Čarobnjaci | Krešimir Pološki

6. POGREB

 

Božji se darovi primljeni ne mogu predavati drugima putem učenja i uputa. Međutim, čarobnjaci svojim učenicima predaju tu magijsku vještinu, pa njihovi slušači, držeći se uputa svojih učitelja, vrše ista djela kao i oni.
Neki kažu da je to djelovanje dobrih anđela koje u prvom redu nazivaju duhovima. Tako je ovih godina stalno to govorio onaj glasoviti čarobnjak Scotus Permensis, koji je zaludio Gebharta Truchsessa, kelnskog biskupa odmetnika. To je vrlo staro obmanjivanje koje su širili zastupnici magije, i to najviše Platonovci, Jamblih , Porfirije, Plotin, Proklo i Julije odmetnik.
Po njihovu učenju sva se magija dijeli na bijelu koju smatraju dopuštenom, i na crnu koja je nedopuštena. Bijelu stoga nazivaju teurgijom (božanskom magijom), a crnu geotejom (čarobnjačkom magijom). Ali tu sasvim lažnu i uljepšanu teurgiju dovoljno obara sam Archimagus (vrhovni čarobnjak) kad jasnim riječima dokazuje da je ona pod imenom boga i anđela vrlo često sputana opakim prijevarama demona, pa iako najveći dio njenih obreda pokazuje čistoću duha, tijela, vanjskih predmeta i pribora, ipak nečisti duhovi i varljive sile traže od nje da se klanja njima umjesto bogu. Zatim on dodaje da je vrsta teurgije umijeće Almadel, koje se naziva umijeće saznavanja ili umijeće sv. Pavla ili umijeće otkrivanja, i više drugih supersticioznih vještina koje su (kaže on) upravo tim pogubnije što se neupućenima čine više božanske. Eto im suda o toj bijeloj magiji, izrečena od njihovog prvaka i prvoborca, eto im prave istine makar ju je izrekao lažljiv čovjek.
Tu teurgiju osuđuje sv. Augustin u knjizi “O koristi vjerovanja – protiv Mahinejaca”. Dodaj tome i ono lažno umijeće astrologije, kojega je propise napisane na metalnim pločicama poslao Karlu Velikome neki Bedin učenik (tako lažu i umjesto Alkuina podmeću Alkinda). Astrologija je tobože korisna za stjecanje svake natprirodne pojave, umjetnosti i nauka, za postizanje uglednih položaja, bogatstava, snage ljubavnih užitaka itd.
Martin Del Rio: Istraživanja o čarobnjaštvu, 1599. god.

 

Morao sam otići na pogreb Nikole Rogoza, Velikog Desnog, ma koliko god to opasno bilo po mene. Taj mi je čovjek previše toga dao, a da mu, barem posljednjim ispraćajem, ne iskažem poštovanje i ljubav.

Napad koji sam preživio bio je samo prvi u nizu, u to sam bio uvjeren i zbog toga sam se pomalo pribojavao izlaska na otvoreno. Iako se događaji kao što je pogreb do sada nikada nisu koristili za obračune, to mi nije davalo nikakvu sigurnost, jer se ni takvi napadi kakvima smo bili izloženi Veliki Desni i ja do sada nisu izvodili bez ikakvog upozorenja. Pravila Crnog kruga su, dakle, bila prekršena i valjalo je očekivati da će se i dalje kršiti. Napadači će iskoristiti svaku priliku da ponovno napadnu, a pogreb je bio dobra prilika, jer se odvijao na otvorenom i bilo je nemoguće zaštititi se stvaranjem energetskih ograda. Teren je bio prevelik i da bih se zaštitio bila bi potrebna golema moć koju nisam posjedovao. Zapravo, mislim da ni moć Velikog vijeća ne bi bila dovoljna da se zaštiti cijeli Mirogoj i prilazni putovi.

Eventualni napadači imali su još jednu prednost: znali su točno vrijeme i lokaciju na kojoj ću se tada nalaziti, pa nisu trebali gubiti moć da me pronađu. Napad je bilo relativno lako organizirati i zbog toga sam se pribojavao odlaska na sprovod.

