Čarobnjaci | Krešimir Pološki

2. NAPAD

 

Pred tobom ću odaslati stravu svoju.
Izlazak 23,2

 

Izišao sam na ulicu i punim plućima udahnuo svjež jutarnji zrak. Nakon zagušljivog i pregrijanog zraka koji sam udisao cijelu proteklu noć, ova promjena mi je dobro došla, činilo se da svakim novim udisajem u mene ulazi nov život. Svitanja u Zagrebu sam oduvijek volio, a ovo jutro je bilo posebno lijepo ili mi se barem takvim činilo nakon mračne atmosfere u kojoj sam proveo protekle sate.

Oni koji nikada nisu rano ustajali ne znaju kakvu ljepotu propuštaju. Crvenilo neba, tamo negdje iznad Dubrave, svježina koja te puni energijom, i ptice. Čovjek ni ne pomišlja koliko ima ptica među granama zagrebačkih drvoreda sve dok ne čuje njihov pjev u ranu zoru. Čitav orkestar, na tisuće njih pjevaju u glas stvarajući prekrasne zvučne kulise. Kasnije, kako dan odmiče, pjevice se valjda umore ili ih zagluši buka prometa, ali u proljetna jutra kao što je bilo ovo, dok na ulicama još nema mnogo automobila, taj zvuk tisuća ptica je zadivljujući.

Prolazi kamion s kruhom i zrak se začas napuni slatkim mirisom od kojeg postajem svjestan osjećaja gladi. Istovaruje se mlijeko pred dućanima, a pred kioscima su već nabacani svežnjevi današnjih novina i čekaju prodavače da ih raspakiraju i poslažu po policama.

Iz jednog svežnja uzimam današnji Večernji, a novac ubacujem između stakala na kiosku, tako da ga ne može dohvatiti nitko osim prodavača, kad s unutarnje strane razmakne staklo.

Pogledavam dolazi li koji rani tramvaj, a onda se ipak odlučujem prošetati i razbistriti glavu.

Bol u potiljku koju mi je zadao Veliki Mag, gotovo je nestala. Sada više nisam siguran je li mi je uopće poslao Veliki Mag ili je to bila jedna od mojih glavobolja koje se javljaju kad probdijem noć. Bolje je ne razmišljati previše o tome. Možda je Veliki Desni u pravu, možda treba pustiti stvari da se slegnu prije donošenja bilo kakvih odluka.

Pregledavam naslove na prvoj stranici Večernjaka i ne nalazim ništa posebno zanimljivo, pa onda, kao i obično, novine počinjem listati od zadnje stranice. Treba mi nešto da mi okupira misli kako ne bi stalno u sebi ponavljao riječi koje sam čuo na noćašnjem sastanku. Uopće ne želim razmišljati o tome dok je sve još tako svježe, jer se inače samo još više grizem u sebi. Smišljam odgovore koje sam trebao reći i ljutim se na sebe što mi nisu pali na pamet kad je trebalo, u jeku rasprave. Sada je kasno i moji unutrašnji monolozi mi više ne mogu pomoći. Razmislit ću o daljnjim koracima kad se odmorim, naspavam i kad se sve to posloži u mojoj glavi.

Počinjem prelistavati novine nadajući se da će mi to pomoći da zaboravim protekle događaje.

Na dnu posljednje stranice je Feliksov crtež, duhovit kao i obično. Nekoliko svaštica, pregled TV programa, kino, kazalište, reklame i oglasi, a zatim sportske stranice. Pogled mi bez prevelikog zanimanja leti naslovima.

Kroacija je pobijedila, ali nije oduševila igrom.

Željko Mavrović još jednom obranio titulu europskog prvaka u teškoj kategoriji. Kuglači su osigurali jednu medalju na europskom prvenstvu. Ne nalazim ništa posebno zanimljivo, pa prelazim na sljedeću stanicu.

Kroacija je pobijedila, ali nije oduševila igrom.

Goran Ivanišević u četvrtini finala. Sastanak predsjedništva nogometnog saveza. Okrećem sljedeću stranicu.

Kroacija je pobijedila, ali nije oduševila igrom. Dobro organizirane trke na Grobniku, stolni tenis. Sljedeća stranica.

