Čarobnjaci | Krešimir Pološki

17. SUSRET STARIH ZNANACA

 

Tko bi prinosio žrtvu kojemu kumiru osim Jahvi jedinom
neka bude izručen prokletstvu,
potpuno uništen.
Izlazak 22,19

 

Veliki Mag i Raul sjedili su jedan uz drugoga za okruglim stolom na kojem je stajao svijećnjak sa sedam crnih svijeća. Titravo svjetlo kojim su svijeće gorjele obasjavalo ih je i davalo im mističan, gotovo sablastan izraz lica. Obojica su glave držali visoko, tako da su im brade bile isturene naprijed, što je u kombinaciji sa svjetlom koje je dolazilo odozdo još više pojačavalo njihov zastrašujući izgled.

Svijeće su gorjele neravnomjerno, titravom svjetlošću, povremeno pucketajući. Iz njihova se plamena širio neugodan slatkasti smrad. Pretpostavio sam da su to svijeće od ljudskog sala koje mi je spominjala Lilit. Miris je bio gotovo nepodnošljiv, ali njih dvojica za to nisu marila. Važna je bila moć koju je, po njihovom mišljenju, davao plamen tih svijeća. Obojica su držali ruke na stolu ispred sebe, dlanovi su im bili rašireni i okrenuti dolje, a mali su im se prsti dodirivali.

Obojica su gledali prema ulazu u dvoranu i kao da se nisu previše iznenadili kad su me vidjeli. Izgledalo je kao da su očekivali moj dolazak.

Obasjao sam ih baterijskom svjetiljkom, na što su obojica malo stisnula oči, ne promijenivši izraz lica. Svijeće su davale dovoljno svjetlosti pa sam ugasio svjetiljku.

“Dugo ti je trebalo, ali ipak si shvatio.”

“Znao sam da ćeš doći i razumjeti.”

Te su riječi izgovorili istovremeno.

“Nisam sam shvatio, pomogli su mi. Ne mogu razumjeti, jer ne želim razumjeti,” pokušao sam, pomalo konfuzno, odgovoriti obojici.

“Razumio si, samo što si to ne želiš priznati”, promrmljao je Veliki Mag, a Raul je nastavio njegove riječi: “Sad ti preostaje samo da nam se pridružiš ili budeš uništen.”

“Da vam se pridružim?” zarežao sam. “Da se pridružim? Kome? Tebi koji si nas izdao? Ili Velikom Magu koji me je pokušao ubiti? Kako da znam da me opet nećeš iskoristiti za svoje ciljeve, a onda ubiti kao što si ubio Robija?”

Umjesto Raula progovorio je Veliki Mag: “Mladiću, ne uzrujavaj se. Raul je spoznao neke svoje pogreške, pokajao se i sad radi samo za dobrobit društva Crnoga kruga. Pokušao je sam iskoristiti moć crnoga kruga, a onda je shvatio da je bez Velikog Maga bespomoćan”, reče Veliki Mag s velikom dozom zadovoljstva.

“Raul je imao krug, a ja sam imao znanje potrebno da se krug napuni silom, normalno je bilo da nastavimo zajedno. Sada nam još možeš prići ti, sa svojim srcem i opet ćemo biti potpuni.”

Zastao je kao da važe riječi kojima je želio nastaviti, a onda se ipak odluči: “Nudim ti položaj Velikog Lijevog. Prihvati to, bez suvišnih pitanja i završimo sa sukobima. Svi mi bismo trebali raditi za dobrobit crnog kruga. Napunit ćemo ga i opet će sve biti kao i ranije. Možda će biti i bolje, jer će crni krug biti snažniji nego prije, a koristit će ga manje ljudi.”

Dok je to Veliki Mag govorio, Raul je ipak izgledao malo posramljen svojom izdajom. Poniknuo je pogledom.

“Žrtvovanja su opet počela, zar ne?” upitao sam, ne obazirući se na njegovu ponudu i unaprijed znajući odgovor na svoje pitanje. Nisam se začudio riječima Velikog Maga.

