Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 13.

“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!

u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Na elektronskim stranicama New York Timesa već se nekoliko godina vodila se rasprava o “slomu” kapitalizma. Raspravu je potaknula knjiga velikog financijskog magnata (i dobročinitelja) Georga Sorosa objavljena 1998. pod naslovom Kriza globalnog kapitalizma. Ugroženo otvoreno društvo, a u navedenoj raspravi do sada je sudjelovalo preko tisuću on-line sugovornika.

Povod za pisanje knjige i za raspravu jest trajnija nestabilnost na financijskom tržištu koja poput zaraze, ili kako kaže Soros, poput leti-gume, nasumce, i bez neke očite pravilnosti, obara tržišta zemalja istočne Azije, istočne Europe, i odnedavno – južne Amerike. Slom tržišta i privreda pojedinih zemalja, poput Tajlanda, Malezije, Rusije ili Brazila dovodi do velikih socijalnih poremećaja u tim zemljama, a neizravno i do globalne nestabilnosti.

Kakve se pouke mogu izvući iz tih događaja? Prva pouka koju Soros izvlači iz tih događaja jest skeptičnost prema monetarističkoj doktrini o samo-regulativnom mehanizmu za uspostavu tržišne ravnoteže, odnosno prema važnosti tzv. “temelja ekonomije” općenito. Soros naime razlikuje “relativno uravnotežene” ekonomske uvjete, u kojima vrijede temelji ekonomike ponude i potražnje, formiranja cijena i samoreguliranja, od “vrlo neuravnoteženih” (far-from-equilibrium) ili “dinamično neuravnoteženih” uvjeta koji vrijede uglavnom na financijskom tržištu, ali i na drugim oblicima tržišta. U prvoj vrsti situacije, udaljavanje od točke ravnoteže najčešće implicira suprotno gibanje, u kojemu se cijene vraćaju na stabilan položaj ravnoteže određen ponudom i potražnjom. Međutim, u dinamično neuravnoteženim situacijama, na svjetskim tržištima kapitala, dionica, obveznica, dugova i sl., ponuda i potražnja oblikuje se prema “zakonima gomile”. Dinamični ciklus kreditiranja (i investiranja) iz centra – razvijenih zemalja, prema periferiji kreće se u valovima. U vrijeme povoljne konjukture goleme svote kapitala sele se na obećavajuća tržišta. Međutim, čim se preuzete obveze dužnika, odnosno očekivane dobiti ili kamate ispune, kapital se naglo “isisava”, povlači i pri tome ruši privrede cijelih regija, ostavljajući za sobom dugotrajno razdoblje recesije ili depresije. U tom “boom-bust” ciklusu najbolje prolaze oni koji najranije predvide silaznu putanju gregarističkoga trenda (najbolji je primjer sam autor). Premda slom tržišta predstavlja svojevrsni moratorij na dugove, pa takvim razvojem događaja gube i investitori a ne samo dužnici, motiv je za takvo gregarističko ponašanje investitora, prema Sorosu, premalen rizik na strani investitora. Naime, kada dug zemalja u razvoju koje koriste financijski kapital prijeđe određenu granicu, vlasnici kapitala iz “centra” pretpostavljaju da će njihove državne institucije, poput Federal Reserves u SAD-u, barem dijelom namiriti dug, odnosno interventnim mjerama stabilizirati neko tržište (kao što je bio slučaj s meksičkom krizom 1994. godine). Takva se očekivanja prenose čak i na Međunarodni monetarni fond. Drugim riječima, iza privatnoga kapitala, investicija ili rizičnih kursnih transakcija stoji debela batina (ili trezor) države financijera, pa tok kapitala iz centra u periferiju postaje novi vid imperijalizma – “ispumpavanja” kapitala ili resursa prezaduženih zemalja. Ali kada države investitora ili međunarodne monetarne institucije odustanu od takve intervencije, kao što je nedavno bio slučaj s Rusijom, dolazi do velikih lomova ne samo u zemljama u kojima je dug nastao, već i na tržištima samih investitora. A kako su poslovanja državnih i privatnih banaka i fondova vezana u raznim krajevima svijeta, kriza izbija naoko nasumce: iz Indonezije seli se u Koreju, iz Koreje u Rusiju, iz Rusije u Brazil itd.

Neuravnotežena stanja u svjetskoj ekonomiji izraz su investitorskog nepriznavanja osnovnih zakone ekonomije, odnosno uvjerenja da će njihovo gregarističko sudjelovanje na globalnom tržištu biti garancija povoljnih kretanja na tržištu dionica, nekretnina i investicija. “Prag dinamične neravnoteže je prijeđen” kaže Soros, “kada trend koji vlada u svijetu postane ovisan o sudovima i umovima samih sudionika, odnosno obrnuto… Ali prevladavajući sud nije dovoljan; on mora naći načina da uspostavi i pojača trend u stvarnome svijetu. Kada dođe do te dvostruke potpore, možemo govoriti o dinamičnoj neravnoteži.”

