Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 10.

SUKOB MOZGOVA

u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Kakvi će se ratovi voditi u budućnosti? To se pitanje postavlja brojnim sociolozima, političarima, vojnim stručnjacima i diplomatima. Kraj komunizma, a pogotovo civilizacijski sukob Amerike i islamskoga svijeta, odnosno pretvaranje NATO-a u svjetsku policiju, zaoštrio je rasprave o budućim vrstama sukoba. Još donedavno se smatralo da će glavni sukobi biti sukobi unutar granica nacionalnih država.

Primjerice, Hylke Tromp, voditelj serije seminara “Transformacija ratova” koja se već niz godina održava u Dubrovniku, tvrdio je da će budući sukobi biti sukobi “iznutra”, unutar državnih granica. Time je ponovio teze iz knjiga Roberta Kaplana Krajevi svijeta, Christophera Bellamyja Vitezovi bijeloga oružja. Nova vrsta rata i mira, i Davida Shukmana Sutrašnji rat. Opasnost visokotehnološkog oružja. Naglasci iz spomenutih knjiga su međutim različiti. Dok je za Kaplana “unutrašnji sukob” stvar nacionalne dezorganizacije i pomanjkanja kulture, Bellamy iz gornje teze zaključuje da je svijet danas spremniji na “aktivno mirotvorstvo”, tj. na pravo miješanja država u njihove unutrašnje stvari. Umjesto dosadašnjih loše opremljenih i zakašnjelih sila UN-a, za koje svjetska organizacija svaki puta ispočetka regrutira novi kadar, autor ističe nužnost oblikovanja trajne vojske UN-a, koja će sprječavati takve sukobe. David Shukman pak iz gornje teze o prevladavanju “unutrašnjih sukova” zaključuje: “Ako se Zapadu, iz načelnih razloga, dopušta pravo na intervenciju u regionalnim i građanskim ratovima, onda njegovi vojnici moraju imati najbolje i najsuvremenije oružje.”

Alvin i Heidi Toffler još su pred nekoliko godina mislili posve drukčije. Ratovi su oduvijek reflektirali globalne ekonomske odnose. Prema autorima knjige Rat i Anti-rat iz 1994. “način ratovanja neke civilizacije izražava način njezinoga stjecanja bogatstva, a način na koji sprječavamo ratove ovisi o načinu na koji ratujemo”. Riječ je dakle još uvijek o globalnim civilizacijskim pomacima. Civilizacije “prvoga vala” bile su vezane za zemlju, pa su i njihovi ratovi bili ratovi za teritorij. Uspon tehnologije i industrije općenito, stvorio je civilizacije “drugoga vala”. Rat se vodio između tih dviju “civilizacija”, kao i između zemalja koje su željele dominirati vladajućim sistemima industrije i tehnologije. Napokon, civilizacije “trećega vala” su brain-based; one prodaju informacije i inovacije, menagement, kulturu i pop kulturu, napredne tehnologije, software, obrazovanje, medicinsku opremu, financijske i druge usluge. Ratovi civilizacija “trećega vala” počivaju na potrebi za dominacijom nad ljudskim mozgovima. Umjesto negdašnjeg sukoba agrarnih i industrijskih nacija, sukobi triju civilizacija postaju “tripartitni”. Istodobno, umjesto čisto militarističkih sukoba, s novim civilizacijskim valom sukob se prebacuje u sferu ekonomije, ili još točnije, u sferu informacijske ekonomije. Moć više ne leži u rukama nositelja oružja, ili u stroju, već u posjedovanju informacija. U skladu s tim, najveći je problem dosadašnjih “civilizacija” bio što je tehnologija određivala (vojnu) strategiju, umjesto da bude obrnuto.

Supruzi Toffler međutim priznaju da je ovakvo shvaćanje “civilizacija” pomalo preuzetno. Kako naime iskoristiti navedene makro-sociološke kategorije? Bura oko knjige bračnoga para Toffler zbog navodnoga “militarizma” još se nije ni slegla, a nekoliko godina kasnije, sociolog Samuel Huntington iskoristio je jedan od naslova poglavlja njihove knjige za naslov svojega remek djela, za natuknicu koja će postati refren rasprava s kraja našega stoljeća: “Sukob civilizacija”! Huntington piše: “Političke se granice sve češće pomiču tako da se podudaraju s kulturnim granicama… Kulturne zajednice zamjenjuju hladnoratovske blokove, a crte podjele između civilizacija postaju središnje crte sukoba u globalnoj politici… Globalni rat mogao bi nastati između skupina različitih civilizacija, najvjerojatnije muslimanske s jedne, i nemuslimanske s druge. Međutim, opasniji izvor globalnog muđucivilizacijskog rata mogao bi biti pomicanje ravnoteže snaga između civilizacija i država koje čine njihove jezgre. Ako se taj trend nastavi, uspon Kine… bit će golem pritisak na međunarodnu stabilnost početkom XXI. stoljeća.” Da bi se izbjegao takav razvoj događaja, Huntington tvrdi da je nužno da se “države-jezgre sustegnu od intervencije u sukobima na području druge civilizacije”; u graničnim područjima “države jezgre” moraju posredovati kako sukob ne bi eskalirao u “civilizacijski”; i treće, ma koliko se to činilo nemogućim, “ljudi svih civilizacija moraju potražiti i pokušati unaprijediti vrijednosti, institucije i prakse koje su im zajedničke s ljudima ostalih civilizacija”.

