Čarobnjaci | Krešimir Pološki

9. RAUL

 

Neću vas držati u nejasnoći o tajni ovoj,
da se ne biste oslanjali na vlastito mišljenje.
Rimljanima 11,25

 

Poslije Nikolinog sprovoda slijedio sam Raula kao začaran do njegovog automobila. Tek kad sam začuo moćan zvuk stroja njegovog automobila i kad smo krenuli, mogao sam početi normalnije, smirenije razmišljati. Put do njegovog stana protekao je u potpunoj tišini. Iako sam žudio utažiti svoju znatiželju, nisam se usudio postaviti ni jedno pitanje bojeći se da me opet ne ukori zbog nestrpljivosti.

Ušavši u Raulov stan, primijetio sam da su s unutarnje strane vrata izvješeni simboli zaštite. To me je još više smirilo. Ovo je sigurno mjesto, osjećao sam se zaštićenim gotovo kao u vlastitom stanu. Vidjelo se da je i Raul mnogo pažnje pridavao zaštiti. Je li predvidio sukobe u Crnome krugu ili je zaštita bila postavljena samo zbog vježbe i održavanja tradicije, kao kod mene, to nisam mogao znati.

Ukusno uređen stan u centru grada, govorio je o još jednoj tradiciji u životu Raula Križanića. Tradiciji građanskog života i blagostanja u njegovoj obitelji. Masivni neorenesansni namještaj krasio je sve prostorije osim kuhinje i kupaonice, koje su bile moderno i vrlo luksuzno opremljene. Raul očito nije oskudijevao u novcu.

Zidove u sobama ukrašavale su stare slike uokvirene masivnim izrezbarenim okvirima. Bila su to uglavnom ulja na platnu, stari obiteljski portreti i pokoji pejzaž. Kad god vidim takve slike sa žaljenjem pomislim na slike moje obitelji koje su nestale kad je poslije Drugog svjetskog rata kuća moje bake u Podsusedu neko vrijeme bila prazna. Tada je provaljeno u nju i odnesene su sve vrjednije stvari, među kojima i nekoliko slika. Baki nije bilo važno ništa osim tih starih obiteljskih portreta i bila je neutješna zbog njihova nestanka.

Namještaj u Raulovom stanu bio je brižljivo ispoliran i očišćen. Kut najveće sobe krasio je prekrasan visoki kamin obložen reljefnim keramičkim pločicama bež boje. Na keramici su bili prikazani prizori lova na visoku divljač.

Iznad Raulovog pisaćeg stola koji se nalazio u kutu prostorije visjela je jednostavno uramljena grafika iz sedamnaestog stoljeća koja mi je odmah privukla pažnju svojom veličinom. Tipična alegorija prepuna simbolike i skrivenih poruka. Grafika nakrcana detaljima prikazivala je veličanstveni skup vještica. Svi onodobni simboli i razmišljanja o vješticama i čarobnjacima bili su na slici. Prizivanje sotone, razuzdani i razbludni ples, letenje, spolno općenje s đavlom u obliku inkuba i sukuba, žrtvovanje, kosturi. Ukratko, pravi vještičji sabat kako ga je zamislio umjetnik.

Raul je slijedio moj pogled i vidjevši moj interes, započeo je razgovor o slici.

“Lijepa je, zar ne?” upitao je i nastavio ne čekajući odgovor. “Obrati pažnju na simbole iscrtane oko ovog maga.”