“Ne, nisu opet počela,” zastao je u pola rečenice i tako svojim riječima dao dodatnu težinu, “nikada nisu ni prestala. Samo što su izvođena u takvoj tajnosti da čak niti svi iz Velikog vijeća nisu znali za njih. Iz generacije u generaciju, znanje o žrtvovanju prenosili su Veliki Magovi. Svatko tko je postajao Veliki Mag, bivao bi neposredno prije svog imenovanja upućen u ritual žrtvovanja. Neki su imali sreću i nisu morali vršiti žrtvovanja, ali na našu generaciju je, eto, pao red da se krug napuni. Nikola je…”

“Nikola je trebao postati Veliki Mag i tako je sve započelo”, završio sam njegovu rečenicu.

“Nikola je bio budala, idealist i zato je morao umrijeti.”

“Znali ste kakav je,” rekao sam gnjevno, “znali ste da se neće složiti sa tim, pa zašto ste mu ipak ponudili da vas naslijedi na mjestu Velikog Maga?”

Obojica su se nasmiješila.

“Red je red. Nikola je bio najugledniji član Crnoga kruga i tradicija je tražila da se red poštuje, on je trebao postati Veliki Mag. Nadao sam se da će moći prihvatiti istinu, kao što sam je svojevremeno ja prihvatio i kao što ju je sada prihvatio Raul. Niti jednom Velikom Magu nije na početku bilo lako kad bi saznao odakle potječe naša moć i što se sve za nju mora uraditi. Pa ipak, u posljednjih nekoliko stotina godina, od nastanka novog testamenta, samo dvojica su odbila nastaviti služiti moći kad su saznali njen izvor. Obojica su morala umrijeti zajedno sa svojim učenicima. Nikola je odbio i sila je zahtijevala njegovu smrt. Ti si samo Nikolin privjesak, ali si i ti morao umrijeti. Tako kaže tajni testament i tako traži sila, crni se krug mora puniti.”

“To što vi nazivate silom, to je sam Sotona. Ne postoje dakle dobri i loši Adepti kako ste nas učili? Sve je to Astarot, samo što ponekad glumi dobre, a ponekad loše duhove. Ne postoji dakle bijela i crna magija, postoji samo zlo u našem nauku”, rekao sam uzbuđeno, podrhtavajući od bijesa.

Raul se uključio u raspravu: “Sotona, vrag, Beelzebub, Lucifer, Astarot. Sve su to samo prazne riječi. Ne postoji vrag kakvim ga ti zamišljaš, ovdje postoji samo sila koja traži protuusluge za svoju moć. Ako koristiš električnu energiju, trebaš je platiti, isto tako ako koristiš moć, moraš biti spreman dati protuuslugu…”

“A protuusluga je u vidu žrtvovanja ljudskih života”, završio sam rečenicu umjesto Raula. “To je sila kojoj ne bih rado služio.”

“To je sila koja nam omogućuje da budemo to što jesmo. Ona nam daje moć koju možemo koristiti kako mi to želimo. Za stvaranje dobra ili zla po vlastitom izboru. Sila se može koristiti i za dobre stvari, kao što je bilo tvoje liječenje pomoću nje. Ti si tom silom liječio, ali si je koristio i za napade. Zlo i dobro, to su jako relativni pojmovi koji ovise ponajviše o kutu gledanja na njih. Jedina konstanta je sila koja se troši. Koristili je mi za dobro ili za zlo, ovisi o nama, a ne o sili. Mi smo ti koji djelujući na svoju okolinu trošimo energiju. Zato je statut tako strog, silu treba štedjeti ili je nadomještati novom, a do nove se može doći samo novim žrtvovanjima. Ako konačno mislimo postići nešto veliko, moramo imati i dovoljno sile na raspolaganju.”

“Što za vas znači postići nešto veliko? Zavladati svijetom?”

“Ne budali sinko, nitko nema namjeru postati vladar svijeta. Želimo samo utjecati na zbivanja oko sebe onako kako to nama odgovara. Čemu inače petstogodišnje izgnanstvo u anonimnost? Zašto smo inače razvijali moć, usavršavali je i učili o njoj, ako ne za to da je iskoristimo kad to postane moguće i kad to situacija bude zahtijevala. Došlo je novo vrijeme. Ulazimo u eru vodenjaka, eru krštenja vatrom, eru u kojoj je naša moć napokon zrela dovoljno da se njome možemo nesmetano koristiti. Što znači žrtvovanje nekoliko života, kad nam to daje moć koja je dovoljna za ispunjenje svih naših potreba?”