Ipak, ni ja nisam bio bez određenih prednosti. Osnovna prednost bila je to što je cijelo groblje posvećeni teren, a to je itekako moglo omesti napadače i umanjiti njihovu efikasnost. Ta činjenica nije ih mogla onemogućiti, ali bi ih u slučaju napada svakako ometala raspršujući im energiju. Posvećeno tlo ima energiju koja prigušuje ili raspršuje sve druge energije, pa tako i silu crnog kruga. To se ne događa zato što je neki svećenik izvršio obred posvećivanja, jer sam taj simbolički obred i nema nikakvo energetsko značenje. Veću ulogu imaju u tome svakodnevni obredi opraštanja s pokojnicima. Molitve koje se za pokojnike mole nisu moćne zbog izgovorenih riječi, već zbog energije i boli koja je u njih uložena i zbog želje da se pokojnik uistinu preseli na neki bolji svijet, zbog iskrene tuge i žalosti. Kad grupa ljudi iskreno nešto želi i moli za to, onda se razvija vrlo jaka energija koja ovim ili onim putem mora doći na svoj cilj. Riječi molitve nisu važne, nije važan ni njihov sadržaj, važno je to koliko je iskrenosti i stvarne želje u molitvu uloženo. Mirogoj je mjesto na kojemu se dugi niz godina svakodnevno moli za pokojnike i plače za njima. To je energija dana bez sustezanja i ograda koje su često prisutne na molitvama u crkvama. Žal za pokojnikom je nesputan društvenim normama i suzdržavanjima. Bol je ovdje stalna pojava i nitko ne zamjera ako se ta bol i izražava plačem, bolnim krikovima ili na drugi način. To je ta energija koja Mirogoj čini posvećenim tlom. Nikakav obred i nikakav svećenik ne može tlo učiniti posvećenim ako u njega nije uliveno dovoljno tuge, patnje, suza i, što je najvažnije iskrenih, molitvi. Crkve su također posvećeno tlo, ali nisu ni približno tako pune energije kao groblja. U crkvama ljudi isto tako svakodnevno mole, ali velik broj tih molitava je prazno ponavljanje napamet naučenih fraza. To su molitve bez srca. Zborno ponavljanje molitve nema nikakvu energetsku vrijednost ako se stvarno ne razmišlja o molitvi i cilju kojem je ona upućena. Stvarna posvećenost molitvama u crkvi je na žalost jako rijetka čak i kod svećenika kojima je to posao. Sve se svodi na prazno održavanje forme samog obreda i tu nema nikakve snage, ne širi se nikakva energija. Prazne, napamet naučene riječi izgovorene bez srca, energetski gledano, ne znače ništa. Grupa vjernika sakupljenih u crkvi na zajedničkoj molitvi mogla bi razviti veliku energiju kad bi stvarno imala zajednički cilj i kad bi molitvi pristupali iskreno, punim srcem, njihova snaga bila bi u zajedničkoj posvećenosti i težnji k ostvarivanju nekog cilja i želji da se taj cilj i ostvari. To je velika potencijalna energija koja se, nažalost, stvara tek u vrlo rijetkim prilikama. Bez obzira na to mole li ljudi za mir, za nečije ozdravljenje ili nešto treće, njihova bi energija bila dovoljna da se željeni cilj i postigne, samo kad bi stvarno to željeli na pravi način. Zajednička želja oblikovana na pravi način mogla bi biti uslišana i ništa tada ne bi bilo nemoguće. To se događa sve rjeđe, jer ljudi ne mole, ne koncentriraju se na svoje želje, nego samo izgovaraju naučene riječi molitve. To nema nikakve snage ni svrhe. Vjernici ni ne slute koliko im malo treba da ostvare ono za što mole, treba im samo iskrenost koje uglavnom nemaju. Toliko su blizu svom cilju, ali mislim da ga nikada neće ostvariti, jer se sve više udaljavaju od njega. Ipak, ne može se reći da crkve nemaju baš nikakvu snagu i da u njima nema nikakve energije, u starijim crkvama je s vremenom nakupljeno dovoljno energije da se ta mjesta mogu nazvati posvećenima.

