Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 21.

HARRISON NIJE BIO GEORGE

u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Na stranicama časopisa New Scientist s rang-listama najpopularnijih znanstvenih knjiga u Oxfordu, New Yorku, Sydneyu, Londonu i Los Angelesu djelo Dave Sobel Longitude (Zemljopisna dužina; istinita priča o usamljenom geniju koji je riješio najveći znanstveni problem svojega vremena) mjesecima se održavala među najčitanijima. Riječ je doista o krasnoj knjizi, egzemplarno ispričanoj priči iz povijesti znanosti i tehnike, o rješenju problema točnog lociranja položaja brodova (i kopnenih lokacija) u bilo koje doba dana i noći.

Naime, “na ekvatoru, gdje je zemlja najšira, 15 stupnjeva proteže se na tisuću milja. Međutim, sjeverno i južno od te crte udaljenost između stupnjeva geografske dužine se smanjuje. Jedan stupanj geografske dužine iznosi četiri minute na bilo kojoj točki zemaljske kugle, ali kada je riječ o udaljenosti, jedan se stupanj smanjuje sa 68 milja na ekvatoru do ništice na polovima. Točno znanje o vremenu na dva različita mjesta istodobno, što se danas lako postiže pomoću dva jeftina ručna sata, bilo je nemoguće postići sve do vremena satova s njihalom.” Posljedice tog neznanja bile su katastrofalne: zbog njih su potonule brojne portugalske, španjolske i engleske ekspedicije, koje su katkada nosile blago veće od novčanih zaliha tih zemalja. U tim je nesrećama pogibalo, kao u slučaju brodoloma 22. listopada 1707. kraj otočja Scilly, i više od dvije tisuće ljudi. Zbog toga su glavne pomorske zemlje XVIII. stoljeća – Španjolska, Nizozemska, Italija i Francuska – nudile velike nagrade onome tko riješi problem lokacije na zemljopisnoj dužini. Ali najvišu nagradu raspisao je 1714. britanski parlament tzv. Zakonom o zemljopisnoj dužini. Njime se za “praktičnu i korisnu” metodu određivanja zemljopisne dužine nudila svota u visini kraljeve godišnje apanaže, u današnjim mjerilima nekoliko milijuna dolara. “Usamljeni genij” o kojemu je u knjizi riječ zove se John Harrison, siromašni engleski urar koji je smislio prenosivi, precizni sat, kronometar. Bitka za dobivanje “kraljevske” nagrade nije bila samo pitanje mehanike. Jer drugu stranu u bici za nagradu predstavljali su kraljevski astronomi Edmong Halley, a pogotovo Nevel Maskelyne, koji je tvrdio da je najtočniji način izračunavanja njegova tablica efemerida za utvrđivanje točne lokacije Mjeseca u rasteru neba i zviježđa.

Sobelova majstorski priča nekoliko srodnih priča istodobno. Prva je priča povijest kartografije od Ptolomeja do renesanse. Druga je priča povijest nastanka nepješčanih satova, satova s klatnom, od Galileja preko Huygensa do Harrisonova vremena. Treća je priča povijest nebeskih promatranja, jer je proučavanje neba bilo oduvijek konkurentni znanstveni program za utvrđivanje zemljopisne lokacije, i do Harrisonova vremena jedini poznat. Četvrta je priča kratka paralelna povijest brodskih ekspedicija (posebno Bligha i Cooka) koje su morale koristiti neku metodu utvrđivanja zemljopisne dužine. Peta je priča o povijesti Harrisonova sata, njegovim prototipovima H1, H2, H3 i H4 te njihovoj manufakturnoj, serijskoj i napokon industrijskoj proizvodnji, a tu je i špijunska priča o francuskom pokušaju krađe prototipova i mehanizama.

Ispričat ću vam samo svršetak tog povijesno-znanstvenog krimića. Sin Johna Harrisona, William, dobio je konačno nagradu britanskog parlamenta, koja je nedugo potom, zbog serijske izdrade satova po uzoru na Harrisonov H4, zakonski ukinuta. Ali ironija povijesti je da se danas, unatoč preciznosti Harrisonovih satova, na brojnim test-ekspedicijama po čitavome svijetu i dalje i sve više koristi konkurentna metodologija prema Maskelynovom prijedlogu i nebeskim kartama. Isto je takva ironija da je Harrison umro u siromaštvu, dok su već njegovi prijatelji i poznanici na proizvodnji satova po njegovom prototipu zaradili goleme svote novca. I kada danas brojni moreplovci koriste kronometar i nebeske karte, nisu ni svjesni koliko je tehničkog i političkog truda bilo uloženo da navigacija postane tako jednostavna.

Kratki, dinamični znanstveni triler, koji se čita u jednome dahu, trebalo bi prevesti i ponuditi učenicima u srednjoj školi; ne sumnjam da bi se tada brojniji adolescenti odlučivali za proučavanje znanosti i tehnike i možda postali veliki (i bogati) izumitelji patenata. Nama starijima ostaje samo lagodna nostalgična estetska naslada.