Čarobnjaci | Krešimir Pološki

18. BJESOMUČNIK

 

Pobjedniku, vršitelju mojih djela do kraja,
njemu ću dati vlast nad poganima.
Otkrivenje 2,26

 

Ne znam kako sam se, nakon svih tih događaja, dovezao do svog stana i kako sam parkirao automobil, ali to mi je ipak nekako pošlo za rukom. Prljavu odjeću ovaj put nisam bacio u smeće, jer sam se sjetio da sam u proteklih nekoliko dana bacio dva kompleta odjeće. Zanimljivo je kako čovjek u nekim važnim, odlučujućim trenucima života pomišlja na takve nevažne sitnice, gotovo gluposti. Odjeću sam dakle svukao sa sebe i bacio je u košaru za prljavo rublje. Napunivši kadu vrućom vodom, legao sam u nju, željan opuštanja.

Satima sam ostao u vodi i prikupljao snagu. Povremeno, kad bi mi postalo hladno, puštao sam nove količine vruće vode. Ležao sam odmarajući se i ni o čemu nisam razmišljao, prepuštajući se blagotvornom utjecaju topline. Potpuno opuštanje. Zaspao sam u kadi…

Probudio me je osjećaj hladnoće. Voda se, dok sam spavao, potpuno ohladila, a koža na mojim dlanovima i tabanima bila je bijela i smežurana.

Obrisao sam se i potražio put prema svom krevetu da nastavim spavati.

Snovi koje sam sanjao nisu bili nimalo ugodni, tako da sam se oko ponoći probudio vrišteći. Dugo mi je trebalo da se smirim i saberem nakon strašnog sna u kojemu sam još jednom proživio sve grozote koje su mi se posljednjih dana događale. Popio sam malo mlijeka i nakon dugog prevrtanja po krevetu ipak ponovno zaspao nemirnim snom i nastavio spavati.

Ujutro se nisam osjećao nimalo bolje, slomljen psihički i fizički, napravio sam si doručak, otišao u trgovinu po svježi kruh i opet se prepustio očajanju.

Ponekad mi treba koja čašica konjaka za opuštanje, a ovo je bila jedna od takvih prilika. O Nikoli Rogozu i njegovim predavanjima protiv alkohola nisam želio razmišljati. Sve je to prošlost.

I Nikola i školovanje i crni krug.

Otvorio sam novu bocu konjaka i natočio si poštenu mjeru, čaša je bila gotovo puna. Sjedeći u svom naslonjaču polako sam ispijao konjak i razmišljao o proteklim događajima.

Pobijedio sam svoje neprijatelje, ali to je pobjeda koja ne donosi zadovoljstva. Ostao sam živ i to je jedino što se moglo proslaviti, ipak i to je nešto. Podignuo sam čašu, tužno nazdravio sam sebi, a onda u jednom gutljaju ispio ostatak svjetlosmeđe tekućine.

Je li to uopće pobjeda?

Popijeni alkohol počeo me grijati iznutra, ali to mi nije bilo dovoljno, naslućivao sam da mi niti cijela boca neće biti dovoljna da se ugrijem i isperem gorak okus iz usta. Još jedna čaša ispijena je u trenu, a zatim i treća. Tek tad sam malo usporio, ali nisam prekinuo s pićem. Trebalo mi je to, samo tako sam se mogao opustiti.

U ušima mi je zujalo i to je bio zvuk kojeg sam neprestano čuo od eksplozije u tunelu. Na uključenom televizoru pokazivač jačine zvuka bio je gotovo na maksimumu, ali do mene je dopirala jedva čujna glazba. Sluh mi je stradao u eksploziji bombe. Nekoć bih se sam mogao izliječiti, ali sada sila više ne postoji. Crni krug i njegova moć nestali su u eksploziji zajedno s Velikim Magom i Raulom i ta mi energija više ne može pomoći. Izgleda da ću morati potražiti liječničku pomoć. Najvjerojatnije je da mi se sluh nikad u potpunosti neće vratiti. Bit ću sretan ako uz pomoć slušnog aparata budem imalo bolje čuo. To spoznaja je dodatno pojačala moju depresiju. Opet sam posegnuo za bocom.

Uskoro je u boci ponestalo konjaka, a ja sam bio propisno pijan. Otvorio sam drugu bocu i pomislio kako mi neće trebati mnogo vremena da i nju ispraznim. Morao bih otići u trgovinu i opskrbiti se novim zalihama alkohola, a ne bi bilo loše ni da kupim nešto za jelo. Trebao bih to učiniti sada, dok još mogu hodati, jer ako nastavim s pićem, što mi je bila namjera, do trgovine ću se teško dovući. Bezvoljno sam se obukao, otvorio vrata i ustuknuo iznenađen prizorom koji sam ugledao.

