Čarobnjaci | Krešimir Pološki

8. ADEPTI

 

Ja slušah, ali ne razumjeh, pa upitah:
Gospodaru, kako će to svršiti?
Danijel 13,7

 

1976. godina: Školovanje

Oduvijek sam prilikom susreta s Adeptima osjećao nelagodu i strah da ih neću moći kontrolirati. Pribojavao sam se da Adepti, kad ih jednom prizovem i prepustim im se, neće željeti prekinuti sastanak i da će me opsjedati dugo vremena. Nikola mi je tih davnih godina, kad me podučavao o mogućnostima kontakta s Adeptima, objasnio da se kod nekih ljudi koji nepripremljeno stupaju u kontakt s njima ili njima srodnim bićima, događalo da su ih Adepti zaposjeli i nisu ih htjeli napustiti.

Taj moj, gotovo paničan, strah od Adepata započeo je jednim čudnim susretom u Ilici prije mnogo godina. Do tog susreta sam, kontaktirajući s Adeptima, osjećao neku nelagodu, ali od toga dana ta neodređena nelagoda prerasla je u pravi strah.

Bilo je lijepo ljetno nedjeljno prijepodne. Nikola i ja smo šetali Ilicom i, ne sjećam se više kako, započeli priču o dječjim bajkama. Ta je tema Nikolu potaknula na razmišljanje i on se uozbiljio, te mi je pokušao objasniti kako gotovo sve dječje priče imaju istiniti korijen, odnosno kako su to poruke prenesena značenja onima koji ih znaju slušati. Dugo je pričao o toj temi, ali ja ga nisam slušao previše pozorno, ta bio je lijep dan, a ja sam bio mlad.

Prepun životne radosti, bio sam posebno dobre volje, pa sam si čak dozvolio da se našalim na račun njegovih teorija: “Da, da poruka Crvenkapice je da se kroz šumu ne smije ići sam, jer možeš naići na vuka koji će te proždrijeti. Ha-ha…”

Nisam se pošteno ni nasmijao, a Nikola me je već oštro opalio dlanom po zatiljku.

“Ne izruguj se pametnijima od sebe.”

Lice mu je bilo ozbiljno i izgledao je prilično ljut, što nije bio njegov običaj. Nikolu Rogoza je bilo prilično teško izbaciti iz takta. Meni je to uspijevalo samo kad je osjetio da ga ne slušam dovoljno pažljivo.

“Ma daj, Nikola, šalim se”, rekao sam molećivim tonom. Nikako ga nisam želio naljutiti glupavim primjedbama, jer je to posebno mrzio.

“Šali se kad je vrijeme za šalu, a ne kad ti ja nešto ozbiljno govorim. Ta tema je za mene sada završena. Zbog tog tvog jeftinog humora, sam ćeš morati otkriti ono što sam te danas želio naučiti. Na primjer, zašto se u pričama često spominje broj sedam? Zašto je taj broj poseban? Preko sedam gora, sedam dolina i sedam mora i živjelo je sedam patuljaka. Zašto baš sedam, a ne recimo tri ili devet? Zašto kletve traju sedam godina? Zašto ti razbijeno ogledalo nosi baš sedam godina nesreće? Postoji sedam smrtnih grijeha i sedam pečata u apokalipsi, sedam prvobitnih crkvenih zajednica, sedam božjih darova, a o sedam dana u tjednu da i ne govorim.”

Nisam mogao odoljeti, pa sam dodao u veselom tonu: “Ili zašto je, recimo, bilo sedam sekretara SKOJ-a?”

Rekavši to uvukao sam glavu u ramena očekujući novu Nikolinu zaušnicu. Čekao sam nekoliko trenutaka tako uvučene glave, a onda ga, ne dočekavši udarac, ispod oka pogledao. Nikola se od srca smijao i čini se da mi ovaj put nije zamjerio to što sam ga prekinuo. Kroz smijeh je nastavio:

“Izgleda se da si danas posebno raspoložen.” I dalje se smješkao, ali je nastavio ozbiljnim tonom.

“To da istražiš broj sedam dajem ti kao domaći zadatak a moram te kazniti i zbog ove zadnje upadice. Da vidimo… zbog sedam sekretara SKOJ-a, neću ti reći ni zašto je princeza morala baš poljubiti žapca i tako ga pretvoriti u princa.”