Druga moja prednost bila je to što sam do pogreba imao tri dana za pripremu. Ta tri dana sam i te kako dobro iskoristio za podizanje energetske razine mog štita na najvišu moguću razinu. Isto tako, poradio sam i na brzini podizanja štita i bio sam zadovoljan uvježbanim. Rei-ki je bio zadnja linija obrane koja je trebala zbuniti napadače ili bar onemogućiti silu da me razori. Tako pripremljen, pošao sam prema Mirogoju, zadovoljan napretkom koji sam postigao vježbanjem, ali ipak zabrinut jer nisam mogao znati je li ta razina zaštite dovoljna. Pred mrtvačnicu sam došao petnaestak minuta prije početka ceremonije ispraćaja pokojnika. Pokraj odra je stajala uplakana obitelj i primala izraze sućuti. Stao sam u red, da im i sam izrazim žaljenje i iskoristio taj trenutak da dobro promotrim prisutne. Između otprilike 150 ljudi, barem površno sam poznavao njih pedesetak. Od toga broja nekoliko njih je bilo zajedničkih, obiteljskih prijatelja, nekoliko ostarjelih glumaca s kojima je Nikola radio u kazalištu prije umirovljenja, a bilo je i mnogo pripadnika Crnog kruga. Cijelo Veliko vijeće i gotovo svi članovi došli su ispratiti cijenjenog pokojnika.

Veliko vijeće i Veliki Mag izražavali su sućut, kad sam se ja pojavio i stao u red pred mrtvačnicom.

Veliki Mag je čvrsto s obje ruke stisnuo udovičinu ruku i nešto joj šaputao, pretpostavljam da joj je nudio pomoć i izražavao sućut već uobičajenim frazama. Ostali članovi Velikog vijeća slijedili su ga jedan po jedan i svaki od njih je prošaputao nekoliko riječi.

Kako je koji kretao prema izlazu iz mrtvačnice, tako sam bio u prilici dobro ga promotriti. Prvi je izišao sâm Veliki Mag. Izgledao je potišteno, žalosno, ali to je mogla biti samo maska navučena za ovu priliku. Jedna od mnogih koje je koristio. Nikola je za njega znao govoriti da za svaku priliku ima po neku masku. Mijenjao ih je kao mi ostali košulje.

Pogledi su nam se sreli i na njegovom licu je zatitrao izraz iznenađenja, a trenutak kasnije to iznenađenje je preraslo u ljutnju. Kao da me nije očekivao ovdje i kao da je mojom nazočnošću bio neugodno iznenađen. Brzo je skrenuo pogled, što inače nije bio njegov običaj, i izišao van.

Kruno Horvat, Veliki Lijevi, bezizražajnog i tupog lica kao i uvijek, nije ni trepnuo vidjevši me. Činilo se da gleda kroz mene. Ipak, vidjelo se da me je prepoznao, ali da me ne želi pozdraviti. Za njega sam bio samo prezreni i izbačeni član Crnog kruga. Takva reakcija mi je ipak dosta govorila o njemu. Po njoj se moglo razabrati da on ne zna ništa o napadu na mene i da u njemu sigurno nije sudjelovao. Od njega mi ne prijeti opasnost, ali isto tako od njega neću dobiti niti bilo kakvu pomoć. Za njega ne postojim. Ta me činjenica nije previše pogađala, jer sam i ja prema njemu gajio slične osjećaje. Njegovi nekontrolirani izljevi bijesa, crvenilo lica i povremena eksplozivna uzrujanost, činile su ga smiješnim i nedostojnim poštovanja u mojim očima, a to moje mišljenje dijelili su i drugi članovi Crnog kruga.

Iza Velikog Lijevog, na vratima su se pojavila velika trojica. Koji će od njih biti izabran za novog Velikog Desnog, bilo je pitanje koje je sigurno zanimalo mnoge članove Crnog kruga.

Ivan Golub sa svojim hladnim pogledom i očima opasnim poput zmije? Kad su nam se pogledi sreli, još je više nego inače stisnuo kapke i uputio mi pogled pun mržnje. On mi sasvim sigurno nije prijatelj. Nikada nije ni bio, a sad mi je postao otvoreni neprijatelj. Po njegovoj sam reakciji zaključio da je vrlo vjerojatno sudjelovao u napadu na mene.

