Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 24.

ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)

u kojemu se govori o pojmu i sadržaju “treće kulture”

 

Jednom je prilikom Rene Wellek, poznati literarni teoretičar izjavio kako u bitci protiv televizije i ostalih profanih medija koji danas tvore kulturu, profesori imaju dužnost čitati, čitati, čitati… Nažalost, taj pojam kulture – kulture čitanja, posebno čitanja literarne kritike ili analiza umjetnosti, odavno je prošao. Je li nastala neka nova?

Posljednjih nekoliko godina, među uglednim znanstvenicima svijeta proširio se pojam “treće kulture”. Što je to “treća kultura”? Godine 1959., britanski znanstvenik Charles P. Snow objavio je vrlo utjecajnu, i kod nas popularnu knjigu “Dvije kulture”, u kojoj opisuje razdvajanje dvaju vrsta “inteligencije”: prva je vrsta intelektualaca, pjesnika, umjetnika, filozofa i društvenih znanstvenika, kulturom smatrala samo ono područje kojim se ona bavila – tradicionalne vrijednosti uglavnom iz literature, povijesti i filozofije. U Panteonu te kulture nalaze se Shakespeare, Leonardo da Vinci, Moliere i, naravno, brojni drugi. Za te je intelektualce bilo samorazumljivo poznavanje Marxovih ili Freudovih djela. Intelektualci prve kulture razmjerno su često prisutni u javnosti, pa su se vladajuće intelektulne mode kretale u skladu s interesima kreatora “prve kulture”.

Druga, naoko posve različita kultura vladala je tehničkom i prirodnoznanstvenom inteligencijom. Za tu “drugu” kulturu, samorazumljive činjenice bile su posve drukčije vrste: fizikalni zakoni, matematički dokazi, kemijske formule i sl. U Panteonu te kulture nalaze se Newton, Einstein ili Heisenberg. Pripadnici te “kulture”, svjesni da tek rijetki mogu pratiti formalne zahtjeve znanstvenoga rada, uglavnom su zatvoreni, “rade svoj posao”, i ne brinu za to kako njihov rad procjenjuje šira intelektualna i društvena zajednica. U svojoj knjizi, Snow se pita kako je danas još moguće da intelektualci (prve kulture) smatraju osobe neupućene u finese Shakespearovih soneta neobrazovanima, a da sami ne znaju, i ne smatraju potrebnim znati, o čemu je riječ u drugome zakonu termodinamike ili u općoj teoriji relativnosti. Premda je između redova bilo shvatljivo Snowovo zgražanje nad tom činjenicom, glavni dio njegove knjige, te brojni radovi i polemike o njoj, konstatirali su postojeću “nesumjerljivost”. Budućnost će, smatralo se, neminovno donijeti još veće razdvajanje znanja, i dan kada intelektualci tih dvaju različitih kultura više uopće neće imati zajedničkih točaka za razgovor.

Snow je davne 1959. godine ukazao na veliki civilizacijski problem koji još i danas vlada manje dinamičnim intelektualnim sredinama poput naše. (Primjerice, u vrijeme kada sam se upisivao na studij, moji su srednjoškolski profesori imali oprečne i vrlo jake stavove o studijima. Nastavnica matematike smatrala je mene i studij filozofije “nažalost, izgubljenim slučajem”, a slične su stavove dijelili moji nastavnici društvenih znanosti o prirodnim znanostima.) U dinamičnijim pak sredinama broj društava, kolokvija, seminara i online konferencija o “javnom razumijevanju znanosti”, te znanstvenoj i tehnološkoj pismenosti sve više raste. Sve je naime jasnije da napredak znanja, a time i društva, ovisi o što većem broju obrazovanih u (prirodnim) znanostima.

Usporedo s procesom prosvjetljivanja neobrazovanih i obrazovanih po načelima “prve kulture”, tekao je i proces sekularizacije “visoke znanosti”. Paul Feyerabend, fizičar i filozof, tražio je sedamdesetih godina da o relevanciji znanstvenih rezultata odlučuje javnost. Nobelovac Ilya Prigogine tražio je novu “antideterminističku” paradigmu znanosti koja bi uključivala i niz društvenih vrijednosti “prve kulture”, a cijeli je niz znanstvenika, “otpadnika druge kulture” poput Fritjofa Capre, Jamesa Lovelocka, Jeremyja Rifkinda, gotovo nesvjesno, počeo stvarati nešto što su intelektualci “prve kulture” zvali “New Age” pokretom. Bio je to pokušaj da javnost shvati i uklopi velike prirodnoznanstvene i tehnološke rezultate (ali isto tako i egzotične istočnjačke vještine i učenja) u matricu javne rasprave. Ali New Age je, kada je riječ o znanosti, imao značajno slabe strane. Jedna od najslabijih strana tog “pokreta” bila je pretpostavka da je znanje kulturno i povijesno relativno, da svaki narod, pleme, jezična skupina ili manjina (poput žena, ekologa, transcendentalnih meditanata ili homoseksualaca) ima “svoj način mišljenja”, te da su znanstveni rezultati ili samo shvaćanja jedne posebne marginalizirane skupine, ili pak da su oni samo podvrsta općenitijeg znanja jedne zajednice ili kulture. Takav način razmišljanja stvorio je dijelom epistemološku apatiju (jer se svaka rasprava o “istini” smatrala imperijalističkom), ili pak militantni, antiznanstveni relativizam (zbog kojega su mnogi intelektualci i studenti u ime “političke korektnosti” vrlo burno prosvjedovali protiv univerzalističkih teorija i znanstvenih modela).

