Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 12.

VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?

u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Je li moguće postići društvenu jednakost? Ako postoji društvena nejednakost, na koji je način pravedno raspodijeliti? Kakva se vrsta jednakosti treba zadovoljiti u pravednom društvu? Je li jednakost u sukobu s društvenom koncepcijom o pravima i slobodama? Je li postizanje jednakosti u proturječju s društvenom efikasnošću? Ako jest, na koji način postići ravnotežu među njima?

Na ta su pitanja u teoriji morala dani brojni odgovori. Prvi je klasično-utilitaristički: želimo li u svijetu nejednakih obdarenosti postići jednakost, žrtvovat ćemo društvenu efikasnost; ne, jednakost nije moguće postići, ako hoćemo zadržati optimalnost ekonomskog funkcioniranja. Moguće je postići samo jednakost osnovnih ljudskih prava i jednakost šansi za postizanje individualnih ciljeva. Drukčiji pokušaj izjednačavanja ljudi u nekoj zajednici narušava optimalnost njezina funkcioniranja. Jednakost je u vječnome sukobu sa slobodama, jer je ostvarenje jednakosti u imovini ili dohotku moguće postići samo nelegitimnim ograničenjem prava drugih, nekome je potrebno uzeti dio njegovog dohotka i dati ga onome koji svoje šanse nije uspio iskoristiti. Takvu su koncepciju zastupali libertarijanci i utilitaristi od Sidgwicka i Benthama do Hayeka i Friedmana. Drugi odgovor nudi etički filozof John Rawls, čija je koncepcija poznatija kao filozofija “pravde kao pravednosti” (justice as fairness), a sastoji se od dva načela. Prema Rawlsu, potrebno je imati jednakost osnovnih prava i dužnosti (“svaka osoba ima jednaka prava na temeljne slobode usporedive sa sličnim slobodama drugih”), ali za teoriju pravde to nije dovoljno: da bi neki društveni poredak bio pravedan, socijalne i ekonomske nejednakosti mogu se opravdati tek ako koriste svima, a posebno najugroženijim članovima društva.

Treći odgovor je koncepcija egalitarista s obzirom na dohodak. Ljudi moraju ne samo imati “apstraktna” prava na realizaciju svojih šansi već i biti jednaki u svim aspektima, a kako je u demokratskim društvima osnovni izvor nejednakosti ekonomska nejednakost, pravedni sustav treba omogućiti jednakost dohotka.

Godine 1970. indijsko-britanski ekonomist Amartya Kumar Sen napisao je članak pod naslovom “Nemogućnost paretovskog liberala”, u kojemu je dokazivao da ne postoji mogućnost zadovoljenja svih navedenih zahtjeva, jer su neuskladivi i neuravnoteživi. Zadovoljenje zahtjeva za ekonomskom jednakošću moguće je postići samo nauštrb pravne jednakosti i obrnuto. Bio je to vrlo radikalan zaključak, pogotovo za liberalnog ekonomista poznatog po zalaganju za državu blagostanja. A. K. Sen najpoznatiji je svjetski welfare ekonomist. Na primjeru južnoindijske države Kerale pokazao je kako povećanje obrazovne razine smanjuje siromaštvo, produžuje životni vijek, pogotovo među ženskom populacijom, vraća u ravnotežu prirodni odnos očekivane životne dobi muškaraca i žena (tako da žene žive dulje od muškaraca) te najdjelotvornije smanjuje stopu prirasta stanovništva. Na primjeru Kostarike pokazao je kako svrsishodna politika u području osnovnog obrazovanja i zdravstvene službe može učiniti da očekivana životna dob bitno nadmaši onu u mnogo bogatijim zemljama.

