Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

NEKI ANTI-AMERIKANCI

 

Kada su Maharishi Mahesh Yogija, gurua “transcendentalne meditacije” 1991. godine pitali tko je kriv za rat u Hrvatskoj i Bosni, on je lakonski odgovorio: Amerika. Na isto pitanje, isti odgovor dao je i poznati tvorac “rata zvijezda” i voditelj kontroverznog Schillerova instituta, Lyndon LaRouche. Isti odgovor davali su i Srbi kada su se kleli da će jesti korijenje. Toj vojsci pridružuju se, doduše sve rjeđe, i ljevičari iz Južne Amerike, teoretičari dependencije i zastupnici “trećeg puta”, lijevi i desni protivnici navodne američke hegemonije. Tu su naravno poslovični Rusi, čak i oni “liberalniji”, poput nobelovca Josepha Brodskog, koji napada liberalnog Havela optužujući ga za sklapanje saveza s “trgovcima”. Odnedavno, otkako je predsjednik Sjeverne Irske primljen s počastima u Bijeloj kući, toj se skupini sve češće pridružuju i Britanci. Odium prema Americi tradicionalno dakle okuplja stare komuniste svih struja, fundamentaliste, vođe starih i novih religioznih pokreta, i desničare koji u idejama koje simbolizira Amerika vide ugrožavanje duhovne čistoće. To se mišljenje iz raznih, podjednako apsurdnih razloga, sve više širi i među ultrakonzervativnim nacionalističkim Hrvatima.

Napadi na Ameriku očito nisu napadi na neku načelnost njezine vanjske politike, koje gotovo uopće nema. Prije će biti riječ o napadu na jedan slobodarski simbol duhovno i misaono stran navedenim stranama, o napadu na ideju liberalizma, čvrstog pravnog egalitarizma, ekonomskog pragmatizma, snage novca i duha “domovine hrabrih”.

Francuska ima posebnu ulogu u obrani od tzv. “američkog duhovnog imperijalizma” i dugu tradiciju love and hate odnosa prema američkim simbolima. Ona iz nekog razloga ima poseban status unutar NATO-a. Nedavno je na razini EZ-a, na francusku inicijativu, izglasana preporuka o kvotama za američke filmove. Posebnu ulogu u toj antiameričkoj kampanji ima skupina tzv. francuske “Nove desnice”.

Francuska nova desnica u Americi vidi samo još jedan oblik totalitarnog nasilja nad pravima zemalja trećeg svijeta, nad pravima da se bude drukčiji. Jean Claude Valla, generalni sekretar GRECE (Groupement de Recherche et d’Etudes pour la Civilisation Européene), skupine francuske “Nove desnice”, osnovane 1968. u jednom intervjuu iz 1978. navodi 12. točaka svog manifesta pod naslovom Situacije: 1. protiv egalitarizma, 2. protiv iskorjenjivanja, 3. protiv intelektualnog terorizma, 4. protiv degradacije obrazovanja, 4. protiv “eksploatatora spolnosti” i tabua, 6. protiv trgovaca iluzijama, 7. za organsko društvo, 8. za europsku kulturu, 9. za kvalitativnu ekonomiju, 10. za pravu znanost o čovjeku, 11. za politiku sporta, 12. za obnovu tradicija. U istome intervjuu Valla kao glavnog “metapolitičkog” neprijatelja “Nove desnice” navodi “egalitarizam”. Većina zahtjeva manifesta Situacije usmjerena je primarno protiv utjecaja Amerike.

