Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

AKTUALNOST NEURATHOVIH OPISA BALKANA IZ 1912.

 

Mnoge osobe i figure iz povijesti, ljudi pamte po samo jednoj stvari. Ta jedna stvar onda postaje dijelom mita, a zbog skromnosti pamćenja, zaboravljaju se mnoge vrlo važne i zanimljive pojedinosti iz života tih osoba i okolnosti u kojima su živjele. Stavimo li njihove živote pod lupu, otkrivaju se one skrivenije i katkada zanimljivije strane tih osoba.

Na sličan način iznenadila me je biografija jednog, u povijesti filozofije, a posebno filozofije znanosti, relativno važnog mislioca, Otta Neuratha, filozofa tzv. Bečkog neopozitivističkog kruga.

Jednom prilikom, na početku ovoga rata, u biblioteci sam pronašao Neurathova izabrana djela i njegovu zanimljivu biografiju. Pored inače brojnih djela o znanosti, Neurath je napisao niz članaka o privredi i politici balkanskih zemalja i o ratnoj privredi i socijalizmu. Pokazalo se da je njegov tematski krug vrlo sličan našemu, samo s povijesnom distancom od 50 do 80 godina. U bibliografiji koju je sastavila njegova treća supruga, Marie Neurath, od 277 jedinica više od pedeset tematski je vezano za ratnu privredu i političke odnose na Balkanu neposredno prije, tijekom i poslije balkanskih ratova s početka XX stoljeća. “Srpske carine u novoosvojenim područjima”, “Dojmovi o ratnoj privredi iz Bosne”, “Crkvena politika u Srbiji”, “Srpske pobjede u Balkanskim ratovima. Privredna i socijalna studija”, “Srpska država i njena spremnost za rat”, “Balkanska kriza”, “Beogradski glasovi” samo su neki od naslova. Radi se uglavnom o Neurathovim dojmovima s putovanja po Balkanu pisanim između 1912. i 1913. godine.

Otto Neurath rođen je u siromašnoj religioznoj obitelji u općini St. Miklos u Mađarskoj. Čini se da je od malena rasla Neuratova životna preokupacija o važnosti vizualnog obrazovanja, grafičkog predočivanja, pretvaranja ideja u grafičke znakove i komunikacijske simbole, koja se pokazala osnivanjem muzeja (muzej stanovanja i gradskog planiranja, socijalno-ekonomski muzej u Beču, muzej ratne ekonomije u Leipzigu), osnivanjem Internacionalne fondacije za vizualno obrazovanje u Haagu, osnivanjem projekta ISOTYPE (International System Of TYpographic Picture Education) i spisima iz povijesti optike. Neurath je izmislio danas uvriježeni sistem simboličkog i grafičkog predočavanja u statistici i prometu, manje prihvaćene slikovne simbole za medicinu, biologiju, privredu i povijest i smatrao je da je takvo predočavanje ideja demokratično i humanizirano jer ga razumiju i nepismeni. Putuje po istočnoj Evropi i Balkanu, potpisuje ugovor sa Zakladom Carnegie za Međunarodni mir. Za vrijeme I svjetskog rata postaje konjički kapetan u Galiciji i završava habilitaciju u Heidelbergu.

Već u ranim danima postao je marksist, socijal-demokrat, pa 1919. sudjeluje u Münchenskoj crvenoj republici kao službenik Središnjeg ureda za plan, zbog čega mu se po propasti republike sudilo. Na zahtjev bečkog sveučilišta za ekstradikciju, vraća se u Beč. U Beču sudjeluje u pokretu za zbrinjavanje beskućnika i postaje aktivni član brojnih socijalno i znanstveno aktivnih bečkih udruženja. Godine 1929. osniva “Bečki krug” i po tomu je uglavnom ostao poznat u povijesti filozofije.

Godine 1933. bježi iz Moskve preko Praga u Haag. U Haagu je središte Internacionalne fondacije za vizualno obrazovanje i središte novog filozofskog Pokreta za međunarodno jedinstvo znanosti. Nakon njemačkog zauzimanja Nizozemske, 1940. bježi u Oxford i tamo ostaje do svoje smrti 1945.

Moje čuđenje spoznajama o bizarnim Neurathovim interesima, postupcima i stavovima, bilo je golemo, jer se kod nas mislilo da su scijentisti nužno antikomunisti. A njegovi dojmovi s putovanja po Balkanu 1912 i 1913. prava su poslastica za svakog sociologa znanosti. Dopustite mi da Vam prepričam i navedem tek nekoliko njegovih refleksija, kako biste shvatili da je moje čuđenje zapravo posljedica jednog tumačenja povijesti Balkana, prema kojemu se ovi krajevi ne mijenjaju mnogo, ali isto tako i zbog golemih pogrešaka u njegovoj povijesnoj percepciji.