Unatoč praktičnim postignućima, problem nejednakosti nije teorijski prestao zanimati Sena. Ugledni profesor ekonomije na Harvardu, sa svjedodžbama sveučilišta u engleskome Cambridgeu, predavač na Londonskoj ekonomskoj školi, negdašnji predsjednik svjetskog Ekonometrijskog društva i Međunarodne ekonomske asocijacije, član Britanske i Američke akademije, dobitnik nagrada za političku ekonomiju i Nagrade “Alan Shawn Feinstein” za rješavanje gladi u svijetu, napisao je 17 knjiga, od kojih su neke posvećene isključivo tom problemu. Jedna od njih, O ekonomskoj nejednakosti, objavljena 1973., prevedena je i kod nas. Za razliku od Rawlsova zahtjeva o maksimiziranju razine blagostanja onog pojedinca koji najlošije stoji, Sen u toj knjizi dokazuje ekonomsku mogućnost ostvarenja “oslabljenog aksioma pravednosti”, tj. “da se nesretniku dade barem malo više”.

U knjizi Ponovno ispitivanje nejednakosti, napisanoj dvadeset godina kasnije, Sen se, s kredibilitetom praktičnog ekonomista, posvetio isključivo filozofskoj strani preispitivanja nejednakosti, ukazujući kako su “svi pristupi u etici društvenih odnosa koji su izdržali test vremena zastupali neku vrstu jednakosti”. To se ne odnosi samo na egalitariste (s obzirom na dohodak ili blagostanje), već isto tako na libertere, koji zahtijevaju jednakost s obzirom na prava i slobode, kao i na utilitariste, koji tvrde da od ekonomske nejednakosti koristi imaju svi. Ali, u skladu sa svojom postavkom o nemogućnosti postizanja Paretova optimuma, Sen dokazuje da izborom jednog kriterija jednakosti (invarijantnog svojstva jednakosti) određujemo nejednakost u drugim svojstvima ili, kako to on kaže, prostorima.

“Sud i mjerilo nejednakosti u potpunosti ovisi o izboru varijable (dohotka, blagostanja, sreće) prema kojoj se rade usporedbe… Primjerice, jednake šanse dovode do vrlo nejednakih dohodaka. Jednaki dohoci dovode do značajnih razlika u blagostanju. Jednako blagostanje može postojati usporedo s vrlo nejednakom srećom. Jednaka sreća može postojati s vrlo raznolikim ispunjenjima potreba. Jednako ispunjenje potreba može se povezivati s vrlo raznolikim slobodama izbora.” Takvu neravnotežu u zahtjevima za jednakošću Sen sažimlje upitnom kovanicom – “Jednakost čega?”

Ali ako nije moguće uskladiti sve zahtjeve za jednakošću, kako riješiti problem (ne)jednakosti i izbora “prostora” (ili u filozofskoj terminologiji – vrijednosti) u kojem društvo treba postići jednakost? Glavni doprinos Senove knjige Ponovno ispitivanje nejednakosti sastoji se u analizi neravnoteže između postignuća i slobode, između funkcioniranja i obdarenosti, između jednakosti, svrsishodnosti i motivacije, između slobode i sredstava za postizanje slobode, između slobode da se postupa i slobode da se postigne blagostanje.

Za Sena vrlo je bitno dokazati da klasična opreka između liberterske slobode i welfare egalitarizma ne predstavlja uzajamno isključive “prostore” te da čak i unutar izabranih prostora ili vrijednosti postoje kontradikcije o kojima zastupnici tih koncepcija obično ne razmišljaju. Čak i unutar relativno malog broja “prostora” za vrednovanje jednakosti mnoge subjektivne i objektivne veze dovode do nejednakosti i neravnoteže. Postoje brojne situacije u kojima naša sloboda postupanja (agency freedom) dovodi do smanjenja blagostanja.

Primjerice, ako se zateknemo na poprištu zločina, naša se sloboda za djelovanje povećava, ali naše će se ostvarenje blagostanja smanjivati i u pogledu slobode za postizanje blagostanja i u pogledu faktičnog ostvarenja blagostanja. Liječnik koji je spreman žrtvovati svoje blagostanje djelovanjem u siromašnim zemljama može biti spriječen u postupanju zbog pomanjkanja sredstava. Ili pak, smanjenjem svojeg ostvarenog blagostanja može povećati dohodak, a time posredno i svoju slobodu za postupanje i slobodu za postizanje blagostanja.

