Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

BALKANIZACIJA I BRAZILIZACIJA AMERIKE

Za mnoge građane i intelektualce zapadnoga svijeta pad komunizma u Istočnoj Europi nije predstavljao otrežnjenje ili pouku. Čini se da je baš obrnuto; kao da je s nestankom intelektualnog uporišta u istočnjačko-komunističkim despocijama nastala praznina koja se pod geslom “nove solidarnosti” naglo popunjava autentičnim, ali ipak prepoznatljivim ljevičarskim sadržajima. Doživio sam nedavno gorljive filipike kojima se jedan zapadnjački zagovornik “otvorenog društva” zalaže za osnivanje savjeta u kojima bi se kontrolirali televizijski programi. Filipika se nastavila tvrdnjom o nepotrebnosti goleme količine robe, a razina znanja suvremene američke omladine, tvrdio je dalje govornik, upravo je alarmantna, pa je krajnje vrijeme da se od države traži tutorstvo po tim pitanjima. Ali ako se navedeni ispad mogao protumačiti kao stvar trenutačnog raspoloženja i slučajni izuzetak, daleko jači šok u istome pravcu bila je deklaracija tridesettrojice američkih intelektualaca u uglednoj Njujorškoj reviji knjiga objavljena 1. veljače 1996. Deklaraciju pod naslovom “Nada za radničku klasu” potpisali su, između ostalih, filozof Richard Rorty, sociolozi i politolozi Theda Skocpol, Michael Walzer, Robert Bellah, povjesničar umjetnosti Christopher Jencks. Deklaracija je zapravo pismo podrške novom rukovodstvu Američke Federacije Rada i njegovom novoizabranom predsjedniku Sweeneyu, i nije toliko šokantno po svojem sadržaju koliko po obliku, odnosno diskurzu kojim je pisana. U njemu se spominje “potlačeni radni narod”, “rušenje mostova prema svim ljudima koji stoje na putu humanom i demokratskom društvu” (=kapitalisti i njihovi glasnogovornici-političari), “Oktobarsko obećanje” (što se odnosi na konvenciju AFRa održanu u listopadu, ali je čudna dvosmislica i namjerna podudarnost s ruskim Velikim Oktobrom). Sve elementi nama poznatog diskurza, koji među lijevim američkim intelektualcima očito ne izaziva zazor. U deklaraciji nije riječ samo o mobilizaciji sve siromašnije “radničke klase” (uključujući naravno i poštenu inteligenciju), već i o mobilizaciji svih “progresivnih” snaga, potlačenih rasa, jezičnih zajednica i skupina lumpenproletarijata, pa nas s pravom može čuditi nesenzibilnost gorenavedenih intelektualaca prema vrlo izraženim analogijama vlastitih “ideala” s “mislima vodiljama” koje su cijelu Istočnu Europu i Sovjetski Savez odvele u ponor iz kojeg je povratak vrlo bolan, dugotrajan, a za neke i zauvijek onemogućen na najbrutalniji mogući način.

Deklaracija međutim nije izuzetni “slučaj”. Ona je jedna od posljedica ili manifestacija burnih reakcija na nove izraze ksenofobije Amerikanaca, na novu rasnu segregaciju, na prijedloge o uvođenju engleskoga jezika kao zakonskog sredstva komuniciranja, na “čišćenja” beskućnika iz središta američkih velegradova, i ne na posljednjem mjestu, na sve oštrije i nesigurnije kapitalističke uvjete života koji se očituju kroz dva procesa, sve izraženija posljednjeg desetljeća, u balkanizaciji i brazilizaciji SADa. Ona je također posljedica podijeljenosti i neodlučnosti tzv. američke umjerene ljevice (čiji se zagovornici nazivaju i liberalima). Na stranicama časopisa The New Republic, vrlo utjecajnog na toj strani političkog spektra, već duže vrijeme traje “sukob na ljevici”: on se vodi oko prava nelegalnih imigranata, pitanja socijalne sigurnosti, i uloge WASP-ovaca (bijelih anglosaksonskih protestanata) u izgradnji “Nove Američke Nacije”.