Kroacija je pobijedila ali nije oduševila igrom, Goran Ivanišević u četvrtini finala…

Pogled mi se zamućuje i uz naprezanje ponovno čitam naslov štampan velikim, masnim slovima. Zar nije isti bio i na prethodnoj stranici? Kroacija je pobijedila, ali nije oduševila igrom.

Postajem svjestan titranja pred očima. Pokušao sam pogledati prethodnu stranicu, ali ne mogu se koncentrirati i počinje mi se vrtjeti u glavi. Kroacija je pobijedila… Bol u zatiljku koja je već gotovo nestala izlaskom na svježi zrak, sad se vraća snažnim udarom i to mnogo jača nego ranije. I vrat mi se koči. Kroacija je pobijedila… Vrtoglavica se odjednom toliko pojačala da počinjem teturati, iako se trudim zadržati smjer kretanja. Moram stati i prisloniti se uza zid.

Kroz misli mi prolijeće iskričavi pogled Velikog Maga. Onaj zastrašujući bljesak moći u njegovim zjenicama bio je namijenjen meni. Zar je moguće da me on napada ovako bez upozorenja? Ako je to točno, morao se za to već duže vremena pripremati. Nemoguće je da bi me uspio tako snažno udariti na daljinu i toliko mi naškoditi jednim udarcem na mah. Ili se je pomno pripremao za napad ili nije sam. Veliki Desni mi je rekao da u Velikom vijeću imam simpatizere, dakle vijeće ne sudjeluje u napadu, pomislio sam, barem ne svi. Ali takav napad kakav je upravo izveden na mene nije dopušteno napraviti bez znanja Velikog vijeća. To je pravilo uvedeno da bi se spriječili usamljeni strijelci koji bi možda poželjeli krojiti pravdu po svom nahođenju. Netko dakle radi na svoju ruku. Počela me je hvatati panika, jer napad Crnog kruga ili samo pojedinih njegovih članova, nije bezazlena stvar. Dobro izveden napad može biti smrtonosan.

Vrtoglavica je sve žešća i sve teže razmišljam.

Taj netko tko me napada je vrlo jak ili vrlo pomno pripremljen, sudim po snazi napada. Zar je moguće da sam se Velikom Magu toliko zamjerio, da me napada odmah poslije sastanka i to bez znanja Velikog vijeća. Ako se za to sazna, morat će se ozbiljno opravdavati pred članstvom i Velikim vijećem.

Sve mi je lošije, srce mi lupa sve brže, ali i sve nepravilnije. Pričinjava mi se kao da preskoči po koji udarac. Stojim naslonjen na zid i držim ruku na grudima, a po čelu mi izbijaju grašci znoja. U jednom trenutku mi je strahovito vruće, a već tren kasnije, počinjem drhtati od hladnoće. Osjećam groznicu i jak podražaj na povraćanje kao posljedicu vrtoglavice. Nekoliko rijetkih prolaznika me prezrivo pogledava, vjerojatno misleći da sam pijan ili drogiran, nije im za zamjeriti, jer se stvarno osjećam omamljeno, a vjerojatno i izgledam tako. Žena srednjih godina koja se ovdje zatekla, gleda me najprije zbunjeno, a onda taj pogled zamjenjuje zabrinutošću. Koleba se nekoliko trenutaka, a onda mi ipak odlučuje ponuditi pomoć i prilazi mi sporim nesigurnim korakom, kao da se dvoumi bi li mi uopće prišla. Smeđa kosa, prilično zapuštena frizura, ali zato jako namazane usne. Nekoć je vjerojatno bila lijepa, ali sada se na njoj vide tragovi napornog života. Lice joj je ogrubjelo i vidno je nenjegovana. Na sebi ima sivi baloner. Puceta na njezinu baloneru blješte iznenađujuće jakom svjetlošću. Tri zlatna puceta poredana jedan iznad drugoga sjaje kao sunce. Kako mi prilazi, tako taj odbljesak, to svjetlo koje se odbija od puceta, postaje sve jače i jače, dok ne prijeđe u zasljepljujuće blještavilo.