“Nikola me nije tako učio. Nitko od članova crnog kruga nije tako odgojen, to vam ne može proći samo tako, ljudi iz crnog kruga neće na to pristati”, gotovo sam vikao.

“Može, može”, ponovno se u raspravu uključio Raul. “Može proći, jer ćemo bitno smanjiti broj članova Crnog kruga, a osim toga i dalje nitko osim najužeg vrha ne treba ništa znati o žrtvovanjima. A ljudi su takvi da ih ne zanima odakle im sila sve dok ta sila postoji. Sjeti se da si i ti mislio da si razvio upotrebu sile koja postoji svuda oko nas. Mislio si da koristiš božansku energiju? Što si mislio da je to? Perpetuum mobile? Ne budimo naivni. Sve što se troši jednom se napokon i potroši. Tada dolazi vrijeme obnavljanja energije, to nije ugodan zadatak, ali ga treba izvršiti. Trebamo ga izvršiti zajedno ako je to ikako moguće. Ako nije, možemo i bez tebe.”

“Ne očekujete valjda da vam se pridružim nakon svega?”

“Budi pametan. Bio si dovoljno uporan i sposoban da nas pronađeš i da sve shvatiš. Pokazao si se dostojnim protivnikom i tako si zaslužio da nam se pridružiš. I ti ćeš imati dovoljno energije za svoje potrebe. Liječi koliko hoćeš, koga hoćeš i na koji način hoćeš. Sve što zaželiš, može se ostvariti. Ako smanjimo broj članova, za one koji preostanu, više neće biti toliko ograničenja, možemo učiniti što god poželimo.”

“A za uzvrat bih trebao vršiti žrtvovanja?” upitao sam.

“Gledaj,” nastavio je Veliki Mag, duboko uzdahnuvši i pomalo gubeći strpljenje, “koristili smo silu godinama, desetljećima, a da nije bilo žrtvovanja. Sada sila traži povrat duga. Svaki je bog tašt i traži žrtve. Katolički, starozavjetni bog po Bibliji nije bio ništa bolji od sile kojom mi vladamo i koju mi služimo. Osvetoljubiv i ljubomoran. Željan pokornih sljedbenika kojima nije opraštao pogreške i koje je nemilosrdno kažnjavao za najmanja zastranjivanja i za najmanji neposluh. Nemaj drugih bogova osim mene, bile su njegove riječi, jer ja sam bog ljubomoran…”

“Nemojte uspoređivati boga i vraga”, prekinuo sam ga glasno, ali on se nije dao omesti, nego je nastavio: “Ponavljam ti da vrag kao takav ne postoji, ne budi smiješan. Ne zamišljaš valjda i ti rogato stvorenje koje uzima duše?”

“Ako duša postoji,” opet sam ga prekinuo, “vi ste bez svojih zasigurno ostali.”

“A što je s tobom? Zar i ti nisi koristio silu? Gdje je tvoja duša?”

“Ja nisam koristio silu nastalu žrtvovanjem.” Zastao sam i razmislio malo o svojim riječima, a onda nastavio mnogo nesigurnije: “Barem toga nisam bio svjestan. Tek danas sam shvatio da sva sila koju koristi crni krug potječe iz vaših groznih obreda. Nisam dakle bio svjestan zla koje je zbog mene i meni sličnih crnokrugaša počinjeno. Da sam znao za to, sigurno ne bih koristio tu silu i ne bih činio to što sam činio.”

“Zato i nisi trebao saznati. Nitko ne treba znati”, ponovno se u razgovor ubacio Raul. “Ne možemo dopustiti da se to objavi. Zbog toga nam se moraš pridružiti ili nestati. Ako nam priđeš, bit ćeš novi Veliki Lijevi i tvoja će moć biti gotovo neograničena. Ako nas pak odbiješ, potpisao si svoju smrtnu presudu.”

Nisam mogao sakriti prezir prema njima, iako bi mi u tom trenutku bilo pametnije da to ne pokazujem. Trebalo je još malo odugovlačiti, ali jezik mi je, kao i obično, bio brži od pameti: “Pa vi niste normalni, prokleti Sotonisti. Kako možete misliti da ću vam se pridružiti? U što ste pretvorili Crni krug? Crne mise, odvratni rituali, žrtvovanja, ove smrdljive svijeće. Kako uopće dolazite do ljudskog sala? Strvinari jedni. Zar otkopavate grobove ili i zbog tih jezivih, smrdljivih gadosti ubijate ljude?”

