Čarobnjaci | Krešimir Pološki

4. OBRANA

 

Čarobnjaci su ponajviše heretici. Oni koji to znaju, a ipak brane njih i njihove opačine, gori su od njih i treba ih smatrati njihovom sukrivcima.
Kao takve ne treba kažnjavati one koji ne znaju da je netko čarobnjak, ako svojim obrazom ne sprečavaju suca u njegovoj dužnosti. Koji za neke znaju da su čarobnjaci, pa ne brane opačinu nego samo osobu, ti postaju vrlo sumnjivi te se protiv njih može povesti posebna istraga. Zbog takve obrane treba kažnjavati i odvjetnike i bilježnike, prve ako ih svjesno i dobrovoljno brane na sudu, a da nisu zatražili odobrenje ili da ih za taj zadatak nije odredio sudac, druge pak ako im svjesno sastave kakve isprave. Brane li ih suci ili zemaljska gospoda u svojoj jurisdikciji ili zemlji, najprije treba te izopćiti, a ako su u tom tvrdokorni, treba im oduzeti službu, položaj i imanje te ih prognati, kako je to, potpuno opravdano predviđeno u kraljevskim odredbama Španjolske i Sicilije. Taj treći propis ne važi kad čarobnjaci nisu heretici.
To što je rečeno o braniteljima vrijedi i za pokrovitelje koji takve ljude podupiru riječima, djelima, savjetom ili novcem.
Martin del Rio: Istraživanja o čarobnjaštvu, 1599. god.

 

Buđenje nakon sinoćnjeg napada bilo je više nego bolno. Otkako sam zaspao prošlo je tek šest sati i još sam osjećao posljedice udaraca koji su me zamalo stajali života. Svih sedam glavnih energetskih točaka na mome tijelu bilo je oštećeno silnim napadom koji sam jutros doživio. Čakre kao da su gorjele i bio sam svjestan položaja svake od njih više nego ikad ranije. Dok sam, kao mladić, učio o čakrama bilo mi je teško locirati svaku od njih jer je to za mene bilo nešto suviše imaginarno. Sada s lociranjem čakri nisam imao nikakvih problema, jer me je svaka od njih pekla kao živa vatra. Gotovo da sam osjećao opekotine na živčanim centrima, kao da se netko iživljavao gaseći cigarete na mom tijelu. To je bila posljedica energetskih udara koji su me jutros gotovo ubili.

Zamalo sam stradao i bio sam svjestan da se ubuduće moram zaštititi, jer bi se takvi napadi mogli ponoviti. Još jedan ovakav napad ne bih preživio ni uz pomoć Rei-ki-a. Ovaj put sam preživio jer se takvoj obrani nisu nadali, i vjerojatno sam se zato uspio izvući iz neprilika relativno jeftino. Sljedeći put se više neće dati prevariti, a u to da će do sljedećeg napada doći uskoro, uopće nisam sumnjao. Napali su me jednom i to vrlo ozbiljno. To nije bilo upozorenje nego pokušaj ubojstva, njihove su namjere dakle više nego ozbiljne. Čim shvate da nisu uspjeli, ne vidim što bi ih moglo spriječiti da ne pokušaju ponovno i ne isprave svoj promašaj.

Uobičajena ljudska reakcija na napad tog tipa jest zatvaranje i stezanje, a kod nekoga vičnog upotrebi moći i protuudar. Od mene su očekivali da trenutno pokušam dignuti štit oko sebe i da, eventualno, pokušam reflektirati silu u smjeru pošiljaoca i na taj način izvršim protuudar. Pravi majstori borbene sile mogu energiju još i pojačati prije refleksije, a zatim je usmjeriti precizno na pošiljatelja višestruko ojačanu i na taj način uništiti ili onesposobiti napadača. Slično kao što majstori juda koriste protivnikov zamah za svoju obranu i protunapad. Zbog toga se napadač trudi da prvi udar bude toliko jak da napadnuti bude onesposobljen odmah, u prvom trenutku.

