Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 2.

IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?

u kojem se tvrdi da nemaju

Radnja posljednjeg romana poznatog američkog pisca Johna Updikea, Toward the End of Time, zbiva se 2020. godine: poslije američkoga rata s Kinezima, Amerika je gotovo potpuno uništena, policije više nema, haraju crnački huligani, a na obale Massachussetsa stižu – Hrvati. Preostali stanovnici Amerike, “tamo preko – u Lexingtonu i Concordu” žive u strahu od “opasnih revolveraša iz Hrvatske”.

Hrvati ulaze u XXI. stoljeće s maglovitom reputacijom. U tragikomičnom Updikeovom settingu moralne i fizičke propasti Amerike, o revolverašima iz Hrvatske moglo bi se razmišljati i s blagim osmjehom: zar su samo Hrvati-barbari preživjeli treći svjetski rat i ostali jedini sposobni da osvoje Ameriku? Iz Updikeove sarkastične slike međutim slijedi da je najvažnija briga današnjih hrvatskih vlasti izlišna: Hrvati se ne moraju brinuti za svoj opstanak. No, šalu na stranu, Updikeov je roman samo fiction.

Kako će Hrvatska izgledati 2002. godine? Gledajući petogodišnje razdoblje od 1992. do danas, možemo reći da zasigurno neće izgledati bitno drukčije od današnje. Nije nam od posebne koristi ni utopizam, niti puko shvaćanje sirove realnosti.

Ekonomske su “zasade” koje će nam današnja vlast ostaviti u nasljeđe stabilne. Mislim na relativnu financijsku i poreznu disciplinu, na shvaćanje da je za opstanak najbitnija stabilnost valute, izbjegavanje inflacije, privatizacija, čak i po cijenu velikih socijalnih razdvajanja. Ali s obzirom da ekonomija nije izolirana aktivnost, za održivost takve riskantne krutosti, potrebno je nekoliko dodataka.

Prvo, stanovnici Hrvatske moraju shvatiti da će im u uvjetima opće globalizacije kapitala, i sve izlišnije uloge države u svijetu, njihova država sve manje pomagati, te da je određena količina egoističkog aktivizma, presudno potrebna za opstanak pojedinaca i društva. Pretpostavimo li da se pitanje samoodržanja danas postavlja kao ekonomsko pitanje, onda će apsolutna radna etika, radna samodisciplina (uzor: Japan) biti presudna za opstanak.

Pitanje vlasništva kratkoročno nije presudno: Južna Koreja, Malezija i Indonezija do svog su standarda došle intenzivnim državnim ulaganjima, a Kina se uspinje uz pomoć malih privatnih obiteljskih manufaktura. Hrvatska ima tradiciju velikih državnih ulaganja (i promašaja), pa je očito da je drugi model dugoročno bolji.

Pitanje individualne vještine, obiteljske vještine, vještine vezane uz posebnu regiju u Hrvatskoj je zanemareno pa i potirano. Hrvatska je zaboravila zanate, male privatne obiteljske manufakture, sitne recepte od kojih recimo živi talijanska ekonomija, prehrambene, krojačke, postolarske itd. Slično tome, na Vaclavskim Namestima i Karlovom mostu, u središtu Praga, Česi svim turistima daju do znanja da njihove stare kovačke, staklarske i slične vještine nisu izumrle. Hrvatska je naprotiv mnoge takve vještine zaboravila, a neke nikada nije upoznala. Na globalnijoj razini: danas u Hrvatskoj više nema poduzeća koje znaju graditi jeftine drvene stambene konstrukcije (koje u Sjedinjenim državama i Japanu predstavljaju osnovni tip stambenih zgrada). Unatoč relativno jeftinoj radnoj snazi i sirovinama, domaća cestogradnja, proizvodnja papira, plastike, u usporedbi sa svjetskom proizvodnjom postaje tehnološko kameno doba, koje pokazuje da određene vještine ustvari nismo nikada ni poznavali.

Postojanje zanata, učenje novih tehnoloških postupaka nije bitno samo zbog njihova ekonomskog učinka, već zbog povećanja socijalne, ekonomske i privatne raznolikosti, zbog poticanja općeg nivoa radne etike i – ekonomske “maštovitosti”, zbog razvijanja sposobnosti prilagođavanja tržištu i pronalaženja vlastitih životnih niša. “Tko ima stvari, ima i novac”, stara je kalvinistička maksima: ona pretpostavlja da će se tržišta već nekako pronaći.

Ali pronalaženje tržišta, trgovina, također nije sposobnost koja odlikuje stanovnike Hrvatske. Kada danas učenici na nastavi katoličkog vjeronauka opet uče da je viša cijena proizvoda grijeh, kako bismo mogli očekivati da će se trgovina, ne samo kao privredna grana, već kao “način mišljenja” i komunikacije medu ljudima koja stvara civilno društvo, ikada razviti?