“Te gadosti, kako ih ti nazivaš, imaju svoju svrhu”, odgovori Veliki Mag. “Ljudsko salo dobivamo od jednog člana Crnog kruga koji radi na sudskoj medicini. Praktično, zar ne? Crne mise nisu baš tako crne kako ih ti zamišljaš.”

Na to su se obojica nacerili.

“Možda bi i tebi mogle biti zanimljive naše svećenice i njihove specijalnosti.”

Cerekanje se pojačalo.

“A što se tiče Crnog kruga, on sada nije ništa okrutniji nego što je bio prije. Crni krug je uvijek isti, pruža mnogo, ali i traži mnogo. Pa barem si ti proučavao iskaze vještica u srednjem vijeku i njihova priznanja dana pod torturom. Znaš kako su izgledali Sabati i kakve su žrtve prinošene za mnogo manju moć od one koju mi danas dobivamo. Za običnu geoteju rađene su mnogo gore i okrutnije stvari. Mi smo danas, zahvaljujući crnom krugu moćniji i snažniji nego ikad.”

Zastao je, zamislio se i teško uzdahnuo; “Jedino što je danas lošije jest članstvo Crnoga kruga. Gotovo svi su postali mekušci kao ti i Nikola. Zbog takvih ne napredujemo kako bismo mogli i koliko bismo mogli. Stvaratelji testamenta uveli su tajnost žrtvovanja zbog straha od inkvizicije, a ne zato da ne sablazne svoje članstvo. Nisu računali da će njihovi nasljednici biti takvi mekušci i mlakonje i da će zbog nekoliko bezvrjednika koje smo žrtvovali, doći u pitanje sam opstanak cijelog kruga.”

“O kakvim bezvrjednicima govorite? Pa to su bili ljudi koje ste ubili. Ljudi u najboljim godinama koji su smaknuti da bi se zadovoljila i nahranila vaša želja za moći.”

“Naša želja za moći, naša želja za moći”, ponavljao je Veliki Mag posprdno moje riječi. “To nije samo naša želja. Svi ste vi koristili tu moć. Zar je ti ne želiš? Zar je ti ne koristiš? Ne liječiš li pomoću nje? Činiš dobro pomoću nje. Moraš shvatiti da ta sila nije nikakav Sotona. To je jednostavno… sila. O nama ovisi hoćemo li je koristiti za dobro, kao što svi mi radimo, ili za zlo. Već sam ti rekao da nije riječ o vragu kakvim ga ti zamišljaš. Nitko se ne hrani dušama žrtvovanih. To su gluposti. Možda sili ta žrtvovanja nisu ni potrebna. Možda samo želi provjeriti našu odanost i naš stupanj odlučnosti. Naš bog traži odanost kao i svaki drugi ljubomoran bog. Ti ljudi, koji su bili žrtvovani u posljednje vrijeme i sami su bili spremni žrtvovati druge ljude. Svi su znali da idu na crnu misu na kojoj će biti žrtvovanja. ‘Zabava dobrog društva’, kako to od pamtivijeka nazivamo, bila je privlačna za mnoge ljude željne moći. To nisu bili članovi Crnog kruga. Žrtve smo novačili u raznim mističnim i masonskim družinama koje postoje posvuda oko nas. Danas takvih udruženja ima više nego ikada, niču kao gljive poslije kiše. Oni su dolazili na Sabbe kako bi stekli moć koju će koristiti u svakodnevnom životu. Bili su svjesni da će biti žrtava, ali nisu znali da će žrtve biti baš oni. Ni ne slutiš kako je ljude željne moći lako zaludjeti i namamiti na takve sastanke. Svatko žudi za nečim. Netko za moći, neko za slavom, bogatstvom, ljubavlju. Svi nešto žele i kad im se pruži prilika da do toga dođu, ne zaziru ni od čega. Takvi su ti ljudi za kojima ti sada žališ. Niski, razvratni, pohlepni. Jednom riječju bezvrjednici. Njihovu žudnju za moći iskoristili smo da povećamo vlastitu moć.”