Ako se štit ne podigne na vrijeme, otpor napadnutog je sve slabiji i napokon u potpunosti prestaje. Napadnuti je tad prepušten milosti i nemilosti napadača.

Ideja da koristim Rei-ki u obrani od napada silom pala mi je na pamet prije nekoliko mjeseci kad sam i sam sudjelovao u jednom napadu upozorenja. Jedan od članova Crnog kruga tad je bio upozoren da se moć crnog kruga ne smije koristiti za stjecanje političke moći, jer u protivnom Crni krug kažnjava oštrije od sablje. Svaki član Crnog kruga to zna, jer se s tim i takvim pravilima upoznaje tokom dugogodišnje obuke, ali za Matiju Berca, političara stranke koja je velikom brzinom stjecala nove članove, iskušenje je bilo preveliko. On je ispočetka gotovo neprimjetno, a kasnije sve otvorenije, iskorištavao znanja stečena u Crnom krugu i energiju crnog kruga da uspije u politici i zauzme neko od vodećih mjesta, prvo u svojoj stranci, a zatim i na razini države.

Veliko vijeće Crnog kruga je Matiju Berca nekoliko puta upozoravalo na pravilo nemiješanja moći crnog kruga i politike, a kako se on nije obazirao na upozorenja, Veliki Mag i Veliki Desni odlučili su poslati prvo upozoravajuću Aglu, a onda i napad upozorenja.

Napad je uspio, iako se napadnuti pokušao zaštititi. Probili smo mu štit i udarili ga prilično jako. Nije bio u životnoj opasnosti, ali se dovoljno prestrašio da mu više nikad ne padne na pamet koristiti moć crnog kruga u političke svrhe.

Nisam često sudjelovao u napadima, jer ni sami napadi nisu bili česti, a ni ja to baš nisam volio. Nanositi bol ljudima nije nešto što me veseli, pa čak ni kad je to potpuno opravdano kao u spomenutom slučaju. Taj put sudjelovao sam u napadu upozorenja, jer me je to zamolio Veliki Desni, moj učitelj, kome nisam mogao odbiti zamolbu. On osobno je tražio da se Matija Berc privede pameti dok ne ode predaleko i ne učini nešto neoprostivo. Matijini ciljevi nisu bili strani nama kao političkim bićima, neki od nas su se slagali s njegovim političkim stajalištima, ali moć se u te svrhe ne smije koristiti. Veliki Desni je insistirao na tome i ja sam mu morao i želio pomoći tim prije što me je podsjetio na mog djeda, koji je zbog ulaska u politiku gotovo sasvim prestao koristiti moći crnog kruga.

“Tvoj djed je znao da se to ne smije i nije zloupotrebljavao svoje moći. Svi znaju da se to ne smije i ako sada Bercu dopustimo da nekažnjeno krši pravila i neki drugi će se pokolebati u pridržavanju zakona novog testamenta. To ne smijemo dopustiti.”

To su bile riječi Velikog Desnog kojima me je uvjerio da pristanem na suradnju.

Čudan je i uzbudljiv osjećaj napadati nekoga koristeći silu crnog kruga. Usredotočeno, Veliko vijeće može razviti veliku moć. Uz malo nepažnje ta sila može biti prejaka i tako nanijeti ozbiljne ozljede onome koga napada. Moj zadatak u tom napadu, bio je da kontroliram snagu udara. Znalo se za moje sklonosti liječenju i zaštiti ljudi, pa su mene taj put koristili kao “pipu”. Zadatak “pipe” ili “slavine” je da, ovisno o snazi štita napadnutoga, propušta manje ili više sile u njegovom smjeru. Premalo sile dopušta napadnutome da ojača štit i reflektira udar pošiljatelju, a previše sile može u potpunosti razbiti i štit i napadnutoga. Ako je cilj napada da ubije napadnutog, onda se “pipa” i ne koristi, nego se sva energija slije u prvi udar koji je obično dovoljan da omami žrtvu. Ako taj prvi udar ne bude dovoljan, barem će ga onesposobiti za obranu, tako da sljedeći udari lakše postignu svoj cilj.