Sijed, dugokos, prljav i neuredan starac upravo je pokušavao na moja vrata zalijepiti bijeli papir. Iznenadio sam ga otvorivši vrata, tako da mu je ruka s papirom ostala u zraku. Nekoliko smo se trenutaka zapanjeno gledali, nije bilo jasno tko je od nas dvojice bio više iznenađen, a onda je bijes sličan jučerašnjem ovladao mnome. To nije mogao biti nitko drugi nego autor čudnih poruka koje sam u posljednje vrijeme dobivao i koje su me toliko uznemirivale. Zgrabio sam starca za okovratnik prljavog i izlizanog kaputića kojeg je imao na sebi, uvukao ga u svoj stan i nogom zatvorio vrata. Sav bijes koji se u meni sakupljao proteklih dana sada je proključao. Svom snagom koju sam mogao sakupiti, protresao sam nemoćno, staro tijelo, a onda njime udario u zid. Polagano je kliznuo na pod, a usta su mu se raširila u bezglasnom jauku. Da nisam toliko pio, vjerojatno ne bi bio tako grub prema njemu, ali ovako, pod utjecajem alkohola i frustriran proteklim događajima, moj je bijes bio gotovo nekontroliran, životinjski. Žrtva na kojoj bi se mogao ispucati došla je kao naručena i ja sam zamahnuo nogom da ga udarim. Ovo je jedan od mojih mučitelja, ne pripada Crnom krugu, ali on je jedan od onih koji su me gotovo izludjeli i natjerali me da ruke uprljam krvlju. Treba ga kazniti, uništiti. Iznenadilo me je kako je krhko i lagano bilo tijelo koje sam udario. Gotovo je poletio od mog udarca i ponovo udario u zid. U divljem bijesu zamahnuo sam još jednom. Taj drugi udarac ipak nije pao jer je starac pod mojim nogama zapištao nemoćnim glasom, rukama prekrio glavu i skvrčio se u strahu od novih udaraca. Bio je slika i prilika čovjeka koji je svjestan da će biti ozlijeđen, ali ništa ne može učiniti da to spriječi. Sličio je na prestrašenu životinju u klopci i to me je na trenutak pokolebalo. Osjetih samilost nad tim nejakim tijelom. Cvilio je pod mojim nogama očekujući udarac, a kad je vidio da udarac ne pada, da oklijevam, pogledao me molećivim pogledom i zapištao.

“Nemoj, molim te, nemoj me više tući, ništa ti nisam učinio.”

Jedva sam čuo njegove riječi, ali ipak sam se zaustavio. Nisam ga ponovno udario nogom, ali to ne znači da je moj bijes bio mnogo manji. Sagnuvši se prema njemu, opet sam ga uhvatio za kaputić i pokušao ga podignuti. Pokret je bio suviše silovit i njegov mi je truljavi okovratnik ostao u ruci, a on je i dalje zgrčen ležao poda mnom. Ponovno sam se sagnuo i uhvativši ga ovaj put sa obje ruke za prljavu košulju, podignuo sam ga i opet protresao.

“Ništa mi nisi učinio? A poruke koje mi ostavljaš? Gade jedan, što znače te poruke? Zašto mi ih ostavljaš? Odgovori! Odgovori!” vrištao sam unoseći mu se u lice i tresući njegovo krhko tijelo.

Gledao me prestrašenim, izbezumljenim pogledom, oči su mu bile razrogačene i pokušavao je progovoriti. Lice mu se grčilo i poprimilo je neku čudnu, plavkastu boju, a oči su mu gotovo ispale iz duplji. Stisak mojih ruku nije mu dozvoljavao da udahne, borio se da uhvati zrak. Shvativši da ga gušim, popustio sam stisak i ponovno ga udario u zid. Opet je kliznuo na pod, a njegov se pogled počeo zamagljivati. Počeo je gubiti svijest.

Pretjerao sam, bio sam pregrub prema njemu. Vidjevši to, moj bijes se naglo stišao i nadvladala ga je zabrinutost za starčev život. Samo mi sad još treba da mi ovaj ovdje umre, pomislio sam. Kleknuvši do starca, zabrinuto sam ga promatrao i laknulo mi je kad sam vidio da nakon nekoliko trenutaka pomalo dolazi k sebi.

Nekoliko puta sam ga lagano pljusnuo po obrazima da ga prizovem svijesti, a onda ga upitao mnogo tišim glasom nego prije.

“Tko si ti? Zašto mi ostavljaš poruke na vratima? Zašto me gnjaviš i izluđuješ?”

Trebalo mu je još neko vrijeme da se pribere, hroptao je boreći se da dođe do zraka, a onda, malo došavši sebi, napokon zausti da mi odgovori. Glas mu je bio preslab da bi ga mogao čuti, pa sam nervozno tražio od njega da ponovi svoje riječi.

“Zar me se ne sjećaš?” pitao je glasnije.

