Čarobnjaci | Krešimir Pološki

16. TUNELI

 

Ovo govori onaj koji drži dvosjekli mač:
Znam gdje prebivaš – ondje gdje se nalazi
sotonino prijestolje.
Otkrivenje 2,12

 

Ležao sam na leđima i neko vrijeme promatrao grane borova koje su se nadvijale nada mnom. Nisam bio siguran je li se susret s Lilit odigrao samo u mojoj mašti ili u stvarnosti. To uostalom nije ni važno. Važno je da sam dobio odgovore na svoja pitanja, da se sve razjasnilo. Za mene sada više nema nikakvih nepoznanica. Ako je to i bila moja podsvijest, onda joj je trebao poticaj u obliku opojnog dima koji sam udisao. Shvatih koliko sam bio sretan što je baš Nikola Rogoz bio moj učitelj, jer da me nije pripremio na neobična i nestvarna iskustva, ne znam kako bi se ponašao prilikom susreta s Dijanom.

Možda bih se previše uplašio, ne bih je pitao sve što me zanima i tako taj susret ne bi bio ni približno toliko plodonosan. Ovako, saznao sam gotovo sve što me je mučilo.

Postajalo mi je hladno i neudobno. Borove iglice zabijale su se u moja gola leđa. Do sada to nisam primjećivao, ali sada mi je počelo smetati. Pridigao sam se i osvrnuo oko sebe. Čistina male piramide bila je potpuno prazna. Heda i njezine vještice su otišle prije tko zna koliko vremena, ostavivši me golog nasred čistine.

Nadao sam se samo da su mi ostavile odjeću. Na sreću, osim jedne čarape koju nisam mogao pronaći, sve ostalo je bilo tu. Odjenuo sam se i sporim, nesigurnim koracima krenuo prema mjestu na kojem sam ostavio automobil. Još mi se malo vrtjelo u glavi, ali svakim korakom mi je bivalo sve bolje i bistrije.

Susret s Dijanom ili Lilit bio je doživljaj koji me fascinirao. Osjećao sam se mnogo bolje nego poslije susreta s Adeptima. Uostalom Adepti nemaju takav smisao za humor, i nisam bio toliko ispražnjen. Da se taj susret odigrao pod drugim okolnostima i da na njemu nisam saznao toliko strašnih stvari, stvarno bih u njemu uživao. Moram zahvaliti Hedi što mi je pružila tu priliku za koji bi mnogi ljudi dali bogatstvo. Istina, nije me baš trebala ostaviti samoga i razodjevenog u šumi, ali to joj mogu oprostiti. Možda je tako morala postupiti.

U glavi mi se vrtio film susreta s božicom Dijanom. Prisjećao sam se njezinih riječi. Crni krug dakle zahtijeva žrtve. Veliki Mag i Raul su sada s njim i to ovdje, u blizini.

Što sada mogu s tim informacijama? Svaki od njih dvojice pojedinačno jači je od mene, a ovako udruženi i još u blizini crnoga kruga, činili su mi se nepobjedivima. Ne mogu se više sam sukobljavati s njima.

Hodao sam po šumi zaobilaznim putem da ne bih morao proći pokraj ruševina vile Rebar. Svakim sam korakom bivao sve odlučniji da sve prepustim nekom drugom.

Kome? To nisam znao.

Ja se ne mogu i ne želim više boriti s toliko nadmoćnijim neprijateljima. Izgleda mi kao da se borim s vjetrenjačama. Moja specijalnost je liječenje, a ne borba. Ako me oni ostave na miru, ja se više neću miješati u njihove poslove. Smatram tu stvar završenom. Sada mi je bio jasnije i prihvatljivije odustajanje moje trojice prijatelja.

Ipak, pomislio sam samo trenutak kasnije, malo je vjerojatno da će me Veliki Mag i Raul ostaviti na miru. Ako me je Veliki Mag pokušao ubiti prije nekoliko dana dok još ništa nisam znao, onda me tek sada neće ostaviti na miru. Preopasan sam im živ, previše toga znam. Svoje sam znanje mogao zahvaliti Dijani, ali Raul kao majstor komunikacije s Adeptima će prije ili kasnije saznati da ja znam previše toga.

Možda bih mogao zatražiti policijsku zaštitu? Tu sam misao otjerao istom brzinom kojom se pojavila. Koliko bi im stvari morao objašnjavati. Vjerojatno bi me proglasili ludim, a ako bi mi kojim slučajem i povjerovali, ne bi me mogli zaštititi od snage crnog kruga. Ništa od policije.

S tim sam mislima stigao i do svog auta. Sjeo sam u vozilo, upalio motor i krenuo nizbrdo prema Sljemenskoj cesti. Vozio sam polagano razmišljajući kako da se zaštitim od budućih napada. Možda bih se trebao maknuti iz Zagreba? Na taj bih im način dao do znanja da se ne želim sukobljavati s njima i da ih molim neka me ostave na miru. Ne, ne, malo je vjerojatno da će me ostaviti na miru. Moram se s tim suočiti. Moram se i s njima suočiti ili će me čitav život proganjati. Bio sam u bezizlaznoj situaciji. Jedino što mi preostaje jest suočavanje s mojim protivnicima. Licem u lice. Idem raspraviti to do kraja. Odmah.

U meni je rasla nova odlučnost, a malodušnost je ostajala iza mene.

Okrenuo sam automobil na križanju Sljemenske i Gračanske ceste i krenuo natrag. Do vile Rebar trebalo mi je nešto manje od pet minuta i to sam vrijeme iskoristio da se pokušam ohrabriti.

Zaustavio sam se pred ruševinama i izišao iz automobila. Bio sam pred svojim ciljem, pred ulazima u tunele.