U ovom slučaju cilj napada bio je samo upozorenje, tako da sam morao biti vrlo oprezan i ne propustiti previše sile. Napad je izveden uspješno, iako ga je Berc očekivao i pokušavao se zaštititi. Sluteći da će uskoro uslijediti napad na njega, bio je dovoljno mudar i oprezan da oko sebe stvori ispitno polje koje ga je upozoravalo na dolazak sile dovoljno rano da stigne podići štit. Kad smo ga locirali i prodrli do njega, Berc je već bio svjestan da predstoji napad i njegov štit je već bio gotovo izgrađen. Osjetivši otpor štita, pustio sam prvi udar skoro nesmanjenom žestinom. Štit Matije Berca je bio preslab za snagu Velikog vijeća i odmah se razbio, ali je jedan dio sile ipak reflektirao natrag na nas. Osjetili smo udar koji i nije bio tako jak, jer je bio podijeljen na nas sedmoro, ali je ipak bio prilično neugodan. Sva sedmorica osjetili smo nešto kao lagani udar električne energije i poskočili smo na svojim stolicama. Svaki od nas je instinktivno sklonio ruku s crnog kruga koji nam je pružao dodatnu energiju, ali koji je tada poslužio kao uzemljenje, kao vodič energije koja nas je protresla. Članovi Velikog vijeća mislili su da nisam pustio dovoljno sile i da je štit izdržao, reflektirajući svu snagu natrag na nas, pa je počelo prijekorno rogoborenje, usmjereno prema meni. Čak me je i Veliki Desni mrko i prijekorno pogledao.

Odmah je spremljen novi udar, ponovno smo dodirivali crni krug crpeći iz njega energiju, kako ne bismo morali trošiti svoju vlastitu, i ja sam, osjećajući se pomalo krivim za refleksiju, ovaj put pustio više sile nego što je to bilo potrebno.

Budući da je štit ipak bio razoren prvim udarom, napadnuti je ovaj, drugi udar, osjetio svom silinom. Odmah je izgubio svijest i svaki njegov otpor je prestao. Osjetivši to, u hipu sam maknuo ruku s crnog kruga i zaustavio djelovanje sile, tako da Berc nije pretrpio nikakve ozbiljne ozljede, ali je nakon buđenja iz nesvjestice bio tako prestrašen, da je nakon nekoliko dana dao ostavku na sve svoje političke dužnosti i objavio da se povlači u mirovinu.

“Od mene nikome ne prijeti opasnost”, bila je njegova izjava za novinare. Mi članovi organizacije Crnoga kruga, znali smo na koga misli, iako su to novinari protumačili kao poruku njegovim političkim protivnicima.

U trenutku dok je ležao onesviješten, kroz Matiju Berca je prolazila sila koju sam ja, ne osjećajući nikakav otpor, panično zaustavljao da ga ne ozlijedimo preko mjere.

I tako se to dogodilo. Shvatio sam da je s njegovom nesvjesticom ne samo prestao otpor, nego da je sila nesmetano protekla kroz njega. Da je bio pri svijesti i da se pokušavao obraniti, što bi bila normalna reakcija na napad, ta sila bi bila dovoljna da ga ubije. U trenutku kad se onesvijestio, sila je protekla kroz njega bez otpora, a samim tim i bez posljedica. Nitko u Velikom vijeću toga nije bio svjestan. Oni su osjetili da su ga udarili i onesposobili, a na detalje nisu obraćali pažnju.

Međusobno smo si čestitali na uspješno obavljenom poslu i razišli se.

U meni je od toga dana radio crv koji mi nikako nije dao da se smirim dok ne ispitam svoju teoriju u praksi. Pomislio sam da, ako se napadnuti ne brani, sila na njega djeluje znatno slabije ili protječe kroz njega bez posljedica. Ubrzo sam se uvjerio da to nije tako.