Matija Mavrović? Visok i vitak, uvijek pun energije i dobre volje. Odjeća na njemu bila je kao i obično vrlo kvalitetna, skupa i znalački odabrana. Prilično zgodan čovjek koji je mnogo polagao na svoj izgled i koji je uvijek i pred svima želio ostaviti dobar dojam. Veliki zavodnik, ili je barem on tako o sebi volio razmišljati. Iako je bio vrlo društven i omiljen u svojoj sredini, nisam ga previše cijenio. Veliki Desni je za njega govorio da se preglasno smije. I zaista, bio je malo prenapadan u svom komuniciranju. Pun velikih riječi i naglašene gestikulacije. Pun glasnog i neukusnog humora kojim se nametao društvu. Kad me je ugledao, osmijeh mu se zamrznuo na licu. I on je kao i Veliki Mag skrenuo pogled i odjurio van. I za njega sam mogao biti siguran da bar nešto zna o napadu na mene, a vjerojatno je i sam u tome sudjelovao kao i Veliki Mag i Ivan Golub.

Posljednji od velike trojice bio je Raul Križanić. Po svemu što sam o njemu znao, bio je to čovjek vrijedan poštovanja. Moć je razvijao u smjeru telekineze i komunikacije s Adeptima. Na tim poljima je postizao vrlo dobre rezultate. Nikada nisam čuo da je svoj dar pokušao zloupotrijebiti ili ga neprimjereno koristiti. Krajnje ozbiljan čovjek koga nikako nisam želio za neprijatelja. I on me je pogledao izlazeći iz mrtvačnice, ali izraz njegova lica ostao je nepromijenjen. Nisam mogao dokučiti je li prijateljski ili neprijateljski. Vrlo se dobro kontrolirao, tako da o njemu nisam mogao donijeti nikakav sud. Nadao sam se ipak da on nije jedan od vinovnika napada na Velikog Desnog i mene.

Sjetio sam se svojih riječi koje sam uputio Velikom Magu kad su me isključili iz Crnog kruga: “Članovi Velikog vijeća su vaši poslušnici”. Ako se na nekoga to nije odnosilo, to je sigurno bio Raul Križanić. On nije bio ničiji poslušnik i možda sam ga u žaru rasprave i uvrijedio svrstavši ga uz ostale pobočnike Velikog Maga. Ako je i bio uvrijeđen, to niti jednim pokretom lica nije pokazivao. On mi je ostao nepoznanica.

Kolona ispred pokojnikovog odra se polako pomicala i sada je već na mene došao red da obitelji izrazim sućut. Ta tužna obveza me omela u razmišljanju o mojim mogućim protivnicima.

Marija Rogoz, udovica Velikog Desnog, držala se dostojanstveno mirno, možda čak premirno, pomislio sam, a onda mi je sinulo da je vjerojatno pod blagotvornim utjecajem sredstava za smirenje.

Lidija, Nikolina kćer, bila je za razliku od svoje majke jako uplakana. Ramena su joj podrhtavala od povremenih bezglasnih jecaja, lice joj je bilo crveno, a kapci tako natečeni da to nije mogao prikriti ni crni veo koji joj je prekrivao lice.

“Dođi poslije kod nas na karmine”, šapnula je kad sam joj izrazio sućut.

Milan, njen suprug, držao se pribrano, ali je bilo vidno da je i on potresen. On je volio Nikolu, iako se ta ljubav nije mogla nazvati obostranom. Pokojni Nikola nije baš bio presretan izborom svoje kćeri i o zetu je rijetko kad rekao neku dobru riječ. Poštivao je Milana kao svog zeta, nije s njim ulazio ni u kakve sukobe, prema njemu je bio ljubazan, ali to je bilo sve, preveliku ljubav prema zetu baš i nije gajio.

Izišao sam i tada još jednom s povišenog mjesta promotrio prisutne. Članovi Crnog kruga nisu se držali zajedno osim Velikog vijeća koje je sačinjavalo čvrsto zbijenu grupu u koju nitko drugi nije imao pristupa. Ostali su bili u skupinama, po dvoje-troje raštrkani unaokolo. Nisu mi, osim Velikog vijeća, u ovom trenutku bili važni.

