Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 26.

NASLJEĐE ŠEZDESETOSME

u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

 

Godine 1998. navršilo se trideset godina od studentskog revolta iz 1968., velikih antiratnih demonstracija, protesta protiv establishmenta na Berkeleyu, u Parizu, Frankfurtu i u mnogim drugim zemljama i gradovima svijeta. Šezdeset i osma je bila simbol jedne generacije, simbol seksualne revolucije i uživanja droge, borbe protiv političkih oligarhija različitih vrsta: u SAD-u protiv vojnog utjecaja na politiku, u Njemačkoj i Francuskoj protiv kapitalizma općenito, u Češkoj protiv realsocijalizma. Pisale su se teologije oslobođenja, Franz Fanon je pokušao oživjeti afrički kontinent, Frankfurtska škola je studentskome pokretu dala ideološko oružje za seksualnu emancipaciju i njezin sklad s marksističkim uvjerenjima. Pokret za građanska prava, feminizam, “gay pride”, i pokret za emancipaciju “porobljenih manjina”, ubojstvo Martin Luther Kinga… Sartre je predvodio povorke studenata i sit-in demonstracije. Bilo je i burnijih događaja. Ubijen je njemački studentski voda Rudi Dutschke. Nekoliko studenata na Berkeleyu. Terorističke organizacije Brigatte Rosse i Baader Meinhoff postavljale su bombe u robnim kućama, a njihovo je slamanje, po medijskome praćenju, bilo jedan od najnapetijih trenutaka cijeloga “pokreta”, i primjerice pitanje, je li u samicama u kojima su se ubili njemački teroristi pronađen pijesak (koji bi dokazivao da nije bila riječ o samoubojstvu već o ubojstvu), ostalo je još dugo središnje pitanje za odluku neutralnih na čijoj treba biti strani.

Povodom tridesetgodišnice tih događaja, napisa o šezdesetiosmoj bilo je začuđujuće malo, gotovo nimalo. Istina, na nekim se američkim televizijskim stanicama projicirala Kosa i film o koncertu u Woodstocku; Bob Dylan je doživio svoju renesansu, ali nije bilo govora o oplakivanju narkomanskih smrti Jimmyja Hendrixa, Jennis Joplin ili Jima Morisona. Štoviše, kada je riječ o televiziji, PBS je prilikom godišnjice objavio dokumentarac o Velvet Undergroundu, u kojemu je Lou Reed objašnjavao kako američka istočna obala nije bila “aficirana” kalifornijskim buntom, jer su se na “istoku” uživale različite droge od onih u Kaliforniji.

Istina, tijekom godina koje su uslijedile, u njemačkom je tisku bilo dosta govora o šezdeset i osmoj. Pratile su se karijere vođa studentskog revolta, poput Daniel Cohn-Bendita, a posebno pretvorba buntovnika i bitnika u yuppijevce, poput pretvorbe ministra vanjskih poslova ili pokajanja Ulrike Meinhof.

Prema nasljeđu šezdesetiosme ljudi reagiraju različim emocijama. Prema medijskoj pažnji, čini se da je glavno pitanje nasljeđa šezdezdesetih godina bilo kako nadoknaditi manjak u budžetu socijalnog osiguranja pripadnicima baby-boom generacije, koji sada postaju penzioneri.

I premda se danas obnavljaju mnogi elementi nekanaliziranog, “spontanog” bunta, povijest je, čini se, pokazala da je studentski revolt bio stranputica. Komunizam i marksizam, trockizam i maoizam (bitna obilježja šezdesetiosme) potpuno su se slomili ili zaboravili. AIDS je za neke postala logična posljedica ideologije “slobodne ljubavi”, a pokreti protiv pobačaja i “slobodnog odlučivanja o djeci” sve su učestaliji (premda ne i opravdaniji). Projekti stambenih komuna sve su rijeđi. Na ekonomskom planu vlada neograničeni kapitalizam, kakav je vladao prije stotinu godina u vrijeme imperijalizma. Je li stoga moguće reci da šezdesetiosma za sobom nije ostavila ništa, osim sjećanja sudionika, ili možda univerzalnog zaborava? Ako je to istina, postavlja se pitanje kako je moguće da jedno po svojim htijenjima tako veliko razdoblje bude tako univerzalno zaboravljeno.