Odmah sljedećeg dana nazvao sam Nikolu, Velikog Desnog i zamolio ga neka mi uputi energetski udar na daljinu, to jest neka me lagano napadne, kako bih mogao isprobati svoju novu teoriju. On se isprva dvoumio, jer se nije volio igrati sa silom bez valjanih razloga, ali sam ga nakon dužeg nagovaranja i moljakanja naposljetku ipak uspio nagovoriti.

Sjedio sam na klupi u Maksimiru, malo meditirao, potpuno se opuštajući i tako očekivao udar Velikog Desnog. Svjesno sam odlučio ne braniti se i potpuno se prepustiti sili, nadajući se da će, zbog moje pasivnosti, sila proći kroz mene bez posljedica. Da je moja teorija pogrešna, saznao sam samo trenutak kasnije.

Tako me je lupilo da mi je od grča čeljusti napuknuo jedan zub. Oporavivši se od udara, ponovno sam iz obližnje govornice telefonirao Velikom Desnom, zahvalio mu se i obavijestio ga da je moja teorija skroz pogrešna. Smijao se kad je čuo o mom napuklom zubu.

“Javi se mojoj kćeri, Lidiji. Ona će ti popraviti zub i tako ti vratiti uslugu koju ti duguje, iako toga nije svjesna.”

Gotovo sam zaboravio na tu moju teoriju, dok mi Heda, moja prijateljica i najsposobnija žena koju poznajem, jednom prilikom nije počela pričati o Rei-kiu. Heda se zanimala za sve granične discipline, pa je tako počela izučavati i Rei-ki, takozvanu božansku energiju.

Inače sam skeptičan spram svih tehnika koje nam dolaze s istoka, jer se pokazalo da je većina njih neodgovarajuća za naš mentalitet, način života i tradicionalan odgoj, te da je rad na njima, uglavnom, čisto gubljenje vremena. Takva je bila i moja prva pomisao u odnosu na Rei-ki.

Ipak, nije baš sve u tome bilo za odbaciti. Ljudi koji prakticiraju Rei-ki, otvaraju se posebnom tehnikom da bi kroz njih protjecala neka vrsta božanske energije koja je svuda oko nas.

Ta ih energija čisti, daje im snagu, liječi ih i prosvjetljuje. Ideja otvaranja božanskoj energiji koju prakticiraju reikisti, mogla se primijeniti i na otvaranje energiji sile crnog kruga. Energija je energija, pomislio sam, sve je to slično. Ta me ideja nekoliko dana proganjala, tako da sam morao ponovno isprobati svoje zamisli u praksi. Ponovno sam nazvao Velikog Desnog i zamolio ga da me blago udari.

Ovaj put to više nije htio učiniti, a da mu ne objasnim o čemu je riječ, pa smo dugo i iscrpno razgovarali o tim mogućnostima. Nisam ga uspio uvjeriti u ispravnost svoje teorije, ali je ipak na kraju pristao poslati mi energetski udar u dogovoreno vrijeme. Znao sam koliku mi uslugu čini, jer je bilo prilično teško skupiti dovoljno energije za udar bez izravnog kontakta s crnim krugom. Nitko drugi osim Velikog Desnog ne bi se dao nagovoriti na takvo što.

Nešto prije dogovorenog trenutka zamolio sam Hedu da mi otvori Rei-ki i tako otvorenih kanala sa strahom sam očekivao udar Velikog Desnog. Čekao sam i čekao, ali osim blage topline koja me je prožimala, ništa se nije događalo, pa sam opet telefonirao Velikom Desnom da ga upitam zašto nije postupio kako smo se dogovorili. Zašto me nije napao? Njegovom čuđenju nije bilo kraja, jer mi je trenutak ranije poslao udar koji je bio jači nego onaj od prije nekoliko dana. Nije osjetio moju reakciju, pa je pomislio da je prostor u kojem se nalazim zaštićen i da se energija raspršila.

