Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

“USAMLJENA GOMILA” DANAS

 

U svojevremeno poznatoj i vrlo utjecajnoj knjizi Usamljena gomila, američki sociolog David Riesman razlikuje tri vrste društava i pojedinaca. Prvu vrstu Riesman naziva tradicijom usmjerenim društvima i tradicijom usmjerenim pojedincima. Tipična društva te vrste su društva u kojima pojedinci svoje ponašanje određuju prema tradicionalnim normama. U sukobu osobnih i kolektivnih interesa pojedinac u takvome društvu bira kolektivne interese. Drugu Riesmanovu vrstu predstavljaju sobom usmjereni pojedinci i društva sobom usmjerenih pojedinaca. Riječ je o visoko individualiziranim društvima u kojima se posebno poštovanje ukazuje ljudskim pravama i slobodama, različitostima pojedinaca i njihove volje, u kojima pojedinci u sukobu vlastitih i kolektivnih interesa biraju onaj vlastiti. Taj karakter dominira Europom. Postoji i treća vrsta društava i pojedinaca. U tim društvima pojedinci pokušavaju uskladiti svoje ponašanje s normama drugih. Riječ je o drugima-usmjerenim pojedincima i o visokociviliziranim društvima u kojima je umjesto čvrstine osobnog karaktera primarna vrlina zajednička učinkovitost.

Riesmanova je psiho-socijalna podjela zanimljiva zbog nekoliko razloga. Ona je (implicite) analogna razlikama u evolutivnim stupnjevima razvoja društava; ona je analogna frojdističkim dimenzijama osobnosti, i napokon, ona odgovara danas etabliranim zemljopisnim granicama. Riesman implicite pretpostavlja da najnaprednija društva, recimo Sjedinjene Države izabiru drugima-usmjereni karakter, a da su najnazadnija društva, društva tradicijom usmjerenih pojedinaca. U najnazadnijim društvima osobnošću vlada id, a u najnaprednijim superego. Europa je uvijek u sredini. Njome vlada ego, i upravo zbog toga ona ne može dosegnuti američku ili čak japansku produktivnost. Korelacija psihologije i razvoja tako je jaka da čitatelj zaključuje kako je nužno promijeniti vlastiti karakter kako bi društvu omogućio napredak.

Kada sam tijekom studija čitao Riesmanovu Usamljenu gomilu, najviše mi se svidio “europski” karakter, tj. karakter sobom usmjerenih pojedinaca i društvo jakih osobnosti. I zato mi nije dala mira Riesmanova implicitna tvrdnja da drugima-usmjereni postižu bolje rezultate, odnosno da su društva drugima-usmjerenih naprednija i stoga u izvjesnom smislu bolja. Mislio sam da “dobro društvo” u svakom slučaju treba žrtvovati napredak ako je cijena toga napretka odricanje od vlastitosti i samopoštovanja. Pored toga, mislio sam kako Riesmanova tipologija karaktera u kojima su jedni napredniji od drugih, zatvara puni krug. Na početnoj točki kruga su naime tradicijom usmjereni, a na krajnjoj točki kruga su ponovno oni koji ne djeluju zbog sebe nego zbog drugih, nečega izvan njih samih, dakle osobe kojima nasuprot europocentričnoj autonomnoj etici, vlada poganska, antička heteronomna etika.

Dugo sam se opirao tom američkom, “drugima orijentiranom” karakteru i njegovim manifestacijama. Stvaranje mreža, pododbora, baza podataka, tehničke suradnje, sve sam to smatrao pukim gubljenjem vremena, svjesnim gubitkom osobnoga identiteta i emanacijom “američkog gigantizma” koji se gubi u formalnostima komunikacije.

Odnedavno sam se posve priklonio Riesmanovu implicitnom vrednovanju karaktera. Premda su za to postojali konkretni razlozi, ipak ću taj obrat pokušati opravdati općenitije. Za primarno opravdanje poslužit ću se odgovorom na pitanje: “Kojoj vrsti navedenih društava pripada hrvatsko društvo?”

U našem društvu, kao vjerojatno i u svakom, postoje sve tri vrste Riesmanovih karaktera, i tradicijom, i sobom, i drugima usmjereni. Ne bih se usudio tvrditi kojem tipu Riesmanove klasifikacije pripada hrvatsko društvo. Ali sam sasvim siguran da ono ne pripada vrsti kojom dominiraju drugima usmjereni, dakle ljudi koji će se odreći taštine i egocentričnosti u ime pragmatičnog rješavanja zajedničkog problema.

Razlika koju želim istaknuti kako bi se bolje vidjele socijalne posljedice Riesmanovih psiholoških karakteristika, podudara se s razlikom u metafizičkom i instrumentalnom vrednovanju ljudskih postupaka. Prema metafizičkome sudu, djela dobrih ljudi su dobra. Prvo dakle moramo stvoriti odluku o tome tko je dobar čovjek, da bismo znali kakva su mu djela. Prema instrumentalnome sudu, nema smisla prosuđivati ljude; netko je dobar samo ako stvara dobra djela. U Riesmanovoj podjeli, sobom usmjereni teže metafizičkoj procjeni ljudi, a drugima usmjereni obično instrumentalno vrednuju ljudska djela.