Zagledao sam se u to staro, naborano lice prepuno tragova prljavštine. Sijeda kosa mu je bila slijepljena i visjela je u neurednim pramenovima. Na desnom oku imao je ječmenac veličine graška iz kojeg je polagano curio gnojni iscjedak, tako da mu je oko gotovo u potpunosti bilo zatvoreno. U ustima gotovo da i nije imao zuba, tako da su mu usne bile uvučene prema unutra. Ukratko, čitavo mu je lice bilo izobličeno i neprepoznatljivo. Sigurno se nije okupao već tjednima, pomislio sam. Miris koji se od njega širio nije bio nimalo ugodan. Nisam ga poznavao i on je to vjerojatno mogao pročitati na mom licu.

“Sjeti se, Nikola Rogoz i ti… jednom ste mi pomogli”, više sam mu čitao s usana, nego što sam ga stvarno čuo.

Još jednom sam ga dobro pogledao i onda se pomalo počeo prisjećati gdje sam već vidio to lice.

“Ivane? Zar ste to vi?”

Lice mu je bljesnulo bezubim osmjehom.

“Zar sam se toliko promijenio da me ne prepoznaješ?” njegovo se cerekanje pojačalo. U grotesknom osmjehu, pokazivao je ostatke svojih zubi od kojih je preostalo svega nekoliko crnih šiljaka, sakrivenih duboko u ustima.

Ne samo da se promijenio, postao je gotovo neprepoznatljiv. Zadnji put sam ga vidio prije više od petnaest godina, a za to vrijeme se on od čudnog, pomućenog čovjeka, pretvorio u odrpana starca. Gledajući ga, bio sam preplavljen sjećanjima.

 

* * *

Prvi put sam toga čovjeka susreo 1976. godine, kad sam kao dječak od trinaest godina šetao Ilicom u društvu Nikole Rogoza, a njegova lekcija o dječjim bajkama bila je prekinuta pojavom čovjeka koji je sada opet stajao preda mnom.

Ivan Markuš je bio čovjek opsjednut Adeptima koji ga nisu željeli napustiti i Nikola mi ga je pokazao na ulici. Tada me je šokirala spoznaja da netko može biti zaposjednut istim onim Adeptima s kojima sam upravo bio učio komunicirati i bio sam jako prestrašen. Vidjevši moju uznemirenost, Nikola me je smirivao objašnjavajući mi kako se to ne može dogoditi ako se poštuje protokol komunikacije i ako se sve uradi ispravno.

Ivan Markuš je, govoreći sam sa sobom, prošao pokraj nas i na njega više nismo obraćali pažnju, prepustili smo ga njegovim unutarnjim razgovorima.

Nekoliko godina kasnije, ponovno sam ga sreo na ulici i ovaj put mu posvetio više pažnje. Tada sam već odabrao liječenje za svoju specijalizaciju i bio sam prepun entuzijazma i želje da pomažem ljudima. Želio sam pomoći i njemu da se oslobodi pogubnog utjecaja Adepata koji se ga opsjedali. Upoznali smo se i iako me je on isprva gledao s nepovjerenjem, naposljetku je pristao da mu pokušam pomoći. Bio je svjestan da su u njemu nepoznati glasovi koje samo on čuje i kojih se ne može otarasiti. Nitko osim mene nije ga shvaćao ozbiljno i kad sam mu ponudio pomoć, nije imao što izgubiti pa je na kraju pristao.

Ništa nisam uspio učiniti bez Nikoline pomoći. Moj prvi pokušaj da Ivana Markuša oslobodim Adepata završio je potpunim neuspjehom i bio sam prisiljen zamoliti Nikolu za pomoć. Kad je moj učitelj čuo kakvu pomoć od njega želim i što sam pokušao učiniti, bio je strašno ljut na mene. Smatrao je da sam se zbog nepoznatog čovjeka izložio ozbiljnoj opasnosti.

“Moglo ti se dogoditi da Dorotiel prijeđe u tebe i da ga se ti onda ne možeš riješiti.”

Nakon dugotrajnog nagovaranja i moljakanja, Nikola mi je ipak odlučio pomoći i zajedničkim smo snagama iz Ivana Markuša uspjeli istjerati Adepte koji su ga zaposjeli. Nikola je nakon toga bio potpuno iscrpljen, gotovo polumrtav, jer je Dorotiel pokušao opsjesti njega i koštalo nas je grdnih muka i energije da to spriječimo. Događaj je bio grozan, zastrašujući i od toga dana izbjegavam susrete s Adeptima koliko god mogu.

Rezultat našeg istjerivanja Adepata nije bio spektakularan, jer je Ivanov um, nažalost, već bio nepovratno pomračen. Bio je svjestan da sada u njemu više nema glasova koji su ga opsjedali otkako je prije nekoliko godina nazočio seansi prizivanja duhova, ali prema nama, koji smo ga oslobodili tih glasova, nije pokazao nikakvu zahvalnost.