I zaista, tu je bio detalj koji u gužvi raznovrsnih likova i simbola nisam do sada primijetio. U donjem desnom uglu slike, bio je nacrtan stariji čovjek kako u društvu gole žene čita iz neke debele knjige. Okolo njih je na podu iscrtan dvostruki zaštitni krug prepun simbola. Oko vanjskog ruba kruga bili su nacrtani kabalistički simboli. Njih deset osnovnih, ali to nije bilo ono što mi je privuklo pažnju. Bili su to simboli koje je poznavao gotovo svatko tko se imalo zanimao za hermetizam i Kabalu. Keter, Hokman, Binah, Hesed, Geburah i tako dalje. Ono što je za nas bilo zanimljivije, bili su zaštitni simboli iscrtani oko unutarnjeg kruga. Bili su to simboli Crnoga kruga. Svih sedam. Tek nakon pozornijeg promatranja primijetio sam da nisu iscrtani u pravilnom redoslijedu, nego da su dva simbola zamijenila mjesta. Treći i četvrti – vatra i voda. Namjerno ili slučajno to se nije moglo znati, bitno je da tako iscrtan, zaštitni krug nije mogao funkcionirati.

Još je zanimljiviji bio detalj koji se nazirao malo lijevo u pozadini. Naš crni krug.

Na četiri vitičaste noge stolića, ležao je crni krug kakvog ga mi danas poznajemo i iz kojeg izvlačimo silu. Promjera od gotovo jednog metra, crni krug je naslikan nadgrađen na nekakvu posudu koja je izgledala kao veliki aludel iz kojeg je izvirala tekućina. Tri su se đavola napajala na tom izvoru nazdravljujući jedan drugome.

Začuđeno sam pogledao Raula, a on se nasmiješio.

“Kupio sam taj bakrorez u antikvarijatu u Salzburgu, zanimljiv je zar ne? Jesi li primijetio da simboli nisu poredani kako treba?”

“Namjerno ili slučajno?” ponovio sam na glas pitanje koje sam maloprije postavio u sebi.

“Ne znam, mislim da je namjerno. Slikar je znao kako izgleda crni krug pa mi je logično da zna i poredak naših zaštitnih simbola. Svi ostali simboli na slici iscrtani su pravilno i pravim redoslijedom, samo je kod naših simbola redoslijed poremećen. Mislim da je slikar to učinio kako bi zbunio nekoga tko bi pokušao napraviti nešto slično, a nije prethodno upućen u pravila, ili ih zna samo djelomično. Tako iscrtani simboli ne daju ni nekoliko postotaka pune zaštite od snage crnoga kruga.”

“Možda je to u vezi s ostalim prisutnim vješticama i čarobnjacima na slici. Čitava mi slika djeluje kao nekakav vještičji sajam. Svatko nudi svoje proizvode, ali ne odaje kako je došao do njih i ne želi pokazati njihovu stvarnu snagu. Neki zbog toga što se iza njihovih čaranja ne krije ništa osim praznovjerja, a neki opet jer posjeduju tajna znanja koja nisu za objavljivanje.”

“U svakom slučaju slika je zanimljiva”, nastavio je Raul. “Šteta što autor nije poznat.”

Sjeli smo u duboke kožnate naslonjače koje su zauzimale sredinu sobe okružujući mali, drveni, lijepo rezbareni stolić. Šutnja koja je zavladala s vremenom je postajala sve neugodnija. Htio sam je prekinuti i nastaviti razgovor o slici, ali Raul je bio brži.

“Hoćemo li započeti s onim zbog čega si ovdje ili ćeš prvo nešto popiti? Kavu možda, ili nešto žestoko?” upita.

“Pa, rado bih popio kavu”, rekao sam, samo da odgodim sastanak s Adeptima kojega sam se pomalo pribojavao. Raul je ustao i pošao prema kuhinji, a ja sam se pokušao primiriti. Puls mi je bio ubrzan, da li zbog straha zbog skorog susreta s Adeptima ili zbog uzbuđenja što će mi se napokon razjasniti neke stvari koje su me mučile prethodnih dana, to nisam znao. Pogled mi je ponovno pao na sliku o kojoj smo maloprije raspravljali. Tko bi rekao da takve alegorije sadrže u sebi nešto istinito. Trebalo bi sliku pokazati nekom povjesničaru ili stručnjaku za slikarstvo sedamnaestog stoljeća, da nam razjasni i ostale detalje, te da pokuša otkriti tko je autor ili barem kojoj je slikarskoj školi pripadao. Razjašnjavanje i ostalih alegorija na slici bi nam možda više reklo i o samom smislu detalja koji je nas zanimao. Tako razmišljajući u sebi i proučavajući detalje slike koje je teško zamijetiti otprve, polako sam se smirivao. Sjedio sam udobno zavaljen u naslonjač čekajući Raula koji je kuhao kavu do koje mi zapravo nije bilo nimalo stalo.