Ali čak i za tu pretpostavljenu ekonomsku i trgovačku “maštu” (poput tiskanja kupona, popusta, reklama, privatne lutrije, dodjeljivanja pseudo-nagrada itd. telefonske pozive, i opće marketniško zanovijetanje) koja je upravo stvorila velesile današnjice i koja je u Zapadnome svijetu bila i ostala osnovno sredstvo privređivanja, potrebna je komunikacijska infrastruktura koju Hrvatska nema. Za brži obrt kapitala i postojanje lokalnog tržišta potrebna su sredstva komunikacije – brza razmjena, promet informacijama, robama i uslugama. Dobar znak loše komunikacijske infrastrukture i lošeg, monopolističkog menagementa su bitno više cijene telefonskih, poštanskih i telekomunikacijskih usluga negoli u svijetu. Formula je jednostavna: razbiti monopol. Današnja se svjetska i lokalna trgovina sve manje odvija u trgovinama, u izravnoj komunikaciji kupca i prodavača, a sve više informacijskom razmjenom, naplatom na kreditne kartice i dostavom u kuću. U toj razmjeni telekomunikacijska struktura ima presudnu ulogu. Ali je jasno da razvoj telekomunikacija može tek djelomično nadoknaditi “hardversko trgovanje”, promet i mobilnost osoba, odnosno izgradnju mreža prometnica, željeznica, brodova i aviona.

Pogonsko sredstvo svakog kapitalizma je društvena i zemljopisna mobilnost. Socijalizam je Hrvatskoj u nasljeđe ostavio gotovo feudalnu društvenu strukturu, opću socijalnu statičnost. Sve dok regionalni centri ne počnu predstavljati zone atrakcije za mlade i aktivne stanovnike, sve dok će se profesije regrutirati po obiteljskom ključu, i dok će imovinsko stanje stanovnika ovisiti o oporukama, tri će grada ostati preslabi kanali društvene promocije, i dugoročno proizvoditi socijalne probleme i širiti beznađe.

Problem današnje Hrvatske ne leži u metropolizaciji Zagreba, već u provincijalizaciji ostalih hrvatskih područja – dijelom naslijeđenoj, dijelom stvorenoj pasivnosti regionalnih centara. Postojeća je vlast, u strahu od proširenja “konfederalnog” scenarija na područje Hrvatske, pokušala spriječiti regionalne inicijative. Nastavi li se taj trend centraliziranog “treninga strogoće”, pasivnost provincija postat će pogubna za domaću ekonomiju.

Ali, ne leže svi problemi u vladinim odlukama. Sada, dvanaest godina od osamostaljenja, postaje sve jasnije, da najbitnije privredne, energetske i kulturne odluke i inicijative moraju početi dolaziti “odozdo”, iz regionalnih centara. Najefikasnija država nije ona koja donosi odluke za ili umjesto regija, već ona, koja je uz pretpostavku financijske i porezne discipline, najsposobnija izvlačiti dobit iz raznovrsnosti.

Pitanje općeg stupnja demokratizacije treba promatrati iz te perspektive. Postojeća prometna, energetska i telekomunikacijska infrastruktura pokazuje da će i u sljedećem razdoblju neke državne strateške odluke biti potrebne. Međutim, kao što se postojanje civilnoga društva ne može uspostaviti dekretom, tako se ni zdrava ekonomija utemeljena na lokalnoj i individualnoj razini ne može uspostaviti državnim planovima. Sve dok pojedinci i lokalne zajednice ne shvate da je njihova sudbina presudno u njihovim rukama, da ona ovisi o njihovome aktivizmu, radu i sposobnosti (uključujući i sposobnost da se vladi nametnu svoje odluke), pitanje koja je stranka na vlasti bit će posve sporedno. Sve dok pojedinci koji žive u hrvatskim provincijama ne počnu o svojoj lokalnoj zajednici misliti kao o sredini u kojoj treba ostati i stvoriti bolji život (umjesto razmišljanja “da mi je otići odavde”), ne treba očekivati puno od “demokracije”. I tek će tada niz inače značajnih područja društvenoga života, poput kulture, prosvjete, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, s pravom postati predmet pametne rasprave.

Svijet se mijenja velikom brzinom, pa će tradicionalna hrvatska statičnost (i zaokupljenost prošlošću) sve više ostavljati našu državu na repu događaja. U izmjeni te nacionalne karakteristike neće nam pomoći niti Nijemci niti Amerikanci, ni velike injekcije kapitala. Ne prihvatimo li etičke i ekonomske norme uspješnih zemalja, uskoro ćemo početi potkrijepljivati tuđe predrasude o Hrvatima kao revolverašima iz Updikeove utopije.