Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

RETRIBUCIJA I POMIRENJE

 

Prvi politički potez Vaclava Havela, sadašnjega predsjednika Češke republike, po njegovu proglašenju, bio je dekret o smjenjivanju svih komunista s njihovih položaja. Ta se mjera navodno morala ispuniti u roku od tjedan dana. Česi su navedeni ukaz prihvatili kao samorazumljiv i dobrodošao; o kredibilitetu čeških komunista teško je moglo biti govora, pa se socijalni značaj takvoga postupka ubrzo zaboravio.

Pa ipak, kada zamislimo provođenje sličnoga postupka u nekoj drugoj istočnoeuropskoj zemlji, primijetit ćemo da mu po njegovoj radikalnosti gotovo nema ravna. U Bugarskoj primjerice, on bi izazvao teške socijalne posljedice, proteste ili čak i velike nemire.

Problem s kojim se Havel uhvatio u koštac odmah po dolasku na vlast, u krugu sociologa i politologa koji se bave transformacijom komunizma i tzv. tranzicijom Istočne Europe u demokraciju, zove se retribucija. On obuhvaća niz pravnih, socijalnih, političkih i psiholoških aspekata i glasi: kako se “osvetiti” komunistima, političarima, službenicima tajnih službi, birokratima, činovnicima i “politički podobnima” koji su se okoristili svojim položajima u srušenom totalitarnom sistemu, a da to ne naruši moralni, pravni i socijalni poredak.

Prvi se puta težina toga problema shvatila u ujedinjenoj Njemačkoj, kada se postavilo pitanje što učiniti s arhivama tajnih službi, sa službenicima STASI-ja i kako suditi bivšem predsjedniku DDR-a Erichu Honeckeru. Problem o kojemu, kao ni u Češkoj, gotovo nitko nije ozbiljno razmišljao jest sljedeći: u pravnoj državi suditi se može samo prema pozitivnim zakonima. Sudimo li takvim “zločinima” prema novim zakonima, narušit ćemo općeprihvaćeno pravno načelo o neretroaktivnosti prava. Tako primjerice članak 15, stav 1. Međunarodnog sporazuma o građanskim i političkim pravima UN iz 1976. kaže: “Nitko se ne smije osuditi za čine ili propuste koji nisu ni po domaćem ni po međunarodnome pravu bili krivično djelo u doba počinjanja…”, ali se, da ne bi bilo zabune, u stavku 2. odmah nastavlja: “Ništa u ovome članku ne priječi da se sudi ili kazni bilo koja osoba za neki čin ili propust koji je u doba počinjanja bio kažnjivo djelo prema općim načelima prava priznatim od zajednice naroda.”

Sa Honeckerom i pripadnicima STASI-ja dakle nije bilo posebnih problema. Ali problem retribucije ne rješava se samo suđenjem onima koji su bili direktno odgovorni za kršenje ljudskih prava. U krug osoba na koje se odnosi retribucija naime ulazi i niz “običnih građana”, svjedoka u namještenim procesima, ravnatelja koji su zapošljavali “podobne” osobe, izbacivali ili sprečavali zapošljavanje “nepodobnih”, djelatnika koji su po narudžbi javno optuživali svoje kolege zbog “protudržavnih uvjerenja”, organe koji su ukidali pravo državljanstva ili izbacivali iz zemlje (kao u Češkoj), osobe koje su se materijalno okoristile položajima i još mnoštvo drugih. Katkada se krugovi šire u krajnost: ima li uopće nevinih, odnosno, postoji li uopće osoba koja se u neko doba svojega života nije ogriješila o moral? Nasuprot tomu, neki ruski pisci poput J. Bondareva i A. Kalinina sedamdesetih su godina pričali priče o patetičnim i konsilijantnim susretima zatvorenika i čuvara staljinističkih logora u kojima se poanta sastoji u tomu da nitko nije kriv, jer su i jedni i drugi tek žrtve sistema.

Između navedenih ekstrema veliki je prostor za prosudbu stvarne moralne i pravne krivice. Problem se retribucije danas u raznim istočnoeuropskim zemljama rješava na različite načine. Vrste retribucije u načelu ne ovise ni o negdašnjim niti o postojećim pravnim normama, već prvenstveno o socijalnim posljedicama koje su različiti komunistički režimi ostavili u nasljeđe. Što je diktatura bila jača, to je sklonost retribuciji veća. Causescu je ubijen, Jeljcin je zabranio rad komunističke partije, Havel je smijenio sve komuniste. Nasuprot tomu, Slovenci imaju predsjednika komunista, a Litvanci, Estonci i Poljaci na novim izborima ponovno biraju komuniste.

Analiza svake istočnoeuropske zemlje za sociologe je veoma poučna. Komunistički režimi koji su se uspjeli legitimirati kao zaštitnici nacionalnih interesa i provoditelji socijalnih reformi, kao što pokazuje primjer Slovenije, Litve, pa i Makedonije i Bugarske, ostali su važan politički faktor u novim demokratskim režimima. Oni koji to nisu uspjeli, recimo u Hrvatskoj i Madžarskoj bili su listom izgubljeni.