“S mlijekom ili bez?” začuo se njegov glas iz kuhinje, a onda je ne čekajući moj odgovor ušao u sobu noseći poslužavnik na kojemu je bila kava, zdjelica s kockama šećera i srebrni vrčić s mlijekom.

“Običnu crnu”, rekao sam, a on nas je poslužio kavom i sjeo nasuprot mene.

Ponovno je zavladala neugodna tišina koju je ometalo samo zveckanje žlice kojom je Raul sladio kavu.

Promatrao me je sa zanimanjem i bilo mi je jasno da zna da mi nije stalo do kave, nego da mi je trebalo samo malo vremena da se smirim i opustim. Srknuo sam malo vruće tekućine i prekinuo šutnju rekavši mu da sam spreman i da možemo početi.

“Krenimo onda”, odgovorio je, jedva dočekavši tu moju odluku. Kleknuo sam ispred njega, stavio obje ruke na svoj pleksus i glavom mu dodirnuo koljena.

“Pamersiel, Padiel, Dorotiel”, promrmljao je Raul kako ne bi bilo zabune oko toga koga zovemo.

“Pamersiel, Padiel, Dorotiel”, ponavljao sam za njim.

Dlanove ruku stavio mi je postrance na glavu tako da mi je prekrio uši. Osjećao sam kako mu s koncentracijom raste sila dok je ponavljao imena Adepata.

“Pamersiel, Padiel, Dorotiel…” ponavljali smo naizmjence.

Prste koje mi je držao na zatiljku sve je jače stezao tako da mi se činilo da mi želi otvoriti lubanju. Kroz prste je u mene ulijevao silu. Stisak se pojačavao tako da je već postao bolan. Odjednom stisak popusti i ja osjetih snažan udarac u potiljak. Raul me je udario palcem, kažiprstom i srednjim prstom sklopljenim u jedno. Podigao sam glavu i začuđeno ga pogledao.

“Zašto to?”

“Dižeš štit. Ako te Adepti zateknu s dignutim štitom, ništa od susreta. Samo ćeš ih uvrijediti i razdražiti. Smiri se i pokušajmo ponovno.”

Uskoro je njegova moć opet bila na vrhuncu i pritisak njegovih prstiju na mojoj glavi gotovo nepodnošljiv. Imao sam osjećaj da će mi puknuti kosti lubanje.

“Pamersiel, Padiel, Dorotiel.”

“Pamersiel, Padiel, Dorotiel”, zazivali smo sve glasnije i glasnije.

“Pamersiel, Padiel, Dorotiel.”

Raulova se moć počela slijevati u moju glavu, pomalo mi se počela mutiti svijest.

“Pamersiel, Padiel, Dorotiel.”

“Pemersiel, Padiel, Dorotiel.”

A onda najednom, potpuna tišina i mrak. Osjećaj propadanja kroz prazninu… Klik u glavi i znao sam da su oni ovdje.

