Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 1.

SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA

u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Za održavanje privrednog prosperiteta u XXI. će stoljeću biti potrebno samo 20% radnosposobnog stanovništva svijeta. “Svjetski model budućnosti slijedit će formulu 20:80. U škarama globalizacije, Internacionala kapitala ukida cijele države. U Europi i Japanu, u Kini i u Indiji, ponovo se razdvaja manjina dobitnika i većina gubitnika. Za više stotina milijuna ljudi globalizacijski napredak uopće nije napredak”, tvrde ekonomisti i novinari Spiegela Hans-Peter Martin i Harald Schumann u bestselleru Zamke globalizacije.

Posljedice ponovnog uspostavljanja apsolutne vlasti kapitala, tvrde autori, bit će katastrofalne. Ukidanje ili drastično smanjenje socijalnih davanja, tendencija prema razgradnji sindikata, opće izbjegavanje poreza, odnosno transfer novca u tzv. off-shore kompanije, opća nesigurnost nacionalnih ekonomija zbog nepredvidljivog transfera “svjetskog novca” na burzama, pretvaranje demokratskog odlučivanja u oligarhijsko odlučivanje financijskih magnata, rušenje autonomije vlada u kontroli tog financijskog kaosa, katastrofalne posljedice za prirodu u cijelome svijetu – to su tek neka obilježja sumorne slike budućnosti koju ocrtavaju Martin i Harald.

Knjiga Martina i Haralda tek je vrh sve masovnijeg pokreta protiv globalizacije i internacionalizacije kapitala. Ekolozi David Koren, na svjetskoj ekološkoj konferenciji u Bretton Woodsu, i Jeremy Riffin, u knjizi The End of Work, izjavili su kako vlade moraju početi kontrolirati industrijski transfer stvoren globalizacijom, jer okolišu i osiromašenoj radnoj snazi prijeti katastrofa. Isto tvrde i Viviane Forrester u francuskom bestseleru iz 1996. pod naslovorn Ekonomski užas i novinar William Greider u nedavno objavljenoj knjizi Jedan svijet: manijakalna logika globalnog kapitalizma.

I desničari, poput novog vođe francuskih golista, Philippa Seguina, zalažu se za nova sredstva kontrole financijskog tržišta. Seguin je, primjerice, uime otvaranja novih radnih mjesta zastupao zabranu samoposlužujućih benzinskih crpki.

Glasovi protiv globalizacije sve su brojniji čak i u službenim političkim krugovima Europske unije. Primjerice, krajem prošle godine potpredsjednik Europske komisije liberalni Leon Brittan natuknuo je da će Europska komisija predložiti članicama EU da razmisle hoće li ostati u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) ako SAD ili zemlje istočne Azije budu inzistirale na zemljopisnom podrijetlu poluproizvoda kao načinu karakterizacije podrijetla finalnog proizvoda, jer tada mnogi proizvodi više ne bi bili “europski”. Istodobno, Europska unija vrlo dobro kontrolira trgovinske granice prema istoku Europe i Aziji.

Posljedice globalizacije, tj. pobjede i univerzalne vlasti kapitala nastale rušenjem trgovinskih i monetarnih barijera nakon sloma komunizma bez sumnje su velike i već sada opipljive. Posve je točna dijagnoza da pobjeda kapitala dovodi do radikalnih socijalnih transformacija i promjene uloge nacionalnih vlasti. Pitanje je, međutim, možemo li se složiti s vrijednosnim implikacijama navedenih katastrofista.

Glavno uporište kritike globalizacije jest doktrina “globalnog preobilja”. Ona tvrdi, prvo, da je kapitalizam isuviše produktivan, da su tehnološki napredak i širenje industrijalizacije radikalno povećali učinkovitost, drugo, da je produktivnost rada postala bitno veća negoli količina koju treba ostvariti, odnosno da potražnja u razvijenim zemljama ne može pratiti povećanje ponude, i treće, da će razvoj novih ekonomija sve više sudjelovati u globalnoj ponudi, dok se istodobno potražnja u tim zemljama neće povećati. Politička bi vlast zbog toga trebala poticati strategije koje će bitno povećati potražnju. (To, recimo, znači da vlast ne treba eliminirati budžetski deficit i povećavati nacionalne štedne zalihe, jer će takve mjere smanjivati potražnju.) U ekstremnijem obliku doktrina “globalnog preobilja” tvrdi da zbog velike opasnosti od nezaposlenosti i recesije treba reducirati ekonomsku sposobnost pomoću različitih shema za smanjenje radnog tjedna. Neke su europske vlade, poput vlade francuskih socijalista, krenule upravo tim putem.

Nedavno je u jednom članku “Je li kapitalizam isuviše produktivan” ekonomist s MIT-a Paul Krugman osporio sve tri tvrdnje doktrine “globalnog preobilja”. Krugman tvrdi da statistički pokazatelji ne potvrđuju tezu o globalnom preobilju. Procjene OECD-a i MMF-a govore da stope rasta najrazvijenijih kapitalističkih zemalja (u cjelini) ne prelaze 2-3% godišnje, što znači da ostaju na dosadašnjoj razini. Rast BNP-a azijskih zemalja s najvećim stopama rasta ne prelazi 5 %, pa ni to ne upućuje na nezapamćeni porast ponude. Štoviše, te su stope manje od stopa rasta u zapadnoeuropskim zemljama između 1950. i 1960. odnosno u azijskim zemljama između 1960. i 1970. Što se tiče smanjenja potražnje, Krugman se pita kako to da zastupnici “globalnog preobilja” ne dovode u sumnju ekonomsko pravilo prema kojem povećanje dohotka u zemalja koje proizvode više povlači i veću potražnju. Krugman ne vidi nikakav razlog za sumnju u to pravilo. Napokon, kada je riječ o povećanoj ponudi zemalja trećeg svijeta i navodnog smanjenja njegovog udjela u potražnji, Krugman navodi statistike tjednika The Economist koje kažu da je od 25 novih industrijskih azijskih zemalja njih 17 u trgovinskom, a dvadeset u obračunskom deficitu.