Ali tradicija komunizma, pa tako ni sklonost retribuciji nije se mogla lako izbrisati. Zbog toga su za analizu retribucije najzanimljiviji primjeri zemalja u kojima su komunisti izgubili vlast. Hrvatska je u tome kontekstu veoma poučan primjer. Glasovanjem za “hrvatsku opciju”, građani Hrvatske izabrali su jaku retributivnu opciju, unatoč činjenici da su brojni predstavnici nove vlasti i sami bili aktivni komunisti. Tako je otupljena oštrica službene, tj. “javne” retribucije. Psihološka potreba za retribucijom stoga je kanalizirana na druga područja, pa smo danas svjedoci “prirodnog stanja retribucije” u kojemu svatko optužuje svakoga za “stare” ili “nove” grijehe bez ikakve mogućnosti da se sukobi riješe nekim pravnim sredstvom. Slična je situacija i u Slovačkoj, gdje je nova klasa, izrasla artikulacijom “nacionalnog interesa” sastavljena uglavnom od bivših komunista na čelu s predsjednikom Mečiarom. U obje zemlje, retributivna sklonost pučanstva ima teške socijalne posljedice. Nemogućnost da se moralni nagon retribucije kanalizira javno i pravno, potisnula ga je u dublje socijalne i psihološke slojeve, i pretvorila ga u neartikulirani gnjev prema bivšoj i sadašnjoj vlasti. Tako je osakaćena temeljna moralna snaga retribucije, uspostava moralne ravnoteže, koja je preduvjet pomirenja, konsenzusa i nacionalne kohezije.

Ali taj se gnjev u obliku retribucije lako pretvara i još češće manifestira u nacionalizmu. U komunističkim “federacijama” on je stvorio stalnu napetost među sastavnim republikama i otvoreni rat. U ostalim istočnoeuropskim zemljama nacionalizam nije pokazao svoje ružnije lice, jer se raspadom Varšavskoga ugovora retributivni nagon prema Sovjetskome savezu, izvoru dominacije, zadovoljio.

U tome je kontekstu poučan primjer Poljske. Solidarnost je više od deset godina zastupala socijalne, nacionalne (i klerikalne) interese. Nakon dolaska na vlast, njen je vođa i simbol, Lech Walensa, počeo ponavljati autoritarne komunističke dječje bolesti. Crkva se izrazito založila za opciju nacionalnog pomirenja i u tomu je očito uspjela, premda bi poljski komunistički režim na čelu s posljednjim diktatorom Wojciechom Jaruzelskim mogao biti jedno od opravdanja jake retribucije. Da je opcija nacionalnoga pomirenja u Poljskoj odnijela apsolutnu pobjedu pokazuje primjer pukovnika Ryszarda Kuklinskoga koji je kao zapovjednik stožera poljske komunističke vojske dugo surađivao s američkim tajnim službama i prebjegao u SAD. Nakon izbora uskraćena mu je poljska putovnica a u istraživanjima javnoga mnijenja pokazalo se da ga više od 50% Poljaka smatra nacionalnim izdajnikom, dok samo 10% isto misli o Jaruzelskome. Snaga retribucije u Poljskoj bila je ustvari samo suspregnuta, da bi svoju snagu pokazala ove godine na drugim izborima, i to prema vlastitim “herojima” iz komunističkih vremena, u izborima na kojima je izrazito ljevičarska koalicija odnijela pobjedu.

Slično se zbilo ove godine u Bugarskoj, kada se u lipanjskoj “šatorskoj” revoluciji pred predsjedničkim uredom, retributivna snaga stotinjak tisuća građana obrušila na bivšega disidenta i sadašnjega predsjednika Bugarske Želje Želeva zbog navodnoga komplota s komunistima.

Premda je retribucija izrazita politička poluga vlasti, njezini se najdalekosežniji primjeri očituju na socijalnome planu, takoreći u svakodnevnome životu. Promjene u centru moći utječu na novo strukturiranje lokalnih centara moći. To je socijalno vrenje potpuno neprozirno za stručnjake koji razmišljaju isključivo u političkim kategorijama, jer u načelu ne uzimaju u obzir niz sitnica iz biografija “novoobilježenih osoba”. Hrvatska s iskustvom veoma represivnog komunističkog režima i rata, prava je riznica za istraživanje retribucije, jer se osobama sada može staviti na teret (rjeđe u zaslugu) i njihova predratna i njihova ratna biografija. S obzirom na “moralnu osjetljivost” tj. na činjenicu da retributivni nagon nije dobio nikakvo pravno zadovoljenje, u javnim polemikama dovoljno je spomenuti što je netko radio u komunizmu ili pak da se nije složio s određenom ratnom procjenom, pa da se osigura politička i polemična pobjeda. Objavljuju se “crni dossieri” intelektualaca iz komunističkoga razdoblja, ali i nove liste različitih kategorija “nepoćudnih”. Stvaranje civilnoga društva tako je u nas preskočilo fazu pomirenja, tj. uspostavljanja moralnoga konsenzusa (a ne političkoga jednoglasja, kako neki misle da bi trebalo) i odmah poprimilo obilježja interesnoga organiziranja. Dobropoznati termini “državni neprijatelji”, “strani agenti”, “ekspoziture”, ili pak “naš čovjek u vladi” opet stječu svoje denotate. To interesno organiziranje ni u jednoj zemlji istočne Europe nema čisto ideološki karakter, unatoč tomu što već razaznajemo nastajanje novih klasa. Ono je, kako ističe Ash, plod slučivanja različitih biografija.

Zadnja knjiga Timothy Garton Asha, najpoznatijega stručnjaka za noviju istočnoeuropsku povijest, u kojoj se pored ostaloga obrađuje problem retribucije, nosi naslov Korist od grubosti. Taj je naslov programatičan za sve istočnoeuropske zemlje. Zemlje u kojima će doći do faktičkog pomirenja tj. konsenzusa oko novoga strukturiranja zajednice, pravnoga kanaliziranja retribucije, zemlje u kojima će zavladati tolerancija prema različitosti i u kojima će se znati iskoristiti prednost različitosti osoba i uvjerenja, moći će bolje iskoristiti velike i raznolike ljudske potencijale za slobodu. Pretpostavka za to jest načelno rješavanje problema retribucije, koji se ne može riješiti pukom zamjenom osoba i ponavljanjem starih obrazaca ponašanja i vladanja.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.