Toliko svjetla mi smeta, bode, pa zatvaram oči da ga izbjegnem. Vrtoglavica se, kao kod pijanstva, pojačava kad su oči zatvorene. Bojim se da ću pasti, jer kao da se tlo ljulja poda mnom. Bolje bi mi bilo da otvorim oči.

Polako, oprezno, dižem kapke i škiljeći promatram puceta koja su sve sjajnija i koja mi se približavaju, njišući se. Toliko su sjajna da imam utisak da ću oslijepiti budem li ih dalje promatrao…

“Gospon, je l’ vam dobro?” pita me, a njene mi riječi dolaze u valovima, kao da se netko igra podešivačem glasnoće na radiju, neprestano ga okrećući. Čas glasnije, čas tiše, glasnije, tiše… i kao da priča jako, jako sporo. Toliko sporo da me uspavljuje. Umor me u trenutku preplavi. Zaspao bi u sekundi da me ne smeta blještavilo njezinih puceta.

“Ne, nije mi dobro”, jedva uspijevam prozboriti. I svoj vlastiti glas čujem izobličen valovima, glasnije, tiše, glasnije, tiše.

Prilazi mi sve bliže i pokušava me uhvatiti za podlakticu, ali tada započinju udari koje sam očekivao i kojih sam se pribojavao. Počinje pravi napad, ovo do sada je bilo samo ispipavanje. Kao da me je stresao jak udar električne energije. Prvo mi se zgrčila desna noga, i to tako jako da sam skoro pao. Koljeno je odskočilo prema gore i tijelo je, ostavši bez oslonca, izbačeno iz ravnoteže. Zateturao sam prema prolaznici koja mi je željela pomoći i zaustavio se u posljednji trenutak, gotovo je zagrlivši. Začuđeno me je pogledala, ustuknula jedan korak i prestrašeno podigla ruke da bi se zaštitila od mene, misleći da ću pasti na nju. Na trenutak je zastala, vjerojatno se zapitavši što joj sve to treba, ali prkosni osjećaj dužnosti je prevladao. Hrabro mi je nastavila prilaziti u čvrstoj namjeri da mi pomogne. Vjerojatno me odabrala da za taj dan budem njezino dobro djelo.

“Je l’ vam dobro?” ponovila je pitanje na koje joj više nisam mogao odgovoriti. Sad je na redu bila desna ruka. Osjećao sam kako dolazi udar. Prvo peckanje u ramenom zglobu, a onda udar groma. Jak, nekontrolirani trzaj krenuo je od ramena prema šaci. Opet kao udar struje koji ne možeš kontrolirati ni spriječiti. Razdiruća bol koja se ne da ublažiti. Desna ruka mi je poletjela naprijed i ispružila se u snažnom trzaju. Novine koje sam držao, izletjele su iz šake, ravno prema licu gospođe koja mi je htjela pomoći. Na sreću, nisu je udarile, jer su se listovi razletjeli prije nego su doletjeli do nje. To ju je dobrano prestrašilo i ponovno je digla ruke da se zaštiti. Sada joj je, izgleda, bilo već svega dosta. Njena dobrota i spremnost da pomogne imala je svojih granica. Njezina želja da mi pomogne pretvorila se u ljutnju. Ona ne može dopustiti da je itko vrijeđa i gađa novinama. Bacanje novina prema svom licu protumačila je, naravno, kao agresiju, a meni je palo na pamet kako je Kroacija pobijedila, ali nije zadovoljila… ode Večernji u vjetar, razletio se.

“Idiot…” promrmljala je, okrenula se i udaljila od mene povremeno se ljutito osvrćući. Nisam namjerno bacio novine na nju i to sam joj žarko želio objasniti. Oprostite, bila je riječ koja mi je odzvanjala u glavi, ali koju nisam mogao izgovoriti. Sve što je izišlo iz mojih usta bilo je nekontrolirano mumljanje. Grlo mi je bilo stegnuto, a usta puna sline.

