati normalnim. U svakom slučaju, bijes ju je napuštao isto tako brzo kao što se pojavio. Moram pripaziti da je ne naljutim. Tek što sam to pomislio, odgovorila mi je.

“Ne boj se, vidim da mi nisi lagao. Ne ljutim se na tebe, jer vidim da ti ne znaš za žrtve koje se prinose. Ti si od onih nevažnih članova, zar ne?”

“Ne znam jesam li nevažan, ali uvjeravam te da o žrtvovanju ne znam ništa. Molim te reci mi sve o tome”, rekoh izjedan znatiželjom.

“Ti si član Crnog kruga, a ja ti moram pričati o vašim obredima?”

“Ja uistinu ne znam ništa o tome. Došao sam ovamo u potrazi za crnim krugom. Da saznam nešto o mjestu na koje je Raul Križanić odnio krug. To je ono što sam te htio pitati, ali sada, kad si spomenula žrtvovanje, molim te da mi kažeš nešto o tome, to bi mogao biti ključ mojih problema.”

“Je li jedan žrtvovani pijevac za tebe odgovarajuća cijena?”

Gledala je moje zabezeknuto lice i opet se nasmijala.

“Šalim se. Ne trebaju meni nikakve žrtve. Nikome ne trebaju žrtve. Žrtvama se samo potvrđuje odlučnost i spremnost na služenje, te poniznost pred višim bićima.”

“Pa zašto onda žrtve?”

“Zbog energije.”

“Energije?”

“Da. Ja recimo ne trošim energiju zabavljajući se ovdje s tobom. Ali crni krug vama daje snagu i energiju koja se mora nadomjestiti. Zato služe žrtve. Žrtvovanjem mu se predaje sila koju bi žrtvovana osoba razvila i potrošila do kraja svog života. To je ogromna energija, ali što je sila veća to bolje. Zato je dobro da žrtva bude mlada, što mlađa, da je pred njom još mnogo godina života. Da ima što više potencijalne energije koja će se njenim žrtvovanjem preliti u crni krug.”

“I za crni se krug žrtvuju ljudi?” nisam mogao doći k sebi.

“Ne mogu vjerovati da ti to ne znaš. Ta žrtvovanja doduše nisu česta, ali svakih nekoliko desetaka godina, barem jednom u stoljeću, krug se puni energijom žrtvovanih ljudi.”

Čitav se moj svijet rušio pod ovim riječima za koje sam naslućivao da bi mogle biti istinite. To je dakle tajna koju je saznao Veliki Desni. To je razlog zbog kojeg je ubijen. To su bile žrtve na koje me je želio upozoriti. Nikola se sa žrtvovanjem sigurno ne bi složio, pa makar crni krug više ne postojao zbog toga. Nikola Rogoz je bio preveliki humanist da bi tako nešto dopustio.

“Točno, to je razlog zbog kojeg je tvoj mentor ubijen. On nije pristao na žrtvovanje i zato su ga napali i ubili. Nisu mogli dopustiti da crni krug nestane.”

“Tko ga je ubio?” Pitao sam to, znajući odgovor. Ipak sam htio da mi ona potvrdi moje slutnje.

“Veliki Mag naravno. On je bio inicijator, a imao je i nekoliko pomagača.”

“Goluba i Mavrovića, zar ne? A što je sa Raulom Križanićem? Je li i on u svemu sudjelovao?”

“Ne. On se samo zabrinuo kad je vidio da energija nestaje, zato vas je sakupio i organizirao.”

“Ali on je oteo crni krug, ubivši pritom jednoga od nas, koji smo mu pomagali.”

“Nije ga planirao oteti od početka, ali kad je došao u priliku da ga uzme samo za sebe, pokazao je slabost, pohlepa je prevladala. Prilika čini lopova. Pomislio je što bi sve mogao učiniti da je crni krug samo njegov i to je presudilo, odlučio je da ga ništa neće spriječiti da prisvoji crni krug. Malo me je razočarao svojom labilnošću, ali takvi ste vi ljudi. Pohlepni. Na njegovu žalost, crni krug mu ništa nije koristio. Nije ga mogao koristiti sam samcat, a i krug je već bio vidno oslabljen te je i dalje slabio. Primijetivši da će sila crnog kruga uskoro potpuno nestati, Raul je zaključio da mu je potrebna pomoć. Vas je izdao, pa se za pomoć mogao obratiti na samo jedno mjesto.”

“Kome se obratio za pomoć?” upitao sam sluteći odgovor i istovremeno ga se pribojavajući.

“Samom Velikom Magu, naravno. On je jedini koji poznaje sve protokole i jedini koji je znao što se događa s crnim krugom, pa je Raulov izbor Velikog Maga kao saveznika bio jedini logičan potez koji je mogao odigrati. Sada je Raul posjedovao crni krug, pa se imao s čime cjenkati, postao je u najmanju ruku ravnopravan Velikom Magu. Veliki Mag je objeručke prihvatio savezništvo kad je čuo da je krug kod Raula i da će ga ovaj vratiti. Vrlo brzo su se dogovorili o modalitetima daljnje suradnje. Njih dvojica su sada najbolji saveznici.”

