Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

DVA DISKURZA O NACIONALIZMU

 

Pretpostavljam da ćemo se s vremenom prema golemoj recentnoj produkciji i literaturi o nacijama i nacionalizmu u Istočnoj Europi odnositi upravo onako kako se danas odnosimo prema negdašnjoj obimnoj marksističkoj i lenjinističkoj literaturi – spremat ćemo je u zapećak. Unatoč mojem zanimanju za politološku literaturu, uvijek sam prema tome žanru bio pomalo skeptičan… iz platoničkih razloga, čak i kada se radilo o klasičnim djelima. Moram objasniti što znači biti skeptičan iz platoničkih razloga. Biti skeptičan iz platoničkih razloga znači ne vjerovati, tj. imati rezerve prema onim stvarima koje su brzo prolazne ili pokvarljive. S obzirom da su mijene u politici relativno nagle, a stanje nepostojano, to se također odnosi i na tumačenja političke stvarnosti.

Pa ipak možda je već vrijeme da u “Rađanju nacije” kažem koju riječ o nacijama i nacionalizmu. Pored mnoštva budalaština u teoriji, nesumnjivo postoji i mnogo budalaština i u praksi. Danas sam primjerice pročitao jedan članak u novinama o tomu kako predsjednik Slovačke a ujedno i svoje stranke pod imenom HZDS, M. Mečiar, potjerao iz Parlamenta izvjestan broj zastupnika. U našim novinama sve se češće javlja jedan niz likova koje svojim bombastičnim izjavama u stilu: “bolje je paliti novine nego novinare”, Herostratski pokušavaju privući pozornost, što im nažalost i uspijeva. Zapravo, posve je opravdano pitanje treba li takve osobe i pojave (koje su u djetinjstvu nacije začudno česte) ignorirati ili im se suprotstavljati. Osobno pretpostavljam da je bolje ignorirati ih, premda u to nisam posve siguran. Jedno je sigurno. Količina takvih provokantnih, ili jednostavno glupih izjava doista zapanjuje, pa strani novinari imaju dovoljno materijala da od Herostratskih mudrovanja naprave svoju novinarsku priču. Kao u priči Ericha Kästnera 35. svibanj. “Glupo jednostavno”, kaže stric, a Negro Kabalo, konj na koturaljkama odgovara: “jednostavno glupo”.

Osim “dječjih bolesti” nacije, postoje i bolesti starosti, senilije i afazije, Alzheimerova bolest (na koju se recimo poziva Ronald Reagan povodom optužbi za šverc oružja Iranu), zatim Parkinsonova bolest, Touretteova bolest, ona bolest puna svakojakih tikova i grimasa, ili pak sasvim jednostavne zubobolje. Te staračke bolesti vrlo često možemo pripisati raznim autorima i knjigama o nacionalizmu.

Poput Johna Reeda, američkoga novinara koji je nekoć slavio Veliki Crveni Oktobar, i pisao o deset dana koji su uzdrmali svijet, i danas postoji niz angloameričkih autora koji znaju da se veliki povijesni događaji zbivaju na tlu negdašnjih komunističkih zemalja, ili točnije autora koji tržišno moraju opravdati bavljenje pomalo nezanimljivim temama za zapadno tržište. Dok neki od njih, poput Timothy Garton Asha, ili Mishe Glennyja već duži niz godina borave na tlu Istočne Europe, pa se za njih s pravom može reći da su najbolji poznavatelji zbivanja na terenu, postoji i niz starijih povjesničara koji o povijesti, onoj bližoj kao i onoj daljnjoj, uče uglavnom iz knjiga.

Jedan je od takvih knjiških autora i Eric Hobsbawm, slavni, kod nas relativno dosta prevođeni britanski povjesničar, autor knjiga Doba revolucije, Doba kapitala i Nacije i nacionalizam. Nedavno sam pročitao njegovu knjigu o nacijama i nacionalizmu. Bio sam prilično razočaran. Kako bismo kasnije lakše raspravili o tezama i ukusima, volio bih da prvo pogledamo razliku u diskurzu navedenih povjesničara.

Evo kako započinje Ashov članak “Solidarnost – stvar prošlosti” :

Između Ulice Sesame i Twin Peaksa Poljska televizija prikazuje Predsjednika Lecha Walesu prilikom prve proslave unaprjeđenja časnika u generala. Novi je general – jedan biskup. Na trgu Pilsudski (nekoć Trg pobjede) jedan čuvar čeznutljivo gleda kroz izlog u jedan novi model Mercedesa. Palača kulture, taj najpoznatiji simbol sovjetske vladavine, danas sklanja jedan dugi pasaž pun prodavaonica. Pred njim stoji golema reklamna ploča oglašavajući POLAMER, poljsko-američku turističku agenciju. Ironija je tako evidentna da izgleda gotovo primjerena: Kič pobjeđuje kič. U Nowy Swiat jedan seljak sa povrćem unjkavim glasom oglašava svoje proizvode, tek nekoliko metara pored novootvorenog butika Christian Dior. Svuda, doslovno svuda, na selu kao i u gradu, vide se ploče koje reklamiraju nove hurtownije. Hurtownija znači veletrgovina, što ne znači ništa drugo, do li da se u njima plaćaju manji porezi. I tako iz svake nove trgovine na uglu nastaje veletrgovina. U toj ludoj veletrgovini po imenu Poljska, s njezinim njemačkim automobilima i američkim filmovima, njezinim general-biskupima i letećim trgovcima, nestale su stare provjerene sigurnosti, i nisu im nadomještene nikakve nove. Izlozi su prepuni, ali staru nekoć vladajuću nestašicu zamijenila je jedna nova nestašica – nestašica novca. ”