Ponovo sam osjetio najprije upozoravajuće peckanje, a onda grčeve koji su sada prešli na cijelo tijelo. Tako se vjerojatno osjeća osuđenik na električnoj stolici kad kroz njega prođe struja od dvadeset tisuća Volti. Strašan udar je na sreću kratko trajao. Nakon grča, nožni su mi mišići u trenutku postali potpuno mlohavi i bez ikakve snage. Skljokao sam se na pločnik još uvijek se grčeći kao da sam pogođen epileptičnim napadom. Noge više nisam osjećao, a u rukama nisam imao niti mrvicu snage. Udari su sada dolazili rafalno, jedan za drugim, više ne pogađajući samo noge ili ruke, cijelo tijelo je bilo napadnuto. Svaki novi udar bio je jači i žešći od prethodnog. Trzao sam se i grčio ležeći na pločniku u strašnim bolovima. Pjena iz usta izlazila je praćena krkljanjem i režanjem. Bacalo me je prema sredini ceste i prema tramvajskoj pruzi. Tramvaja na sreću nije bilo.

Podražaj na povraćanje je postao toliko jak kao da mi je netko gurnuo prst u grlo. Osjećao sam kako mi se usta pune slinom i kako se jednjak steže, spreman izbaciti sadržaj želuca. A onda stanka, trenutak predaha, grčenje je za trenutak prestalo tako da sam uspio udahnuti i osoviti se na laktove i koljena. Ipak, želudac nisam uspio kontrolirati. Prvo malo kašljucanje, a onda navala sluzi, žuči i kiseline iz praznog želuca. Natašte, nisam zapravo imao što povraćati, ali sam uporno povraćao. Okus gorčine i kiseline u ustima izazvao je novi, dodatni podražaj na povraćanje. Slina koje se cijedi iz mojih usta razvlači se, a onda polagano, kao u usporenom filmu, pada po mojim rukama. Kap po kap. Pokušavam se pridići iz četveronožnog položaja i obrisati usta, ali novo peckanje u ramenima i novi udari već su bili tu. Stanka je na žalost bila jako kratka. Obje mi ruke u bolnom grču odskaču od asfalta i savijaju se unatrag, tako da mi tijelo gubi ravnotežu i iz tog četveronožnog položaja glava pada dolje i naprijed. Opet sam licem zaorao po pločniku i vlastitoj slini. Na grubom asfaltu ostali su i komadići kože s mog čela i obraza, ali tu bol više ne osjećam, jer je neznatna u usporedbi s grčevima što mi razaraju čitavo tijelo.

Vjerojatno sam otupio nakon svih primljenih udaraca, kao što boksač otupi od boli i nakon nekoliko padova ponovno pokušava ustati, iako zna da mu to donosi nove udarce i nove boli. Već sam potpuno onemoćao i prikupljam zadnju snagu da se pridignem. Što je bilo s Kroacijom? Pobijedila je, ali nikako nije oduševila igrom.

Misli su mi zbrkane i ne uspijevam ih povezivati. Pred očima mi prolijeću nepovezane slike i izgleda da ću izgubiti svijest. Udari se nastavljaju nesmanjenom žestinom, a misli mi nepovezano vrludaju.

Oči Velikog Maga… stisak ruke Velikog Desnog… nazalni glas Velikog Lijevog… oči Velikog Maga… moraš imati strpljenja rekao je Veliki Desni… Veliko vijeće… nezainteresirani su… kako je igrala Kroacija? Rei-ki. Pobijedila je, ali nije zadovoljila… bol koja je gotovo nepodnošljiva…

Rei-ki… oči Velikog Maga… budi sretan što si živ… Rei-ki… oči… budi nitko i ništa… Rei-ki… Rei-ki… oči iskričava pogleda koji mi prodire u mozak… Rei-ki… Jedna je misao počela prevladavati i zbrka u mojoj glavi se na trenutak stišala. Ta je misao nadvladala kakofoniju zvukova koje sam čuo i gotovo potisnula bljeskove koji su se pojavljivali ispred mojih očiju. Nesvjestica koja mi je prijetila kao da je nakratko uzmakla.

Moram si otvoriti Rei-ki…

Ne znam kako…

Moram si otvoriti Rei-ki da energija prolazi kroz mene, a da me ne ozljeđuje…

Heda…

Rei-ki..

Moram ga otvoriti ili ću umrijeti tu na cesti, misli su mi previše zbrkane, a smrt mi se sada ne čini tako dalekom i tako zastrašujućom. Ne znam više kako da to učinim, kako da si otvorim Rei-ki? Moram se koncentrirati na simbole. Heda je bila jasna dok me je učila kako se simboli opcrtavaju. Ide…

…sjetio sam se postupka.