“Raul se dakle udružio s Velikim Magom”, ponavljao sam njezinu misao ne mogavši vjerovati. “I što sada? Nastavit će sa žrtvovanjima?”

“Da, kad krugu prinesu još dvije žrtve, ciklus žrtvovanja će biti završen, a krug će ponovo biti pun i onda su mirni slijedećih šezdeset ili sedamdeset godina. Crni je krug sklonjen od šireg članstva organizacije, uskoro će biti ponovno pun i moćan. U njihovim je rukama i to je za njih bolje rješenje nego što su se ikada mogli nadati. Idealno za njih. Mogu ga koristiti kako god to žele i kad god zažele. Nema više odgovornosti pred članstvom, nema više poštovanja testamenta ni ikakvih drugih pravila. Mogu uraditi sve što im se prohtije.”

“Gdje je sada crni krug?”

“Bliže nego što možeš i zamisliti. A i oni su uz njega. Izvode rituale koji uopće nisu neophodni. Ne znam samo što će im smrdljive svijeće koje koriste.”

“Kakve svijeće?” bio sam zbunjen.

“Specijalne. Bolje za tebe, da ne znaš od čega se rade. Usput, sasvim su beskorisne. To što oni rade stari su protokoli iz davne prošlosti. Uvedeni su zbog veće mističnosti, a nemaju baš nikakve praktične vrijednosti. I sam ritual žrtvovanja nije potreban, bar ne u tom obliku. Bitne se jedino žrtve. Bitno je jedino izlijevanje energije iz žrtvovanog u crni krug. Taj prijenos energije dogodio bi se i bez ikakvih rituala i magičnih riječi. Dovoljno je samo nekoga žrtvovati i njegovom krvlju poprskati crni krug. Sve ostalo ide samo po sebi, kad dvanaesta žrtva bude prinesena, ciklus je zatvoren i krug će opet isijavati energiju. Tu stvarno nikakve svijeće nisu potrebne, a posebno ne one smrdljive.”

“Ma, o kakvim svijećama pričaš?” zapitao sam opet.

“Pa ti stvarno ništa ne znaš”, rekla je Diana, gledajući me pomalo prezrivo. “Oni rade svijeće od ljudskog sala. Nisu baš bog zna što, svijeće mislim. Ne gore dugo, ne daju mnogo svjetlosti, cvrče, a nesnosan smrad da i ne spominjem. I kao što sam ti već rekla, sasvim su nepotrebne.”

“Od ljudskog sala?” zapitao sam u nevjerici. “To me podsjeća na srednjovjekovne Sabbe na kojima su vještice sklapale ugovore s demonima, i tamo su se koristile svijeće od ljudskog sala.”

“Da, to je slično. I isto tako, ni onda kao ni danas to nije imalo nikakvog smisla.”

“Pa zašto to onda rade?”

“Zato, jer misle da je to potrebno. To je u zapisano u vašim starim protokolima i zato misle da je to neophodno. Uostalom, Veliki Mag ne bi bio toliko važan, da se zna da svi ti protokoli nisu bitni. On smatra da jedini zna rituale za punjenje kruga, a u osnovi je sve to tako jednostavno. Svatko bi to mogao učiniti bez ikakvih glupih rituala. Odabereš žrtvu, po mogućnosti što mlađu, ubiješ je, pustiš joj krv da se razlije po crnom krugu i gotov posao. Kad postupak ponoviš dvanaest puta, krug je opet pun. Nikakve molitve ni bajanja. Energija se prenese sama od sebe i bez ikakvih rituala. Vi ljudi bi si mogli znatno pojednostavniti život, kad se ne bi tako slijepo pridržavali tradicije. Ti su rituali, ponavljam, nepotrebni i besmisleni.”

“Besmisleno je i žrtvovati ljude za moć.”

“Aaa, nemoj tako. To nije besmisleno ako znaš što hoćeš. Oni žele snažan crni krug koji će ih desetljećima puniti energijom za njihove ciljeve. Za njih to nije nimalo besmisleno. Cilj opravdava sredstva.”

Nisam se mogao složiti s njezinim riječima, ali joj to nisam želio pokazati da je opet ne naljutim.

“Nisi mi odgovorila gdje je sada crni krug.”

“Odgovorila sam ti da je bliže nego što misliš. Ako ne želiš k njima i to ti je dovoljno. Crni krug je blizu.”

“Ne osjećam ga, ne može biti u blizini, a da ga ja ne osjetim.”

“Jesi li siguran?”

“Siguran sam. Osjetio bih njegovu energiju. Osim ako…”

“Osim ako?” ponovila je Dijana moje riječi s vidnim interesom.

“Osim ako nije pod zemljom”, pomislih nesigurno.

“Točno, pod zemljom je.”

“Zar su ga zakopali? I tada bih ga osjetio, jer ga nisu u tako kratkom roku mogli tako duboko ukopati.

“Razmisli malo,” poigravala se sa mnom. “Pod zemljom je, a nije zakopan.”

