Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 11.

TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?

u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Cijeli je sastav Europske komisije 1998. dao ostavku zbog izvješća o korumpiranosti. Nešto ranije, svjetsku je javnost potresao skandal o korumpiranosti Međunarodnoga olimpijskoga odbora. Još nešto ranije, zbog korupcije je na sudu završio glavni tajnik NATO pakta Willy Claes. Predsjednik Italije Benedetto Craxi skrivao se negdje u Africi; drugom predsjedniku Italije Giuliu Andreottiju sudilo se zbog povezanosti s mafijom. Još nešto ranije, poznati “božji bankar”, direktor Banco Vaticano Roberto Calvi neslavno je završio pod londonskim mostom. Jennifer Shecter iz Centra za odgovornu politiku u Washingtonu 1997. tvrdila je “da su svih 10 članova Senata i svih 10 članova Donjeg doma koji su primili najveće priloge od američke industrije šećera, glasali za kvote uvoza šećera kojima su povećali potrošačke cijene… Slični su aranžmani postojali i za drvnu industriju, prodaju bombardera B-2, kockarnice, pa čak i za zakonodavstvo o vožnji u pripitom stanju”.

Iz knjiga Charlesa Lewisa iz Centra za javni integritet pod naslovom Buying of the Congress: How Special Interests Have Stolen Your Right to Life, Liberty and Pursuit of Happiness, saznajemo primjerice da je “demokratski vođa Richard Gephardt uvjerio predsjednika Clintona da ne oporezuje pivo, a zauzvrat on je obećao financirati njegov plan zdravstvenoga osiguranja. Gephardt je primio $318.950 za priloge u izbornoj kampanji od kompanije Anheuser-Busch, najvećeg proizvođača piva”. Lewis nastavlja: “Nekoć davno bilo je lako: lobist je predao kovčege pune novca. A tada su na scenu stupili nečujniji tonovi: lobist igra poker s političarom, lobist gubi. Lobist vodi političara do 100% sigurne investicije. Lobist plaća pravnika da napiše govor ili knjigu… Korporacije osiguravaju avione za senatore i kongresmene… Lobisti osiguravaju lukrativne poslove za bivše kongresmene, njihove žene, članove njihove uprave… Prema postojećim pravilima koje je izglasao Kongres, lobisti mogu osigurati putovanja, poput Gingrichevog $24.000 vrijednog putovanja u London 1997. (sponzor: naftna kompanija Arco Inc.), za fact-finding mission. Službenik egzekutive za takvu bi se dobronamjernost morao odvesti u zatvor”.

Nema sumnje da je problem korupcije društveno važan jer je indikator socijalnih poremećaja, anomije, društvene nepravde, lošeg zakonskog okvira, manjka društvene kontrole, civilnoga društva i sl., i da je sociološki zanimljiv jer se opire jednostavnim generalizacijama o njezinim uzrocima. Teze: korupcija pada s razvijenošću i bogatstvom, ili: zakonska regulativa zaustavlja korupciju, ili korupcija se češće javlja u uvjetima velikog obrta kapitala, ili: u uvjetima jakoga moralnog kodeksa korupcija je manja, općenito gledano, nisu točne, a sumnjiva je čak i poznata Actonova rečenica: “Vlast korumpira, a apsolutna vlast korumpira apsolutno”. Za svaku takvu generalizaciju postoje bitni protuprimjeri.

Postavlja se stoga pitanje: je li riječ o sve većoj korumpiranosti državnih službenika u Hrvatskoj i svijetu, ili pak o sve većoj osjetljivosti javnosti prema korupciji? Indicije i neke teorije govore da je vjerojatno riječ o potonjemu.

Prema nekim teoretičarima korupcija je važan socijalni problem ne samo zbog socijalnih posljedica, već i zbog dubine njezinih uzroka. Prema jednima, korijeni korupcije nalaze se u ljudskoj prirodi, u sociobiologiji, odnosno u načelu svakog zajedništva (ja tebi – ti meni) ili u tzv. “recipročnome altruizmu”. Prema sociobiološkom načelu “recipročnog altruizma”, žrtve pojedinca se isplate samo ako su povezane s određenim dobitima od recipijenta usluga u budućnosti. Takvo “biološko” očekivanje sukladno je i antropološkim istraživanjima Maussa i Malinowskog, ili analizama reciprociteta u Homansovoj ili Parkovoj sociologiji, prema kojemu je darivanje vrsta društvenog povezivanja, jer podrazumijeva uzvraćanje dara ili duga. Ako su navedena istraživanja točna, a naše ih svakodnevno iskustvo lako može potvrditi, onda ona potkrjepljuju tezu da se korupcija može mjeriti udjelom “zajedništva” u široj i formalističnijoj društvenoj organizaciji.

Razmotrimo nadalje tri stava o povezanosti društvene razvijenosti i razmjera korupcije. Prvi: razvijeno društvo ima bolje metode bitke protiv korupcije negoli nerazvijeno ili tranzicijsko. Drugi: nerazvijeno, segmentarno društvo ima jači moralni kodeks te se moralno problematično ponašanje teže probija u društvima s jačim moralnim normama i sankcijama. Ili pak treći: veliki razmjeri korupcije pojavljuje se na prijelazu iz jednoga (moralnoga) u drugo (pravno regulirano), naime u razdoblju kada popušta moralna regulativa, a kada pravna još nije dovoljno postignuta. Ali empirijski podaci ne potvrđuju nijedan navedeni stav u potpunosti. Pogledajmo podatke organizacije Transparency International (i sveučilišta u Goetingenu) iz 2002., odnosno podatke o društvenom proizvodu per capita i o stopama rasta:

Stupanj korupcije zemalja 2001./GDP per capita 1998./stopa rasta 1998.
(10 je maksimalni broj bodova/najmanji stupanj korupcije)
The 2001 Corruption Perceptions Index

Transparency International 2002 Corruption Perceptions Index2001.
Podaci o GDP/po stanovniku i Rast GDP-a iz: World Fact Book 1998.