Od 1968. do danas, vrlo kontroverzni i nekoherentni pokret pod imenom francuska nova desnica, na različite je načine oblikovao svoje ciljeve: U prvoj fazi, do 1972. godine glavni je neprijatelj bio komunizam, a glavno polazište “znanstvena teorija o rasama”. S učvršćenjem ideologije, od 1972. do 1979. glavni je protivnik postala kršćansko-židovska egalitarna tradicija, a glavno ideološko uporište desnice postala je neopaganistička doktrina i Nietzscheanska doktrina o novoj aristokraciji. U trećoj fazi, od 1979. do 1984. francuska nova desnica, ili točnije GRECE, odnosno Skupina za istraživanje europske civilizacije, odrekla se povezanosti s političkom, tj. fašističkom krajnjom desnicom, ali je istovremeno počela burno protestirati protiv liberalnog kapitalizma, i denuncirati sve oblike “redukcionizma” (uključujući i genetski) u oblicima svojstvenim Sjedinjenim državama: svaki oblik zapadnjaštva, amerikanizma, atlanticizma, univerzalizma, liberalnog kozmopolitizma, i ideologije tržišta. Napokon, u četvrtoj fazi koja kontinuira od 1984. do danas, dva najreprezentativnija predstavnika navedene “škole” Alain de Benoist i Guillome Faye, razvijaju desni postmodernizam, zastupaju prava trećega svijeta, i razotkrivaju navodni “sveti”, duboko ukorijenjeni temelj europskoga identiteta. Valla je to izrazio sljedećim riječima: “Ništa nije stranije europskom duhu od egalitarnog mišljenja”. Ili obrnuto, kako kaže urednik časopisa Éléments: “Stara Indo-Europska društva nisu poznavala totalitarni duh.” Zbog neslaganja s radikalnom antiameričkom, antidemokratskom i antitržišnom orijentacijom, od sve jačeg ideološkog pokreta “Nove desnice” pred desetak se godina odcijepila skupina “neorepublikanaca liberalnog usmjerenja”, tzv. Club de l’Horloge.

Nova desnica napada komunizam, liberalizam, i židovsko-kršćansku, ili samo kršćansku tradiciju, i sve oblike moraliteta koji proizlaze iz ideologije jednakosti. Sve su to prema francuskim novodesničarima oblici totalitarizma jer svojim zahtjevom za izjednačavanjem prava i niveliranjem pojedinca i skupina ne priznaju njihovo pravo na različitost. Zastupnici takvih ideologija, prema francuskim neokonzervativcima od drugih traže da budu isti kao i oni sami.

Jedan od znakovitih problema kojima se u svim fazama bave novi desničari jest problem rasizma. Neorasizam nove desnice, prema vlastitom tumačenju, priznaje pravo na razlike. Kako ponosno kaže Julius Evola, “Rasist priznaje razlike i želi razlike.” Polazeći od činjenice različitosti rasa i prava na različitost kulture, novi desničari strogo razlikuju heterofobni i heterofilni rasizam, pri čemu je njihov rasizam naravno onaj heterofilni ili diferencijalistički, dok su heterofobni rasizmi svi gorenavedeni oblici totalitarizma. Drugim riječima, novodesničari i neopogani vole razlike, dok ih totalitarizmi različitih tipova ne podnose. U jednom intervjuu za Le Monde, Alain de Benoist je rekao kako mu se ne smiju imputirati izjave političke desnice o imigrantima i azilantima. On je, kako kaže, za njihovo pravo na različitost, ali s obzirom da u Francuskoj i Europi općenito oni pridonose uklanjanju kulturnog identiteta ili njezino kvarenje, to pravo na različitost treba ostvarivati u zemljama otkuda su imigranti i azilanti potekli. Međutim to uvjerenje vrlo je nalik na LePenove riječi: “Ja volim sjeverne Afrikance. Ali njihovo je mjesto u sjevernoj Africi”. I jedan i drugi zalažu se za “pravo naroda da ostane tamo gdje jest”.

Na isti se način Benoist odnosi i prema zemljama Trećega svijeta. Međutim “inkomenzurabilnost” kultura i civilizacija, njihovo pravo na različitost, kako kaže Pierre-Andre Taguieff, neokonzervativci više ne izriču u terminima “inferiornosti” i “superiornosti” već pomoću pojma “distance” kulturnih zajednica.

Benoist i njegovi kolege tvrde za sebe da su protivnici nacionalizma. U duhu neopoganstva, Benoist sebe imenuje Normanom (podrijetlom iz Bretanje). Ideja nacije, nastavlja Benoist, rođena je u duhu francuske revolucije. S obzirom da nacija u sebi sadrži ideju jednakosti građana, Benoist tvrdi kako je u svakome nacionalizmu sadržan totalitarizam koji na određenom teritoriju zanemarujući sve kulturne i druge razlike, već u ideji izjednačava pojedince i skupine. Zbog toga se navedeni novodesničari zalažu za ideju carstva, oni štoviše tvrde da je, nakon kršćansko-židovskog, i komunističkog carstva, došlo vrijeme za, ni manje ni više, nego baš treće carstvo. Carevine su, za razliku od nacionalnih demokracija, prema navedenim autorima poštivale načelo različitosti. U njima se dobro znalo tko vlada i nad kime se vlada. I vladar, odnosno car, dobro je znao da vlada različitim ljudima i različitim narodima. Nadalje, u ime otkrivanja vlastitih kulturnih korijena i podrijetla, Benoist se često poziva na poznate njemačke filozofe sličnoga kova, recimo na Martina Heideggera ili Carla Schmitta. Francuska nova desnica ima velike simpatije prema nedavnoj tradiciji svojih istočnih susjeda, premda se njihova prava filozofija temelji na pokušaju da se više ili manje jasni politički cilj zamagli novim pojmovnim distinkcijama. Stoga se oni zalažu “za različitost umjesto uniformnosti”, “za konkretno umjesto apstraktnog”, “za pluralno umjesto singularnog”, “za partikularno umjesto pluralnog”.