“Sukob na ljevici” vodi se u stvari oko reformulacije američkog socijalnog problema broj jedan – položaja svih ne WASPovskih Amerikanaca, prije svega crne rase, te latinoameričkih i azijskih useljenika. Problem se fokusira kroz dilemu o društvenoj ulozi i sudbini svih legalnih i nelegalnih useljenika. Ta je skupina većinom sastavljena od spomenutih etnički obilježenih pojedinaca. Oni su glavni rasadnik bijede i kriminala, ali i veliki nepriznati rezervoar jeftine radne snage. Isto tako, njihova kulturna orijentacija je autarkične vrste i dovodi do – već prije nekog vremena uočene – balkanizacije Amerike. To je proces suprotan onome koji je zagovarao Martin Luther King predvodeći pokret za emancipaciju crnog američkog stanovništva šezdesetih godina, zalažući se za integraciju “obojenih”, za otvaranje šansi njihovom socijalnom usponu i u najviše sfere obrazovanja, ekonomije i politike, zapravo za njihovu asimilaciju u bijelačku američku kulturu. Balkanizacija je rezultat propasti takvih težnji: ne potpune propasti za crne Amerikance, ali gotovo potpune propasti za Latinose i Azijate koji iz raznih kulturnih razloga niti ne teže asimilaciji, nego se zadovoljavaju životom unutar etničkih otoka od kojih se sve više počinju sastojati neke američke regije i veliki gradovi. Bijelci napuštaju velike gradove i imigracijske metropole. U gradovima poput New Yorka, Chicaga, Los Angelesa, Houstona i Bostona – prema demografskim istraživanjima – ostaje 80% stanovnika koji su azijskog i latinoameričkog podrijetla, a ona preostala petina bijelaca čuva se u ograđenim dobro čuvanim četvrtima. Demografi tvrde da se Amerika može podijeliti na klasičnu Ameriku srednjeg staleža i na ne-bijelu multietničku Ameriku metropola gdje živi samo nekolicina bogatih bijelaca u čuvanim četvrtima s vilama, okružena babilonskom mješavinom naroda.

U pitanju “što činiti s nelegalnim imigrantima?” prelama se neodlučnost američke ljevice. Američka tradicija vrlo je sklona tolerantnoj politici prema imigrantima, budući da je cijela nacija nastala pretvaranjem useljenika u starosjedioce. “Legalna imigracija” uključuje ustvari većinu Amerikanaca, no useljenici i dalje pristižu. Oni prihvaćaju svaki posao, pod svakim uvjetom i ispod svake cijene. Dolazi do paradoksa, ljevičari koji bi iz ideoloških razloga trebali biti “mekši” prema takvim slojevima sada u ovakvoj nelojalnoj konkurenciji radne snage vide veliku opasnost. Zbog toga ljevičar Michael Lind, inače suizdavač časopisa The New Republic i autor kontroverzne knjige The Next American Nation, jedan od najgorljivijih zagovornika strogih mjera u imigracijskoj politici, kaže: “Ograničenja za useljavanje bila su u dvadesetim godinama preduvjet uspjeha radničkog pokreta i New Deal politike.” Lind zapravo vrlo dobro poantira paradoks ljevice, poznat u europskim modelima: želite li jaku socijalnu državu, možete je postići samo zatvaranjem granica. Za Linda problem dakle nije u balkanizaciji Amerike, koja naglašava kulturnu stranu problema, već u brazilizaciji, koja ističe socijalni problem. Radi se o tome da “bijela oligarhija vlada kontinentom koji se raspada na deklasirane rasne grupacije. Šačica neizmjerno bogatih čuva se od mora siromašnih.”

Socijalno orijentirani pisac Paul Auster primjerice piše: “Gdje su siromašni u New Yorku? Na Manhattanu ih se više gotovo ne može vidjeti. Prije su beskućnici ležali sklupčani na rešetkama za ventilaciju metroa, na ulazima banaka i dvorana sa šalterima željezničkih kolodvora. Danas su tu beskućnici nestali, gradski pločnici i klupe očišćeni su od smeća, a Bryant Park, nekoć sastajalište narkomana, svježe je uređen cvijećem i travnjakom.” Takve akcije posljedica su politike koja je nazvana “business improvement districts”, poboljšanja kvalitete okoline, zapravo istiskivanja lumpenproletarijata iz “boljih četvrti” pod firmom uređenja okoliša. Krug je zatvoren budući da samo bogati imaju sredstava da financiraju takve “ekološke” akcije, koje se doduše sastoje i u izgradnji centara za beskućnike sa spavaonicama i javnom kuhinjom, i u stvaranju odreda “gradskih komandosa” koji beskućnike tjeraju npr. iz blizine bankomata i kolodvora. Prema nekim ljevičarima, to je još jedna vrsta izrabljivanja u interesu bogatih.

Nema sumnje da ultra-liberalno društvo rađa niz socijalnih problema. Ali je isto tako sigurno da će ljevica, bez obzira na Američku federaciju rada i naklapanja o mobilizaciji “milijuna novih radnika”, morati uhvatiti mnoge neugodne “rogove dileme”: da li zatvoriti granice radi osiguranja socijalnog statusa postojećeg radništva, ili pak prihvatiti laissez-faire sa svim njegovim nedostacima (uključujući i ilegalne migrante i njihovo rušenje cijene radne snage). Isto tako, morat će odlučiti želi li poboljšanje kvalitete urbanog života (uključujući i “protjerivanje” narkomanske mafije, uklanjanje beskućnika s pločnika i zaustavljanje iseljavanja bijelaca iz metropola), ili će se zalagati za staru liberalnu ideju “slobode” koja uključuje i pravo svakoga na “izbor mjesta boravka”, bez obzira što je se to pravo za mnoge svodi na spavanje po parkovima i šetanje u blizini bankomata.