“Htio sam ti slomiti još koji zub da te naučim da se sa silom ne igra”, rekao je polu-ozbiljno. “Nije moguće da nisi osjetio udar ako si bio na otvorenom.”

Tada sam shvatio da sam na pragu nečeg revolucionarnog, možda imam način kako da ukrotim sirovu silu kakva se koristi za napade. “Imaš pravo, Nikola”, pokušavao sam se izvući. “Stan u kojem se nalazim je zaštićen. Potpuno sam zaboravio na to, tvoj udar nije ni mogao doći do mene. Nemoj me više napadati dok to ne riješim.”

Veliki Desni je nešto nezadovoljno promrmljao o mojoj neozbiljnosti i prekinuo vezu.

Nisam mu htio ništa zatajiti, ali u trenutku mi je kroz glavu proletjela misao da prvo trebam još malo istražiti sve mogućnosti takve obrane, prije negoli ikome o tome nešto kažem. Kad sada o tome ozbiljnije razmislim, možda je tu bilo i malo častohleplja i samoljublja. Smatrao sam da sam na pragu nečeg sasvim novog i nepoznatog u dosadašnjem proučavanju moći. Već sam se vidio upisanog velikim slovima u povijesne knjige Crnog kruga, ravno uz bok zaslužnim članovima koji su, svaki na svoj način, izučavanjem unaprijedili mogućnosti koje je pružao crni krug.

Odlučio sam ozbiljnije poraditi na tome i tek kad razvijem tehniku objaviti svoj rad Crnom krugu.

Odlučio sam se inicirati u Rei-ki i poraditi na toj tehnici, ali sam tih dana bio jako zauzet svojim privatnim poslovima, tako da sam sve to odgodio za neka malo povoljnija i mirnija vremena.

Da sam tada znao da će mi Rei-ki spasiti život, više bih se posvetio izučavanju te tehnike, ali tko je tada mogao znati da ću već nakon nekoliko tjedana biti u smrtnoj opasnosti. Pacijenti kojima sam se morao posvetiti su, istina, malo popravili moju financijsku situaciju, ali su mi oduzeli dragocjeno vrijeme potrebno za istraživanje i na taj su me način zamalo stajali glave. Tako sam razmišljao ustajući iz kreveta poslije jakog napada kojeg sam doživio to jutro.

Moja stara teorija bila je potvrđena na najbolji mogući način, a istovremeno i najneugodniji za mene. Teorija se pokazala dobrom i u praksi, te je izdržala veću kušnju nego što sam se mogao i nadati. Bio sam sretan, jer se pokazala točnom i jer mi je spasila život.

Sada je vrijeme da je iznesem pred Velikog Desnog i da mu odmah ispričam kako sam napadnut i gotovo ubijen i kako su me moje naizgled lude metode ipak spasile. Želio sam da mi pomogne u istraživanju izvora napada odnosno kažnjavanju vinovnika napada. Ako mi itko može i želi pomoći, onda je to Veliki Desni, moj učitelj i mentor. Čovjek koji je sa mnom od mojih početaka i koji me je naučio sve što znam o sili crnog kruga i istoimenom udruženju.

Odmah sam ga nazvao, iako je mogućnost da je u to vrijeme kod kuće bila prilično mala. Nekako sam se nadao da je ipak kod kuće. Javila se njegova supruga i po njenom sam glasu odmah osjetio da nešto nije u redu.

“Dobar dan, gospođo Rogoz, molio bih vas Nikolu.”

Nije bilo potrebno predstavljati se, jer mi je Marija dobro poznavala glas.

S druge strane najprije nije bilo odgovora, a onda sam začuo nešto kao tihi jecaj. Konačno je prikupila snagu i drhtavim, uplakanim glasom mi odgovorila: “Danijele moj, ti ni ne znaš što se dogodilo.” Opet jecaji. “A kako bi i mogao znati? Nikola je jutros umro. Izgleda da je to bio srčani udar… umro mi je na rukama.”

