Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 20.

JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?

u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Kada je osamdesetih godina tiskan letak s Margaret Thatcher u zagrljaju Ronalda Reagana, travestija na zagrljaj Scarlet O’Hara i Rhetta Butlera iz filma Gone with the Wind, mnogi su pomislili da na njemu nedostaje spiritus movens tog zagrljaja: poznati ali nepopularni ekonomist Milton Friedman. Taj je ljevičarski plakat pružio i svojevrsnu viziju reaganomike koja umjesto Scarletinog uzvika “I am never going to be hungry again”, nudi atomsku gljivu u pozadini. Milton Friedman bio je veliki protivnik raznolikih socijalističkih koncepcija, koncepcija “države blagostanja”, teorije konvergencije, pseudo- ili kripto-socijalističkih i keynesijanskih ideja o važnosti državnog utjecaja na društvene tokove, ideja koje su šezdesetih i sedamdesetih godina bile en vogue s jedne i druge strane željezne zavjese. Sudbina, ili ako hoćete povijest, htjela je da Friedmanove ideje ne prohuje s vihorom, već da se s velikim zakašnjenjem počnu ostvarivati u realnoj politici i izvan SAD. Godine 1992. Friedmanove ideje stižu i u naše krajeve uobličene u knjizi Kapitalizam i sloboda, objavljenoj izvorniku objavljene 1961. godine, a napisane prema nizu predavanja iz godine 1956.

Te je godine jedan američki časopis objavio: “ideju da između kapitalizma i demokracije može postojati neizbježna veza u posljednje su vrijeme izgleda počeli smatrati vjerojatnom mnogi intelektualci koji bi nekada takvo gledište držali ne samo pogrešnim nego čak i politički opasnim”. Osobno se sjećam s kakvom su indignacijom neki naši intelektualci pred nekoliko godina javno kritizirali jednoga kolegu čiji se moralni profil navodno ogledao u činjenici da je svoj tekst objavio u časopisu u kojemu inače objavljuje Milton Friedman. Ali eto, kotač povijesti ipak nam je donio jedan nes(p)retan prijevod, a kako je svaki prijevod bolji ni od kakvoga, ipak nam je osobito zadovoljstvo uputiti čitateljstvo u Friedmanove svetogrdne ideje.

“Promjena u intelektualnoj klimi došla je iz iskustva, ne iz teorije ili filozofije. Rusija i Kina, nekoć velike nade intelektualnih krugova, očito su podbacile. Velika Britanija, čiji je fabijanski socijalizam utjecao na američke intelektualce upala je u velike neprilike… Mnogi veliki reformski programi – kao što su negdašnje parole o blagostanju, javnim stanovima, o podršci sindikatima, o integraciji škola, o saveznoj pomoći za obrazovanje, o akcijama za napredak – propadali su jedni za drugima. Što se tiče ostalog stanovništva, njihovi su džepovi stradavali od inflacije i visokih poreza.” (9) Isto vrijedi i za nas. Slom real-socijalizma i apsolutne moći države radikalno je prevrednovao stavove o poželjnosti njezinog utjecaja na društvena zbivanja. Dok se nekada razvijao mentalitet koji je garancije napretka i sigurnosti očekivao isključivo od države, kao da su svi ljudi tek državni činovnici s određenim rangom, danas se čini da ljudi zaziru od nepotrebnog uplitanja države u džepove pojedinaca ili utjecaja na poslove na koje ona ne bi trebala imati utjecaj. I kod nas se postepeno razvija mnijenje da građani, porezni obveznici, imaju pravo preispitivati za što se njihov novac koristi. Ali ova svijest o štetnosti državne kontrole u ekonomiji rijetko se proširuje na tercijarni sektor, kao da ono što vrijedi u ekonomiji ne vrijedi za školstvo, zdravstvo i slične djelatnosti.