“Vi ste u dosluhu s vragom koji me je opsjedao!!!” zaurlao je i istrgnuo se iz naših ruku. Neko je vrijeme divljao, tako da sam se ozbiljno prestrašio za naše živote, a onda je, uz grozan urlik, pobjegao iz Nikolinog stana u kojemu smo izvršili taj ‘egzorcizam’. Ostao sam šokiran njegovom nezahvalnošću.

“Ovo je dobar primjer ljudske zahvalnosti”, rekao je Nikola vidno iscrpljen. “To će ti se u životu još mnogo puta dogoditi i zbog toga ne trebaš biti zabrinut. To je ljudski, suviše je zaplašen da bi drugačije reagirao. To je još jedan primjer kako se ljudi boje naših umijeća čak i kad im ta umijeća i energije pomažu…”

Kasnije sam Ivana još nekoliko puta susreo, ali uvijek bi od mene bježao izbjegavajući bilo kakav kontakt. Raspitivao sam se za njegovu sudbinu i saznao da, otkako se riješio Adepata, cijele dane provodi u crkvama i da se posvetio molitvama. I dalje nije imao normalan život, nego je živio od milostinje koju je uspio isprositi pred istim tim crkvama.

Kasnije sam ga susretao sve rjeđe, pa sam na njega gotovo zaboravio. Sada je isti taj Ivan Markuš stajao ispred mene. On je bio taj koji mi je ostavljao citate iz Biblije pisane nevještim, gotovo dječjim rukopisom. Prisjećajući se tih događaja gotovo sam zaboravio odgovoriti na njegovo pitanje. Prenuh se i pokretom glave kao da sam otjerao uspomene.

“Da Ivane, promijenili ste se, nisam vas prepoznao.”

“To je zato jer sam spoznao Boga. Zato tako svijetlim”, odgovorio je i dalje se cereći bezubim usnama.

“To je lijepo, znači pronašli ste se u vjeri…” pokušavao sam prema njemu biti pristojan. Maloprije sam ga premlatio, pa je sada najmanje što mogu učiniti za njega to da budem pristojan.

“Ali zašto ste mi ostavljali poruke na vratima i to takve, uznemirujuće poruke?”

“To nisu uznemirujuće poruke, to su pozivi na spasenje, na pokajanje.”

“Za što bi se ja trebao pokajati? Ja sam čitav život posvetio ljudima. I vama sam pomogao, zar se ne sjećate?”

Čelo mu se nabralo od razmišljanja.

“Sjećam se!” uzviknuo je ushićenim glasom, kao da ga je to što se sjetio posebno razveselilo. “Zato sam ti i ostavljao poruke.”

Nastavio je: “Da ti pomognem, da te trgnem i natjeram te na razmišljanje. Svim svojim prijateljima ostavljam poruke i podsjećam ih na posljedice ako se ne pokaju.”

“Prijateljima? Ivane, zar me vi smatrate za prijatelja? Prošli put kad smo se vidjeli, pobjegli ste od mene.”

“Bojao sam te se. Sada kad sam našao pravoga Boga, više se nikoga ne bojim, pa tako ni tebe. Samo želim pomoći. Svima koji to zaslužuju želim pomoći, a posebno prijateljima. Uskoro ćemo svi pred vječni sud i tko se ne pokaje i ne posveti život Bogu jedinome, biti će jao i škrgut zubi”, govorio je sve glasnije, a iz kuta usana mu je krenuo potočić sline. Očito se uživio u svoje izlaganje.

“Biti će škrgut zubi!!!” zaurlao je još jednom. “Pokaj se!!!”

Gledajući ga nisam znao bi li se smijao ili plakao. Osjetio sam olakšanje shvativši da su poruke koje su me dočekivale zalijepljene na vrata proizvod jednog poremećenog uma i da u njima nema ništa zlokobnijeg. Ništa se dublje ne krije iza toga, to je ipak djelo samo vjerskog fanatika, kako sam u prvi trenutak i pomislio. Kao da mi je sa srca pao veliki kamen. Uz olakšanje, osjetio sam i žaljenje za tog čovjeka koji mi je poruke pisao u najboljoj namjeri svog poremećenog uma. Želio mi je dobro, prestrašio me je svojim porukama i na kraju je od mene dobio batina.

Kako se samo, nakon svih tih godina, prisjetio gdje stanujem i gdje stanuje Nikola? Sigurno je često razmišljao o nama, izgleda da je s vremenom postao svjestan truda koji smo uložili da ga oslobodimo njegovih mučitelja. Poruke koje mi je ostavljao bile su neki znak zahvalnosti za taj trud. Smatrao me prijateljem.

“Ivane, jeste li gladni?” upitao sam ga, želeći mu nekako pomoći.