Taj utjecaj naših sudova i očekivanja na realna zbivanja, i povratni utjecaj tako stvorenih zbivanja na naše odluke, Soros naziva refleksivnošću. “Što se zbiva kada sudionici na tržištu priznaju refleksivnu vezu ekonomskih temelja i subjektivnih procjena? Dolazi do nestabilnosti. Ističu se tzv. tehnički faktori a zaboravljaju ekonomski temelji, te nastaju spekulacije koje slijede globalne trendove. Ali kako možemo održati stabilnost ako sudionici na tržištu postanu svjesni takve refleksivnosti? Odgovor je da to ne mogu učiniti sami sudionici; održanje stabilnosti mora postati cilj javne politike.”

Međutim, Soroseva boom-bust krivulja privrednih kretanja za “bitno neuravnotežena stanja” samo je drugi izraz za radikalniju i socijalno katastrofalniju uspostavu ekonomske ravnoteže. Jedina je razlika to što se pri uravnoteženim stanjima cijene formiraju prema “ekonomskim temeljima” u kontinuiranom vremenskom odsječku, a na neuravnoteženom spekulativnom tržištu kapitala ta se ravnoteža postiže u jednom kratkom i zato za sve privredne subjekte smrtonosnom trenutku.

Ali bez obzira hoćemo li neuravnotežene trendove financijskog kapitala uključiti u “ekonomske fundamente” ili ih tretirati kao izvanredne slučajeve, sasvim je izvjesno da slom tržišta za sobom ostavlja i izaziva bitne socijalne posljedice i da je u tome bitna razlika spram samoregulativnih mehanizama uravnoteženja tržišta. Snaga Sorosevog argumenta leži upravo u shvaćanju tih posljedica. Ako nakon takvog sloma slijedi dugotrajno razdoblje gladi, političkog terora ili opresije, građanskih i međudržavnih ratova, doista nema mnogo smisla isticati, kao što to zagovornici laissez-faire kapitalizma tvrde, da tržište uspostavlja “ravnotežu”. Osnovna opasnost koju Soros vidi od takvih kriznih situacija leži u mogućnosti povratka “zatvorenom društvu”, koju neke suverene zemlje poput Malezije već koriste.

Kao što su bivše komunističke zemlje zbog nezadovoljstva komunizmom širom otvorile vrata suprotnoj doktrini – laissez-faire kapitalizmu, tako krizne situacije do kojih je doveo kapitalizam prema Sorosu mogu utjecati na odluke da se tržište i “otvorenost društva” preokrenu u stari, sigurni, protekcionistički, opresivni i korumpirani svijet. Upravo zbog takve opasnosti Soros laissez-faire kapitalizam naziva tržišnim fundamentalizmom, koji po svojim posljedicama za “otvorenost društva” može biti jednako tako poguban kao što je to bio i komunizam. Otvoreno društvo, ideju koju je pred pedeset godina filozof Karl Popper koristio kao suprotnost socijalno-ekonomskoj zatvorenosti komunizma, Soros odnedavno suprotstavlja i tržišnom fundamentalizmu.

Soros razlikuje tri vrste povijesnih situacija, ili “režima” koje odgovaraju njihovim ekonomskim temeljima: 1. statička neravnoteža (komunizam ili “zatvoreno društvo”), 2. dinamična neravnoteža (laissez-faire kapitalizam), i 3. stanje blisko ravnoteži (“otvoreno društvo”). Komunizam je bio jedna radikalna, univerzalna ideja dovedena do svojih logičkih krajnosti. Kapitalizam je isto tako univerzalna ideja, opasna kada se dovede do logičkih krajnosti.

Ali što je onda potrebno da stanje dinamične neravnoteže pretvorimo u organsku vezu društva i privrede – u tzv. “otvoreno društvo”, sposobno za stalno poboljšanje, sada prema novoj, Sorosevoj definiciji? Jedna od mjera, prema Sorosu, jest obnavljanje društvenih (zajedničkih) vrijednosti. Kada se vrijednost pojedinca mjeri njegovim bogatstvom, jedina preostala vrijednost jest novac, odnosno zadovoljavanje sebičnoga interesa za stjecanjem. Takva etika narušava bilo kakav osjećaj zajedništva. Politika i sve druge moralne vrijednosti, kao sredstva ostvarenja kolektivnih ciljeva nestaju. I tada je moguće da potpuno sebični moral (interes), otvaranjem zatvorenih sustava, recimo transformacijom ruskog komunizma u njegovu suprotnost, društvo bez pravne države, stvori uvjete za anarhično stanje “robber-barons” – tajkunske revolucije, u kojoj privredno ponašanje postaje novi oblik kriminala.