Griješim, zatim još jednom griješim i onda sve počinjem ispočetka. Ovaj put ide nešto bolje, iako mi je teško fokusirati misli. Napokon uspijevam iscrtati Rei-ki simbole oko sebe upravo u trenutku kad započinju novi valovi napada. Napad je jači nego dosadašnji i sasvim sigurno dovoljno snažan da bude smrtonosan. Ali Rei-ki pomaže. Imam osjećaj da se pretvaram u cijev kroz koju teče tekućina pod pritiskom. Pritisak je golem, ali cijev sada ima dva kraja i tekućina ipak protječe. Energija koja me je zamalo ubila pritiskom gomilanja, sada je ipak pronašla izlaz, kao da protječe kroz tu cijev. Stjenke cijevi su zbog pritiska opterećene, ali sada je otvoren izlaz i pritisak pomalo jenjava. Napad prestaje jednako naglo kao što je i počeo, ostavivši me toliko onemoćalog da sam gotovo čitavu minutu ostao iscrpljen ležati na pločniku. Izgleda da je gotovo. Preživio sam.

Iscrpljen, pridižem se polagano, prvo na jedno koljeno, zatim drugo, a onda napokon ustajem i teturam prema zidu kako bih se opet mogao osloniti na nj. Rukavom brišem slinu i krv s lica i pomalo dolazim sebi. Još osjećam poneki trzaj mišića, ali to je sada oluja što jenjava, kao udaljena grmljavina koja nikome više ne može naškoditi. To su refleksni trzaji koji postupno nestaju. Najgore je prošlo. Misli mi se ponovno pomalo sabiru u kakvu takvu logičnu cjelinu. Što se to dogodilo? Tko mi je to učinio i zašto? Pa to su me upravo htjeli ubiti! Budi sretan što si živ, bile su riječi Velikog Maga, ne izazivaj me da te uništim. Zar je moguće da je pokušao ostvariti svoje prijetnje bez znanja Velikog vijeća? Zašto bi to učinio? Naš sukob ipak nije bio tako strašan da bi me pokušao ubiti. I to tako nemilosrdno, kao psa na cesti.

Pogled mi se pomalo bistrio i napokon je pao na onu gospođu koja mi je na početku napada htjela pomoći. Stajala je udaljena od mene nekih tridesetak koraka i razgovarala s policajcem povremeno pogledavajući u mom smjeru. Bilo je očito da ipak nije otišla i da je za vrijeme napada stajala na sigurnoj udaljenosti i promatrala sve muke kroz koje sam prolazio. Policajac s kojim je pričala slijedio je njen pogled, ozbiljno je slušao, a onda se sigurnim korakom uputio prema meni. Samo mi još to treba, policija. Prva mi je misao bila pobjeći, nestati, ali nisam imao snage ni pošteno zakoraknuti, a kamoli potrčati. Nemoćno sam gledao kako mi se približava. Lice ispod kape djelovalo je vrlo službeno i namrgođeno.

“Dobro jutro gospodine, što je s vama?” glas mu je bio sasvim jasan, više nisam imao osjećaj da zvukovi do mene dolaze u valovima. Nijemo sam ga gledao, nemoćan odmah odgovoriti i grozničavo pokušavao smisliti odgovor koji će ga zadovoljiti.

“Pozlilo mi je”, odgovorio sam, trudeći se da riječi koje izgovaram budu jasne i da zvuče suvislo. Glas mi je bio prepuknut i jedva se čuo. Taj odgovor je bio sve što sam mogao smisliti u tom trenutku. Ta, jedva sam se držao na nogama.

“Gospođa kaže da ste je gađali novinama, a onda se valjali po pločniku.”

Nekoliko trenutaka sam ga gledao skupljajući snagu i smišljajući odgovor.

“Slušajte, gospođa mi je htjela pomoći, a onda se malo prestrašila. Znate kako ružno mogu izgledati epileptični napadaji… Ja sam na žalost epileptičar. Nemam česte napade, ali kad me uhvate, onda su strašno jaki i teški, to se jednostavno ne može kontrolirati.”