Unatoč općem respektu prema Huntingtonovu djelu, javljaju se i neke kritičke primjedbe. Ne ističe li Huntington svojim kulturnim razlikama među civilizacijama predrasude koje bi jednoga dana mogle doista dovesti do globalnoga civilizacijsko-kulturnoga rata? Hoće li Huntingtonovo predviđanje postati self-fulfilling prophecy, proročanstvo koje upravo potiče stanje koje predviđa?

Premda bi novija povijest (sukoba “zapada” s islamskim svijetom) mogla dati argumente u prilog takvome stavu, odgovor je niječan, jer do sličnih zaključaka dolaze izvjestitelji, teoretičari i diplomati koji ne polaze od “metafizike” civilizacijskih razlika. U najnovijoj knjizi izvjestitelja iz Kine, Richarda Bernsteina i Rossa Munroa, Nadolazeći sukob s Kinom, tvrdi se primjerice da je dosadašnja politika Sjedinjenih Država bila isuviše blaga prema Kini. Kina već sada, premda je njezin vojni budžet deseterostruko manji od američkoga, započinje s ratnim igrama, stoga autori tvrde da će Amerika morati ući u rat na strani Tajvanaca i ostalih “ako ne žele da njezini azijski saveznici ne izgube svu vjeru u Zapad”, odnosno da će se prema kineskoj politici morati postaviti grublje negoli je to bilo dosad.

Percepciju Kine, kao potencijalnog neprijatelja Zapada i zapadnjačkog poimanja demokracije (i ratovanja) broj 1, dijeli i bivši ministar vanjskih poslova SAD-a, Henry Kissinger. Međutim, za razliku od Bernsteina i Munroa, u svom kapitalnom djelu, Diplomacija, iz 1994., kao i u nedavnom članku u Newsweeku, Kissinger tvrdi: “Od svih velikih, ili potencijalno velikih sila, Kina najbrže napreduje… Politika konfrontacije s Kinom ulazi u rizik američke izolacije u Aziji. Nijedna azijska zemlja neće htjeti, i neće si moći dopustiti, da podrži Ameriku ako nastane ikakav politički sukob s Kinom zbog pogrešne američke politike. U tim uvjetima, većina će se azijskih nacija u većoj ili manjoj mjeri odreći američke podrške, bez obzira što to iznutra ne žele.” Umjesto konfrontacije, Kissinger nudi svojevrsnu “trijangulaciju”, tj. jačanje regionalnih sila, poput Japana ili Indije, koje bi mogle biti partneri ili jezičci na vagi u potencijalnom sukobu.

Ali najdramatičniji dio Kissingerove analize ne tiče se konfrontacije i regionalnih sila, već promijenjenih okolnosti vezanih za “novi svjetski poredak”. Dok je postojala blokovska podjela, bilo je posve jasno protiv čega se treba boriti. Kako sada postoji samo jedna velika sila, manje sile, umjesto američkoga, tj. Wilsonovoga univerzalizma, opet će prihvatiti Richelieuovski raison d’etat, tj. nacionalni interes, kao jedini motiv vlastitoga vanjskopolitičkoga djelovanja. U tim uvjetima nastajat će brojni novi nekontrolirani ratovi, a odnos jedine velesile prema mnogim raznorodnim malim silama bit će nepregledan i polivalentan. Nastala je dakle situacija u kojoj je daleko teže braniti univerzalizam (i voditi ratove “u ime demokracije”) pred golemom najezdom lokalnih nacionalnih interesa.

Upravo zbog toga neki autori, poput Caspara Weingergera, Reaganova ministra obrane, i Petera Schweitzera sa Stanforda, u svojoj novoj knjizi Sljedeći rat upućuju na opasnost od američkoga “uspavljivanja”. Od 1985. SAD su smanjile vojni budžet za 35%, a autori se brinu mogu li se takvim smanjenjem “obraniti interesi demokracije”. Autori modeliraju pet “ratnih igara”: što ako 2006 .navodni predsjednik Rusije odjednom razotkrije tajni sustav obrane od atomskih projektila; što ako 1998. Sjeverna Koreja napadne Južnu, a Kina napadne Tajvan; što ako Iran preuzme Perzijski zaljev godine 1999.; što ako se meksičko nezadovoljstvo proširi Amerikom; što ako 2007. Japan napadne svoje pacifičke susjede kako bi dovršio trgovinske ratove?

Zato oprez! Premda je možda točno da demokracije teže stupaju u ratove, budućnost će, svi se slažu, po inerciji vlastitih masa, biti puno bogatija od Fukuyamina kraja povijesti u kojem će napokon zavladati ljudi bez srčanosti. Projekcije novih ratova pune su zloslutnih proročanstava u kojima bi pitanja demokracije i univerzalnih ljudskih vrijednosti ponovno mogle biti bačene u zapećak.