S obzirom da je komunizam mrtav, i da je kršćansko-židovska tradicija vrlo apstraktan protivnik, novodesničari pronalaze novog globalnog protivnika u tzv. “američkoj ideologiji”. Sredinom sedamdesetih, u suradnji s talijanskim fašistom Giorgiom Locchijem, Benoist tvrdi kako je “Zapad samo američka kreacija; Sjedinjene države su svoje kulturne i političke ovisnike gurnule u sukob s europskim prirodnim saveznicima kako bi podjarmile Treći svijet”. U svojim knjigama Sjedinjene države: Opasnost!, Poraz Disneylanda i Bilo jednom u Americi, i u eseju “Amerika je Kartaga”, Benoist Sjedinjene države naziva “starom, ružnom prostitutkom koja se priklanja samo zakonu gotovog novca”. Zahtijevajući solidarnost Europe i Trećega svijeta protiv Sjedinjenih država, Benoist konstatira da svijetom upravlja američka protestantska kultura, MMF pod kontrolom “drske američke imperijalne populacije” i američki vojni kompleks. U tvrdnjama jednog hrvatskog “neopogana” i učenika francuskih novodesničara: “Amerikanizam može hrvatskom narodu (baš kao i srpskom) više naštetiti nego komunizam i jugoslavenstvo. Ono što komunizam i jugoslavenstvo nisu uspjeli tvrdom diktaturom tijekom sedamdesetih godina, mekana ideologija amerikanizma može učiniti kroz nekoliko godina… Amerikanizirani Hrvati lagano mogu postati narod konobara, trgovaca i prostitutki… Hrvati i Srbi… morat će budno paziti da ne dožive goru tragediju s amerikanizmom nego tragedije koje su međusobno jedan drugom činili”, čujemo odjek francuskih amerikanofoba Jeana Caua i Régis Debraya o potrebi de-amerikanizacije “kako sami ne bismo postali Sovjeti”.

Svi navedeni novodesničarski filozofski galimatijasi naveli su skupinu od četrdesetak francuskih intelektualaca, među kojima su četiri dobitnika Nobelove nagrade, Umberto Eco, Jacques Derrida, Pierre Bourdieu, Francois Jacob i drugi, da u javnosti objave peticiju pod naslovom Poziv na budnost. Apelirajući na izdavače navedenih novodesničarskih pamfleta, na jednome mjestu navedene peticije, “četrdesetorica” kažu: “Neposredna opasnost (tih novodesničarskih mišljenja) nije u pojavi fašizma kojega poznajemo, već podmukla perverzija misli koja ozbiljno potkopava demokratske režime, stvarajući uvjete za novi fašizam.”

Da je ideološki sukob egalitarne “Amerike” i “diferencijalne novodesničarske Europe” eskalirao, svjedoči i činjenica da je ugledni njujorški časopis lijeve orijentacije Telos posljednja dva broja posvetio predstavljanju i kritici “Francuske Nove desnice”. Kritičari Nove desnice poput primjerice Paula Gottfrieda, ističu besmisao izjednačavanja puritanističkog i sveameričkog hegemonizma, ali se istovremeno zadovoljavaju diplomatskim tvrdnjama “da Francuzi i Amerikanci pripadaju istoj civilizaciji”, te dodaju kako su upravo francuske ideje o pravima čovjeka i o lokalnoj samoupravi postale bitni oslonac navodno “američke” ideologije jednakosti građana.