Ja sam se opet veselo nasmijao misleći da se Nikola šali, ali nisam bio u pravu. Pogled na Nikolino lice odavao je da on misli ozbiljno.

“Zar tu stvarno ima neke dublje poruke?” upitao sam još uvijek tražeći naznake šale u njegovim riječima. On je sada već bio vrlo ozbiljan i nije se više smijao. Kimnuo je u znak potvrde.

“Ne šalim se, dao sam ti zadatak. Saznaj zašto je princeza morala poljubiti žabu. Koristi za to koju god hoćeš literaturu, ali za tri dana želim odgovor.”

Smrknuo sam se, jer sam mislio da mi Nikola želi pokvariti raspoloženje. Zbog moje bezazlene upadice, postavlja mi besmislene zadatke koji će mi oduzeti mnogo vremena, a koji mi baš ništa neće koristiti. Vidjevši da sam se rastužio, Nikola je ipak malo ublažio svoj zahtjev.

“Istraži barem kako se zove vrsta žaba koja iz svoje kože luči halucinogenu drogu kao zaštitu.”

Prvi put sam čuo za tako nešto, pa sam ga sa čuđenjem pogledao.

“Ništa se nemoj čuditi. Postoje žabe koje se brane od svojih prirodnih neprijatelja na taj način da kroz pore luče neku vrstu otrova. Na ljude taj otrov djeluje halucinogeno tako da pojedinci ližu te žabe i na taj se način drogiraju. Tvoj zadatak je da saznaš ime te žabe i njeno stanište.”

“Princeza je žabu zapravo polizala i drogirala se na taj način?”

“Da,” rekao je Nikola kroz smijeh, “nije ni čudo da joj se činilo da se žaba pretvorila u prekrasnog princa koji će je usrećiti.” Smijao se zajedno sa mnom svojim riječima, a onda se nakon nekoliko trenutaka opet uozbiljio i nastavio.

“Dosta šale. Takve žabe zaista postoje, a ti moraš saznati kako se zovu i gdje žive.”

Smišljao sam koje ću sve knjige morati posuditi u knjižnici da saznam nešto više o tome i da zadovoljim svog strogog učitelja. Šutke smo hodali jedan uz drugoga neko vrijeme, a onda je našu pažnju privukao čovjek koji nam je dolazio u susret i koji je pričao sam sa sobom.

Galamio je i žestoko gestikulirao rukama. Izgledalo je kao da se svađa s nekim, ali u njegovoj blizini nije bilo nikoga, tako da se moglo zaključiti da njegov sugovornik postoji samo u mašti. Bio je to neki čudan lik. Muškarac u kasnim tridesetim godinama, suluda pogleda, mršav i dugokos. Nisam obraćao preveliku pozornost na njega, jer mi je ličio na još jednog luđaka koji priča sam sa sobom. Ponekad takve ljude vidimo na ulici i trudimo se ne primjećivati ih. Zaobilazimo ih u širokom luku, jer su takvi ljudi nepredvidljivi i nikada ne znamo što se od njih može očekivati. Za Nikolu on nije bio tako nezanimljiv.

“Zaposjednut je Adeptima”, rekao je Nikola ozbiljnim glasom, nakon što ga je pomno promotrio.

Začuđeno sam ga pogledao ne shvaćajući što to govori.

“Vidiš li ovoga čovjeka koji nam dolazi u susret? Ovaj koji galami. Zaposjednut je Adeptima.”

Okrenuo sam se da bolje pogledam jadnika koji je upravo prošao kraj nas, ali Nikola me je brzim pokretom uhvatio za rame i spriječio me u mojoj namjeri.

“Nepristojno je buljiti u nekoga, a u ovom slučaju može biti i opasno.”

“Rekao si da je zaposjednut Adeptima?” upitao sam pun nevjerice. “Našim Adeptima?”

“Nemoj ih nazivati našim Adeptima, jer to ne odgovara činjenicama. To su Adepti koji s nama komuniciraju, nikako nisu naši. Oni su svoji i samostalni, nikada ih nemoj svojatati, jer ćeš inače loše proći.”

“Ma dobro, nisam mislio da su naše vlasništvo, htio sam pitati jesi li mislio na iste Adepte s kojima mi komuniciramo.”

