Čarobnjaci | Krešimir Pološki

5. DRUGI SUSRET

 

Ali sva čudesa čarobnjaka bivaju po uputama i djelima demona.
Sv. Augustin (354.-430.)

 

1964. godina: Baka

Drugi susret moje bake i Nikole Rogoza odigrao se na izletištu Suhina u Podsusedu. Objedovali su zajedno i Nikola joj je, uz mnogo truda, objasnio osnovne postulate društva Crnoga kruga.

Po Nikolinim riječima, ona sama nije mogla pristupiti Crnom krugu iz dva razloga. Prvi razlog je bio taj što je bila žena, a žene nisu mogle biti punopravne članice Crnoga kruga.

Mogle su, iako se i to rijetko dopuštalo, biti pridružene članice bez prava na odluke i bez prava na saznavanje najvažnijih tehnika za postizanje moći. Bilo je doduše razdoblja u povijesti Crnoga kruga kad su žene čak prevladavale brojnošću, ali tada je i članstvo bilo drugačije i mnogo brojnije. U posljednjih nekoliko stotina godina, nijedna žena nije postala član Crnoga kruga a i ukupan broj članova je jako reduciran. Razlozi za to Nikoli tada nisu bili poznati, ali tako je zapisano u novom statutu iz 1556. godine. Statut se poštuje bez prigovora.

Mnogo godina kasnije, proučavajući statut i ostale dostupne dokumente o Crnom krugu došao sam do zaključka da tvorci statuta, tadašnji Veliki Mag, Veliki Lijevi i Veliki Desni, nisu bili zadovoljni držanjem žena pred Inqvisitores Haereticae pravitatis (istražitelji heretičke opačine) koji su kasnije jednostavno prozvani Inkvizitorima. Smatrali su, opravdano ili ne, da su žene odale previše članova Crnog kruga i da nisu unosile dovoljno dezinformacija u svoja priznanja. Bile su jednostavno preslabe pred inkvizitorima. Sama priznanja nisu im zamjerali, jer su dana pod najtežim mukama, kojima su nesretnice bile podvrgnute. Kad bi netko u to vrijeme došao u ruke inkvizitorima priznanje uopće nije bilo sporno, a smrt je bila neminovna. Na mukama su gotovo svi priznavali sve što se od njih zahtijevalo. Ako bi optuženi, nekim čudom, i izdržao mučenja i ništa ne bi priznao, onda bi Inkvizitori proglasili kako je uz njega sotona koji mu ne dopušta da prizna, da je nepopravljiv sotonin saveznik i sljedbenik i ipak ga prepustili svjetovnoj vlasti. Prepuštanje svjetovnoj vlasti redovito je značilo smrt na lomači. Inkvizitori sami nisu nikoga osuđivali na smrt, oni su ostajali čistih ruku. Njihov posao bio je da utvrde krivnju, a nakon, na najtežim mukama iznuđenog priznanja, smatrali su da je ta krivnja dokazana i prepuštali su okrivljenog svjetovnoj vlasti, koja je po prešutnom sporazumu krivce redovito osuđivala na smrt spaljivanjem. Čak je postojala floskula u kojoj su crkveni istražitelji, inkvizitori, od svjetovne vlasti tražili neka bude milostiva i da osuđenika ne unakazi ili ne ubije. Naravno da je to bilo samo pro forma. Svjetovna vlast je ipak redovito takve jadnike osuđivala na smrt spaljivanjem. Jedini čin milosti bio je, ponekad, da se osuđeniku prije spaljivanja odrubi glava ili da ga se uguši konopcem stegnutim oko vrata.

Priznanja, dakle, nisu bila sporna, sporno je bilo to što uhićene i mučene članice crnog kruga nisu u svoja priznanja unosile dovoljno laži kojima bi istražitelje navele na krivi put. Smrt ih je ionako čekala, pa se od njih očekivalo da izmišljotinama zbune inkvizitore i na taj način sakriju postojanje Crnog kruga ili da barem zametnu tragove.

Od te, 1556. godine, kad je napisan i prihvaćen novi statut, žene su, zbog sigurnosti, mogle biti upućene samo u neke dijelove nauka o moći. Ipak, nije im u potpunosti zabranjen pristup svim znanjima, ali im se maksimalno otežao pristup do informacija, a fizički pristup samom izvoru moći, “predmetu” koji je zbog svog izgleda nazvan jednostavno crni krug bio im je u potpunosti onemogućen. Od tada su žene služile samo za to da pripremaju odabrane za ulazak u organizaciju Crnog kruga. Od žena se zahtijevala apsolutna pokornost učiteljima, a neki su od nositelja znanja u to davno vrijeme to iskorištavali. Nisu bile rijetke situacije kad su inicijacije žena u prvi stupanj kruga završavale općim orgijama u kojima su buduće čarobnice morale imati odnos ne samo sa učiteljima, nego i s mnoštvom njihovih prijatelja. Morale su se bez pitanja podavati, po zapovjedi svojih učitelja. Zauzvrat toj slijepoj pokornosti dobivale su samo mrvice znanja, samo Geoteju, magiju najnižeg reda. Dobivale su vrlo malo pravog znanja, ali one su ipak okusile moć i smatrale su da su čarobnice od zanata ili barem da će to, ako ustraju, postati. Za taj uzvišeni cilj nijedna žrtva nije im bila prevelika.