Premda u Hrvatskoj, koja nema baš najbolje kulturne veze sa francuskom, nema posebnih šansi za širenje navedenih novodesničarskih kompilacija, odnosno za pronalaženjem intelektualnog tla na kojemu će se uzgajati kriptorasističke odnosno “heterofilno” rasističke, antiegalitarne i diskriminacijske ideje, ipak se u našoj javnosti i znanstvenoj zajednici pojavilo nekoliko knjiga i članaka s identičnom tematikom. Ali kako ni “američka ideologija” pravne jednakosti i tržišta još nije postala dio naše tradicije, nije na odmet odmjeriti snagu strana u sukobu navedene novodesničarske i “američke ideologije” i reći “da” ovoj potonjoj. Odsutnost potrebe za moralnim postupanjem i pravnim oblikovanjem sustava, koje je karakteriziralo prve faze boljševičke ideologije i revolucije, a možda i svih prevrata i njihovih ideologa, stvaralo je među ljudima postepeno osjećaj beznadnosti i besperspektivnosti, društveni kaos u kojemu je sve moguće i dopušteno. Zato je navedena francuska neokonzervativna ideologija, unatoč svojim antiuniverzalističkim, antiprostitucijskim i kvalitativno-ekonomskim “dobrim” namjerama, danas pogubnija od mnogih, isto tako opasnih ali zaustavljivih ideologija.

Kod nas je zato za iste ciljeve puno primjerenija vrlo slična ideologija Lyndona LaRoucha o kojoj smo već govorili, ideologija koja je, ako ništa drugo, barem protestirala protiv agresije u Hrvatskoj i Bosni. Za oba slučaja međutim vrijede riječi skupine četrdesetorice, da intelektualna perverzija navedenih filozofija može ozbiljno korumpirati demokratski režim.

Razlog za pojavu takvih filozofija u nas relativno je razumljiv. Neokonzervativci navedene vrste (jer srećom postoje još i mnoge druge), svojom ideologijom “prava na različitost” implicite pružaju podršku naporima svih onih naroda koji dosad nisu imali vlastitu državu da je stvore. Poteškoća je međutim u tomu, što nakon takvog priznanja na različitost ne postoji nikakva ideja u ime koje bi se njima pomoglo da to i ostvare. Primjerice moral, koji bi ljudima nalagao da pomognu ugroženima u nevolji. Stoga je neokonzervativno pravo na različitost samo apstraktno pravo koje međutim ne treba braniti kada je realno i životno ugroženo. Drugim riječima, u odnosu prema današnjoj situaciji u Bosni i Hrvatskoj, francuski neokonzervativci nemaju posebnu potrebu da protestiraju protiv ugrožavanja toga prava na različitost. I zato se vrlo često događa da takvi intelektualci tvrde da smo svi mi ovdje na Balkanu isti.

Činjenica je međutim, da komunizam i liberalizam, ma koliko priznavali pravo naroda na samoopredjeljenje, danas ne raspolažu nekim novim ideološkim aparatom, osim isto takvog moralizma, kojim bi se opravdala intervencija protiv agresije. I zbog činjenice da ne postoji konsenzus kojim bi se branilo pravo ugroženih, danas mnogi ljudi u Hrvatskoj, (uz već tradicijom naslijeđeni konzervativizam) smatraju da i moraju biti konzervativni u dodatno opisanom pervertiranom obliku.

Pojavni oblik takvoga konzervativizma, i dodatna poteškoća za razvoj hrvatskog civilnog društva jest u takvom konzervativizmu imanentna borba protiv svega američkog, ili kako kaže Valla, protiv trgovaca iluzijama, i protiv eksploatatora spolnosti, a za tzv. “kvalitativnu ekonomiju”. Riječ je naime, trebam li to reći, o gotovo eksplicitnoj borbi protiv liberalne demokracije, tržišta i pravnog egalitarizma, svih onih društvenih obilježja koja smo prije rata željeli ostvariti. U toj anti-američkoj borbi, kako kaže Paul Gottfried, kritičar Benoisovog antiamerikanizma, često se zaboravlja da su regionalizam, i lokalna samouprava, što izviru iz prava na različitost, upravo ideali američke, ili točnije, zajedničke američko francuske ili još bolje, europske tradicije.

Ali, da stvar bude još gora, unatoč pseudomoralističkoj borbi protiv prostitucije i korupcije trgovinom, u tom je načinu mišljenja utjelovljena i borba protiv svakog moralizma, pa i onog kršćanskog. U jeku rata objaviti knjigu u kojoj se Hrvati i Srbi pozivaju na budnost pred američkom opasnosti doista je izraz vrhunske blasfemije.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.