“Ali to su bili ljudi”, prosvjedovao sam.

“Da, to su bili ljudi koji ne bi prezali da to isto učine nama, samo da znaju kako. Zar bismo mi, koji stvarno možemo doći do sile, trebali oklijevati zbog nekoliko takvih žrtava? Rekao sam ti kako smo dolazili do izabranika sile. To su sve ljudi koji su se zanimali za magiju i čarolije. Pokazivali bi im neke trikove, demonstrirali ponešto od naše moći i tako ih sve više zaluđivali. Nakon nekog vremena, dali bismo im nešto moći, tek toliko da se osjete snažnima i da požele još. Željeli su moć toliko da ni pred čim nisu prezali, nikakvi ih moralni razlozi nisu mogli zaustaviti i smanjiti njihovu žudnju za silom. Tada bi im bilo rečeno da je došao trenutak da budu nazočni crnoj misi na kojoj će biti inicirani u naš red, ali na kojoj se mora žrtvovati čovjek. Tek tada će postati pravi čarobnjaci, tek tom inicijacijom će osjetiti pravu moć koja će im od tog trenutka biti zauvijek dostupna. Svi redom su pristali ne pitajući se tko će biti žrtvovan. Misliš li da su se kolebali? Ne, žrtve im nisu bile važne, jer je njihova pohlepa za moći bila neizmjerna. U svojoj zasljepljenosti nisu ni slutili da je ‘zabava dobrog društva’ organizirana u njihovu čast, odnosno da su oni predviđeni za žrtvovanje. Kad su to shvatili, već su ležali omamljeni na oltaru, a iznad njih se nadvio artame. Bezvrjednici, kažem ti.”

Nisam mogao vjerovati da sa takvom lakoćom govori o ubijanju ljudi.

“Znači, to se zove zabava dobrog društva? I koliko je tih zabava bilo?”

“Deset u posljednje tri godine i na svakoj od njih je crnom krugu žrtvovan po jedan čovjek. Kad do kraja ove godine obavimo još dva žrtvovanja, ciklus će biti završen, a krug će opet biti pun i mirni smo sljedećih stotinjak godina.”

“Ubili ste desetoro ljudi?

“Deset bezvrjednika.”

“I još tvrdite da sila nije Sotona?”

Izgubio je volju raspravljati sa mnom, jer je vidio da ta rasprava nikamo ne vodi.

“Ma, nazivaj tu silu kako hoćeš,” rekao je povišenim glasom. “Za tebe je sada ionako prekasno. Po tvom tonu zaključujem da nam se ne želiš pridružiti. Već sam ti rekao: tko nije s nama, taj je protiv nas. Pomoli se dakle svojoj dobroj sili i oprosti se sa životom. Zbogom.”

Razgovor je za njih time bio završen. Veliki Mag i Raul bili su savršeno sinkronizirani i odlučni da svemu učine kraj. Čvršće su povezali prste na stolu i spremali su se uputiti mi završni, smrtonosni udar. Čela su im se počela nabirati od naprezanja, a iz grla im je izlazilo jednolično mumljanje, gotovo režanje, koje je postajalo sve glasnije kako su prikupljali silu.

“Čekajte!” pokušao sam zaustaviti napad, ali bilo je prekasno za daljnje rasprave, njihov napad je započeo.

Prvi udar mi je u potpunosti razbio štit koji sam refleksno podigao oko sebe kad sam vidio što mi spremaju. Štit je bio prilično jak i mislio sam da ga je teško razbiti. Prevario sam se, napunjeni silom crnog kruga, bili su prejaki, tako da nisam uspio baš ništa reflektirati. Pao sam na koljena potresen udarom sile i spoznajom bliske smrti.

“Čekajte!” pokušao sam još jednom, plačnim, molećivim glasom.

Veliki Mag je prekinuo koncentraciju, očito ponesen uspjehom prvog udara. Vidio je da sam potpuno bespomoćan i poželio je naslađivati se svojom nadmoći.

“Nema više čekanja”, zarežao je, a na licu mu se pojavio zlokoban osmjeh. “Propustio si svoju priliku.”

“Ne mogu ti više pomoći ni tvoje istočnjačke metode obrane,” uskočio je Raul. “Premekane su to metode za silu kojom sada raspolažemo, premekane!”