Snow je međutim predvidio i stvaranje “treće kulture”, u kojoj će literarni intelektualci moći raspravljati sa znanstvenicima na istoj razini. Ta je ideja tek posljednjih godina dobila svoj stvarni temelj, svoju “personalnu uniju”. Za razliku od zastupnika New Agea, predstavnici “treće kulture” nemaju potrebu braniti kulturni ili neki drugi relativizam, “iznimnost ženskog pisma” i sl., to je kultura u kojoj znanstvenici iz područja prirodnih znanosti sami smatraju potrebnim svoje teorije objasniti laicima. “Tradicionalni mediji igrali su dvostruku ulogu: novinari su pisali, a profesori su brisali. Danas, mislioci ‘treće kulture’ izbjegavaju posrednike, i pokušavaju svoje najdublje misli izraziti tako da budu dostupne inteligentnoj čitalačkoj publici… Za razliku od negdašnjih intelektualnih pokušaja, dosezi treće kulture nisu marginalne rasprave jedne ratoborne mandarinske klase: teorije intelektualaca treće kulture će naime djelovati na živote svih ljudi ovog svijeta”, piše John Brockman, autor vrlo utjecajnog zbornika pod naslovom Treća kultura (iz 1995.), zbornika koji se sastoji od dijaloga i rasprava najvećih i najpopularnijih znanstvenika današnjice: Marvina Minskog, Daniela Dennetta, Francisca Varele, Stevena Pinkera, Rogera Penrosea, Paul Daviesa, Murray Gell-Manna, Stuarta Kauffmana, Lynn Margulis, Stephen Jay Goulda, Richarda Dawkinsa i još nekoliko manje poznatih.

“Ideja treće kulture je vrlo utjecajna. Postoji, takoreći, urota među literarnim intelektualcima koji misle da posjeduju intelektualni krajolik; ustvari je obrnuto: ono o čemu ljudi žele čitati jesu brojne fascinantne ideje van-literarnih pisaca, uglavnom znanstvenika,” tvrdi Stephen Jay Gould, popularni biolog s Harvarda. “Nekoć je pisanje za najširu publiku bila gotovo izumrla aktivnost. Ono što sada vidimo je vrlo zdravi trend: ozbiljni znanstvenici opet pišu o svojem radu, i obraćaju se izravno javnosti… Nažalost, postoje ljudi s područja umjetnosti i društvenih znanosti koji su ponosni što znaju tako malo o znanosti i tehnologiji. Suprotni je fenomen rijedak. Katkada ćete naići na znanstvenika koji ne poznaje Shakespeareova djela, ali nikada nećete naći znanstvenika koji je ponosan zato što ih ne poznaje”, tvrdi fizičar nobelovac Murray Gell-Mann. A oxfordski biolog Richard Dawkins, popularizator ideje o “sebičnom genu”, dodaje: “Katkada sam paranoidan prema činjenici da pisci zaposjedaju i otimaju intelektualne medije. Nije riječ samo o riječi ‘intelektualac’. Neki dan primijetio sam članak nekog pisca pod naslovom ‘Teorija: što je to?’ Pokazalo se da teorija za njega znači ‘teorija literarne kritike’. Nije to bio časopis o literarnoj kritici. Na taj se način i riječ ‘teorija’ zaposjeda i iskorištava u vrlo uskom, beletističkom smislu – kao da Einstein ili Darwin nisu imali svoje teorije. I zato pozdravljam ideju, da znanstvenici i općenito učenjaci, opet komuniciraju o svojim originalnim idejama, u knjigama koje čita najšira javnost.”