Razlike u ponašanju sobom usmjerenih i drugima usmjerenih pokušat ću ilustrirati jednim primjerom. Stjecajem okolnosti, pripadam dvjema profesionalno sličnim, ali psihološki bitno različitim zajednicama. Prvu tvore “individualci” a drugu “teamworkeri”. Prva skupina ustvari i nije zajednica već zbroj osoba koje se s vremena na vrijeme sastaju zbog dužnosti. Tipični motiv pojedinaca te zajednice je isticanje vlastite osobnosti kojom vlada porok taštine. U nedavnoj javnoj polemici dvaju članova te zajednice postavilo se navedeno Riesmanovsko pitanje: napadač je mogao birati da internom kritikom pokuša poboljšati rad skupine kojoj je član, ili pak da javnom ad hominem kritikom blokira njezin rad… i izabrao je potonju varijantu.

U drugoj skupini prevladava vrsta ponašanja u kojoj članovi rado otvoreno priznaju da im se određena ideja sviđa ili ne sviđa, i svojim sudom oni pokušavaju nadograditi tuđe propuste. Ideje u toj skupini brzo gube svoje vlasnike. One se brzo šire i ubrzo više nije važno tko ih je izmislio. Cijena te otvorenosti jest gubitak autorstva i društvene originalnosti.

Premda bismo s pravom mogli reći kako Hrvatskom u kvantitativnome smislu dominiraju tradicijom usmjereni karakteri, njezin javni život zauzima skupina egocentrika koja tvori čudni amalgam tradicionalnih vrijednosti i sobom usmjerenoga karaktera. U Hrvatskoj dakle na pojavnoj razini prevladavaju pojedinci i vrsta ponašanja prve skupine, sobom usmjereni “individualci”. Među “individualce”, takve društveno originalne pojedince valja stoga ubrojiti brojne “faktotume” koje zauzimaju dio medijskog i javnog prostora, ali čiji sudovi i djela nikada nisu mogli postati os neke društvene akcije, jer je cilj njihovih sudova da se o njima govori, a ne da se utvrdi što je istinito, korisno, ili ono što treba obaviti.

Amalgam taštoga egotizma i tradicionalnih vrijednosti nije rezerviran za parapolitičko područje; on je u politiku ustvari prenesen iz kulture, umjetnosti i znanosti. Sudovi pojedinaca o kojima je riječ, nikada i nisu zamišljeni kao jezgre neke smislene društvene aktivnosti, već uvijek služe kao signali, kao fatičke funkcije u društvenome prostoru.

Premda je smisao individualističkoga isticanja po sebi društveno pozitivan, ako ne postoje metode ili kanali operacionalizacije ideja, tim se načinom ponašanja samo pojačava politička ikonologija u kojoj dominira šuplja forma, ritual umjesto svrsishodnosti. Tu društvenu situaciju često zamišljam biološki, kao prostor koji su zaposjele ptice ponosne na svoje šaroliko perje.

Ljudi će podnositi taštinu sobom usmjerenih sve dok će priznavati pravo na taštinu, tj. dok će se moći uživjeti u ulogu ljudi kojima je puno značajniji simboličan osjećaj ponosa, nadmoći i vlastite veličine od produktivnog rješavanja problema; austrofilska hijerarhija i tituliranje od američkog pragmatizma.

“Drugima-usmjereni” karakter nije altruist. Osoba toga karaktera ne odriče se svojih interesa zbog općeg interesa. Takav opis pripada karakteru “tradicijom usmjerenih”, a društvene sisteme u kojima prevladava navedena vrsta karaktera često zovemo kolektivizmom. “Drugima usmjereni” su međutim osobe koje vodi određeni, po vlastitoj volji izabrani sistem konvencija ili znakova, ili jedan partikularni cilj, na pr. neka inicijativa. Izbor toga cilja ili konvencije ne obavezuje osobu na opći model socijalnog ponašanja, recimo na poslu ili u obitelji, već samo na podršku ili na sudjelovanje u rješavanju izabranog problema.

Dok je Hrvatska još uvijek opterećena tradicijom usmjerenima, i dok pronalazi svoje puteve u individualizam, naši susjedi Slovenci izabrali su skok preko Rodosa; oni su svjesno preskočili fazu individualiziranja, međusobnih pojedinačnih okršaja u kojima se jača ego pojedinaca. Umjesto toga, standard slovenskoga društvenoga postupanja nije okršaj u kojem na koncu mora postojati pravednik i pobjednik, već je to suradnja bez gubitnika. Taj instrumentalizam u Sloveniji dopušta da pojedinci svojim savjetima sudjeluju u radu bitno različitih skupina. Dok je u Sloveniji takav instrumentalizam u raspodjeli statusa i uloga pojedinca spontan, u Hrvatskoj, u kojoj vladaju norme “velikih ličnosti”, podjela društvenih funkcija zbog efikasnije suradnje može se izvesti jedino dekreton.

Izbor psiholoških karaktera naposljetku stvara bitno različite društvene strukture. U društvima u kojima pojedinci teže da postanu autoriteti, da po ugledu na izabrani politički model oponašaju “velike ličnosti”, originalne pojedince, stvarat će se vrlo hijerarhizirana struktura, a kanali društvene suradnje će se smanjivati. Odbacivanje egotizma i taštine, izbor kooperativne psihološke strategije razvijat će naprotiv kooperativnu i egalitarnu društvenu strukturu.

Netko je nedavno izjavio da najbolje funkcionira ona zemlja u kojoj građani niti ne znaju tko im je predsjednik. Premda nema takve zemlje, potpuno se slažem s tim mišljenjem. Ali da bismo postigli stanje takvog funkcioniranja, potrebno je izabrati novo psihološko ruho, ili promijeniti mentalitet, kako se to nekada govorilo. Budite momčadski igrač. Budite otvoreni za promjene, kaže Pat Riley, trener New York Knicksa; to je ono što znaju pobjednici. Ali to je znanje tek pretpostavka za ulazak u ligu najboljih.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.