Između ostalog, i takve zlouporabe navele su tvorce statuta da se ženama zabrani pristup u krug.

Drugi razlog zbog kojega moja baka nije mogla ući u krug bio je nasljedno članstvo.

U obzir je dolazilo samo krvno nasljedstvo prve linije i to svaka druga generacija nasljednika. Dakle, djed je mogao inicirati samo svog unuka, pred svojim je sinom sve morao tajiti. To je ponekad bilo teško izvedivo, ali bilo je neophodno.

Samo po jedan nasljednik iz obitelji imao je pravo biti iniciran u Crni krug i od toga se nije odstupalo. Na taj se način broj članova Crnog kruga nije povećavao ili se s vremenom čak i smanjivao, što je tada i bio cilj tvoraca novog statuta.

Pedesetak članova Crnog kruga bio je optimalan broj koji se nije smio premašiti zbog opasnosti od zlouporabe moći. Svaki je pojedinac mogao biti kontroliran i zaustavljen ako bi pokušao zloupotrijebiti silu, što bi bilo teško izvedivo da je broj članova stalno rastao. Jednako teško bilo bi sačuvati tajnost društva koja je zbog crkvenih progona bila neophodna. U pravilu bi djed obučavao unuka, a u slučaju kao što je bio moj, kad djed nije više bio živ, obuku je preuzimao djedov učenik drugog stupnja. Djedovi su poučavali svoje unuke samo do prvog stupnja i inicijacije u viši krug. Tada je svaki učenik dobio novog učitelja koji je bio majstor i koji je ovladao najvišim stupnjem znanja u korištenju moći.

Broj članova Crnog kruga nije se smio niti smanjivati jer su članovi imali obavezu unaprjeđivati i istraživati silu kojom su raspolagali. Ako bi se članstvo smanjilo, napretka ne bi bilo, organizacija bi ostala na stečenim znanjima, a to se željelo i moralo izbjeći.

To su, dakle, bili razlozi zbog kojih moja baka nije mogla ući u Crni krug. Po njezinom vlastitom iskazu, nije to ni željela. Jedino što je željela, bilo je da meni pruži sve što može i da mi omogući bolji život.

Njezin zadatak bio je, po Nikolinim riječima, pripremiti mene za učenje. To je značilo da me treba odgojiti tako da ne osjećam odbojnost prema nekim saznanjima koje sam tek trebao spoznati. Isto tako, trebala mi je objasniti što je sam crni krug, a što je organizacija nazvana Crni krug, kako djeluje i koja joj je povijest. Morala me učiniti otvorenim prema svemu što ću kasnije saznati, naučiti me da stvari gledam iz raznih kutova, da ne prihvaćam dogme, a istovremeno me uvjeriti da o tome ne smijem pričati čak ni s vlastitom majkom.

To je bio najteži dio zadatka, jer učenje novaka počinje u sedmoj godini, a teško je sedmogodišnjem djetetu objasniti da o nekim stvarima mama i tata ne smiju ništa znati. Da bi me baka pripremila kako bi uopće mogao početi učiti i sama je trebala proći neku pouku i steći određena saznanja: da bi odgojila šegrta trebala je postati barem kalfa. Trebala je postati neka vrsta učenika u Crnom krugu.

Sama je kasnije u šali govorila da su tražili od nje da postane vještica. Mislim da joj se ta uloga s vremenom počela jako sviđati, pa ju je prenijela i u privatan život. Iz tih su je se razloga obični ljudi i poznanici počeli pribojavati i misliti o njoj da je pomalo čudna. Počeli su je izbjegavati. Baku to nije previše smetalo, jer je postizala svoj cilj i od mene stvorila savršenog kandidata za ulazak u Crni krug.

Nikola joj je u ta dva sata, koliko je trajao njihov drugi susret, cijelu tu priču pokušao predstaviti na što jednostavniji način. Bakina prva reakcija bila je očekivana: nevjerica, a onda strah od nepoznatog. Prije svega, nije joj bila jasna razlika između Crnog kruga kao organizacije i crnog kruga kao “predmeta” koji je organizaciji davao silu. Zbunjivalo ju je to što kad je Nikola pričao o crnom krugu nikada nije mogla biti sigurna govori li o predmetu koji je zbog svog izgleda dobio ime crni krug, ili o organizaciji koja je nosila to ime. Nikola se potrudio objasniti joj tu razliku.

Uzela je nekoliko dana da razmisli o svim čudnim stvarima o kojima je čula, a onda ga prilikom trećeg njihovog susreta obasula pitanjima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.