Prema Senu, ukratko, ne postoji jedinstveno rješenje, to ne mogu biti na općoj razini ni utilitarni niti welfare prostori jednakosti; moguće je samo uravnoteženje osobne obdarenosti i slobode za postizanje ciljeva. Primjerice, Rawlsova načela jednakosti i distribucije nejednakosti vrijede samo za demokratska društva.

Sena u drugome dijelu knjige zanimaju upravo posebni oblici nejednakosti i nepravednosti, tj. stvarna, a ne metodološka strana problema poput bijede, nepismenosti, mortaliteta, nepravednih razlika u pravima spolova – ukratko, društvene okolnosti u kojima nije postignut ni elementarni stupanj društvenog blagostanja i društvene jednakosti, nakon čega se tek pitanjima prioriteta “slobode ili distribucije dobara” može pristupati kao filozofskim temama. U tim je okolnostima nesumnjivo potrebno realizirati bilo koji aranžman koji će svima osigurati mogućnost za ostvarenje svojih obdarenosti.

Sen, međutim, smatra da su njegova metodološka razmatranja i distinkcije pokazale kako je ključni “prostor” za ostvarenje jednakosti – prostor “obdarenosti” pojedinca, prostor procjene slobode za ostvarenje ciljeva i “sposobnosti za funkcioniranje”, ili kako to kaže Senov kritičar Ian Hacking, “izjednačavanje uvjeta neadekvatnih postignuća”. Sen u svojoj teoriji “obdarenosti” izabire one metodološke i supstantivne kombinacije koje smanjuju nejednakost slobode izbora i postignuća. Konkretno, pri tome se misli na nedostatak slobode da se uopće izabiru važni ciljevi u životu, odnosno potrebu da se prethodno poboljša pismenost, smanji dječji mortalitet, unaprijedi higijena i sl.

Takav je izbor posebno razumljiv s obzirom na Senov interes poboljšanja društvene situacije u najsiromašnijim zemljama. Po Senovu mišljenju, postoje “osnovne predispozicije” (capabilitiesi), poput zdravlja i dugog života, za koje ne treba posebno opravdanje. “Ali u stvarnome svijetu”, ispravno kaže Hacking, “takva je pretpostavka pogrešna”. Mnogi će ljudi rado žrtvovati te osnovne predispozicije za ostvarenje drugih dobara i sloboda.

Uz sav respekt prema njegovu htijenju, Senov metodološki i zbiljski cilj nisu uskladivi. Sen svojom metodološkom analizom različitih “prostora” tj. vrednovanja jednakosti nije pokazao da njegov izabrani prostor mora imati primat. Drugim riječima, kada prihvatimo relativnost “prostora” jednakosti, nije moguće reći zašto bismo izabrali upravo Senov “prostor” za ostvarenje. Među relativnim “prostorima” svaki je od njih “relativan”. Drugo, čak i da je uspio pokazati zašto bismo morali ostvarivati jednakost upravo u njegovu “prostoru”, Sen nije pokazao na koji bi se način praktično mogla ostvariti jednakost s obzirom na obdarenosti i sposobnosti za funkcioniranje, pa ostaje pitanje ne bi li ostvarivanje takvih ciljeva (u skladu s njegovim analizama) imalo loše posljedice za ostale prostore (primjerice za dohodak zajednice). Treće, kako točno tvrdi Hacking, neki se ljudi, u istim okolnostima, trude više od drugih. I njihov trud očito ima neku svrhu; oni češće postižu svoje ciljeve, jer se inače nitko ne bi trudio.

Senova je metodološka analiza izuzetna i usporediva s Rawlsovom teorijom pravde, ona je izvanredno štivo za etičare (za mene je osobno vrijedan već sam dokaz da se liberteri mogu smatrati svojevrsnim egalitaristima). Ali ona ne daje nikakve praktične upute za rješavanje stvarne nejednakosti. Kako kaže jedan Senov kritičar s Interneta: “Premda mislim da je riječ o vrijednome postignuću, ono je na stanovit način slijepa ulica – sumnjam da se na toj razini apstrakcije u tome području išta može učiniti.”