Čudan je to osjećaj. Kao da su mi u glavu ušle nekakve bubice. Zvrčanje i nemir. Kao da čujem zvonjavu telefona unutar moje glave, a onda, kao da se uspostavilo stotine telefonskih linija istovremeno. Kakofonija zvukova, brujanje, kao da se nalazim u prostoriji u kojoj deseci ljudi govore istovremeno, jedino što glasovi koje čujem nisu normalno duboki i kao da su ubrzani. Nešto kao glasovi junaka crtanih filmova. Sve brži i brži dok se svi zajedno, napokon ne stope u zvuk koji opet liči na zvonjavu elektronskog telefona. Trilulilulilu. Neopisiv zvuk i neopisivo stanje. Potpuno im se prepuštam i pokušavam ih pažljivo osluškivati. Zvuk se pojačava. Trilulilulilu. Sve glasnije i glasnije, tako da mi jačina zvuka već počinje smetati, ali ne mogu prestati osluškivati, jer će mi svaki trenutak odati neku važnu tajnu. Moram samo biti pažljiv da mi ništa ne promakne. Upijam njihovo znanje, ali kao da svakim gutljajem postajem sve žedniji.

Raulov oštar udarac u potiljak vraća me u stvarnost. Ponovno me je lupnuo skupljenim prstima.

Podignuo sam glavu prema njemu i otvorio oči. Prostorija u kojoj smo se nalazili sada mi je izgledala malo drugačije. Bilo je to zbog sunca koje nije više direktno obasjavalo prozore.

“Koliko je trajalo?” upitao sam.

“Gotovo tri sata”, glasio je Raulov odgovor. “Prvo si pokušao dignuti štit, a pred kraj si im se previše prepustio. Što je s tobom? Zar ne znaš kako valja komunicirati sa Adeptima?” upita, gledajući me prijekorno.

Bio sam malo posramljen svojom nepripremljenošću i nesposobnošću.

“Pa da budem iskren, nikada to nisam previše volio. Osjećam se previše nezaštićeno kad im se prepustim. Nikola ih također nije previše cijenio, tako da sam svega nekoliko puta komunicirao s njima, a i to je bilo davno. Otkako sam s Nikolom jednom egzorcirao Adepte iz opsjednutog čovjeka, od tada ih se bojim jer su umalo zaposjeli mene. Štit sam podigao nesvjesno, iz straha. Znam da se ne smije dizati dok se iščekuju Adepti. Kasnije me se toliko dojmilo to što sam saznao da sam htio znati još, pa još više i tako se dogodilo da im se previše otvorim, potpuno sam im se prepustio.”

“Jesi li saznao to što te zanimalo?”

Razmišljao sam nekoliko trenutaka prije nego što sam mu mogao dati pravi odgovor.

“Ne znam, buđenje je bilo prenaglo tako da mi je još sve mutno u glavi. Osjećam se kao da sam duboko spavao i sanjao, te se naglo prenuo iz sna. Treba mi malo vremena da sakupim dojmove i prisjetim se sna.”

“Lezi ovdje na otoman i poslaži si sve informacije koje si izvukao, a onda me pozovi”, brižno će Raul.

On je vrlo dobro znao kako se osjećam. Adepti su, uz telekinezu, bili njegova specijalnost. Teško se podigao iz naslonjača, a onda se stenjući, polagano protegnuo. Kosti su mu zaškripale i zapucketale. Nije mu bilo lako sjediti u istom položaju punih tri sata pri potpunoj svijesti. Meni je bilo mnogo lakše, jer sam bio u nekom polusvjesnom stanju i ta tri sata su mi protekla kao nekoliko minuta. Ipak sam osjećao posljedice dugog mirovanja u istom položaju, zglobovi su mi škripali dok sam se uspravljao.

Raul je izašao iz prostorije, a ja sam se opustio na otomanu i počeo sabirati misli. Sklopio sam oči i stvari su mi pomalo postajale sve jasnije. Nisam saznao sve što me zanimalo, ali Adepti su, gledajući u cjelini, obavili dobar posao.

Ležao sam tako nekoliko minuta i sabirao dojmove, a onda začuh Raula kako ponovno ulazi u sobu. U rukama je nosio isti onaj poslužavnik, ali je ovoga puta na njemu bila kristalna boca s konjakom i iste takve čaše.