Usporedimo li kolone 3, 4 i 5 vidjet ćemo da ne postoji značajna korelacija korupcije i GDP/per capita. Isto tako ne postoji značajna korelacija ni između stope rasta i korupcije. Primjerice, Botswana s GDP/per capita od 3.300$ rangirana je na 26 mjestu, bolje od Italije, Mađarske, Grčke, i ostalih. Isto tako, Estonija, s najvećom stopom rasta (10%) ne prikazuje klasične tranzicijske probleme, naime rangirana je na relativno visokom 28. mjestu, što je bitno bolje od brojnih visokorazvijenih zemalja, ili pak onih s nižim standardom ali sa stabilno niskim rastom. To ukratko znači da korupcija nije “sporedni proizvod” GNP-a i stope rasta.

Razmotrimo sociološke ideal-tipove o intenzitetu i vrsti zajedništva, i njihovu ulogu u problematici korupcije. U takvim se idealno-tipskim distinkcijama često implicite pretpostavlja da “zajednica” i “status” podrazumijevaju manju razvijenost, a “društvo” i “ugovor” veću. Pretpostavimo da u idealnom slučaju “društvu” ili “ugovoru” odgovara pravni formalizam i impersonalizam, i da je stoga korupcija neegzistentna. Pretpostavimo nadalje, opet u skladu s ideal-tipovima, da “zajednice” s jakim moralnim kodom također ne dopuštaju nelegitimne transakcije, te da korupcija ne nastaje ni u takvim uvjetima. U takvoj socijalnoj stvarnosti mogli bismo mjeriti udio etike zajednice u većim društvenim cjelinama. Tada bi stopa korupcije bila razmjerna udjelu “zajednice”, a to znači favoritizma u širim društvenim, formalističkim okvirima. Takva bi hipoteza dobro objašnjavala loš rang Italije u našoj tablici, ili lošiji rang Sjedinjenih država u odnosu prema zemljama zapadne Europe. Ona bi međutim proturječila tezi Francisa Fukuyame da se udjelom socijalnog povjerenja mjeri svrsishodnost i produktivnost države. Pokazalo bi se, naprotiv, da je stupanj socijalnog povjerenja koji gradi “zajedništvo” i kojega treba razlikovati od povjerenja u pravni sustav, upravo razmjeran udjelu korupcije, odnosno nelegalnog ponašanja u ekonomiji i politici.

Širi li se korupcija odozgo prema dolje, ili odozdo prema gore? Koji je pravi uzrok korupcije: loš primjer politike, ili mores zajednice? Često se pogrešno vjeruje da je potrebno isključivo suzbiti korupciju javnih službi pa da sve bude u redu. Povijesna istraživanja lako bi pokazala da se u uvjetima drakonskog kažnjavanja novčane korupcije, proširuju metode trgovine uslugama. Korupcija novcem predstavlja tek djelić korupcije: štoviše, moglo bi se reći da se korupcija više razvija u neformalnijim odnosima, odnosno u uvjetima trgovine uslugama, zapošljavanja kćeri, da bi se zaposlio vlastiti sin i sl. Korupciju pomoću trgovine usluga daleko je teže suzbiti, jer je legalna i moralna granica takvoga ponašanja daleko neprozirnija. Potrebno je dakle uzeti u obzir i suzbijati razmjere društvenog, a ne samo državnog favoritizma, jer upravo moralni kodeks zajednice stvara šire političke razmjere korupcijskog ponašanja.

Postavlja se nadalje pitanje: nadilazi li korupcija marginalne troškove uobičajenog poslovanja? Brojni ekonomisti, posebno oni koje vode moralna načela, skloni su mišljenju da korupcija nužno povećava marginalne troškove, te da je ona ekonomski disfunkcionalna. (Istodobno se međutim smatra da između 8-10% sive ekonomije može biti produktivno za ekonomski rast). Zamislimo jednostavne svakodnevne situacije s kojima se suočava svako birokratsko tijelo – recimo zapošljavanje čistačice ili daktilografkinje. Formalistička i moralistička načela zahtijevala bi brojne marginalne troškove: raspisivanje natječaja, formiranja komisije za zapošljavanje; ispitivanja kandidata, davanja ocjene podobnosti; sastanaka komisije i usklađivanja mišljenja; pisanja izvješća itd. Naprotiv, “neformalniji” postupak zapošljavanja zahtijevao bi tek nekoliko telefonskih razgovora a za upravitelja značio bitniju sigurnost da će zaposleni biti “privržen” osobi i organizaciji. Prema Fukuyaminom opisu, upravo potonji način funkcioniranja, “povjerenje”, donosi bitne ekonomske koristi. Ukratko: promatrajući isključivo ekonomski, borba protiv korupcije “isplati” se samo ako su troškovi borbe protiv korupcije, tj. marginalni troškovi formalizma, manji od udjela korupcije odnosno favoritizma.

Jasno je međutim, da je cost-benefit analiza tek jedna od mogućih, i da se bez pravne i moralne regulacije barem načelnih i tipičnih situacija u kojima se pojavljuje korupcija, ona neće moći suzbijati. Bez takve regulacije, nijedan gorespomenuti primjer nikada ne bi mogao doći pred sud pravde i javnosti, a bez toga pak, nijedno društvo ne možemo zvati civiliziranim.