Hobsbawmov diskurz drukčiji je. Evo jednoga citata bez skraćivanja teksta:

U osnovi “nacionalna pitanja” 1989-90. nisu nova. Ona većinom spadaju u tradicionalno rasadište nacionalnih pitanja, Evropu. Za sada još nema znakova ozbiljnog političkog separatizma u Sjevernoj i Južnoj Americi, u najmanju ruku ne južno od američko-kanadske granice. Malo što ukazuje na to da islamski svijet, ili bar rastući fundamentalistički pokreti unutar njega, teže umnažanju državnih granica. Oni se žele vratiti pravoj vjeri svojih osnivača. Dapače teško je zamisliti na koji bi ih način separatizam kao takav mogao zanimati. Separatistička previranja (uglavnom teroristička) očito potresaju rubove južnoazijskog potkontinenta, no do sada su se zemlje-nasljednice (uz iznimku odcjepljenja Bangladeša) uspjele održati na okupu. U stvari postkolonijalni nacionalni režimi i to ne samo u ovoj regiji, još uvijek uglavnom prihvaćaju tradicionalni, kako liberalni tako i revolucionarno demokratski nacionalizam 19. stoljeća. Gandhi i Nehruovi, Mandela i Mugabe, pokojni Zulfikar Bhutto i Bandaranaike, i, mogao bih se okladiti, utamničena čelnica Burme (Myanmara), gđa. Aung-San Su Xi, nisu nacionalisti u onom smislu u kojem su to Landsbergis i Tuđman.

Ovo je navod iz Hobsbawmova pogovora hrvatskome izdanju knjige Nacije i nacionalizmi. Čini se da stvar postaje zanimljiva tek zbog zadnje rečenice iz navoda. Odmah želimo vidjeti što zapravo Hobsbawm definira nacionalizmom. Ali nema objašnjenja. Landsbergis i Tuđman nisu Gandhi i Nehru, Mandela i Mugabe, tvrdi Hobsbawm. I to je to.

Evo još jednog navoda.

Raspad Jugoslavije nije prouzročilo “makedonsko pitanje”, dobro poznato znanstvenicima… Naprotiv, Socijalistička republika Makedonija učinila je sve što je mogla da se ne da uplesti u srpsko-hrvatski sukob, do onog trenutka kad je došlo do konačnog raspada Jugoslavije i kad su se sve njene republike, u čistoj samoobrani, morale pobrinuti za vlastiti opstanak.

Naravno da raspad Jugoslavije nije prouzročilo makedonsko pitanje. I naravno da je Makedonija učinila sve da se ne uplete u, kako to Hobsbawm kaže, srpsko-hrvatski sukob. Ali iz ovih navoda, a uvjeravam Vas da su oni tipični za cijelu knjigu, nije sasvim jasno što je nacionalizam. Ili točnije, od jednoga bismo stručnjaka mogli očekivati malo veću osjetljivost na razlike i na pojedinosti. Upravo na one Ashove sitne, ali tako slikovite detalje. Koje dočaravaju stvarnu sliku jedne zemlje koja može ličiti na bilo koju zapadnu zemlju, samo što ima i dodatnih specifičnosti. Kao i svaka normalna zemlja. Za Hobsbawma su naprotiv sve zemlje o kojima priča velika nepoznanica, a narodi neka plemena o kojima se on ni ne trudi saznati pojedinosti, tako da svakom čitatelju inače napeto pisanog štiva mora biti jasno da mu ništa ne može biti jasno. Upravo pomoću Hobsbawmovih ili sličnih objašnjenja, slika je ovoga našega rata među ljudima na Zapadu pomalo bljedila, dok naposljetku nije u potpunosti nestala.

Za Hobsbawma se nacionalizam može svesti na onu primitivnu definiciju “voljeti svoju naciju malo previše”. To možda i nije daleko od istine, ali je gotovo svatko od nas, bio on ljevičar ili desničar, svjestan da takozvana “malo prevelika” ljubav prema domovini nije bila ucijepljena ili usisana majčinim mlijekom, već da je imala svoju genezu. Kada bismo željeli biti sarkastični mogli bismo reći da je velika većina građana Hrvatske još prije pet ili šest godina sasvim realno razmišljala o parlamentarnoj demokraciji sa sjedištem u beogradskoj Skupštini. (Ta sjetimo se onih pitanja na referendumu 1991.) Teoretičar koji nije sposoban objasniti tako naglu promjenu stava cijelog jednog naroda, ili točnije velikog broja naroda koji su nekoć tvorili Jugoslaviju nije teoretičar velikoga ranga. Naravno, Hobsbawma ne zanima posebno bivša Jugoslavija. Ali kao što ga ne zanima posebno bivša Jugoslavija, ne zanima ga niti jedna nacija.

Čini mi se međutim, da svaka teorija ili svako pisanje o nacionalizmu, danas, jučer ili prekosutra, mora potražiti razloge ili uzroke zbog kojih on nastaje. Tek će tada biti sposoban shvatiti zbivanja. Jer njegov zadatak nije, kako neki teoretičari poput Hobsbawma misle, da spriječi nacionalizam time što će ga oslikati u manjkavome osvjetljenju, već u tomu da ga što bolje oslika, a to će učiniti tako da pruži sve informacije i da ponudi niz mogućih objašnjavalačkih uzroka. Nacionalizam nije esencija jedne nacije. On je, kao i gotovo svi drugi politički oblici, jednostavna reakcija na neke druge društveno nepoželjne pojave. Ako ne znamo koje, kao što je slučaj kada pročitamo Hobsbawmovu knjigu o nacijama i nacionalizmu, teško ćemo ih moći spriječiti. I upravo je to jedan od dominantnih uzroka nacionalizma.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.