Riječi su iz mene izlazile sve lakše i smislenije. Uzevši u obzir brzinu u kojoj sam morao smisliti odgovor, mogao sam biti zadovoljan. Djelovalo je prilično uvjerljivo.

“Jeste li pili?” nastavi on sa službenim pitanjima, sumnjičavo me pogledavajući.

“Vjerujte mi da si epileptičari alkohol ne mogu dopustiti”, odvratio sam sve sigurniji u sebe i sve snažnijega glasa.

Policajčeva sumnja kao da je malo splasnula, ali je ipak zatražio moju osobnu iskaznicu. Opipao sam džepove u potrazi za lisnicom, jednom, a zatim u panici i po drugi put, ali džepovi su bili prazni. Lisnica je nestala, a moja se novostečena sigurnost pretvorila u dim. Policajac je sa zanimanjem promatrao pojavu panike na mom licu a onda, smiješeći se, zapitao: “Je li ono vaš novčanik?”

Slijedeći njegov pogled, teškom mukom sam napravio tri koraka, sagnuo se i podigao lisnicu koja je ležala na pločniku. Vjerojatno mi je ispala iz džepa dok sam se u bolovima valjao po tlu. Otvorio sam je, iščeprkao osobnu iskaznicu i pružio je policajcu.

Prepisao je podatke iz nje u svoj blokić, a zatim mi se obratio pomirljivijim, manje službenim tonom: “Jeste li sada u redu ili hoćete da vam pozovem kola hitne pomoći? Ne izgledate dobro.”

“Ne!” odgovorio sam panično. “Sada mi je bolje. Stanujem u blizini i mislim da ću moći sam do kuće.”

Nisam mogao procijeniti je li pogled kojim me promatra zabrinut ili prezriv. Znao sam da ne izgledam sjajno onako slinav, prljav i krvav, ali on je zaključio da mu se ne da previše gnjaviti sa mnom i da je sve u redu. Odlučio je ostaviti me na miru.

“Ako ste sigurni, onda u redu. Pođite kući i sredite se. I pazite na sebe. Doviđenja.”

Dotaknuo je rub kape na pozdrav, okrenuo se od mene i pošao svojim putem ni ne sluteći koliko mi je zbog toga laknulo.

“Hvala”, bilo je sve što sam promrmljao slabim, jedva čujnim glasom.

Nikada još nisam bio toliko zahvalan nekom policajcu. Samo da me ostavi na miru i da ne pita previše. Udaljavao se umornim, sporim koracima. Vjerojatno je i on probdio noć i sada ide kući na spavanje, pa mu se nije dalo previše natezati sa mnom.

Žene koja ga je uputila na mene već je odavno nestalo, tako da joj se nisam morao ispričavati. Polagano sam koračao, povremeno zastajkujući i pridržavajući se zida da se odmorim. Nekoliko sam puta učinio malo veću stanku, skupljajući snagu za nastavak hoda.

Moje odredište, moj dom, sada je bilo sasvim blizu. Još samo stotinjak koraka i na sigurnom sam.

Nekako sam doteturao do ulaza u svoju kuću, napipao ključeve od ulaznih vrata i ušao u haustor.

Dizalo je bilo u prizemlju. Ušao sam, pritisnuo puce i dizalo je krenulo. Od trzaja kod pokretanja dizala noge su mi popustile i iako je trzaj za normalne prilike bio sasvim lagan, za mene je taj dodatni napor bio previše. Lagano sam spuznuo na pod. Boljelo me cijelo tijelo, a u glavi mi je bučilo kao pod slapom.

Stavio sam glavu među koljena i na trenutak sklopio oči tražeći malo odmora. Opet mi se vrtjelo u glavi, ali ovaj put to nije bilo zbog novog napada, nego zbog iscrpljenosti. U pokušaju pridizanja, omeo me trzaj dizala koje se zaustavilo na mom katu. Ponovno sam skliznuo na pod, ali sad sam već bio sasvim blizu svom domu i to mi je dalo dodatnu snagu za novo pridizanje. Moja vrata, a iza njih spas. To je bila velika motivacija. U mom stanu ne mogu do mene. Toliko sam ga energetski zaštitio da moć čitavog Crnog kruga nije dovoljna da probije zaštite.