Milton Friedman je radikalni liberal ili tzv. liberter. Radikalni liberal ili liberter smatra da je najbolja država ona koja najmanje kontrolira i utječe na društvene procese. “Liberal u biti zazire od koncentrirane moći. Njegov je cilj da maksimalno očuva slobodu svakog pojedinca ne ugrožavajući pritom slobodu drugih. On vjeruje da taj cilj zahtijeva disperziju moći” (48). Disperzija moći moguća je isključivo pomoću slobodnog tržišta, pomoću slobode da se život uređuje prema vlastitom nahođenju bez državnog patronata. “U osnovi postoje samo dva načina koordinacije aktivnosti milijuna ljudi. Prvi je centralno usmjeravanje koje uključuje upotrebu prisile – metode vojske i moderne totalitarne države. Drugi je dobrovoljna suradnja pojedinaca – metoda tržišta. Mogućnost koordinacije kroz dobrovoljnu suradnju počiva na elementarnoj pretpostavci da obje strane neke privredne transakcije moraju polučiti korist od nje pod uvjetom da je transakcija obostrano dobrovoljna i svjesna. Razmjena dakle može dovesti do koordinacije bez prisile… Sve dok je moguće održavati stvarnu slobodu razmjene, središnja značajka tržišne organizacije privredne aktivnosti sadržana je u sprečavanju uplitanja jedne osobe u većinu aktivnosti druge. Od prodavačeve prisile potrošač je zaštićen prisutnošću drugih prodavača. Od potrošačeve prisile prodavač je zaštićen prisutnošću drugih potrošača kojima može prodavati. Zaposlena osoba zaštićena je od prisile poslodavca nazočnošću drugih poslodavaca za koje može raditi itd. Tržište to obavlja impersonalno, bez centralizirane vlasti. Najveće izvorište zamjerki slobodnoj privredi upravo proizlazi iz činjenice što ona tu zadaću dobro obavlja. Ljudima pruža ono što oni žele, umjesto onoga što određena skupina misli da bi trebali željeti. U pozadini većine argumenata protiv slobodnog tržišta je nevjerica u slobodu samu… Velika je prednost tržišta što dopušta veliku raznolikost. Ono je, političkim rječnikom rečeno, sustav proporcionalnog predstavništva. Svaki čovjek može takoreći glasovati za boju kravate koju želi i dobiti je; on ne mora znati koju boju želi većina niti joj se, ostane li u manjini mora prikloniti.” (25-26) Time dakako nije iscrpljena veza kapitalizma i slobode. Tržište, po Friedmanovu mišljenju, zaštićuje od raznih oblika političkog ugrožavanja. “Onaj tko kupuje kruh ne zna je li napravljen od pšenice koju je uzgojio komunist ili republikanac, pristalica konstitucionalizma ili fašizma, crnac ili bijelac. Ovo pokazuje kako bezlično tržište odvaja privredne djelatnosti od političkih nazora i štiti ljude od diskriminacije u njihovim privrednim djelatnostima.” (32) Kako izgleda ta zaštita? Pretpostavimo da u nekoj zemlji postoji realna diskriminacija s političkim ili rasnim motivima. U uvjetima slobodnog tržišta, uvijek će postojati poslodavci koji će zapošljavati takve pojedince čisto iz ekonomskog interesa, jer će cijena radne snage takvih pojedinaca biti možda manja. Naravno, ne možemo govoriti da to odgovara idealima pravde, ali tržište niti ne garantira pravednost, već samo obostranu korist u navedenim uvjetima. Nitko ne prisiljava ugrožene pojedince da prihvate “nepravednu” ponudu poslodavca, sve dok oni sami u tome ne vide vlastiti interes.

Pretpostavimo da država koja namjerava ostvariti određeni ideal pravde želi zaštititi takve ugrožene skupine ili pojedince nekom sistematskom mjerom. Sloboda tržišta narušava se, po Friedmanovu mišljenju i u slučajevima obrnute diskriminacije (zaštite manjinske ugrožene skupine). Pretpostavimo da se primjerice izglasa zakon da svako poduzeće (iz bilo kojih razloga) treba zaposliti određeni postotak crnaca. Friedman tvrdi da takva prisila ugrožava slobodu poslodavaca, odnosno načelo dobrovoljnosti poslovnog ugovora. Ali u nekim (rasističkim) zajednicama, zbog oslabljene konkurentnosti (ako npr. ljudi ne žele kupovati od prodavača crnca) prisila zapošljavanja crnaca manifestira se i kao direktno ekonomsko ugrožavanje poslodavca. Na taj način “pozitivna” antidiskriminacijska mjera države ima kao nenamjeravanu posljedicu novu vrstu diskriminacije.

Osim “abecede” demokracije koju mnogi njegovi protivnici ipak nisu slijedili, Friedman zastupa i druge “radikalno liberalne” ideje. Jedna je od njih oštro suprotstavljanje izdavanju dozvola za obavljanje zanimanja. “Liberalna načela ne opravdavaju izdavanje dozvola, čak ni u medicini.” (145) Taj je primjer posebno zanimljiv jer pokazuje da se monopolizam koji ugrožava slobodu tržišne utakmice pojavljuje i na razinama o kojima obično ne mislimo. Zašto bi liječnici morali dobiti državni atest? Zašto ne bismo smjeli odlaziti liječniku koji sam sebe tako naziva? Iz čega proizlazi pravo jednog liječnika (organizacije) da zabranjuje rad drugome?

Friedmanov radikalni liberalizam na ekonomskom planu uključuje još brojne druge sugestije: ukidanje zaštitnih carina, plivajući devizni tečaj i nerestriktivni porezni sistem. Bit Friedmanove fiskalne politike (i polemike protiv keynesijanaca) jest pretpostavka da povećanje poreza automatski povlači konkrakciju odnosno smanjenje proizvodnje. To znači da visoki ili visoko progresivni porezi imaju dvije negativne strane: 1. uobičajeno negativnu stranu, da viškom dohotka raspolaže država a ne pojedinac koji ga je stvorio (pri čemu je država veoma rastrošna s tuđim novcem), i 2. da viša razina poreza automatski snižava masu kapitala za novu proizvodnju, a potom i masu iz koje se porez izvlači.