U spisima o Srbiji, Neurath često zastupa ideju o preskakanju stupnjeva historijskog razvoja, premda historijski razvoj društveno-ekonomskih formacija smatra standardnom činjenicom. Preskakanje tih stupnjeva, kaže Neurath, moguće je zbog toga što su “balkanske zemlje po svom unutrašnjem biću demokratske”. U tom kontekstu Neurath spominje i pravoslavnu crkvu.

Pravoslavna crkva podržava seljačku demokraciju, kaže Neurath. “Pravoslavlje je u svojoj biti demokratsko i sposobno da podrži sjedinjavanje primitivne i moderne demokracije” (1039). Iz ove teze i implicitne kritike katoličkog duha discipline i podčinjavanja, Neurath izvlači sljedeći zaključak:

Situacija je danas takva da pravoslavlje ima više šanse za ekspanziju negoli katoličanstvo. To znači da u tom pogledu Rusija ima veću moć od Austro-ugarske. Prodiranje katoličanstva u čisto pravoslavna područja danas je otežano (osim u slučaju ekumenske anatolijsko-pravoslavne crkve)… Nasuprot tome pravoslavlje, dok je pod ruskim utjecajem, može lako podrivati katoličanstvo (1039).

Pored zaključka o sposobnostima pravoslavlja za ekspanziju, Neurath iz analize crkveno-socijalne strukture, u članku “Ratno-privredni dojmovi iz Bosne” izvlači i zaključke o psiho-socijalnim karakteristikama Srba, Hrvata i Muslimana na teritoriju Bosne i Hercegovine i kaže:

Suprotnosti Srba, Hrvata i Muslimana su vrlo izražene. Kako su uglavnom istog podrijetla i govore istim jezikom, jačina tih proturječnosti naročito je zanimljiva. Opći je stav, da je Srbin agilniji, energičniji, prkosniji, nemirniji i privredno moćniji od Hrvata, kojemu se pripisuje priznanje autoriteta, dinastički osjećaji, poslušnost, popustljivost i skromnost; Musliman je naprotiv konzervativan, spreman da vlastitu korist brani bez osvrtanja na cjelinu, nespreman za duži posao, umjeren i častan. Jedni pokušavaju te suprotnosti objasniti utjecajem triju religija…. Drugi misle da su tako duboke razlike stečene podrijetlom… Prkosne i suprotstavljačke prirode pobjegle su u brda kako bi sačuvale svoju slobodu, oni su temelj današnjih Srba, dok su poslušni stanovnici dolina postali praočevi današnjih Hrvata… Bez obzira koje je objašnjenje točno, sama činjenica da se te osobine kreću u tri različita misaona kruga, jasno pokazuje koliko te navedene karakteristike eksplicitno prihvaćaju i same te skupine. (559-560)

U spisima “Srbija i njena novoosvojena područja” i “Značaj novih balkanskih granica” , Neurath opisuje stanje vrlo sličnom današnjem ratnom stanju; iznose se podaci o svojevrsnoj konstanti srpske politike. Članak o granicama na Balkanu, u kojem se radi uglavnom o Makedonskom pitanju, Neurath započinje sljedećim riječima:

Granice postignute mirom u Bukureštu daju Srbima i Grcima ono što se ranije nisu smjeli nadati ni u najsmjelijim snovima. Preda mnom leži etnografsko-historijska karta Srbina Milana Andonovića koja je objavljena 1903. sa mnogo primjedbi u kojima se na najprimitivniji način izlažu srpske pretenzije i koje sa stvarnim etnografskim odnosima nemaju nikakve veze. No pokazalo se da se ciljevi postignuti tim metodama izvedivi, bar što se tiče Makedonije. Srpstvo se prostire prema toj karti na sljedeća područja: zapadni Banat, južni dio Bačke-Bodroga, Hrvatsku i Slavoniju, istočne dijelove Obale, Dalmaciju, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, vanjske dijelove zapadne Bugarske otprilike do Sofije, dolinu Strumice; granica ide dalje prema Serresu, južno kod Dojrana pa sve uzduž Vardara do Egejskog mora, a uzduž Vardara istočno do Kastorije i dalje preko Ohrida, Debra preko Albanije zahvaća Crnu Goru…. Ali iz najnovijeg doba imamo i Cvijićevu kartu koja daje najpouzdaniji dojam… U Srbiji su tu kartu poznatog istraživača Balkana teško optužili i Cvijića proglasili izdajicom jer Srbima daje premalo. (1017)

Srpska novoosvojena područja nakon Balkanskih ratova obuhvaćaju dijelove Makedonije i Albanije. U članku “Srbija i njena novoosvojena područja” opisuje nesigurnost tih granica i postupke srpskih vlasti u područjima današnjeg Kosova, Makedonije i na granici s Bugarskom. Vrlo zanimljiv dio teksta tiče se Kosova.