Gledao me je tupim pogledom, a slina mu je i dalje nesmetano tekla niz bradu.

“Gladan?” upitao je začuđeno kao da sam ga pitao nešto vrlo neobično, onda se odjednom smrknuo.

“Ne, nisam gladan. Tko u mene vjeruje biti će na vječnoj gozbi, a u ruci nevjernika i najbolje se vino pretvara u čašu žuči… Samo će odabrani biti pozvani na gozbu Gospodnju!” pogled mu sada više nije bio tup kao trenutak ranije, zdravo oko mu se zažarilo, a govor mu je prerastao u vrisak.

“Ja sam već dobio poziv na gozbu Gospodnju, ne treba mi tvoja nečista hrana. Ne treba mi tvoj otrov! Ti si vražji saveznik!!!”

Odjednom me odgurnuo iznenađujućom snagom i otvorio vrata.

“Upozorio sam te!” povikao je, izlazeći na hodnik. “Vječni sud je blizu. Pokaj se ili će biti kasno. Odbaci Sotonu i pokaj se!!!”

Rekavši to okrenuo se i odjurio hodnikom. Vidio sam kako nervozno lupka po pozivnom pucetu dizala, a onda se iznenada predomislio, okrenuo i otrčao niz stepenice. Ostao sam nijem, zatečen njegovim iznenadnim izljevom bijesa. Što ga je toliko razljutilo? Nisam ga želio zaustavljati, ta o čemu bi još s njim mogao pričati? Očito je izvan sebe. Zatvorio sam vrata i zamišljen se opet zavalio u naslonjač.

Eto, bar jedan čovjek na svijetu me smatra svojim prijateljem. Istina da je taj čovjek lud i da me je dobrano prestrašio svojim porukama upozorenja, ali želio mi je dobro. I to je nešto. Nadam se da ga nisam ozbiljno ozlijedio onako ga nemilosrdno udarivši nogom.

Sjedio sam bez volje za životom. Nakon susreta s Ivanom Markušem opet me obuzela tuga i depresija. Sada, istina, znam tko mi je ostavljao poruke na vratima, ali to mi više ništa ne znači, to više ništa ne može promijeniti. Ruka mi je sama krenula prema jedinom spasu, prema boci s konjakom. Natočio sam si piće i žudno ga ispio sjetivši se da sam krenuo u trgovinu po nove zalihe u čemu me spriječio susret s tim čudakom. Pustio sam da prođe još neko vrijeme kako bih bio siguran da se Markuš udaljio i da ga neću ponovno sresti, a onda sam krenuo u trgovinu.

Vrativši se kući zadovoljno sam promatrao pune boce koje su blistale na mom stolu. Koliko zaborava i mira ima u njima. Sada više nisam morao ni o čemu razmišljati. Jedino što sam morao, bilo je da si redovito punim čašu. Bio sam na najboljem putu da se otrujem velikim količinama alkohola koje sam ispijao. Baš me briga, bolje biti alkoholiziran, nego morati razmišljati o proteklim događajima, o crnom krugu kojeg više nema, eksploziji u kojoj je nestao… Ponovno sam si napunio čašu, ispio, opet napunio, ispio, napunio…

 

* * *

Takvo je stanje potrajalo desetak dana. Nisam mogao sabrati misli, nisam čak ni pokušavao izići iz teške depresije u koju sam zapao. Samo alkohol, samosažaljenje i spavanje. Iz stana sam izlazio tek na kratko vrijeme, da kupim nešto jednostavne hrane i novu bocu pića. Tijekom dana više uopće nisam izlazio iz kreveta, nije bilo potrebe. Povremeno bi neko zazvonio na moja vrata, ali nije mi se dalo nikome otvarati. Ionako sam nagluh i nisam siguran da li mi to zvoni u ušima ili na vratima. Moji će pacijenti od sada morati bez mene, najbolje da ih odmah na to počnem privikavati. Meni je lijepo i ovako u krevetu, uživao sam u svojoj apatiji i beskorisnosti. Nisam se ni prao ni brijao, a moja je bijela pidžama počela poprimati čudnu, prljavo sivu boju.

Ipak, nakon više dana takvog samosažaljenja, nešto se dogodilo. Vraćajući se iz trgovine, s novom bocom pića u ruci, susreo sam poznanika. Ispred moje zgrade je stajao Saša Slovinc i čekao me.

“Znao sam da si to ti,” rekao je kad sam mu se, vidjevši da ga ne mogu izbjeći, nevoljko približio, “spazio sam te iz tramvaja, ali vrata su već bila zatvorena tako da sam uspio sići tek na idućoj stanici. Dok sam se pješice vratio tu jednu stanicu, tebe više nije bilo. Nadao sam se da si u blizini i da ćeš se uskoro vratiti, pa sam čekao pred tvojom kućom. Nisam se prevario, čekanje se isplatilo…”

Zastao je, pogledao me s čuđenjem, a onda nastavio: “Kako to izgledaš? Što ti se dogodilo?”