Na vratima moga doma me, zalijepljena selotejpom, dočekala poruka kakve sam u posljednje vrijeme povremeno dobivao i na koje nisam želio obraćati previše pozornosti. Sada, nakon bezočnog napada koji sam jedva preživio, ta me je poruka zabrinula više nego ikada prije. Bijeli papir istrgnut iz neke bilježnice i na njemu crvenim flomasterom napisane riječi:

OBRATITE SE BOGU JER SOTONA
VAS UZIMA POD SVOJE.
MOLITE SVEVIŠNJEG ZA MILOST
JER BLIŽI SE VRIJEME SUDA.

Slova su bila prilično nevješto napisana, tako da je izgledalo kao da ih je pisalo neko dijete ili čovjek nevičan pisanju. Bila je to treća ili četvrta slična poruka koja me je dočekala, zalijepljena na vrata, u proteklih nekoliko tjedana. Do sada nisam obraćao previše pažnje na njih misleći da su djelo nekog zanesenjaka, vjerskog fanatika, kojemu smeta to što u svom stanu liječim ljude nekonvencionalnim metodama, ali sada sam je povezao s napadom koji sam upravo preživio. Ove su mi se poruke sad prikazale u sasvim novom svjetlu. Zar je moguće da netko zna kako pripadam Crnom krugu i želi me preobratiti? Odmahnuo sam umorno glavom, otrgnuo papir s vrata i zgužvao ga. Imam dovoljno problema i bez nekih vjerskih fanatika.

Ušao sam, zaključao vrata iza sebe i doteturao do kupaonice, prestrašivši se svog odraza u ogledalu. Lice mi je bilo prljavo, oderano i natečeno. Kleknuo sam ispred kade puštajući vodu, glavu sam stavio pod mlaz, malo se stresao od hladnoće, ali odmah sam se osjetio bolje. Hladna voda koja mi je udarala u potiljak djelovala je blagotvorno, odnoseći sa sobom bol i slabost. Pustio sam je da teče dvije, tri minute prije nego što sam ustao i obrisao se. Svlačio sam se i putem do spavaće sobe ostavljao prljavu i mokru odjeću po podu. Moj krevet. Najveća želja u tom trenutku bila mi je leći u krevet i odmoriti se, spavati. Potpuna iscrpljenost je ovladala mojim tijelom. Spavati, spavati, spavati…

Naravno da nisam mogao zaspati.

Čim sam legao, misli su mi se opet uskomešale u glavi, a tijelo me je boljelo sve više. Pitanja su se rojila jedno za drugim i sva su bila bez pravog odgovora. Tko mi je to učinio? Zašto? Što ću sada? Misle li da sam mrtav? Hoće li se napad ponoviti?

Ako hoće, taj novi napad ne smijem dočekati nespreman kao ovaj danas. Moram vježbati tehniku zaštite i protuudara. Za zaštitu još kako tako, na tome sam već nešto radio, ali za protuudar nije tako jednostavno, nisam to vježbao već godinama. Nikada nisam ni pomišljao da će mi to jednom zatrebati. Moram se čuti s Velikim Desnim i sve mu ispričati. Jedino još u njega mogu imati povjerenja i jedino sam za njega siguran da nije sudjelovao u napadu na mene. Svi ostali iz Crnog kruga su sumnjivi. Najsumnjiviji bio je sam Veliki Mag koji je jedini imao kakve takve motive da me napadne. Za njega sam bio gotovo siguran da je sudjelovao u napadu, iako će proći još puno vremena dok ne saznam njegove prave motive.

“Ne izazivaj me da te uništim!” Te su mi riječi odjekivale u glavi. Kakvi su mogli biti njegovi razlozi da me pokuša ubiti na tako bestijalan način?