Sada se sa moje strane linije nije moglo ništa čuti. Bio sam potpuno oduzet, šok je bio prevelik da bih mogao išta reći.

Zbog moje šutnje ona je nastavila kroz plač: “Došao je jutros iz svoje jutarnje šetnje i srušio se pred vratima nakon što je pozvonio. Nikola obično sam otključava vrata, tako da ja nisam znala da je to on, i dok sam se polako dizala iz kreveta da otvorim, on je pred vratima umirao. Nikada si to neću oprostiti.”

Ponovno su je zagušili jecaji, tako da nije mogla nastaviti, pribrala se i nastavila tek nakon dužeg vremena: “Dok je on umirao, ja sam u sebi negodovala zbog tako ranog posjetitelja koji me je probudio iz najslađeg sna. Možda sam ga mogla spasiti da sam se požurila.” Zastala je i opet zapala u nekontrolirani plač.

Trebao sam je umiriti barem riječima koje se obično govore u takvim prilikama, ali i meni se stegnulo grlo i suze su mi navirale na oči, tako da ništa suvislo nisam mogao prozboriti. Plakali smo, svatko sa svoje strane telefonskog aparata. Ona je žalila za pokojnim suprugom, a ja za čovjekom koji me je naučio svemu što znam i koji mi je bio drugi otac. Ne znam čija je bol bila veća. Vjerojatno njezina, iako sam se i ja osjećao strašno potresen. Marija se prva pribrala i nastavila.

“Kad sam otvorila vrata, Nikola se doslovce ukotrljao u stan i ostao ležati na podu. Bio je blijed, mokar od hladnog znoja koji ga je oblio i držao se za srce. Nije mogao doći do zraka, pa je samo krkljao. Ja sam se uspaničila i počela vikati dozivajući susjede umjesto da sam odmah zvala hitnu pomoć. Nikola se previjao pod mojim nogama. Kad sam se sagnula, uhvatio me je za ruku i spomenuo tebe. Nisam baš razumjela što mi je govorio, ali tvoje sam ime jasno čula. Danijele, znaš da te je volio kao sina kojeg nikada nije imao.” Opet je počela plakati i njene su riječi postale nerazumljive. Začuo se zvuk pada slušalice i u prvi sam trenutak pomislio da joj se nešto dogodilo. Možda joj je pozlilo, možda sada i ona leži onesviještena? Panično sam je počeo dozivati, ali ona se više nije odazivala. Slušalicu je uzela Lidija, njihova kćer. I njoj je glas podrhtavao ali je bila znatno pribranija od svoje majke.

“Danijele, ti si? Mama ne može više govoriti, suviše je slaba. Čuo si da je tata umro? Majka si nešto predbacuje i ne može se smiriti. Kad je stigla hitna pomoć, već je bilo prekasno, tata je bio mrtav”, Lidijin je glas podrhtavao i izgledalo je kao da će i ona zajecati u slušalicu. Ipak se pribrala i nastavila: “Moj Milan je krenuo dogovoriti sve detalje oko pogreba i javio mi se prije pola sata. Sprovod će biti u četvrtak u deset sati ujutro, na Mirogoju.”

To je bila Lidija. Takvu sam je poznavao. Odlučna i britka. Usprkos bolu, ostala je sabrana i iznijela mi je podatke za koje je mislila da su u ovom trenutku najvažniji.

“Oprosti,” nastavila je tihim glasom, “ni ja više ne mogu pričati…”

I slušalica je bila spuštena.

 

* * *

Zar je to moguće? Veliki Desni, moj učitelj je mrtav. Nikola Rogoz, moj prijatelj, umro je. Nikola, brižni suprug i Lidijin nježni otac je mrtav. To me je potreslo više negoli jutrošnji napad. Spustio sam se na pod i bolno zajecao. Nema više mog najboljeg prijatelja i zaštitnika. Buljio sam u prazno prisjećajući se zajedničkih trenutaka.