To kako sam izgledao, bilo je još dobro u odnosu na moj izgled u proteklih nekoliko dana. Tog jutra sam se ipak obrijao, a bilo je još prerano da budem potpuno pijan. Na njegovo pitanje, samo sam bezvoljno odmahnuo rukom. Ipak sam ga pozvao gore, k sebi i on je pošao za mnom i dalje se čudeći mom zapuštenom izgledu. Ušavši u stan Saša je namrštio lice.

“Ovdje grozno smrdi.”

Bez imalo oklijevanja, prošetao je do moje kuhinje i pronašao izvor neugodnog mirisa. Gomila neopranog suđa i ostataka hrane krasila je kuhinjski stol. Posvuda su bile porazbacane prazne boce. Spazivši to, zabrinutost mu se očitavala na licu.

“Što je to s tobom, Danijele? Pa ti prije nisi pio, ili barem nisi pio toliko, zar se želiš ubiti?”

Prišao mi je i ponovno naškubio nos, odmah se odmaknuvši od mene.

“I smrdiš. Kad si se zadnji put oprao?”

Opet sam bezvoljno odmahnuo rukom i ponudio mu neka sjedne među razbacane knjige i novine kojih je bilo posvuda po sobi. Oslobodio si je mjesto odgurnuvši, gadljivim pokretom, nekoliko novina s naslonjača na pod, te zatim sjeo. Odbio je piće koje sam mu pokretom ponudio i nastavio je s pitanjima.

“Što se to s tobom događa?”

“Našao sam Raula i crni krug… ” odgovorih, a vlastiti mi je glas zvučao nekako strano, daleko.

“Gdje je?” prekinuo me je Saša uzbuđeno.

“Više nije važno”, odmahnuh rukom. “S Raulom je bio i Veliki Mag. Udružili su se, sklopili savez. Pokušali su i mene pridobiti na svoju stranu, a kad su uvidjeli da to ne ide, odučili su me ubiti.”

“Vidim da nisu uspjeli”, ponovno me je prekinuo Saša uzbuđenim glasom.

“Oni nisu”, uzdahnuo sam.”Ali ja jesam. Ubio sam ih obojicu, bez milosti, kao pse. Na žalost, pritom sam uništio crni krug. ”

“Što si učinio?” bio je izbezumljen.

“Ubio sam ih i uništio crni krug”, ponovio sam.

“Zašto mi lažeš?”

“Ne lažem ti. Obojica su mrtvi.”

“Ne mislim na to, zašto lažeš da je crni krug uništen. Što skrivaš?”

“Ne lažem”, ponavljao sam ogorčen njegovim sumnjičenjem.

“Crni krug je stradao u eksploziji bombe koju sam bacio kad …”

Saša mi je, po ne znam koji put, uzbuđeno uskočio u riječ: “Crni krug sigurno nije uništen, znam to, jer osjećam energiju. Slabu, jako slabu doduše, ali ipak je osjećam.”

Slušao sam kako priča gluposti, pomalo me je živcirao, ali sam mu ipak odgovorio: “Nemoguće, ja sam osobno uništio crni krug.”

“Kažem ti da osjećam slabu energiju, da je crni krug uništen ne bih osjećao ništa”, ponovio je uporno.

Sašina upornost i očigledna uvjerenost u to što priča, natjerala me na razmišljanje. Saša obično zna što govori. On je senzitivac, jako osjetljiv na energiju crnog kruga i osjeća je na većoj udaljenosti od mene. Ne, to je ipak bilo nemoguće. Ako crni krug nekim čudom i nije uništen, onda se nalazi u tunelima ispod vile Rebar, duboko pod zemljom i njegova energija ne može prodirati van. Saša ni u kom slučaju ne može osjetiti njegovu silu.

Ipak, svojim tvrdnjama me natjerao da se ozbiljno zamislim. Što ako crni krug nije uništen? Moram se odmah riješiti Saše i provjeriti njegove tvrdnje. Ništa mu više nisam želio objašnjavati, jer više nisam imao povjerenja ni u koga, pa tako ni u njega.

“Saša, molim te, idi sada. Jako sam bolestan i umoran. Moram se odmoriti.”

Saša je bio malo začuđen mojim iznenadnim otkazivanjem gostoprimstva, a pomalo i uvrijeđen. Nije mi vjerovao da sam mu ispričao cijelu istinu o crnom krugu. Prezrivo je pogledao prazne boce kojih je bilo svuda unaokolo.