Bio sam među zadnjima koji su izrazili sućut i pogrebna je povorka uskoro trebala krenuti. Oproštajni govor pred lijesom bio je kratak kao i vjerski obred. Lijes je krenuo, a iza njega se formirala žalosna povorka prijatelja i znanaca.

Pred ulazom u groblje, prije nego što smo došli do malog zvona koje je najavljivalo prolazak pokojnika, osjetio sam da dolazi napad. Pa je li to moguće? Na sprovodu! Pribojavao sam se toga, ali ipak sam gajio nadu, očito lažnu, da do napada neće doći. Štit mi je odmah bio podignut i sjajan kao sunce, refleksija je bila savršena tako da me taj prvi udar nije niti ogrebao. Okrenuo sam se i promotrio ljude iza sebe ne bi li otkrio tko me napada. Tri reda iza mene bili su Veliki Lijevi i Raul Križanić, a još jedan red iza njih polagano su hodali Veliki Mag i članovi Velikog vijeća, Matija Mavrović i Ivan Golub, držeći se ruku pod ruku i strijeljajući me pogledima. Lica su im bila vrlo odlučna, ozbiljna i vidjelo se da prikupljaju silu. Njih trojica su me napadali zajedničkim snagama. Nitko od ljudi na sprovodu to nije primjećivao, ali pažljivim, znalačkim promatranjem moglo se otkriti da prikupljaju opasnu količinu energije.

Sada je, dakle, bilo potpuno jasno tko su moji neprijatelji. Jedino mi je bilo čudno otkud ta nestrpljivost da me se odmah uništi. Shvatio sam tko su mi neprijatelji, ali nisam znao zašto su mi neprijatelji i zašto su toliko nestrpljivi da napadaju čak i na sprovodu. Čime sam im se toliko zamjerio da ne poštuju čak niti taj tužni obred kojemu su nazočili?

Kolona je polako nastavljala put za lijesom i da nas je netko gledao sa strane ne bi mogao ni naslutiti kakva se borba odvija u toj naoko mirnoj skupini ljudi koja žali za pokojnikom.

Sljedeći napad bio je još jači, ali sam i njega odbacio bez imalo muke. Dobro sam iskoristio tri dana priprema za okršaj, pomislio sam ponosno, moj je štit bio neoštećen i spremniji nego ikada. Moć koja je na mene bila odašiljana i nije mogla biti strašno jaka s obzirom na nepripremljenost protivnika, posvećeno tlo kojemu smo prilazili i činjenicu da su me napadali u hodu, ali sam ipak imao razloga biti ponosan na snagu svog štita.

Druga stvar bila bi da su me napadali iz neke prostorije u kojoj ne bi bili ometani i u kojoj bi se u miru mogli pripremiti za napad. Ovako na otvorenom, hodajući u pogrebnoj povorci nisu mogli razviti neku veliku snagu i nije mi bilo jasno zašto uopće pokušavaju? Vjerojatno su me podcijenili. Treći napad je nadmašio prva dva, ali sam i za njega bio spreman i krenuo sam s refleksijom u protunapad. Tada sam osjetio da mi netko pomaže. Moj je štit naglo ojačao i moglo se osjetiti kako se puni dodatnom energijom koja sasvim sigurno, nije bila moja. Nisam previše razmišljao tko mi to pruža pomoć, nego sam tu pomoć iskoristio u trenutku i vratio udar trostruko jači nego što mi je bio upućen. Iza mene se odmah začulo komešanje. Velikom Magu je pozlilo. Ljudi su stajali oko njega i promatrali kako se presavio držeći se za prsa i teško dišući. Pogrebna povorka je bila prekinuta. Znači, on je taj koga sam pogodio refleksijom, on je bio glavni nositelj napada na mene. Od siline protuudara, pao bi na tlo da ga njegova dva pomoćnika nisu pridržavali.

