Čarobnjaci | Krešimir Pološki

3. BAKA

 

Kralj će njegov nadvisit Agaga, uzdiže se
kraljevstvo njegovo.
Proročanstvo Bileama Sina Beorova
Brojevi 24,7

 

1964. godina

Svoje se bake sjećam kao divne žene i savršene učiteljice, iako sam svjestan da je mnogi nisu tako doživljavali. Umrla je kad sam još bio premlad da bih je mogao nepristrano procijeniti, ali ta mi procjena nije ni bila važna, a veliko je pitanje i koliko bi bila nepristrana. Ne zanima me kako su drugi doživljavali moju baku. Neki su je se pribojavali kao vještice i govorili da joj karakter nije nimalo ugodan, ali za mene je ona bila oličenje dobrote i strpljivosti. Prema meni je bila divna. Nema te želje koju mi ne bi ispunila, ili nepodopštine koju mi ne bi oprostila. Voljela me je kako samo bake mogu voljeti unuke.

Kažu da je ljubav prema unucima snažnija nego prema vlastitoj djeci. Ako je tako, onda su razlozi za to u tome što se za unuke ima više vremena. Vjerojatno je to i životno iskustvo. Tolerancija je na višoj razini u poznijim godinama. Čovjek zna koliko je truda uložio u vlastito dijete i zna da je vjerojatno previše forsirao strogi odgoj ili bio prepopustljiv ili prezahtjevan. S unucima se takve pogreške ne ponavljaju, jer nema više one napetosti i straha od neuspjeha u odgoju vlastite djece. Unuk je bakin mezimac, ma kakav bio.

Moga oca vjerojatno ne bi tako dobro kao mene pripremila za ulazak u Crni krug sve da je i mogla.

Kao djetetu nije mi bilo jasno zašto moj otac ne zna ništa o čarolijama i tajnim naukama o kojima mi je baka pričala, zašto i njega nije poučavala magiji?

Ta su me pitanja mučila sve dok mi nije objasnila da se znanje o moći ne prenosi iz generacije u generaciju, nego da se jedan naraštaj uvijek preskače. Moj otac nije smio znati ništa o postojanju Crnog kruga kojemu je pripadao moj djed i kojemu sam i ja trebao pripasti. Tako ni ja neću moći poučavati svoju djecu nego eventualno tek svojeg unuka i to samo najstarijeg.

O samoj moći crnog kruga baka nije znala previše, jer se znanja, osim u iznimnim slučajevima, prenose po muškoj liniji. Moj pravi učitelj trebao je biti moj djed, ali, na žalost, u vrijeme mog rođenja on je već mnogo godina bio mrtav…

Baka, dakle, nije bila članicom Crnoga kruga, ali je o tehnikama postizanja moći ipak ponešto znala. Prve, nepotpune spoznaje o Crnom krugu dobila je još od mog djeda, ali to joj je tada bilo vrlo nejasno i maglovito, a kad je djed nestao krajem Drugog svjetskog rata, izgubila je sve veze s Crnim krugom. Ona o tome više nije razmišljala, ali Crni krug se ne odriče nadzora nad svojim članovima pa makar oni još bili nerođeni, a moje mjesto u Crnom krugu bilo je rezervirano davno prije mog rođenja. Baka nije mogla ni naslutiti da neka družba ipak brine o njoj i prati njene korake. Bila im je potrebna, jer su samo preko nje mogli doći do mene, svog budućeg člana.

Situacija poslije Drugog svjetskog rata je za moju baku bila poražavajuća. Kao udovica političkog neprijatelja nove države, bila je nepoželjna i svugdje šikanirana. Da bi prehranila svoga sina i sebe morala je tražiti bilo kakav, za nju težak i ponižavajući posao, a i do takvih poslova joj je bilo gotovo nemoguće doći. Intelektualka sa završenim fakultetom, žena koja je govorila tri strana jezika i koja je do tada živjela u relativnom izobilju, morala je prati tuđe rublje i stubišta kako bi zaradila koji novčić. Ipak, prema mojim saznanjima, mojemu ocu nije ništa nedostajalo. Novca nije bilo, ali zato je bilo mnogo ljubavi.