“Jesi li se napokon pribrao?” upitao je, a na licu mu se pojavio topli smiješak. Podsjetio me na Nikolu koji se isto tako smješkao nakon nekih lekcija, kad bih ih nakon teškog rada i nevjerice da ću ikada uspjeti, ipak napokon uspješno savladao. Raul Križanić je osvojio sve moje simpatije i sve mi se više sviđao.

“Sada ti više ne treba kava, nego vjerojatno nešto oštrije, da dođeš k sebi.” Njegov je osmjeh i dalje bio više nego srdačan.

“Nisam siguran da je istina to čega sam sada napokon svjestan. Nikola je govorio da se Adepti ponekada znaju okrutno našaliti i zavesti onoga tko traži njihove savjete na sasvim pogrešan put. Kako da budem siguran da i ovaj put nisu izvodili neku svoju igru?”

“Pamersijel i Padiel me nikada nisu prevarili”, odgovorio je Raul. “Dorotiel ima, istina uvrnuti smisao za šalu, ali kad je s ostalom dvojicom, onda se trudi biti koristan i ne zaostajati za njima. U posljednje sam vrijeme dosta komunicirao s Adeptima i samo zahvaljujući njima sam mnogo toga shvatio. Ne vjerujem da su danas postupili drugačije. Uostalom, reci mi što si saznao.”

“Crni krug gubi moć.”

“Točno. I što još?”

“Veliki Mag i neki iz Velikog vijeća žele ograničiti upotrebu moći za sve članove Crnoga kruga kako bi preostalo dovoljno moći za njih same.”

“Točno, dalje.”

“Premjestit će crni krug negdje u podzemlje i na taj način nas spriječiti da se koristimo energijom koja nam je potrebna. Namjeravaju reducirati članstvo Crnoga kruga na samo devet ljudi.”

“Točno, dalje”, nestrpljivo je tražio da nastavim, a onda zastao, kao da se predomislio. “To i ne bi bilo tako loše. Većina članova Crnoga kruga i ne zaslužuje da koristi moć.”

Nisam do tada tako razmišljao o Crnom krugu pa su me Raulove riječi malo iznenadile, iako je u njima bilo nešto istine. Neki članovi Crnog kruga su se potpuno opustili. Koriste se silom, ali to je sve. Nikakvog napretka i nikakvog istraživanja kod njih nema. Po novom testamentu članovi Crnog kruga bi trebali unaprjeđivati načine korištenja sile, istraživati nove putove, a ne samo je koristiti, kao što mnogi od nas danas čine. Ipak, Raulove su riječi, po mom mišljenu, bile preteške, pa sam mu po samoj inerciji htio proturječiti, ali me je on prekinuo prije nego što sam otpočeo.

“Nema veze, rekao sam to više onako u šali, iako priznaj da bi i ti neke ljude isključio da možeš. No, to sada nije važno. Ostavimo to za kasnije. U ovom trenutku moramo razmisliti što dalje. Kako ćemo se boriti protiv namjere Velikog Maga, to je sada važnije pitanje. Kako se usprotiviti nekom tako moćnom i beskrupuloznom?”

“Meni još nije sasvim jasno što se događa”, rekao sam. “Kako to da crni krug najednom počinje gubiti moć i je li to uopće točno? Mene su, naime, učili da je energija crnog kruga sila koja ne nestaje, kao što ni inače energija ne nestaje nego eventualno tek mijenja oblik postojanja.”

Malo sam zastao u iznošenju svojih stavova, kako bih se prisjetio lekcija o crnom krugu, koje sam učio još kao mladić, a onda nastavih: “Energija koju mi izvlačimo iz crnoga kruga je izvanvremenska i nepresušna, samo je treba naučiti izvući i kontrolirati. Teško je naučiti tehniku korištenja sile, ali kad to jednom svladamo, onda nam sila stoji na raspolaganju. Tako su mene učili.”