Prevrtao sam se po krevetu i pokušavao te uskovitlane misli nekako poslagati u logičnu cjelinu. Na žalost, bez velikih rezultata. U glavi mi je i dalje bio kovitlac od prevelikog broja pitanja na koje nisam imao odgovore. Tko mi lijepi te glupe vjerske poruke na vrata? Iako ih do sada nisam uzimao ozbiljno sada sam bio pokoleban u svom nehaju za njih. Trebalo je malo ozbiljnije razmisliti o tome. Citati iz Biblije, pozivi na pokajanja? Nikada nisam bio baš pravi vjernik, ali se nikada nisam osjećao niti neprijateljem vjere i crkve. Te poruke koje su me dočekivale na vratima, sada sam već bio gotovo siguran, nikako nisu mogle biti slučajnost. Da ih je pisao neki slaboumnik ili samozvani prorok koji proriče smak svijeta, lijepio bi ih i po drugim vratima, a ne samo po mojim. Pokušavao sam se prisjetiti kako su glasile prve poruke koje sam primio. Nisam se mogao točno sjetiti, ali sve su pozivale na pokajanje i molitvu. Pokajanje za što? Odmahnuo sam glavom i pokušao otjerati sumorne misli, ali one su se uvijek nanovo vraćale.

Što će biti s mojim pacijentima sada kad više ne smijem koristiti energiju crnoga kruga? Sama bioenergija koju sam posjedovao i koristio za liječenje nije bila dovoljno jaka bez energije crnog kruga s kojom sam je do sad kombinirao. Kako ću sad liječiti i od čega ću uopće živjeti. Moji prihodi od liječenja nisu bili veliki i ovisili su od dobre volje ljudi koje sam liječio, mojih pacijenata. Nikada nisam tražio da mi se liječenje plati, ali ljudi su sami ostavljali novac, već prema svojim mogućnostima i stupnju zahvalnosti. Ponekad su ti prilozi bili simbolični, ali ponekad bih dobio i ozbiljne svote novca kao znak zahvalnosti za neko uspješno izlječenje. Ponekad sam novac i odbijao, jer mi je bilo žao ljudi koji su bili siromašni i koji su se zbog svojih zdravstvenih problema morali odricati najosnovnijeg da bi meni platili. Upravo najsiromašniji su se najviše trudili da mi pokažu zahvalnost, te da me ne ostave bez sredstava za život, ali njihov sam novac gotovo redovito odbijao. Od nešto imućnijih sam novac ipak primao, ali ga nisam izričito zahtijevao i njima sam prepuštao neka sami odrede svotu koju će ostaviti kao moj honorar.

S vremenom su ti darovi mojih pacijenata postali moj jedini izvor prihoda. Zapustio sam sve ostale aktivnosti i posvetio se isključivo brizi za svoje pacijente. To mi je oduzimalo toliko vremena da nisam mogao imati stalan, normalan posao. Od liječenja bioenergijom i pomaganja ljudima sam živio, skromno doduše, ali više mi nije ni trebalo. Obilje i luksuz nisu bili moji ciljevi u životu. Pomaganje ljudima, razvijanje bioenergije i izučavanje energije crnog kruga, to su bile moje preokupacije i novac mi nije trebao, osim za skroman život.

Ako više ne smijem koristiti energiju crnog kruga, moje liječenje neće biti ni približno uspješno kao do sada, pa će i prihodi presušiti, tu se ne smijem zavaravati. Normalan posao nikada nisam imao i gdje da ga sada tražim? Tko će zaposliti čovjeka od trideset sedam godina koji nikada nije radio, pa samim tim nema nikakvog radnog iskustva? Sada dakle, ne samo da više ne smijem koristiti silu crnog kruga, čijem sam proučavanju posvetio dobar dio svog života, nego sam još i nezaposlen, bez ikakvih prihoda. Bolje da sada ne razmišljam o tome, jer me hvata očaj i panika, a u ovakvom stanju sigurno neću smisliti ništa pametno.

Boljelo me čelo koje je stradalo u bliskom susretu s pločnikom. Boljeli su me i svi mišići kao da sam cijeli dan radio neki teški fizički posao. Nakon toliko grčenja to i nije bilo ništa čudno.

Pokušavam prvo malo opustiti tijelo kako bi mi i duh bio odmorniji i kako bih mogao razmisliti o svemu. Sugeriram si veliku težinu udova koji nakon kratkog vremena zaista postaju teški, topli i opušteni. Mišići me, opuštajući se, sve manje bole i više se ne trzaju. Za nekoliko minuta bio sam potpuno opušten a bol u tijelu je pomalo jenjavala. S opuštanjem tijela savladava me umor.

Napokon sam pao u tvrd san bez snova.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.