“Vidim da si bolestan, a vidim i čime se liječiš,” rekao je ljutitim tonom i nastavio, “dobro, idem ako me ne želiš ovdje. Samo, moram ti reći da ćeš morati izmisliti neku drugu priču o nestanku crnog kruga. Ova ti ne prolazi, jer ja osjećam da krug još postoji. Osjećam njegovu silu. Ne znam gdje je, ali siguran sam da nije uništen. Mene ne možeš prevariti.”

Nakon tih riječi izrečenih povišenim tonom, Saša je ustao i uvrijeđeno krenuo prema vratima.

Šutke sam ga ispratio ne razmišljajući o tome da sam ga možda povrijedio svojim ponašanjem. U meni se ponovo probudila nada. Možda je Saša ipak u pravu. Možda crni krug nije uništen kako sam mislio. Moram odmah provjeriti njegove tvrdnje.

Nada je u meni probudila i novu želju za životom. Ubrzano sam se istuširao, odjenuo i odjurio do svog automobila. Vozeći prema vili Rebar bio sam sve uzbuđeniji i nestrpljiviji, tako da mi je do vile Rebar trebalo svega desetak minuta luđačke vožnje. Parkirao sam na isto mjesto kao i prije desetak dana. Izvana je sve izgledalo jednako kao i prije ali postojala je jedna bitna razlika. Sila je bila prisutna. Sada sam i ja osjećao energiju crnoga kruga koja kao da je izvirala iz brežuljka. Prišavši ulazu u tunel shvatio sam da energija upravo isijava iz njegova otvora. Ušao sam unutra i napravio nekoliko koraka. Danjeg svjetla s ulaza ubrzo je nestalo i našao sam se mraku. Nakon nekoliko trenutaka oči su mi se malo privikle na tamu, ali nakon još samo nekoliko koraka u dubinu tunela, opet nisam ništa mogao vidjeti. Počeo sam se spoticati u mraku i ma koliko bio nestrpljiv, morao sam izići. Tunel je predug da bih ga prošao bez ikakvog izvora svijetlosti. Baterijsku svjetiljku sam izgubio kad sam prošli put bio ovdje, a drugu, na žalost nisam imao ni u automobilu. Teška srca, goreći od nestrpljenja, ponovno sam sjeo u auto i vratio se natrag na Gračansku cestu do prve trgovine. Kupio sam svjetiljku i ne čekajući da mi prodavač vrati sitan novac izjurio van, sjeo u auto i vratio se natrag do vile Rebar. Uzbuđen kao dijete ušao sam u tunel, osvijetlio si put i pohitao prema središnjoj dvorani.

Približavajući se svom cilju u silnom uzbuđenju, isprva nisam osjećao strašan smrad koji je iznutra dopirao, ali smrad je bivao sve jači, tako da sam lice morao prekriti maramicom. Tek sam tada, nešto lakše dišući, mogao nastaviti svoj put. Kako sam se približavao središnjoj dvorani, tako sam sve teže disao. Smrad je postao nepodnošljiv. Gotovo da se nije više moglo normalno disati.

Stupivši u dvoranu otkrio sam izvor smrada. Dva raskomadana tijela koja su nekad pripadala Raulu i Velikom Magu još su uvijek bila ovdje. Ležali su jedan pokraj drugoga u grotesknoj pozi, držeći za ruke kao i posljednji put kad sam ih vidio žive. Glava Velikog Maga bila je gotovo neprepoznatljiva, nedostajao je veliki dio lica i čela. Jasno se mogla vidjeti unutrašnjost njegove lubanje u kojoj se nazirala zelenkasta pljesniva i sluzava masa koja je nekada bila mozak. Trupla su ležala na podu a njihove raskomadane utrobe bilo je posvuda unaokolo. Smrad je bio nepodnošljiv. Zatečen groznim prizorom koji sam vidio i dodatno nadražen užasnim smradom koji se širio od raspadajućih tijela, počeo sam snažno povraćati. Nisam se mogao suzdržati iako sam pokušao povraćanje zaustaviti stavivši ruku na usta. Kroz prste mi je proletjela masa poluprobavljene hrane i alkohola. Povraćao sam sve dok je u meni bilo ičega što se dalo izbaciti. Ovdje se više nije moglo ostati. Izjurio sam prema izlazu iz tunela i odahnuo ugledavši svjetlost.

Izašavši malo sam se odmorio, nadisao svježeg zraka i mokrom, mirisnom maramicom očistio lice.

Moram ući i vidjeti što je s crnim krugom. Energiju sam osjetio, ali u dvorani mi je pažnja toliko bila privučena stravičnim izgledom lešina i nepodnošljivim smradom da nisam ni pogledao prema postolju na kojem je trebao stajati crni krug.