Tuneli ispod vile Rebar služili su u Drugom svjetskom ratu kao sklonište od bombardiranja Poglavniku i njegovoj sviti. Sama vila Rebar bila je Poglavnikova rezidencija i u njoj je provodio najviše vremena. Poslije Drugog svjetskog rata vila je bila nacionalizirana, preuređena i prenamijenjena. Nekadašnja poglavnikova rezidencija postala je poznato izletište i plesnjak. Sedamdesetih je godina vila Rebar izgorjela u velikom požaru i od tada nitko više nije pokazivao zanimanje za nju. Ostale se samo ruševine prepune otpada.

U splet tunela prokopanih ispod i oko vile, može se ući kroz četiri ulaza. Jedan od ulaza je u prostorijama same vile, a još dva su u neposrednoj blizini. Četvrti je ulaz s druge strane brežuljka. Svi ti hodnici vode u središnju prostoriju i ukupne su dužine otprilike četiri stotine metara. Središnja dvorana u koju hodnici vode nije velika, možda nekih dvadesetak kvadratnih metara, ali je zato vrlo sigurna, duboko ispod brežuljka koji je nadvisuje. Idealno sklonište za crni krug.

Kao mladić prošao sam te tunele s Nikolom. Bio je to dio lekcije o pozitivnoj i negativnoj energiji i mogućnostima pretvaranja jedne u drugu. Nikola mi je tada pokazivao koliko se negativne energije može osjetiti na takvim, zlokobnim, duboko ukopanim mjestima. Istovremeno mi je pokazao, kako tu negativnu energiju pretvoriti u pozitivnu, čim se iz tunela izađe i dođe na osvijetljeno, pozitivno mjesto. Pozitivno mjesto bilo je na čistini male piramide. Mjesto svjetlosti koje isijava pozitivnu energiju i koje su vještice stoljećima koristile za svoje sastanke i sabbe.

Eto, ponovno sam počeo razmišljati o Nikoli. On je završio svoj život tako kako je završio, a bio je mnogo moćniji od mene. Zar ga ja mogu osvetiti? Tko sam ja da ga uopće osvećujem? Ako su ubili mog učitelja, onda sam ja, još mnogo lakši zalogaj za njih. Opet sam se pokolebao i pomislio kako bi možda ipak bilo bolje da sjednem u auto i odem odavde. A opet, zar da odem i ostavim sve kao kukavica?

Sjeo sam na stepenice vile Rebar i u očaju stavio glavu među koljena. Nisam se mogao odlučiti što da uradim. Na jednoj strani vage bila je neka vrst pravde, a na drugoj strah za vlastiti život.

Moja smrt neće Nikolu dići iz mrtvih, a neću mu pomoći ni ako preživim. On je mrtav i bili njegovi ubojice kažnjeni ili ne, on ne može oživjeti.

S druge strane, ne mogu dopustiti da organizaciju Crnog kruga kojoj smo i Nikola i ja posvetili dobar dio svojih života, samo tako uzurpira nekoliko častohlepnih i vlastohlepnih pojedinaca. Organizaciju staru nekoliko stoljeća privatizirat će hladnokrvni ubojice. Koliku će moć razviti i kako će se njome okoristiti?

Sjedio sam na hladnim stepenicama i doslovce čupao kosu od muke i neodlučnosti.

Ne znam što mi je pomoglo da se odlučim, ali pretpostavljam da je stid bio onaj uteg koji je donio konačnu prevagu. Osjetio sam se posramljen vlastitim kukavičlukom. Duboko posramljen silnim strahom za vlastiti život koji sam osjećao.

Čemu taj strah? Trideset i sedam mi je godina, neoženjen sam i nemam djece. Nemam ni obitelji za koju bih trebao brinuti. Jedino što imam jest djelovanje u Crnom krugu i liječenje. Čitav sam život posvetio tome. Ako se crni krug otme nadzoru, nemam više ništa. Nemam više taj život za koji sam sada toliko zabrinut. Ako se to dogodi, ionako sam mrtav. Možda ne doslovce, ali iznutra sam mrtav. Bez ikakvog cilja, mogućnosti djelovanja i osjećaja korisnosti.

Nikola je imao obitelj. Mario ima svoje slike i skulpture. Saša svoju plesačku karijeru. Svi imaju nešto, osim mene. Svi oni mogu živjeti i bez crnog kruga. Istina, neće više moći koristiti silu za svoje potrebe i život će im biti nešto teži nego do sada, ali ipak će nekako živjeti. A kakva će biti moja budućnost bez sile? Od čega ću živjeti? Ja imam samo život posvećen izučavanju moći i liječenju pomoću nje.

Ako mi to oduzmu, to je gore nego da su me ubili.

Polagano, ali odlučno sam ustao i krenuo prema automobilu. Iz pretinca sam uzeo baterijsku svjetiljku i Kinezovu ručnu bombu.

Ušao sam u tunel kroz ulaz koji se nalazi nešto iznad vile Rebar. Prvih nekoliko desetaka metara sve je bilo puno smeća, ali kako sam dublje ulazio, smeća je bivalo sve manje. Slabo svjetlo baterijske svjetiljke bilo je jedva dovoljno da vidim ispred sebe, da se ne spotičem.

Hodao sam ljut na sebe što koracima dižem takvu buku. Ako su Raul i Veliki Mag unutra, sigurno čuju kako im dolazi nezvani gost. Pomoći nije bilo jer uski betonski hodnici odjekuju koliko god ja pokušavao biti tih. Približivši se središnjoj prostoriji ugasio sam svjetiljku, nadajući se ipak da me nisu čuli. Ta nada je bila uzaludna. Oni su bili spremni.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.