“Tako su i mene učili”, ubaci Raul. “Ali to očito nije tako. Moć naglo nestaje. Topi se. Nakon toliko godina nekontroliranog iskorištavanja počela je, iz meni nepoznatih razloga, slabiti.”

“Pa to nije akumulator da ga istrošimo. Kako je iznenadno počela slabiti kad je do sada sve bilo u redu? Ja sam čak mislio da crni krug kao ‘predmet’ više nije toliko neophodan. Nakon što razvijemo tehniku korištenja sile dovoljno dobro, više ga nećemo trebati. Sila je svuda oko nas i treba je samo naučiti kontrolirati i izvlačiti.”

“Svi smo tako učili. Uvjerili su nas da će crni krug našim napredovanjem postati više simbol našega društva nego izvor stvarne moći. I ja sam do nedavno mislio da se još samo početnici vježbaju u izravnom dodiru s crnim krugom, a da mi, koji smo naučili kontrolirati moć, gotovo da možemo i bez njega. No to očito nije tako. Do sada je crni krug bio toliko snažan, da je isijavao energiju toliko jaku, da nam se činilo da je ona svuda oko nas. Kažem činilo, jer već danas ne možeš napustiti Hrvatsku i koristiti silu kao što se to moglo ranije. Dobio sam informacije da je na pedesetak kilometara od Zagreba moć gotovo nestala. Treba biti pravi znalac da se dohvate ostaci sile. Mi u Zagrebu to još ne osjećamo toliko, ali ako kreneš na put, itekako ćeš osjetiti da moć slabi.”

“Koliko to već traje?” upitao sam, preneražen njegovim riječima.

“Počeli smo primjećivati prije nekoliko mjeseci. Ja sam komunicirao s Adeptima i došao do spoznaje da će se krug iscrpiti za svega godinu dana ako se nastavi iskorištavati ovako kako se to sada radi. To sigurno zna i Veliki Mag pa mi je donekle razumljivo da pokušava spriječiti bespotrebno trošenje energije. Ne slažemo se jedino u metodi odabira članova koji će i dalje smjeti koristiti moć i ne sviđa mi se to što nad njima neće biti ama baš nikakve kontrole. Iako oslabljen, crni krug ima još dovoljno energije da se može i te kako zloupotrijebiti.”

Ostao sam zamišljen nad njegovim izlaganjem. Šutke smo se gledali nekoliko trenutaka, a onda mi je na pamet palo važno pitanje.

“Zar ne postoji način da se opet vrati moć crnom krugu i da sve ostane kako je bilo?”

Raul se zamisli.

“Ne znam, Adepti mi ne žele odgovoriti na takva pitanja. Kažu da tko treba taj i zna. Štoviše, ne odgovaraju ni na pitanja zašto se to događa i kako se to događa.”

“Tko treba taj i zna?”

“Da, mislim da time žele reći da među nama postoje ljudi koji znaju što se događa s crnim krugom i kako taj proces slabljenja zaustaviti ili barem usporiti.”

“Možda baš Veliki Mag?”

“Možda,” zamišljeno će Raul, “ali to znanje ga ne opravdava da postupa tako kako postupa, odnosno da pokušava prenijeti crni krug u podzemlje i na taj način ga udaljiti od cjelokupnog članstva. Ako zna što se događa, onda je trebao sazvati sabor i objasniti činjenice i nama ostalima. Da svi zajedno, udruženim snagama, pokušamo doći do rješenja.”

Raul je ušutio, ali ja sam se sjetio još jednog pitanja koje me mučilo danima.

“Još me jedna stvar zanima. Zašto je ubijen Nikola i zašto su napali mene? Na to mi Adepti nisu dali odgovor.”