“Nije dobro,” strogo će i neumoljivo Nikola, “takve se pogreške ne smiju događati nekome tvog statusa i tvog znanja. Zbog takvih pogrešaka možeš stradati.”

Počelo me je ljutiti njegovo ustrajanje na detaljima, čak i u ovakvim slučajevima kad je bilo očigledno što sam želio reći.

“Objasni mi sada opet tko su zapravo ti Adepti?” pitao sam zbunjeno. “Do sada si mi pomagao da s njima stupim u kontakt, a sada kažeš da je moguće da te opsjednu. Jesu li mogli i mene opsjesti kad si ih pustio da mi uđu u glavu?”

Nikola me je promatrao svojim mirnim pogledom i smješkao se osjećajući prizvuk panike u mom glasu.

“Kad se zna postupak i protokol kontakta s njima, onda opasnosti gotovo da i nema. Opasnost nastaje kad nekvalificirani čovjek komunicira s njima. To može biti samo glupo i bezazleno pozivanje duhova koje može završiti kobno. Neki ljudi vole pokušavati prizivati duhove. To im se čini uzbudljivim, iako nemaju nikakvog predznanja o tome, a još su manje svjesni opasnosti koje tu vrebaju. Čovjek se upusti u nepoznato i tako se ponekad dogodi da ga ti isti duhovi, koje je sam pozvao, zaposjednu i da ga ne žele ostaviti.”

“Znači, kad se prizivaju duhovi, mogu se prizvati i naši Adepti, Pamersiel, Padiel i Dorotiel.”

“Opet govoriš o našim Adeptima”, prekorio me je Nikola i želio nastaviti s ukorom, ali sam ga prekinuo.

“Ma dobro, znaš što sam mislio.”

“Nije dobro i ne znam”, strogo će Nikola. “Zbog takvih se protokolarnih pogrešaka i događaju takve ružne stvari.”

Neko smo vrijeme šutke koračali, a kad je Nikola mislio da mi je dao dovoljno vremena da ozbiljno shvatim prijekor i da se posramim, nastavio je s izlaganjem.

“Dorotiel je odgovoran za to zaposjedanje. Najprije dođu sva trojica zajedno, Pamersiel i Padiel nakon nekog vremena odu, a Dorotiel se ponekad, ako nismo na pravi način prekinuli kontakt, vrati sam. Kad ostane sam, bez utjecaja druge dvojice, potpuno se razulari i preuzima kontrolu nad umom čovjeka koji ga je pozvao. Crkva to naziva opsjednutošću i bori se protiv njega egzorcizmom. Ponekad ga se uspije otjerati, a ponekad ne. Vrlo često se događa da nitko niti ne pozove egzorcista, nego opsjednutog čovjeka koji u svojoj glavi čuje glasove jednostavno proglase luđakom, shizofreničarem.”

“Egzorcisti? Hoćeš li reći da je Dorotiel đavao?” zadihano sam ga i prestrašeno upitao. “Zar si dozvolio da komuniciram s đavolima i da mi oni uđu u glavu, u um?”

Nikola je vidio moju uznemirenost, ali nije na to obraćao preveliku pažnju.

“Ne baš”, rekao je to kolebljivo, kao da se predomišlja i traži pravu definiciju kako bi me smirio i dao mi što precizniji odgovor na moje uspaničeno pitanje.

“Ustvari, nitko sa sigurnošću ne može reći što su to Adepti. Anđeli sigurno nisu, ali ja mislim da nisu ni đavoli. Barem ne onakvi đavoli o kakvima učimo na vjeronauku. Ja bih ih nazvao nekim višim, nadljudskim bićima. Indijske vjere tumače da su to pročišćene duše koje još nisu dosegle razinu božanskog, a nadvladale su ono zemaljsko, ili tvrde da su to ljudske duše kod kojih je došlo do spajanja individualnog duha Atmana s kozmičkim duhom Brahmom. Nešto kao sveci u duhovnom obliku. U zapadnoj civilizaciji Adepti su ljudi koji su stekavši određena znanja, prosvijetlivši se, inicirani u neke mistične organizacije i redove. Alkemičari pak tvrde da su to ljudi koji su riješili tajnu kamena mudrosti i tako postali besmrtni…”