Blijedo sam je gledao, ništa ne shvaćajući. Zakolutala je prezrivo očima.

“Razmisli ponovno. Nemoj da ti ja moram sve nacrtati. Pod zemljom je, a nije zakopan… u blizini je… no…”

I dalje nisam ništa shvaćao, pa je ona nastavila svoju igru.

“Pod zemljom… nije zakopan… u blizini… oni su s njim. Još ne shvaćaš? Dati ću ti još samo dva miga.”

“Koliko je blizu?” pokušao sam s potpitanjima.

“Možda niti pet stotina metara.”

Još mi uvijek ništa nije bilo jasno. Osjećao sam se krajnje priglupo i jadno. Vjerojatno sam tako i izgledao, pa mi se napokon smilovala.

“Sjeti se gdje se sada nalaziš.”

“Na čistini male piramide u Gračanima”, odgovorih jadno.

“Bravo majstore! Što je u blizini?”

“Što je u blizini? Žičara?”

To je jedino što mi je palo na pamet. Ponovo je zakolutala očima sve manje vjerujući u moju inteligenciju.

“Da, žičara. Ali to nam nije bitno. Što još? Možda neka ruševina?”

Tada mi je napokon sinulo. Vila Rebar. Splet tunela ispod vile Rebar bio je idealno sklonište za crni krug.

“Haleluja!” uskliknula je Lilit, iako mi taj uzvik nekako nije išao uz nju. “Napokon si shvatio. I najljepše od svega je da ti ja uopće nisam trebala pomoći. Odmah si sve sam shvatio.”

Bio sam posramljen njenom ironijom.

“I što ćeš sada s tim saznanjem? Hoćeš li im pristupiti ili se boriti protiv njih?” upita.

Pitanje me je zateklo nespremnog. Stvarno nisam znao što ću sada s tim informacijama. Napokon mi je jasno i što se događa i gdje je crni krug, ali što mi je sada činiti? Mogu li se sam boriti protiv njih i želim li se uopće boriti?

“Nemoj me razočarati”, bila je to Lilit. “Zašto ja ovdje s tobom gubim vrijeme ako ništa ne kaniš poduzeti? Ako si želio samo odgovore na tvoja pitanja, mogao si kontaktirati Adepte, a ne pozivati mene.”

“S Adeptima nemam dobra iskustva. Ti si mi bila posljednja nada.”

“Nitko s Adeptima nema dobra iskustva. Usput, znaš li da su mi to bliski rođaci?” Nasmiješila se i nastavila: “Dobro, pomogla sam ti, otkrila ti neke stvari, ali sada se postavlja pitanje što ćeš sada s tim znanjem učiniti? Vjeruj mi da se nisam ovdje s tobom gnjavila samo zato da bi ti posložio stvari u svojoj glavi. Od tebe očekujem da nešto poduzmeš.”

“Što da poduzmem? Da se borim protiv njih? Prejaki su za mene. Uostalom, zašto bi to tebe trebalo zabrinjavati? Ti nemaš ništa s crnim krugom. Zašto tebe zanima kako će se sve to završiti?”

Njeno kolutanje očima se ponovilo, a zatim joj se lice ponovno promijenilo. Ovoga puta pretopilo se u moju sliku i priliku. Činilo mi se da razgovaram sam sa sobom. Nastavila je mojim glasom: “Što da poduzmem? Oni su moćni… mene je strah… joj, što ću sada?”

Lice ispred mene postalo je opet Lilit i to u najgorem, zastrašujućem obličju.

“Poduzmi nešto!” zagrmjelo mi je u glavi.

“Što ja uopće mogu poduzeti?” bio sam malodušan. “I nisi mi ogovorila na pitanje zašto to tebe zanima?”

Lilit je opet poprimila blaži oblik.

“Zanima me jer volim red. Ne želim se sada nakon tolikih stotina godina, prilagođavati novom stanju stvari. Organizacija Crnog kruga besprijekorno je funkcionirala svih ovih godina i to ne bi trebalo mijenjati. Neke od mojih svećenica postale su svećenicama zahvaljujući upravo crnom krugu. Trebalo nam je nekoliko stotina godina da se uhodamo i da koegzistiramo u miru, a sada neki od vas žele promijeniti pravila igre.”

Postajalo mi je jasnije zbog čega mi Lilit pomaže. I ona je primijetila da mi je sada sve jasnije. Poprimila je oblik Dijane i nježnijim tonom mi rekla: “Tvoje vrijeme istječe. Saznao si sve što te zanimalo. Što ćeš sad s tim informacijama, to moraš sam odlučiti. Ja ti više ne mogu pomoći. Jedino znaj da ću te pratiti i promatrati što ćeš učiniti. Nadam se da će tvoja odluka biti dobra i za tebe i za nas.”

Lice ispred mene se polagano počelo rasplinjavati. Nekoliko se trenutaka zadržalo kao u nekoj izmaglici, a onda sasvim nestalo. Umjesto Dijane sada sam vidio samo grane borova koje su se nadvijale nada mnom. U glavi mi je odzvanjao njen smijeh i posljednje riječi: “Ne zaboravi mog pjetlića.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.