U meni je rastao bijes i želja za osvetom, sad je prilika da ga ponovno udarim, osjetio sam se dovoljno snažnim da ga kaznim za sva zla koja je počinio u posljednje vrijeme. Želio sam iskoristiti pomutnju u njihovim redovima, taj trenutak njihove nepažnje. Svu svoju silu slio sam u jedan jedini udar koji sam uputio u želji da još više ozlijedim već načetog Velikog Maga, ali taj energetski udar mi se odmah vratio poput bumeranga. Udarac groma koji me je potresao od glave do pete. Sada je na meni bio red da zateturam i da se, pokušavajući održati ravnotežu, uhvatim za ljude koji su bili uz mene. Jedva sam ostao na nogama. Novo komešanje, koje sam ovaj put ja izazvao, potpuno je razbilo pogrebnu povorku i ljudi su se zbunjeno pogledavali ne znajući što se događa.

Obitelj pokojnika je nastavila hodati za lijesom, ne sluteći kakva se borba iza njih vodi i što se sve događa. Svi ostali su zbunjeno zastali i trebalo je dosta vremena da se povorka opet oblikuje i pokuša dostići svoju prethodnicu. Sada su svi krenuli znatno bržim korakom.

Više mi ništa nije bilo jasno. Baš kad sam mislio da sam ponešto shvatio, pojavile su se nove nepoznanice. Veliki Mag se nije mogao tako dobro zaštititi, jer je već bio udaren. Ivan i Matija bili su prezauzeti zadržavanjem “Velikog” da ne padne, pa ni oni nisu mogli biti dovoljno koncentrirani da podignu štit koji je obranio Velikog Maga i vratio mi upućenu silu. Tko je to uradio? Tko mi je prvo pomogao, a zatim stvorio zaštitni štit oko Velikog Maga i na taj ga način spasio od mog udara?

Pogled mi je pao na Raula Križanića i shvatio sam odgovor na svoje pitanje. To bi mogao biti on, Raul. Vjerojatno je osjetio da sam napadnut od njih trojice i pomogao mi u obrani, a onda je i mene spriječio da uzvratim napad.

Čini se da sam našao prijatelja. Ako ne prijatelja, onda sigurno osobu kojoj bi se mogao obratiti i zatražiti pomoć. Netko neutralan. Pogledao sam ga, ali na njegovom licu se i dalje nije moglo ništa pročitati, i dalje se savršeno kontrolirao.

Sprovod je krenuo dalje i ušli smo na posvećeno Mirogojsko tlo.

Tu je opasnost od napada bila znatno manja, pa sam se mogao malo opustiti. Misli su mi bile prilično uskomešane. Još uvijek nisam znao zašto me napadaju i zašto toliko žure s napadom da ga nisu mogli odgoditi.

Druga nepoznanica je bio Raul Križanić. Ako me je Raul obranio i na taj se način pokazao mojim saveznikom, zašto nije dopustio da uzvratim udarac? Koja je uopće njegova uloga u svemu tome?

Propustio sam nekoliko ljudi i željan odgovora, čekao da mi se Raul približi. Hodao je sam. Velikog Lijevog nije više bilo pokraj njega, jer je ostao s Velikim Magom kad je ovome pozlilo.

Nastavio sam koračati uz Raula upitno ga gledajući. Izraz njegova lica i dalje je bio isti. Potpuno miran i staložen, gledao je preda se i niti jednim titrajem lica nije odavao da se oko nas događa nešto neobično.

“Miruj,” promrmljao je tihim, ali odlučnim glasom, “više nisi u opasnosti.”

Te su riječi značile da on zna da sam bio u opasnosti, vjerojatno zna i od koga i zašto.

Nisam mogao prikriti svoje uzbuđenje, pa sam ga odmah počeo ispitivati očekujući od njega odgovore na pitanja koja su me mučila već danima.

“Što se događa? Napadaju me, pokušali su me ubiti, a ja čak niti ne znam zbog čega. Prije nekoliko dana su me zamalo ubili. Zašto si mi danas pomogao i zašto nisi dozvolio da uzvratim udarac?” zasipao sam ga pitanjima.

Raul me pogledao svojim staloženim, ali hladnim pogledom i preko volje mi uzvratio.

“Strpi se malo. Čekaj dok ne završi pogreb. Onda ćemo otići na neko mirno mjesto i sve će ti biti objašnjeno. Adepti će ti objasniti.”