Ali zaključak o univerzalnom zaboravu šezdesetiosme je preuranjen. Mnogo prihvatljivije tumačenje kulturnog utjecaja šezdesetih godina na današnjicu pružio je Mark Lilla, na stranicama The New York Review of Books, u članku “Bajka o dvije reakcije”. Lilla započinje općenitom analizom reakcija na političke revolucije, primjerice onom u Francuskoj početkom 18. stoljeća, i zaključuje da “retorika revolucije i reakcije može imati grozne posljedice na nacionalni politički diskurz”, ako se s reakcionarima i liberalima ne složimo “da se revolucionarni entuzijazam treba moderirati i kanalizirati u razložnu javnu volju.” Ali ta dijalektika revolucije i reakcije može biti pogubna za političku refleksiju, ako se suprotne strane klatna potiru i zaustave njegov tijek. Amerika, i ne samo Amerika, nastavlja Lilla, doživjela je u posljednjih 30 godina dvije manje revolucije, revoluciju “šezdesetih” i revoluciju “reaganomike”. Obično se misli da je riječ o posve suprotstavljenim gibanjima, o uzajamnoj mehanici akcije i reakcije. Trenutno se čini da je pobjeda na strani konzervativaca, ali desničarska “institucionalna stabilnost prikriva temeljnije i potencijalno ugrožavajuće tendencije američkoga života”, koje Lilla zajedno s desničarskim teoretičarom Rogerom Kimballom, vidi u transformacijama javnoga autoriteta, obitelji i pojedinačne moralnosti. Konzervativci su u pravu kada tvrde da je posljednjih trideset godina došlo do delegitimizacije javnih autoriteta, škola, sveučilišta, javnih službi, vojske i sl. Smanjenje autoriteta državnih institucija nije problematicno po sebi: ono postaje problematično po tomu što su neposredne žrtve tog procesa građani. Pri tome se misli na narkomaniju, pornografiju, a potom na sve veći broj razvoda brakova, broj vanbračne djece, na sve manju obrazovanost, na odsutnost autoriteta u obitelji itd. Za sve te nevolje, konzervativci optužuju “šezdesete”.

U Europi, “šezdesete” su bile “sistematičnije”, političnije, destruktivnije negoli u Americi, ali su upravo zato ostavile manje tragova. Naprotiv, u SAD, zahtjevi “šezdesetih”, njihov utopizam i anti-amerikanizam, kanalizirao se u civilno društvo i u etiku pojedinaca. Revolucija “reaganomike”, medutim, nije dirala civilno društvo i etiku pojedinaca, ona nije utjecala na “latentnu kulturu”, tvrdi Lilla, već se koncentrirala na ekonomski rast, pa je posljedica tih dvaju “revolucija” bila svojevrsna sinteza. “Mladi Amerikanci ne vide nikakvu kontradikciju u zadržavanju svojih kratkoročnih poslova na nezadovoljenom globalnom tržištu, Reaganovom snu, noćnoj mori šezdesetosmaša, i u istodobnom proživljavanju vikenda uronjeni u moralni i kulturni svijet koje su oblikovale šezdesete. Oni mnogo rade, premda više ne radi duga prema bogu ili zbog nasljednika; oni rade za svoje efemerne užitke, status i samopoštovanje, koje shvaćaju dijelom etike demokratskog individualizma.” Ta se sinteza ponajbolje simbolizira u ličnosti sadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona. On je pušio marihuanu, ali nije uvlačio; njegove seksualne spletke donijele su mu neviđenu popularnost, o kojoj konzervativci moralisti mogu samo sanjati. Njegovu ekonomsku politiku koju su oblikovale osamdesete, nitko više ne smatra proturječnom njegovim moralnim stavovima i ponašanju. Štoviše, čini se da primjer “moralnoga lika” druga Clintona najbolje pokazao kako bi odbacivanje jedne od tih komponenti, na račun druge, za društveni život bilo pogubno.

Da je Lilla u pravu pokazuju i nedavne “sintetične teze” objavljene na stranicama ljevičarskih časopisa, The Nation, i The New Republic, u polemikama oko toga smije li ljevičarska politika biti populistička i ekonomski liberalna. Medu ljevičarima je skovan prikladni termin za obilježavanje istomišljenika: “comrade conservative”. A slična je teza misaona vodilja knjige Stjecanje naše domovine. Ljevičarska misao u Americi XX. stoljeća, poznatog filozofa Richarda Rortyja. U njoj se aktivizam marksističke 11. teze pretvara u pohvalu nacionalnome ponosu: taj je ponos, kaže Rorty, politički ekvivalent individualnom samopouzdanju, bez kojega nema ekonomskog napretka.

Ako je sinteza šezdesetih i reganomike postala opće mjesto i zahvalno tumačenje posljedica studentskog utopizma i kulturnih vrijednosti u Americi, možemo li kod nas primijetiti slične tendencije? Napokon, mnogi su se i kod nas hvalili da pripadaju toj generaciji. Volio bih kada bi to bilo, ili postalo, tako: kada bi generacija negdašnjih intelektualaca i ljevičara prihvatila ekonomske nužnosti, konzervativni zaokret u načinu privređivanja, a da pri tom zadrži sva simpatična individualisticka moralna stajališta, onaj bujni svijet tek neznatno izmijenjene kulture (zbog kojega smo se komunizmu navodno smijali) i koji tvori civilno društvo. Ali, premda je takva tendencija latentno prisutna, na pojavnoj razini još je uvijek uočljiv bitan kulturni i vrijednosni konflikt. Ta činjenica mnogo govori o nama, ali jednim dijelom stavlja optimisticke interpretacije američkih kroničara u ozbiljnu sumnju. Možda je naime ipak potrebno jedno razdoblje konzervativne “kontrarevolucije” (koju doživljavamo i mi), kako bi civilno, moralno i kulturno razdoblje individualizma, nasljede šezdesetosme, dobilo svoje pravo i zasluženo mjesto.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.