Zastao je u izlaganju, zamislio se i tako je u šutnji proteklo neko vrijeme. Vidjelo se da je Nikoli teško pričati o Adeptima, teško je pronalazio riječi kojima bi izrazio svoje mišljenje o njima. Naposljetku nastavi:

“Jedni i drugi i treći griješe, ili možda mi iz Crnog kruga griješimo nazivajući ta bića Adeptima. Davno već netko je iz Crnog kruga ta bića prozvao Adeptima i od tada koristimo to ime za njih. Možda bi bolje ime bilo, duhovi, demoni ili nešto između ta dva pojma, ali prozvani su Adeptima i to je ime postalo uobičajeno u Crnom krugu. Vjere koje Adepte drugačije definiraju, ne poznaju takav tip komunikacije kakav mi prakticiramo. Oni se ponekad prepuste da ih Adepti ‘poslažu’, odnosno otvore im vidik prema duhovnosti, ali mi ih zovemo poimence i iz drugih razloga.”

“Čekaj, stani malo”, prekinuo sam ga jer mi se činilo da opet počinje pričati polazeći od pretpostavke da je meni sve jasno. Meni naprotiv gotovo ništa nije bilo jasno, u glavi mi se stvorila prava zbrka od svih tih proturječnih podataka koje je pred mene iznio. “Kako to da su Adepti za jedne jedno, a za druge nešto sasvim različito? Ja ih na primjer do sada nisam doživio kao neke prosvijetljene, polusvete duše, ali nisam ni slutio da ih neki doživljavaju kao demone.”

Nikola je duboko uzdahnuo, kao da ga opterećujem pitanjima na koje mi teško može dati pravi odgovor.

“Sve je to stvar gledišta i načina kontakta s Adeptima. Netko ih doživljava kao prijatelje koji mogu pružiti korisne informacije, a netko ih doživi kao đavole koji ga opsjedaju. Neke indijske tehnike omogućuju kontakte s Adeptima, ali ti Adepti ne nalikuju na ove s kojima mi komuniciramo. U stvari, to su ista bića, samo što je drugačiji pristup. Indijske vjere smatraju da je dovoljno pozvati Adepte i prepustiti im se. Adepti im tada ulaze u misli i tamo djeluju, dok ne poslažu neku novu spoznaju ili ne učvrste staru. Nikada ne nanose zlo ako im se prepuštaš na taj način. Zbog toga se smatra da su to neke pročišćene duše koje su dobre i koje samo pomažu. Oni ih, dakle, ne pozivaju poimence i ne dolaze u opasnost, ali zato primaju mnogo manje informacija od njih. Tehnika koju je razvio Crni krug, a mogu ti reći da to nije samo privilegija Crnoga kruga, nego da dosta nezavisnih pojedinaca komunicira s njima…”

“Tko i kako još komunicira s njima?” uskočio sam nestrpljivo s pitanjem.

“Svatko tko je barem jednom uspješno dozivao duhove, došao je u dodir s nekim od Adepata.”

“Ali kako znaju njihova imena i način da ih se dozove ako je to tehnika razvijena u Crnome krugu?” dalje sam pitao nezadovoljan odgovorom.

“Ne znaju i tu je problem. Skupi se grupica amatera koji naginju spiritualnom i krenu prizivati duhove. Ponekad imaju nekog uspjeha ili bar oni tako misle. Najčešće prizivaju duh neke poznate osobe i kad im se duh javi, pozivatelji misle da su stupili u kontakt s onim koga su prizivali. To u pravilu nije točno, nego im se pojavljuje neki Adept. O samom Adeptu ovisi kako će se tada ponašati. Ponekad je to samo bezazlena zafrkancija, ponekad prizivateljima daje informacije koje ih zadivljuju, a ponekad ih plaši i ne želi otići s mjesta na koje je pozvan. Fenomen ‘poltergeista’ je zapravo fenomen uvrijeđenog ili obijesnog Adepta.”

“Koji od Adepata se tako prikazuju?”

“Ne znam. Nije ni bitno. Sigurno ne Pamersiel ili Padiel već netko od brzih, odnosno pokretnih Adepata.”

“Znači Dorotiel”, zaključio sam mudro.

“Da, ali ne uvijek on i ne nužno on.”

“Ali zašto se odazivaju ako se ne zove baš njih?”

