Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 23.

KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?

u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca

U razdoblju od 8000 godina pr.n.e do 1750. godine stanovništvu Zemlje trebalo je za udvostručenje broja između 3000 i 1400 godina. S nastankom globalne poljoprivrede, od 1750. do II. svjetskog rata stanovništvo svijeta udvostručavalo se jednom u sto godina. Od uvođenja programa javnoga zdravstva u zemljama Trećeg svijeta pedesetih godina broj se stanovnika udvostručio za 36 godina. Bilo je potrebno milijun godina da se dostigne prva milijarda, 123 godine da se dođe do druge, 33 do treće, 14 do četvrte, 13 do pete, a do šeste milijarde trebat će samo 11 godina.

Tijekom posljednjeg desetljeća, od 1980. do 1990. godine, broj stanovnika Zemlje narastao je za 923 milijuna, što odgovara ukupnom broju stanovnika u vrijeme Thomasa Malthusa, velikog populacijskog sociologa i ekonomista s kraja XVIII. stoljeća.

Od Konferencije o populaciji i razvoju u Kairu 1994. godine do 1998. broj je stanovnika narastao za 250 milijuna, što odgovara veličini 25 gradova nalik na Kairo, odnosno pučanstvu Sjedinjenih Američkih Država. Svake se godine svjetska populacija povećava za broj stanovnika Meksika, a svakih deset godina za broj stanovnika Indije. Ciudad de Mexico je u tri godine nakon Konferencije narastao za više od dva milijuna stanovnika. Sao Paolo za 1,5 milijuna, Shanghai i Beijing (Peking) za više od milijun, Los Angeles i Kalikata (Calcutta) za 1,3 milijuna, Lagos se povećao za oko dva milijuna, Bangkok za više od milijun itd.

Kada bi se svijet zaustavio na sadašnjoj stopi plodnosti, godine 2150. planet Zemlju naseljavalo bi 70 milijardi ljudi! Kada bi svaka žena od danas do XXII. stoljeća imala prosječno 2,5 djeteta, te nama daleke godine bilo bi nešto manje stanovnika, ali još uvijek golemih 28 milijardi. Da je prije 12.000 godina postojao samo jedan par i da se njegov rod reproducirao postojećom stopom prirasta od 1,6 % godišnje, danas bi svjetska populacija brojala 100 puta više nego što ima čestica u cijelom svemiru.

Premda američki demograf Joel Cohen s pravom tvrdi da budućnost neće sličiti prošlosti, a vjerojatno stoji i njegov zakon informatike koji kaže da je 97,6 % cjelokupne statistike izmišljeno, spomenuti podaci ipak slute na demografsku i ekološku katastrofu. Sintagma “populacijska bomba”, kojoj je autor Paul Ehrlich, postala je slogan mnogih suvremenih maltuzijanaca i ekologa. Od šezdesetih godina, kada je godišnji prirast svjetskog stanovništva bio najveći (2%), ne prestaju se iznositi zabrinjavajuće prognoze, u nizu od Rimskoga kruga, Garretta Hardina (autora sintagme “tragedija plebejaca”), Jeremyja Riffkina i brojnih drugih, uključujući i najnoviju studiju The Carrying Capacity Briefing Book instituta Carrying Capacity Network iz New Yorka.

Prema mnogim ekolozima, upravo je logaritamski rast broja stanovnika Zemlje skrivio poremećaje poput efekta staklenika ili ozonske rupe nad Antarktikom te zagađenja vode, zraka i tla. Napokon, toliki se narod mora hraniti i grijati, a potrebe po stanovniku bivaju s razvojem sve veće. Primjerice, korištenje energije povećalo se s manje od 1 megavatsati po osobi godine 1800. na 19 megavatsati po osobi do 1998.