Ovaj put sam znao kakav je zrak unutra, tako da sam se malo pripremio. Maramica preko lica više je simbolička gesta nego stvarna zaštita od mirisa, ali to je bilo jedino što sam imao. Ulazeći u tunel prisjetio sam se prizora koji me je tamo očekivao i ponovno sam dobio refleks povraćanja. Ne mogavši se suzdržati, opet sam morao izjuriti na svježi zrak. Povraćati više nisam imao što, ali refleks je bio tu. Grlo se stezalo i iz njega su izlazili zvukovi nalik na hroptanje.

Ovaj put sam vani ostao desetak minuta, dok se nisam ponovno nadisao svježeg zraka, malo pribrao i sakupio odlučnost da ponovno uđem.

“Nakon svega što sam prošao, neće me sada zaustaviti smrad i lešine. Nisu me mogli zaustaviti dok su bili živi, pa bi bilo glupo da sad zazirem od njihovih lešina”, promrmljao sam poluglasno i skupivši hrabrost, ušao.

Trudio sam se da ne gledam razvaljenu glavu Velikog Maga i trule, smradne ostatke njihove utrobe koja je bila razbacana svud unaokolo. Komadića mesa i sasušene krvi bilo je i po crnom krugu koji je neoštećen eksplozijom stajao na svom postolju, sjajniji i snažniji nego ikad prije. U svom životu nisam često bio u direktnom dodiru s crnim krugom. Tokom školovanja sam ga vidio i dodirivao desetak puta godišnje, a kasnije još i rjeđe, ali nisam pamtio da je ikada isijavao toliku energiju. Sila je bila mnogo jača nego ranije, barem koliko sam se ja mogao prisjetiti.

Lilit bila u pravu, pomislih. Za punjenje crnog kruga energijom nisu bila potrebna nikakva bajanja i rituali. Bilo je dovoljno poprskati ga krvlju umirućih žrtava. Krvi ovdje, nakon eksplozije ručne bombe, sigurno nije nedostajalo i crni krug je napokon bio opet pun. Ironijom sudbine svojim su ga životima napunili ljudi koji su ga obožavali i kojima je bila namjera žrtvovati druge ljude da ga napune. Sili to nije bilo važno. Lilit je ispravno rekla da nije važan protokol. Kod crnog kruga jedino su bile važne žrtve. Sva energija koju bi Raul Križanić i Veliki Mag razvili do kraja svojih života, sada je postala energija crnog kruga. Broj od dvanaest potrebnih žrtava za punjenje crnoga kruga, sada je bio ispunjen, ciklus je završen i krug je opet bio pun.

Smrad mi više nije toliko smetao i maramicom sam počeo čistiti nečist koja se uhvatila za crni krug, a onda sam ipak odustao od tog posla. Biti će bolje da to napravim pri dnevnoj svjetlosti. Podigao sam crni krug i teškom mukom ga ponio prema izlazu iz tunela. Na lešine Velikog Maga i Raula Križanića više se nisam osvrtao, hladnokrvno sam ih prekoračio.

Crni krug je težio nekih tridesetak kilograma i bio je nezgodan za nošenje, tako da sam se pošteno oznojio dok ga nisam iznio na sunčevu svijetlost. Umor, bolno rame i znoj koji mi je kapao u oči nisu mi bili nimalo važni. Bio sam sretan i uzbuđen kao nikada ranije jer crni krug je bio spašen. Ne samo spašen već i u mojim rukama, više me nitko ne može odvojiti od njega. Položio sam ga na zadnje sjedište mog automobila i krenuo kući. Sada sam vozio mnogo polaganije nego pri dolasku, bojeći se da me ne zaustavi policija. Putem sam razmišljao o svojim daljnjim potezima.

Kamo ću s crnim krugom?

Na vrhu mog nebodera nalazi se mnoštvo antena raznih namjena. Između njih, još jedan tanjur ili krug neće privući ničiju pažnju, posebno kad ga uklopim u neki metalni tanjur satelitske antene. Za sad sam ga samo ostavio na postolju koje drži jednu takvu antenu. Ostavio sam crni krug da isijava svoju silu unaokolo.

Obavivši to, spustio sam se, prilično umoran, u svoj stan. Još prije nego što sam ušao, začuo sam zvonjavu telefona. S obzirom na moju dotadašnju nagluhost, bilo je to ugodno iznenađenje. Samo kratko vrijeme koje sam proveo u blizini crnog kruga, bilo je dovoljno da mi se sluh bitno popravi.

Zatvorio sam vrata za sobom, prišao telefonu i neko vrijeme uživao u njegovoj zvonjavi, da, sluh mi se bitno popravio. Naposljetku, nakon duge zvonjave, podigao sam slušalicu. Na liniji je bio Saša koji mi je javljao da sad energiju crnog kruga osjeća mnogo jače nego prije i da je siguran da crni krug nije uništen. Kako sam mu mogao tako lagati? On to više ne dopušta…

“Znam, Saša, znam,” odgovaram mu umornim glasom, “okupi sve članove Crnog kruga, imam neke novosti…”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.