“Iz obijesti, što ja znam zašto. I nije baš da ih se ne poziva. Gotovo svaki poziv upućen nekom natprirodnom biću, pa tako i dušama umrlih, dolazi do Adepata. Ako ti na primjer pozivaš duha Napoleona, možeš biti siguran da ti se Napoleon neće javiti. Ako ti se itko uopće javi, onda je to netko od Adepata koji se predstavlja kao Napoleon. Uostalom možda se stvarno i zove Napoleon. Adepti imaju mnogo likova i imena. Usiel, Symiel, Armadiel, Padiel, Gediel, Kamuel. Kao što vidiš sva njihova prva imena kao i imena anđela završavaju sa el. Mislim da je to ostavština latinskog jezika. Što se tiče samih Adepata ima ih na stotine možda i tisuće, a svaki od njih ima mnogo imena.”

“A zašto Indijcima pomažu, a kod nas mogu biti opasni?”

“Rekao sam ti da je to stvar prizivanja i prepuštanja. Oni ih ne zovu poimence, nego im se prepuštaju svima. Prepuštaju se pozitivnoj sili koju ti Adepti predstavljaju. Mi ih pozivamo poimence, jer tako možemo s njima duže i preciznije komunicirati. Kad prizivaš Adepta poimence, onda mu se prepuštaš. Možeš od njega saznati ono što te zanima, ali dovodiš se u opasnost. Zato nikada ne zovemo Adepte pojedinačno. Pamersijel, Padiel i Dorotiel zajedno, to je najbolja kombinacija. Dugo je trebalo da se to ustanovi, generacije Crnog kruga su unaprjeđivale i usavršavale protokole, taj je proces trajao stotine godina. Mnogo pokušaja i promašaja ipak je rezultiralo time se taj način komunikacije s Adeptima sada uzima kao gotova stvar. To je jedini ispravan način. Svako pozivanje Adepata u drugom sastavu ili pojedinačno je preopasno. Dorotiel sam može biti veoma opasan. On je najsličniji đavolu. Pamersiel i Padiel nisu opasni i oni su zapravo ti koji ti odgovaraju na pitanja, ali njih dvojica su vrlo inertni i nepokretni, tako da ih je teško prizvati. Pamersiel zna najviše, ali je inertan, bezvoljan i ne želi surađivati bez valjanih razloga. Padiel, naprotiv, jako voli kontakte s ljudima, ali vrlo često griješi i navodi te na krivi put. Njegovi su savjeti, iako dani u najboljoj namjeri, gotovo neupotrebljivi. Upravo iz tih razloga, treba ih pozvati svu trojicu odjednom. Pamersiela zbog znanja, Padiela zbog volje za suradnjom i Dorotiela zbog pokretljivosti. Moglo bi se reći da ih Dorotiel nosi. Sva trojica zajedno, pozvana na pravi način i uz dovoljno energije mogu biti jako korisni, ali ako ih zoveš pojedinačno ili ih nećeš dozvati, ili će ti doći samo Dorotiel, a onda bolje da te nema. Dorotiel zna biti vrlo zao. Ponekad se samo našali s tobom, ali ponekad te može i opsjesti i toliko te mučiti da si to ne možeš ni zamisliti. Dakle, ako zoveš samo Pamersiela, on se neće odazvati jer je isuviše lijen i ne žudi za kontaktima. I Padiela je teško dozvati, jer je dosta nepokretan, ali ponekad zna doći s Dorotielom kojega i nisi zvao, ali je Padielu poslužio kao prijevoz. Upravo to se dogodilo ovome čovjeku kojega smo vidjeli da priča sam sa sobom. Padiel i Dorotiel su u njemu. Padiel mu ne želi nikakvo zlo, ali ga ne može napustiti bez pomoći Dorotiela, koji ga opet ne želi napustiti, nego se s njime poigrava. Da je tu još i Pamersiel, on bi s Padielom natjerao Dorotiela da odu, ali sam Padiel to ne može. Zato Padiel pokušava čovjeku barem malo pomoći. To izgleda kao sukob anđela i đavola na ljudskim ramenima kako je to prikazano u crtanim filmovima. Na desnom ramenu sjedi Padiel i pokušava čovjeka zaštititi, a na lijevom sjedi Dorotiel mučeći ga i navodeći ga na zlo. To ponekad može biti i pomalo komično, jer Padiel nije previše bistar pa mu savjeti kojima čovjeku pokušava pomoći i nisu bog zna što. Ali bolje da je tu, jer sprečava Dorotiela da u potpunosti preuzme čovjeka. Tako se njih dvojica međusobno bore, a jadni čovjek sve to sluša u svojoj glavi. Kako sirotan ne bi poblesavio.”