“Nikola je nešto saznao i sukobio se s Velikim Magom”, odgovori Raul nakon kraćeg razmišljanja. “Zašto su napali tebe, to sada više ne znam. Mislio sam da si i ti upleten u Nikolin sukob s Velikim Magom i da ti znaš što se zapravo događa. Mislio sam da je to razlog zašto te napadaju. Zato sam te i obranio od njih.”

“No, ako je to jedini razlog zbog kojeg si me branio, baš ti hvala”, rekao sam malo povrijeđen.

Raul se nije obazirao na moju upadicu, nego je nastavio izlaganje.

“Sad vidim da ti znaš još manje od mene, ali ne smeta. Ako želiš, možeš mi pomoći da spriječimo da crni krug padne u ruke nekolicine častohlepnih ljudi, koje više nitko ne bi mogao kontrolirati. Svaka nam je pomoć dragocjena.”

Malo su me prestrašile njegove riječi.

“Ali kako ja tu mogu pomoći? Ja sam razvijao moć za liječenje. Nisam posebno dobar u sukobima. Nikada to nisam vježbao, misleći da mi neće trebati.”

“Koliko sam shvatio, ti prijateljuješ s Nikolinom obitelji.”

Dobivši od mene potvrdan odgovor, Raul nastavi.

“Pokušaj saznati sve detalje o Nikolinoj smrti. Posebno su važne njegove posljednje riječi u kojima je spominjao tebe. Možda ti je ostavio kakvu poruku koja bi se mogla pokazati odlučujućom. Znanje Nikole Rogoza je bilo veliko. To što je ubijen, pokazuje koliko su ga se plašili i koliko im je smetao. Dobro poznajem Velikog Maga i znam da se ne bi odlučio nekoga ubiti, da nije na to bio prisiljen. I tebe je napao, jer se bojao da znaš ono što je znao Nikola.

Razmišljao sam o Raulovim riječima i o mojoj ulozi u svemu tome. Mogu li mu pomoći?

“Danas idem na karmine. Zapravo, već sam odavno trebao biti kod Nikoline obitelji.”

“Idi i saznaj sve što možeš”, odgovori on i time je naš razgovor bio završen.

Ustali smo iz Raulovih udobnih naslonjača i krenuli prema izlazu iz stana. Vani je već padao prvi mrak. Dugo sam se zadržao, ali vrijeme provedeno kod Raula bilo je dobro iskorišteno. Sada su mi mnoge stvari postale bar ponešto jasnije. Upleten sam u sukob ni kriv ni dužan. Razloge tog sukoba nisam znao, ali bio je to rat u kojem se vrijedilo boriti. Vrijedilo je uložiti sve napore da bi se sačuvala organizacija kao što je Crni krug, a ako je već suđeno da propadne, onda treba propasti dostojanstveno i u zajedništvu. Najgore rješenje bilo je upravo to koje je planirao izvesti Veliki Mag, da se društvo Crnog kruga smanji, odnosno da sam crni krug postane vlasništvo male grupe ljudi koji bi ga mogli koristiti kako to njima odgovara, ne obazirući se na pravila novog testamenta. Svakakve bi zlouporabe tada bile moguće. Vrijedilo se boriti za tradiciju koja je održana nekoliko stoljeća. To su bile moje misli na izlasku iz Raulova stana.

“Još samo nešto”, zaustavi me Raul na vratima. “Nikolina supruga je u šoku i ne sjeća se baš svega. Kako stojiš s hipnozom?”

Njegove me riječi nisu iznenadile, jer sam baš hipnozu namjeravao koristiti za to da bezbolno dođem do podataka koji su me zanimali. Raul i ja smo očito bili na istim valnim dužinama.

“Dobro. Često sam je koristio kod liječenja, za davanje podsvjesnih pozitivnih misli. Nisam ja u svemu tako loš kao u kontaktu s Adeptima.”

Nasmiješio se, stisnuo mi ruku i trenutak kasnije već sam bio na ulici. Miris Gornjega grada.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.