Što ću sad, bila je moja sljedeća sebična misao. Nisam znao koji osjećaji prevladavaju mnome u tom trenutku. Žaljenje za Nikolom ili strah za vlastiti život? Bez Velikog Desnog i ja sam izgubljen. Ni trenutka nisam dvojio da Nikolina smrt nije bila prirodna. Netko ga je napao kao i mene, ali s tim napadom su imali više uspjeha. Možda zato što je Nikola Rogoz ipak bio čovjek u ozbiljnim godinama i koji je imao problema sa srcem, tako da je napadačima bilo lakše postići cilj i ubiti ga. Sada je i mene kao i Nikolinu suprugu zahvatio osjećaj grizodušja. Da sam mu rekao o mojim spoznajama o novim zaštitnim metodama, možda bi danas bio živ. Da nisam bio tako sebičan i slavohlepan, možda sam mu mogao pomoći, možda se mogao obraniti kao i ja. Žaljenje i samosažaljenje bili su osjećaji koji su vladali mnome u tom trenutku. Prepustio sam se očajanju, ali to nije smjelo dugo trajati. Situacija je bila preozbiljna da bih se smio prepustiti beznađu.

Samosažaljenje je osjećaj koji nikome ne pomaže, bile su Nikoline riječi, koje mi je uputio nebrojeno puta tijekom moga nauka, kad mi se činilo da sam pred nerješivim problemom i kad bih izgubio samopouzdanje. Sa svakim problemom se moraš suočiti i riješiti ga. Problemi se ne rješavaju sami od sebe, ali kad kreneš korak po korak, sve se može postići. Najgore je ne učiniti taj prvi korak. Ako njega ne učiniš, sve je uzalud, ali kad kreneš i uložiš dovoljno truda, samopouzdanje ti se vraća, a s njim i moć. Već nakon prvih koraka vidiš da se stvari počinju rješavati same po sebi. Dakle, ne žali samoga sebe i kreni dalje. Tek kad pokušaš i ne uspiješ možeš pomisliti da je nešto nemoguće. Tek kad mnogo puta ne uspiješ možeš to i izgovoriti. Kad mnogo puta pomisliš da je nešto nemoguće, shvatit ćeš da je ipak sve što dovoljno jako poželiš moguće i tim će ti slađa biti pobjeda.

Zato dosta samosažaljenja i kreni u rješavanje problema. Počni misliti pozitivno. Misliti pozitivno. Misliti pozitivno.

Te su mi Nikoline riječi odzvanjale u glavi. Mnogo me je puta njima poticao kad sam već izgubio volju i želju za učenjem. Uvijek me njima motivirao.

Samosažaljenje je pomalo nestajalo u meni, a umjesto tog osjećaja počeo se razvijati bijes. Nikola niti bijes nije smatrao vrijednim osjećajem i uvijek bi me smirivao, ali Nikole ovaj put nije bilo pokraj mene i moj bijes je bujao. Prvi put u svom životu poželio sam iskoristiti moć da nekome nanesem zlo. Silom crnog kruga uništiti Nikoline ubojice i moje napadače. Razoriti ih bez milosti.

Na žalost, nisam znao protiv koga da upotrijebim silu. Sumnjao sam na Velikog Maga, ali nisam mogao biti siguran. Čak ni tako ljut nisam mogao napadati dok ne budem siguran tko je krivac. Isto tako nisam bio siguran da uopće mogu kazniti krivca. Imam li dovoljno moći i znanja da nešto uradim? Napadi nisu moja specijalnost.

To je dodatno podjarivalo moju nemoćnu ljutnju. Ako se ispostavi da je napadač Veliki Mag, kako da ga kaznim? Nemam više pravo glasa ni pristupa u Crni krug. Morat ću se obraćati svakom članu Velikog vijeća pojedinačno i tražiti pravdu i pomoć.

Ali što ako se obratim baš krivcu ili sudioniku u krivnji? Možda je bolje da se ne javljam nikome i da na taj način nikoga ne razdražim prije vremena. Valjalo mi je dobro razmisliti prije nego li bilo što započnem.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.