“Adepti?” začudio sam se.”Kako mi Adepti mogu pomoći? Što ako me članovi Crnog kruga opet napadnu na izlasku iz groblja? I ti bi mogao stradati ovaj put. Ja sam shvatio da si se umiješao u sukob, pa su to sigurno shvatili i oni. Raule, pomogavši mi, stekao si nove, ni malo bezazlene neprijatelje.”

“Nisi više u opasnosti”, ponovio je Raul. “Oko nas je stvoren zaštitni krug koji održavaju moji istomišljenici. Strpi se još malo pa ćeš sve saznati. Ne ponašaj se kao znatiželjno dijete.”

Time je za njega razgovor bio završen. Više nisam želio iskušavati njegovo strpljenje, pa sam ušutio.

Nastavio sam koračati uz njega zaista se osjećajući kao znatiželjno dijete koje odmah želi odgovore na sva svoja pitanja. Istovremeno sam se osjećao zaštićen i smiren u njegovom društvu.

Spomenuo je da je oko nas stvoren zaštitni krug, razmišljao sam. To znači da je umiješano još nekoliko članova Crnog kruga koji su tu zaštitu stvorili i koji je održavaju. Izgleda da sam upao u neki sukob čiji mi uzroci nisu bili jasni. Frakcije u Crnom krugu? Kako to da ja ne znam ništa o tome?

Ako je Veliki Desni bio upleten u te sukobe i ako je zbog toga stradao, sigurno bi mi prije spomenuo da se nalazi u opasnosti. Pitanja su se gomilala u mojoj glavi, ali da bih dobio odgovore morao sam pričekati završetak sprovoda. Raul je prividno nezainteresirano koračao pokraj mene, ponašajući se kao da se ništa neobično ne događa.

Moram se strpjeti za objašnjenja, ponavljao sam u sebi. Adepti? Može li mi evokacija dati odgovor na moja pitanja?

Dugo već nisam o njima razmišljao. Jesu li Adepti anđeli ili demoni? Nikada nisam bio na čisto s njima. Neke informacije o Adeptima sam imao, jer to ulazi u osnovnu obuku članova Crnog kruga. Nekoliko puta sam i komunicirao s njima, odnosno dopustio sam im da mi uđu u svijest. Mali triluli-triluli.

Tako sam ih ponekad, šaleći se, nazivao, jer je to bio zvuk kojim je počinjala njihova komunikacija. Svatko tko se upuštao u kontakte s njima doživljavao ih je na svoj način, jer su se i oni prema svakome ponašali drugačije. Nikola Rogoz ih nije previše volio, smatrao ih je opasnima, jer je bilo teško razlučiti kad govore istinu a kad se samo izruguju. Ponekad su tako bezočno lagali da je izgledalo kao da su zločesta, obijesna, djeca, a ponekad je njihova istina bila toliko snažna da je blještala neviđenom mudrošću. Kad bih komunicirao s njima, imao sam osjećaj da mi kopaju po mozgu i nešto premeću unutra. To me strašilo i činilo nesigurnim. Neke loše uspomene koje smo Nikola Rogoz i ja dijelili, tu su nesigurnost još dodatno pojačavale. Prilikom kontakta Adepti su ispuštali zvukove koji su podsjećali na pijukanje policijskih radio aparata, samo nešto tiši i dugotrajniji. Trilulilili, trilulilulili, kao zvonjava električnog telefona koja dolazi iz unutrašnjosti mozga.

Komunikacija s Adeptima bila mi je jako zanimljiva prvih nekoliko puta, kad sam o njima tek učio, ali sam je pod utjecajem Velikog Desnog malo po malo zapostavljao i na kraju u potpunosti prekinuo. Prije nekoliko godina sam s njima imao jezovito iskustvo i bez Nikoline se pomoći ne bih bio izvukao. Sada bi mi ti isti Adepti, po Raulovim riječima, trebali pomoći da sve shvatim. Anđeli ili demoni, to nisam znao, svatko ih je doživljavao na svoj način. Znao sam samo da postoje i da se sa njima može stupiti u kontakt. I znao sam da ću to učiniti uz Raulovu pomoć. Napokon sam stekao saveznika.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.