Konačno, nakon četiri, pet godina takvog jadnog, poslijeratnog života, kad su se političke prilike malo sredile i kad su poslijeratno ludilo i mržnja malo jenjali, uspjela je dobiti uredski posao u tvornici. To joj je omogućio Crni krug preko svojih veza, iako to ona tada nije znala. Učinili su to iz jednostavnih i pomalo sebičnih razloga, željeli su je spriječiti da emigrira. Najjednostavniji način da je zadrži u zemlji, pod svojim nadzorom, Crni krug je pronašao u tome da joj osigura primjereniji posao. Život joj je tada ipak bio nešto lakši, iako ne mnogo. Moj otac se školovao, završio fakultet i relativno dobro uspio u životu. Na moju žalost, umro je prilično mlad. Godinu dana nakon smrti moje bake izgubio sam i njega. Misija moje bake je tada već odavno bila završena, jer sam ja već bio iniciran u Crni krug i pronašao sam svoj životni put.

To što je ona nazivala svojom misijom, započelo je odmah nakon mog rođenja.

Prije mog prvog rođendana baku je posjetio djedov učenik kojega je ona od ranije poznavala. Prvi njihov susret mi je baka mnogo puta opisivala tako da je prerastao gotovo u legendu. Taj susret protekao je sasvim bezazleno sve do trenutka rastanka.

Pričali su o vremenu, starim prijateljima, zdravlju, ukratko, bio je to sasvim običan, neobvezan razgovor, nisu pričali ni o čemu važnom. Tek na odlasku, Nikola Rogoz, tako se posjetitelj zvao, raspitao se o prinovi u obitelji i zatražio da vidi bakinog unuka. Moja je kolijevka bila u drugoj sobi i baka ga je, bojeći se da me ne probudi, nevoljko tamo odvela. Prišao je kolijevci, pogledao me nježno i sagnuo se nada me. Kažiprstom desne ruke mi je dodirnuo čelo između obrva i tada je između njegovog prsta i mog čela skočila iskra statičkog elektriciteta. Barem se mojoj baki to učinilo kao iskra, to joj je bilo najednostavnije objašnjenje. Ja sam se probudio i prestrašen zaplakao, zapravo zaurlao, iz sveg glasa, a Nikola je značajno pogledao baku i rekao: “On je naš”.

“Kako to mislite naš?” upitala je baka u strahu, sve više žaleći što ga je uopće pustila k meni. Čudni posjetitelj ne samo da je probudio njezina unuka kojeg je teškom mukom uspavala, nego sad još priča gluposti.

“Saznat ćete na vrijeme”, rekao je Nikola Rogoz i vidjevši bakino uplašeno lice, počeo je smirivati.

“Ništa se ne bojte. Kad kažem ‘naš’ mislim na to da je on djedov unuk i da ima pravo pripadati organizaciji kojoj je pripadao njegov djed.”

“Ustaše?” upitala je baka još prestrašenija. Nikakve joj političke zavrzlame nisu trebale u životu i sve je više žalila što je Nikolu Rogoza pustila u dječju sobu.

Nikola se nasmijao i stavio joj ruku na rame. Taj pokret je već tada često koristio, a u kasnijim godinama postati će to gotovo njegov zaštitni znak. Vidjevši da je prenaglio i prestrašio je, nastojao ju je tim blagim pokretom smiriti.

“Ne, ne radi se ni o kakvoj političkoj organizaciji. Radi se o krugu ljudi koji se povremeno susreću, unapređujući i razvijajući znanja koja posjeduju. Vjerujem da ste čuli za nas. Suprug Vam je sigurno bar ponekad spominjao organizaciju kojoj pripada. Pričao Vam je o Crnom krugu?”