Koliko onda ljudi Zemlja može podnijeti? To je pitanje koje demografi postavljaju još od vremena Babilonaca, starih Kineza ili Tertulijana. Prema projekcijama iz godine 1891., Zemlja može podnijeti šest milijardi ljudi, a prema prognozi iz 1925., osam. Godine 1970. jedan je harvardski oceanograf smatrao, da će hrane biti za 40 milijardi ljudi. Neki je stručnjak sa Sveučilišta Brown tih godina predviđao da će brojka od 5,9 milijardi biti podnošljiva ako svi budu vegetarijanci, a deset godina kasnije australski je demograf Colin Clark isprva predvidio 28 milijardi, ali je kasnije korigirao svoju procjenu na 157 milijardi. Na temelju analize dostupnih tekućih voda, u knjizi Koliko ljudi može održati Zemlja? Joel Cohen procijenio da se taj broj kreće između 4,9 i 137,5 milijardi ljudi.

Možemo li uopće stvoriti neke razumne projekcije o bliskoj budućnosti svijeta? Možemo li išta učiniti? Zaključci katastrofista nisu jedine postojeće projekcije. Primjerice, Ujedinjeni narodi, a posebno njihov Fond za pitanja populacije (UN Fund for Population Activities, UNFPA), svake godine donose izvješće o stanju svjetske populacije. U izvješću za 1998. godinu (www.unfpa.org/SWP/swp98/intro.htm) UNFPA navodi da je posljednjih nekoliko godina stopa prirasta svjetskog stanovništva prvi put u povijesti pala na 1,4 %. Usporedbe radi, između 1965. i 1970. prirast je bio već od 2 posto. Prirast stanovnika pao je sa 86 milijuna godišnje krajem osamdesetih, na 80 milijuna. Prema optimističnoj varijanti UN, godine 2050. svijet će naseljavati 7,7 milijardi ljudi, dok je srednja varijanta za istu godinu 9,4 milijarde.

Optimistična varijanta podrazumijeva da će se broj djece na svaku ženu svijeta spustiti sa sadašnjih 2,5 na 1,6, što zvuči prilično neuvjerljivo, jer je najveći prirast plodnosti u onim zemljama u kojima je ta brojka tri puta veća. Primjerice, u Ruandi je broj djece po svakoj ženi 8,7.

Međunarodni institut za primijenjenu analizu sistema iz Beča kompjuterski je izračunao (sa 60% sigurnosti) da će se broj stanovnika Zemlje u to doba zaustaviti na otprilike 11 milijardi. Carl Haub, demograf Population Reference Bureaua iz Washingtona, optimistično spominje da je broj djece na svaku ženu u zemljama u razvoju u posljednjoj generaciji padao sa šest na četiri, ali dodaje da bi za stabilizaciju svjetske populacije taj broj trebao pasti na dva. Ako se to ne dogodi, tj. ako taj broj bude samo neznatno veći, recimo 2,5, spomenute katastročne projekcije postaju realne. Demograf Ben Wattenberg smatra navedene činjenice bitnim razlogom za optimizam.

Međutim, ako apstraktne projekcije vode u optimizam ili krajnji pesimizam, čini se da temeljitijim analizama trendova rasta svjetske populacije dolazimo do realnijih okvira za procjenu i za djelovanje. Prvo, temeljitije analize uključuju analizu dobne strukture po zemljama, jer ona određuje raspored budućeg dohotka nekog naroda, odnosno tko će uzdržavati starije, nemoćne, djecu. Ona pokazuje velike razlike u prirastu stanovništva (od 1,3% u Italiji, što je zapravo pad, jer je za reprodukciju potrebno 2,1 %, prema 8,7 % u Ruandi), kao i u ukupnoj veličini (volumenu) populacijskoga prirasta.

Drugo, očito je da nisu bitni prosjeci dostupne vode, hrane i energije, nego distribucija tih dobara, kao i lokalne procjene prirasta stanovništva. Jasno je, naime, da količina padalina u Sudanu nema nikakva utjecaja na projekciju rasta u Hrvatskoj, kao što ni količina dostupne hrane na lokalnoni tržištu u Singapuru nije valjan pokazatelj buduće distribucije dobara u Europi.