Jedan dio veleposjednika je pobjegao, drugi je ubijen. Točne podatke o pobijenim muškarcima, ženama i djeci, razumljivo, teško je očekivati. Dok se s jedne strane tvrdi za Srbe da su na području Kosova polja i u području Lumesena sistematski ubijali sve do čega su došli, na drugoj se strani tvrdi da ta zlodjela nikada nisu počinjale srpske trupe. Ako su regularne trupe ubijale veće skupine Albanaca, radilo se o “represalijama koje su motivirane prethodnim incidentima”. Druga ubojstva, oštećenja grobova, uništavanje džamija počinili su jednim dijelom tamošnji Srbi i Grci koji su dali maha svojim osvetoljubivim osjećajima, a dijelom bande koje neki Srbi smatraju nužnim zlom kojim se međutim više ne služe. Srpske su trupe po tom mišljenju održale čvrstu disciplinu, dok s druge strane čak i turska strana tvrdi da je bilo prekoračenja ovlasti, naročito pljački u područjima Diraka, Elbasana i Sandžaka-Novog Pazara. Posebno u Sandžaku Srbi su navodno održali javni red s uspjehom i otklonili pljačkaške bande, ali su zato Crnogorci skloni pljački… Srbi su se držali povučeno u svim onim mjestima na kojima je kontrola treće strane bila moguća. Ali, mora se reći da masakri Albanaca nisu nespojivi sa srpskim temperamentom. Često se sa srpske strane može čuti da su Albanci divlje životinje s kojima treba bezobzirno postupati, a jedan mladi Srbin sam mi je objasnio, i to najozbiljnije, da ima mogućnost, poklao bi sve što je albansko, čak i malu djecu, jer albansko je dijete mala zmija iz koje će nastati velika zmija pa je stoga najbolje da joj se glava odrubi već u mladosti (460).

Neurath zaključuje: “Naravno, između govora i čina postoji razlika”. Da je Neurath u tom smislu optimist, i da, unatoč konstatiranim “grubostima”, ima pozitivan stav prema Srbiji svjedoči nastavak tog članka:

Možda je postupanje Srba u nekom smislu bilo brutalno i možda će neke sa humanog stajališta razbjesniti, onima koji pokušavaju povijest promatrati u dužem razdoblju pokazat će su Srbi kao i Bugari, unatoč brojnom materijalu o njihovom nasilničkom ponašanju, pokazati kao kulturni pioniri. Jedan dio njihove primitivne grubosti koja se pokazuje primjerice u broju kriminalnih djela održat će se još neko vrijeme, ali podjelom Turske doći će na balkanskom poluotoku kraj stvaranju bandi što svuda nasilnički djeluju na mladež i održavaju njihove nasilničke instinkte (461).

Premda te priče predstavljaju “jedan djelić još postojećeg srednjeg vijeka” u Europi, Neurath se nada da će prisilom srpske države muslimani postati marljiviji i da će “slavenska školska propaganda u tim krajevima postići uspjeh”. Zbog toga će slavenski dio stanovništva, kada mu se daju oruđa za rad “zasigurno postići progres”.

Kakve li iluzije! Čovjek se pita kako je moguće stvoriti tako krive zaključke iz očito vrlo konkretnih opažanja i premisa. Čitajući ove misli, pitamo se nije li Neurath, ta relativno velika figura u povijesti filozofije, bio prethodnik cijele one vojske današnjih Zapadnih diplomata koji su još uvijek, nakon gotovo četiri godine ratovanja i zvjerstava, prijevara i lupeština, Srbima skloni oprostiti i dati koncesije za najmanji ustupak, smatrajući poput Neuratha valjda, da taj djelić srednjeg vijeka može odgojiti druge narode na Balkanu. U izvjesnom smislu takav stav Zapada nas i odgaja, naime za žalosno uvjerenje da je spoj povijesti i pravde drveno željezo. Sociologa međutim podučava da ljudska uvjerenja ne moraju biti onako dosljedna u izboru i zalaganju kako se obično pretpostavlja.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.