Baka se zamislila, procjenjivala je koliko povjerenja može imati u tog čudnog, nepozvanog gosta i nakon male stanke ipak priznala: “Pa je, nešto malo. Pričao mi je o moći, sili kojom raspolaže i sličnim stvarima. Nazivao je to snagom crnog kruga i tražio je od mene da to nikome ne spominjem. To je trebala biti naša tajna.”

Zastala je procjenjujući smije li nastaviti priču o tome, a onda ipak završila misao: “Znala sam da on uspijeva učiniti neke stvari koje su bile tako čudne da su graničile s nadnaravnim. Nikada to nisam previše voljela, a otkako je on nestao, ne razmišljam više o tome. Mnogo je vremena proteklo od tad, a sve te njegove moći nisu mu pomogle da sačuva goli život.”

Nikola ju je gledao sa smiješkom na licu. Bilo mu je drago da baka bar ponešto zna o svemu tome, neće joj morati objašnjavati sve od početka.

“Vaš će unuk nastaviti njegovim stopama uz moju i Vašu pomoć. Vaš pokojni suprug bio je moj mentor, učitelj i najmanje što mu ja u znak zahvalnosti mogu učiniti, jest da pripremim njegovog nasljednika da uđe u Crni krug i prihvati mjesto za koje je predodređen samim svojim rođenjem”, nastavio je ne obazirući se na bakin prestrašen pogled. “Na Vama je da ga pripremite za pouku, a na meni je da ga poučim kao što je vaš suprug poučio mene. Saznat ćete nešto više o tome kad se sljedeći put vidimo. Sada Vas neću više zbunjivati, nego Vam dajem malo vremena da razmislite o svemu tome. Uskoro ću Vam se javiti.”

Zastao je u izlaganju kako bi naglasio važnost slijedećih riječi: “Molim Vas samo, da o našem susretu nikome ne govorite, pa čak ni svom sinu i snahi. Razumijete li? Nikome!”

Baka je bila zgranuta.

“Ja pred svojim sinom ne mogu tajiti…” pokušala je prigovoriti, ali Nikola ju je prekinuo u pola rečenice.

“Lijepo Vas molim. Nikome!” naglasio je tu riječ. “Strpite se barem do našeg idućeg susreta, tada ću Vam sve podrobnije objasniti. Ako to ne možete zadržati za sebe, onda ništa od pouke i Vaš će unuk propustiti svoju životnu šansu. Kad se sljedeći put sretnemo, ja ću znati jeste li se toga pridržavali. Do tada, lijepi pozdrav. Ljubim ruke.”

Nikola je ustao i nakon još jednog pozdrava, otišao ostavivši moju baku nijemu, zbunjenu i uplašenu. Bila je u velikoj nedoumici što da uradi. Mog oca, svoga sina, obožavala je i uistinu pred njim nije imala nikakvih tajni. Kako bi mu mogla zatajiti da bi njegovo dijete trebalo biti primljeno u nekakvu čarobnjačku organizaciju? Kakve joj je to gluposti ovaj posjetitelj nadrobio?

Ipak, Nikola je izgledao ozbiljno i svojim pristupom joj je ulijevao povjerenje. Dobro se sjećala što je sve njen muž, a moj djed, mogao učiniti i kakvim je sve moćima raspolagao. Prema tim suprugovim moćima je osjećala strahopoštovanje i nikada nije previše željela znati o tome. Naposljetku, sva njegova znanja nisu mu pomogla da preživi rat. Govorio je da moć crnog kruga i politika ne idu zajedno. Budući da je bio politički angažiran nije smio koristiti moć crnog kruga, tako da nikada ništa nije učinio za sebe. Ali moć je postojala, u to nije bilo sumnje. Ako nešto kaže mom ocu, možda ću ja izgubiti svaku priliku da spoznam tu moć. Dvojba je bila velika, pa je odgodila odluku dok se još jednom ne susretne s Nikolom. Tada će procijeniti hoće li prešutjeti svom sinu ono kao što se od nje traži ili će mu sve ispričati. Mislim da je u sebi već bila donijela odluku da mi pruži priliku kakvu ona i njezin sin nikada nisu imali, ali toga tada još nije bila svjesna.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.