Treće, temeljitije analize (primjerice navedena analiza UNFPA) pokazuju da je pad prirasta najprimjetniji u zajednicama koje su bitno poboljšale školstvo, zdravstvo, a posebno odnos prema pravima žena (zapošljavanje, reproduktivna prava, kontracepcija i sl.). Najzamjetniji pad prirasta pokazuje populacija visokoobrazovanih Crnkinja. Stanje ženskih prava i odnosa društva prema ženi bitno je i zbog toga što prirast ovisi o tome kada se prvi put rađa. (Isti se razlog, međutim, navodi i kao najbitniji u smanjenju smrtnosti dojenčadi i u smanjenju broja zaraznih, pogotovo spolnih bolesti.) U uvjetima boljeg školovanja (pogotovo djevojčica), prvi porod dolazi bitno kasnije pa se time smanjuje temelj reprodukcije. Osim toga, s uvođenjem državnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja odjednom nestaje motiv za rađanje djece koja bi roditeljima trebala pomoći kada ostare.

Četvrto, što je životni vijek dulji, to je broj mladih ljudi u populaciji manji. Peto, pritisak populacijske mase u zemljama s velikom stopom plodnosti uzrokuje migracije u zemlje gdje je reprodukcijska stopa negativna (te se time uravnotežuje, a potom i smanjuje opća stopa prirasta). Napokon, pad prirasta stanovništva zamjetan je u zemljama koje naglo povećavaju dohodak. Otvaranje tržišta na Dalekom istoku bio je i jedan od nenamjernih činitelja smanjenja stope plodnosti.

Ukratko, ostaju akutni problemi u pojedinim zajednicama, državama i na pojedinim kontinentima. Iz analiza i spoznaja predočenih na tri kongresa pod okriljem Ujedinjenih naroda (na Konferenciji o populaciji i razvoju u Kairu 1994., na Svjetskom summitu društvenoga razvoja u Kopenhagenu 1995. i na Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu), članice UN usvojile su norme održivoga razvoja koji uključuje i demontiranje populacijske bombe.

Koliko je Hrvatska pogođena projekcijama o budućoj populacijskoj kataklizmi? Na prvi pogled, nije pogođena. Stope plodnosti u okvirima su poželjnoga za Ujedinjene narode (oko 2,1), dakle nešto više od stope reprodukcije, ali ne i bitno više od nje. Dobna struktura nije piramidalna nego je sve više nalik na četverokute razvijenih zemalja. Premda statistički ima velik udio seoskog stanovništva, tendencije agrarnih populacija Trećega svijeta zbog državnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja nisu prisutne. Struktura obrazovanja ne može se mjeriti s najrazvijenijima, ali je još uvijek dovoljno dobra da izbjegnemo tendencije populacijske bombe. Demografi često ističu kako je ravnopravni položaj žena jedna od najboljih karakteristika koje je socijalizam ostavio tranzicijskim zemljama u naslijeđe, premda bi naš postojeći patrijarhalni nacionalizam, želio i to obrnuti. (Studija UNFPA izričito kaže kako dosad nijedna politička pronatalitetna politika nije uspijevala ostvariti svoj naum.)

Međutim, ako su navedena obilježja povoljna, ne znači da Hrvatska živi izvan svijeta. Kao i sve zemlje s niskom ili negativnom stopom reprodukcije, Hrvatska će se uskoro morati suočiti s gorućim problemima razvijenijih: kako poboljšati razmjere ovisinosti, naime, kako poboljšati strukturu radnog i radnosposobnog stanovništva prema povećanom broju ovisnih (djece, staraca, nezaposlenih), kako bi mogla biti konkurentna, proizvodna, efikasna, a da pritom ne zanemari socijalna očekivanja onih koji o tome ili još ili više ne odlučuju.

Demografske studije o svjetskoj populaciji pružaju našoj ksenofobičnoj sredini implicitan odgovor: ne budemo li pod našim uvjetima spremni prihvatiti migracijske trendove iz zemalja pod neposrednim pritiskom populacijske bombe, onda će to populacijska bomba bez naše volje i nauma učiniti umjesto nas.