“Ti me sada opet zafrkavaš”, rekao sam smijući se, jer mi se cijela slika učinila jako komičnom i nevjerojatnom.

I Nikola se nasmiješio, ali se vrlo brzo i uozbiljio.

“Ne. Situacija može biti komična kad se gleda sa strane, ali vjeruj da onom jadniku nije do smijeha. On ne zna što mu se događa, pokušava pričati s njima, a nama to izgleda kao da priča sam sa sobom. Proglašavaju ga ludim i ne mogu mu pomoći.”

“I koliko dugo Adepti mogu ostati u njemu?”

“Koliko to Dorotiel želi. Nekada opsjednutost traje kratko, a ponekad zauvijek.”

“Kako zauvijek, kad komuniciraju i s drugim ljudima? Kad su bili u mojoj glavi nisu mogli biti u tom čovjeku.”

“Adepti su izvanvremenski i bestjelesni, mogu biti na stotine mjesta u isto vrijeme.”

Bio sam prestravljen Nikolinim riječima.

“I ti si pustio da mi oni kopaju po glavi? Što bi se dogodilo da su kojim slučajem ostali?”

“I ti bi poblesavio kao i onaj sirotan.”

Blijedo sam ga i prestrašeno pogledao, ali kad sam vidio širok osmijeh na njegovom licu shvatio sam da se šali.

“Ne boj se. Ako pravilno postupaš kod pozivanja, ništa se neće dogoditi. Trebaš upamtiti nekoliko osnovnih pravila. Nikada ih ne pozivaj pojedinačno i uvijek imaj dovoljno energije koju ćeš im ponuditi zauzvrat. Ne boj ih se i ne podiži štit kad oni dolaze, jer ćeš ih uvrijediti i razdražiti. Ne prepuštaj im se u potpunosti i ne zapitkuj previše. Najbolje je da prije nego što dođu zamisliš ono što te zanima, otvoriš se prema odgovorima koje očekuješ i pustiš ih samo površinski. Kad takav kontakt završi, kad Adepti odu, u glavi će ti biti odgovori na ono što te zanimalo. Sve nedoumice će biti razriješene i sve će ti biti kristalno jasno. Zauzvrat, oni će odnijeti mnogo tvoje energije, ali to je prihvatljiva cijena. Viši stupanj kontakta s Adeptima je kad ih pozoveš svu trojicu, ali komuniciraš sa svakim od njih pojedinačno. U tom slučaju možeš tražiti i pojašnjenja i detalje, ali im moraš dati vrlo mnogo energije zauzvrat. Ne preporučujem ti takve kontakte, jer za njih trebaš biti majstor kako bi izbjegao sve opasnosti. Dovoljno je da znaš prvi stupanj. I preporučujem ti da što manje komuniciraš s njima. Ipak sve to još nije dovoljno istraženo. Ti si do sad naučio sve što trebaš znati u prvom stupnju komuniciranja s Adeptima i to bi ti trebalo biti sasvim dovoljno. Ako želiš produbiti znanje, povezati ću te sa specijalistom za komunikaciju s Adeptima, jer ni ja ne znam mnogo više o njima nego što je bilo neophodno naučiti za vrijeme mog šegrtovanja. Završivši školovanje, kasnije nisam razvijao nikakve kontakte s Adeptima, jer su mi odbojni. Nije baš da ih se bojim, ali se ne osjećam ugodno komunicirajući s njima.”

Nikola je zastao, pozorno me je promotrio i upitao: “Želiš li ih specijalizirati?”

Ponovno je promotrio moje prestrašeno lice i nasmiješio se, dajući odgovor na vlastito pitanje: “Mislim da ne želiš.”

Tako je govorio Nikola prije više od dvadeset godina i tada mi je kao četrnaestogodišnjaku ugradio odbojnost i strah prema kontaktu s Adeptima. Nekoliko godina kasnije će susret sa zaposjednutom osobom i pokušaj egzorcizma još više produbiti taj moj strah koji će ostati nesmanjen do današnjeg dana.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.