Navedeni citati govore da latentno neprijateljstvo “prve” i “druge” kulture još uvijek postoji. Ali postoji još jedan čimbenik, koji spaja neprijateljske strane: osim sve većeg utjecaja javnosti i znanstveničke promocije: to je potrošačka tehnologija. U nedavno objavljenom broju uglednog časopisa “Science”, glavni urednik online edicija Wired, Kevin Kelly, posvetio je rubriku o znanosti i društvu fenomenu treće kulture. “Znanost je,” kaže Kelly, “oduvijek bila jednim dijelom izvan društvenog unutrašnjeg kruga. Kulturni centar zapadne civilizacije okretao se oko umjetnosti, dok su znanosti kružile na sigurnoj distanci… Kako li je to ironično: premda znanost sjedi na zadnjem sjedalu kulture, njezini trajni proizvodi, radio, TV, kompjutorski čipovi križaju popularnu kulturu s umjetnostima. Što je znanost više uspijevala u stvaranju medijima gustog okoliša, to se kulturno više povlačila… Ali odnedavno se dogodilo iznenađenje: pojavila se treća kultura. Teško je reći što se ustvari dogodilo, ali je jasno da je imalo veze s kompjutorima. Nova, treća kultura, potomak je znanosti. To je pop kultura utemeljena na tehnologiji radi tehnologije. Posljednja dva desetljeća, tehnologija je toliko zasitila našu kulturnu okolinu, da je težište tehnologije bilo jednostavno teško zanemariti. Generaciji Nintendo-djece, njihova je tehnologija njihova kultura.” Danas, nastavlja Kelly, više ljudi želi biti Bill Gates negoli Bill Clinton. Novinske kuće su uvidjele da znanost bolje prodaje magazine izdosađenoj publici. Pojavljuje se i novi žargon koji rječnici više ne mogu slijediti.

Premda Kelly pretjeruje u povezivanju tehnologije s nastankom “treće kulture”, nesumnjivo je da je pristupačnost novih tehnologija i artefakata imala bitan utjecaj na oblikovanje i opravdanje znanstvenih ideja. Točno je da je generaciji odgojenoj na kompjutorima ljepota Mozartove glazbe ili djela iz Louvrea dostupna na CD-ROM-u, i da su novi mediji integrirali i asimilirali dosege “prve kulture”. Ali postoji i još jedna činjenica. Danas, otkako je znanost počela funkcionirati po načelu privatnog marketinga (u najrazvijenijim zemljama), znanstvenici imaju sve veću potrebu za opravdanjem svojih programa i projekata pred najširom javnosti. Jedan od načina da se opravda razumnost novih ulaganja je popularizacija: to je metoda regrutiranja novih talenata, ali i pokazivanja ljepote, bogatstva prirodnih i kulturnih činjenica i njihovih veza. (Nekoć se znanost prikazivala kao dosadna metodologija, kao “logika znanstvenog rada”, dok se danas prikazuje kao ocean ljepote i imaginacije bivših i novih ideja). Osim toga, pokazalo se da diferencijacija dviju kultura, ako se nastavi negdašnji trend, može proizvesti bitno socijalno raslojavanje: na tehnološki i znanstveno pismene, i na literarno opsjednuti srednji vijek.

Ali osim tih “prizemnih” objašnjenja, zasigurno je važnija znanstvena potreba za prosvjetljivanjem. Potreba za integriranjem “visoke znanosti” u sferu javnosti, nije tek pitanje financija. Znanstvenici su najpogodnije osobe da svoje i tuđe znanje predaju sljedećim generacijama, ili, što je katkada važnije, svojim kolegama. Ali samo su neki shvatili da je to dio njihovog ljudskog i kognitivnog imperativa. Stoga je mogućnost i potreba za znanstvenom komunikacijom pomoću sredstava javnog priopćavanja i popularnih knjiga za svaku pohvalu.

Da razdvajanje dviju kultura može imati kobne socijalne posljedice posebno se lako može vidjeti na primjeru intelektualnih i društvenih zajednica, poput Hrvatske, u kojima sloj kulturne inteligencije (“prve kulture”) nije niti pokušao napraviti kulturno-tehnološki skok: recimo, korištenjem kompjutora ili Interneta. (Iz iskustva mogu reći da je taj sloj kod nas vrlo proširen.) U takvim je zajednicama podjela na dvije kulture čak i politički sankcionirana postojanjem institucija, recimo ministarstava s institucionalno jasnim (“binarno-kulturnim”), ali intelektualno zastarjelim granicama djelovanja. U takvim se zajednicama tiskaju i recenziraju knjige posve prosječnih literata (jer: “to je kultura”), a da o znanstvenim zbivanjima kod kuće i u inozemstvu ne postoji niti elementarna informacija. U takvim se zajednicama isto tako rijetko shvatio intelektualno-znanstveni imperativ priopćavanja vlastitih interesa i spoznaja. U tim je sredinama stoga puno jasnija anakrona situacija: što će više bujati “prva kultura” (“radi nje same”, tj. jer “svaka zajednica mora podupirati svoje pjesnike”), to će više naši pisci i pjesnici sličiti guslarima u doba Mozarta i Beethovena; to će se “treća” kultura utemeljena na znanosti i tehnologiji – za javnost, činiti sve udaljenijom, dok napokon i cijela zajednica ne postane tek atavizam svjetske povijesti. Srećom, u tim je sredinama možda samo riječ o sukobu generacija: starije, koja još uvijek ima monopol na “kulturu”, i mlađe, kojoj nije potrebna teorija “treće kulture” da bi u njoj živjeli.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.