“Je li to taj rast nastao izvozom?” pita Krugman. “Zagovornicima doktrine globalnog preobilja čini se da novoindustrijalizirane zemlje imaju veliki trgovinski višak. Istina je upravo suprotna: te ekonomije u cjelini imaju veliki trgovinski deficit, a predviđanje da će u nekoj doglednoj budućnosti steći suficiti čista je špekulacija.” Ukratko, bojazan od kapitalističkog preobilja jest upravo to: bojazan. Ipak, čak i kada bismo poput Krugmana smatrali da je pitanje povećanja produktivnosti i nestabilnosti svjetske ponude i potražnje nebitno ili nepostojeće, ostaje činjenica da ukidanje trgovinskih i monetarnih barijera ima velike posljedice za političke sisteme nacionalne države. Zastupnici “globalnog preobilja” poput Martina i Schumanna općenito smatraju da su te političke posljedice također negativne. Kakva je uloga nacionalnih država i političkih elita u novom sistemu sveopćeg kapitalizma?

O tom pitanju raspravljaju Peter Drucker i Anne-Marie Slaughter u časopisu Foreign Affairs. I Drucker i Slaughterova tvrde da “gubitak fiskalne i monetarne suverenosti nacionalnih država čini, paradoksalno, nacionalnu državu jačom, a ne slabijom”. Prema Druckerovom mišljenju, globalna ekonomija pred vlast postavlja nove i oštrije zahtjeve. “Nada da će vlade primjenjivati (financijsku) disciplinu je fantazija. Tek globalna ekonomija prisiljava vladu da bude fiskalno odgovorna.” Dosadašnja praksa pokazala je da su vlade nesposobne reći “ne”. Pritisak svjetskog kapitala povećat će odgovornost, a političari će sve više morati objašnjavati svom izbornom tijelu zašto su određeni izdaci iz budžeta ekonomski neopravdani. Nacionalne države nisu nespojive s univerzalnom vlašću kapitala. Kapital treba pravnu podršku, sigurnost ulaganja, koju ne može ostvariti bez pravne suverenosti. Ali čini se da su Drucker i Slaughterova imali na umu velike nacionalne države poput SAD ili Japana, a ne male, poput Hrvatske, jer glavnina argumenata navedenih autora ne potkrijepljuje tezu o jačanju nacionalne države. Rušenje monetarne i fiskalne suverenosti, naime, ima velike posljedice za pojam državnog suvereniteta.

Razmotrimo, primjerice, pitanje međunarodnih sporova oko ulaganja. Očito je da će s vremenom nastati međunarodna pravna tijela i međunarodna vlast koji će arbitrirati u sukobima i kontrolirati kretanje svjetskog novca, a te će ustanove biti nadređene vlasti suverenih zemalja. Uloga nacionalnih država u već vidljivom trendu stvaranja takvih međunarodnih tijela bit će tek simbolična.

Prema riječima klasika liberalnog internacionalizma u politici Roberta Keohanea i Josepha Nyea, suverenost će biti tek simbol sudioništva u svjetskoj zajednici. A, države će za svaki izdatak morati imati dobra opravdanja.

U takvim uvjetima nije čudno da postoji i jaki trend protiv internacionalizma i globalne ekonomije. Ugroženi su svi oni slojevi tradicionalnih društava kojima je država nekoć garantirala određene privilegije u obliku zaposlenosti, socijalnih davanja i slično. (To je posebno vidljivo u razvijenim demokracijama s tradicionalno jakom ulogom državne regulative.) I stoga je potpuno točna nedavna tvrdnja stručnjaka za istočnu Europu Tonyja Judta da je radnička klasa postala konzervativna. Ta tvrdnja dobro objašnjava brojne političke kompromise tradicionalne ljevice i radikalne desnice. I zato ideolog nesputanog ekonomskog liberalizma kratkoročno ne treba biti preveliki optimist. “Globalizacija”, tvrdi povjesničar Arthur Schlesinger, “rukovodi čovječanstvom, ali istodobno navodi ljude da izbjegavaju njezine snažne sile.” Stoga Schlesinger u članku “Ima li demokracija budućnost?” nije optimist. Budući da demokracija treba kapitalizam, ali ne i obrnuto, posve je moguće, čak i razumljivo, da će i dalje postojati autoritarni kulturni sustavi u kojima će “suverenost” imati tradicionalno značenje. Ali, čak i ako snažne sile globalizacije već signaliziraju novu mobilizaciju “prezrenih na svijetu” i obnavljanje klasnog pitanja, nema sumnje da zatvaranje tržišta i uskih nacionalnih granica nikada neće uspjeti nadvladati ekonomsku logiku blagostanja.

Nadam se da su zemlje istočne Europe nadišle tu vrstu alternative.