“Zar me nećete prinijeti kao žrtvu crnom krugu?” pitao sam ih prvo što mi je palo na pamet, ne bih li dobio malo na vremenu.

“Služio sam mu cijeli svoj život i trošio njegovu energiju.”

Zastali su na trenutak pokolebani. Pogledali su se i malo promisili.

“Ne, nemojmo ništa riskirati, udarimo ga gotovo do smrti, a onda možemo napraviti ritual i njegovom krvlju možemo poprskati krug,” bio je oprezan Raul, a Veliki Mag se šutke, kimanjem glave, složio s njim. Moja smrtna presuda je donesena i preostalo im je samo da je izvrše na što učinkovitiji način.

Ponovno su nabrali čela i zamumljali. Znao sam da taj udar više ne mogu preživjeti. Ipak, taj kratki trenutak njihova kolebanja sam dobro iskoristio. Napipavši u džepu Kinezovu ručnu bombu, prstom sam izvukao osigurač. Žličicu bombe držao sam čvrsto stisnutu. Ako trebam umrijeti, onda neću otići sam. Moji će neprijatelji poći sa mnom. Svatko od nas neka ide pred svoj vječni sud. Kroz glavu su mi prolazili događaji koje sam doživio u proteklih nekoliko dana. Nisam smio imati milosti, a odlučnosti mi više nije nedostajalo. Izvadio sam ruku iz džepa, visoko je podigao i pokazao im bombu.

“Pripazite, kad mi stisak olabavi, bomba će se aktivirati i svi letimo u zrak!”

Ponovno su na trenutak zastali. Znao sam da se neće pokolebati i da će mi pokušati zatvoriti šaku grčem. Nisam smio izgubiti ni trenutka.

Otpustio sam žlicu Kinezove ručne bombe i bacio je prema njima. Bomba je letjela je u laganom luku, a strava u njihovim očima govorila mi je da su svjesni bliske smrti. Nadigli su se sa svojih stolica u divljem trzaju još uvijek se držeći za ruke. Režanje iz njihovih usta, preraslo je u urlik. Veliki Mag je podigao slobodnu ruku u refleksnoj zaštitnoj kretnji, a Raul je telekinezom pokušao zaustaviti bombu i vratiti je u mojem smjeru, ali bilo je premalo vremena za to. Jedva ju je uspio usporiti.

Trebao mi je samo korak da se odmaknem iza zida glavne dvorane ali i taj korak sam gotovo zakasnio učiniti. Ipak, u trenutku eksplozije bio sam zaklonjen. Bljesak i grmljavina slili su se u jedno. Iako sam bio zaklonjen iza zida, tlak zraka me je bacio na tlo i zamalo me onesvijestio. Ništa nisam niti čuo niti vidio. Taj trenutak nisam bio siguran jesam li uopće živ. Krv mi je tekla iz oba uha, ali toga nisam bio svjestan. Oko mene potpuni mrak. Kašljem. Baterija mi je negdje ispala, a eksplozija je ugasila ono malo svjetlosti koje je dolazilo od svijeća. Sjedio sam neko vrijeme na prljavom podu tunela i prikupljao snagu. Zatim sam ustao i krenuo prema izlazu. Što dalje od ovog zlokobnog i prokletog mjesta.

Oko mene je bila potpuna tama u kojoj sam se teško snalazio, pa sam na trenutak požalio što osim liječenja nisam specijalizirao i paroptiku. Spoticao sam se i padao tražeći put k izlazu iz tunela, koji mi se činio beskrajno dug, mislio sam da nikada neću izaći. Pipajući zid i polako se krećući u smjeru izlaza, naišao sam na križanje tunela i nisam više bio siguran kojim putem treba krenuti. Pri dolasku sam imao svjetiljku, a sada u mraku nisam siguran trebam li nastaviti ravno ili skrenuti desno. Nije ni važno, oba puta vode van.

Nastavljam ravno i uskoro mi dašak svježeg zraka govori da sam blizu izlazu. Napokon svježi zrak. Udahnuo sam punim plućima koja su se punila novim životom. Tračci sunčevih zraka pojavljivali su se na istoku, tamo negdje iznad Dubrave. Ptice ovoga puta nisam čuo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.