Smisao Popperova “otvorenog društva” naravno nije bio da od komunizma stvori novi oblik društvene anarhije, ali je ono njegovim poklonicima i čitateljima zasigurno ostavilo trajnu skepsu prema “kolektivnim ciljevima” i interesima. Stoga je Sorosevo inzistiranje na “zajedničkim vrijednostima” koje mora imati otvoreno društvo, jedno od najradikalnijih odstupanja od političke filozofije njegova učitelja. Potreba za “zajedničkim vrijednostima” tim je jača, što globalizacija i pritisak svjetskog tržišta od nacionalnih država traži sve bitnije smanjenje rashoda za socijalna davanja, kako bi one mogle slijediti svjetsku konkurenciju.

Stoga je potrebno postaviti pitanje: “Za što je točno potrebno obnoviti te zajedničke vrijednosti?” Čemu će poslužiti te zajedničke vrijednosti? O kojim je vrijednostima u stvari riječ? Iz Soroseve knjige nije posve jasno. On ne pruža recepte za oblikovanje pravne države (štoviše, pojam “pravne države” on uopće niti ne spominje. Bismo li iz toga mogli zaključiti kako je i on sam skeptičan prema njoj?). Mogli bismo pomisliti da “obnovom zajedničkih vrijednosti” Soros misli na konkretne vrijednosti nekoga naroda. (Kao najveći donator današnjice, Soros ima kredibilitet osobe koja vodi brigu za “nezbrinute” i za pojedince u zemljama kojima je potrebno “otvoreno društvo”.) “Obnavljanjem zajedničkih vrijednosti” on zasigurno ne misli na obnovu komunizma ili nekog zatvaranja društva prema drugima. Štoviše, “najveća je prepreka prihvaćanju otvorenoga društva”, tvrdi Soros “prilično rasprostranjena odbojnost prema univerzalnim idejama” Drugim riječima, premda univerzalne ideje mogu biti opasne kada se dovedu do logičkih krajnosti, univerzalne se ideje i vrijednosti mogu ostvariti samo globalnom državom, a za sada ništa slično ne postoji. Zajedničke su vrijednosti globalne vrijednosti. A nekim se zajedničkim vrijednostima (Međunarodni sud) odupiru upravo najveće i najjače nacionalne države poput Sjedinjenih država. Stoga nova definicija otvorenoga društva podrazumijeva sustav korekcija “logičkih krajnosti” do kojih dovode fundamentalistički režimi (bilo komunistički ili kapitalistički), odnosno mogućnost ispravljanja loših posljedica “neravnoteže” po uzoru na uspostavu cijena u klasičnoj ekonomiji.

Kako između ekonomskog i političkog sustava postoji bitno nesuglasje, upravo je to nesuglasje predmet Sorosevih korekcija tržišnoga fundamentalizma i suvremenog političkog sustava utemeljenog na suverenosti naroda. Glavni oblik korekcije svjetskog sustava za koji se zalaže Soros jest “transparentnost” poslovanja Međunarodnog monetarnog fonda, premda je svjestan da i objavljivanje podataka kojima raspolaže MMF može dovesti do tržišnih poremećaja. Međutim, svjetskome poretku nedostaje upravo onaj oblik kontrole financijskih transakcija koji su privrede Sjedinjenih država i Zapadne Europe razvijale učeći na vlastitim pogreškama. Uspostava kontrole financijskih transakcija potrebna je kako bi se razlučilo “pošteno investiranje” od neodgovornog tj. kriminalnog posuđivanja. Za slom istočnoazijskih tržišta Soros izravno optužuje MMF, odnosno njegove programe za javne sektore tih zemalja, koji su bili u izravnoj suprotnosti s mjerama koje je trebalo ostvarivati kako bi se spriječila kriza (ozdravljenje prezaduženosti privatnih banaka). Transparentnost poslovanja također nije moguće uspostaviti, ako nacionalne države financijskih centara u nekim slučajevima ekonomskih kriza interveniraju (Meksiko), a katkada odustaju od intervencije (Rusija). Ekonomska utakmica tada postaje igra bez pravila.

Soroseva kritika globalnog kapitalizma sastoji se ukratko od kritike nedostataka tržišta i od kritike politike na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ponekad, kao u slučaju kritike vanjsko-političkog realizma, ona poprima znakove idealističkog utopizma. Ali, ona je okružena filozofijom koja pretpostavlja pogrešivost pojedinaca i sustava, pragmatičnošću koju autor svakodnevno prakticira na financijskom tržištu kao i njegovim humanitarizmom. Takvom životnom filozofijom koja podrazumijeva i subjektivnu pogrešivost, Soros daje primjer ostalim ljudima, a posebno sebi sličnima, kako je moguće popravljati svijet: ne tako da on bude savršen, već barem malo bolji nego što je bio nekoć.