Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek
Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan
Provokativnim pitanjem “Ako si vlada ne može priuštiti sveučilišta, kako biste to mogli Vi?”, sa zaglavlja naslovne stranice kanadskog tjednika Macleans, koji je ovoga tjedna (25. studenog 1996.) posvećen budućnosti sveučilišta, započinje rasprava o krizi kanadskih sveučilišta. Petogodišnje istraživanje svih anglofonih kanadskih sveučilišta pod vodstvom Ann Dowsett Johnston pokazalo je primjetan pad kvalitete nastave na gotovo dvije trećine sveučilišta. Pedeset posto visokih škola izvijestilo je o padu broja studenata na nastavi koju drže stalni zaposlenici sveučilišta, sve manji broj upisanih na sveučilištima izvan zavičaja, i značajan pad iznosa istraživačkih stipendija. Istodobno, studenti se suočavaju sa sve većim troškovima studiranja, sve je veći broj aplikacija za bankovne kredite za studiranje, a perspektive zapošljavanja sve su slabije. Smanjivanje državnih izdataka za visoko školstvo stvara dodatno nezadovoljstvo i među nastavnicima i među studentima.
Kanadska kriza javnoga visokoga školstva nije iznimka u globalnim okvirima, već pravilo. Kriza sveučilišta postala je gotovo planetarna pojava. Njemački tjednik Die Zeit već nekoliko godina svoje stranice dodijeljuje profesorima njemačkih sveučilišta koji iznose svoje ideje o krizi sveučilišta i reformi nastave. Nesuglasice oko otvaranja i zatvaranja sveučilišta u “novim pokrajinama” pokazale su da više ne postoji konsenzus oko rješavanja financijskih, obrazovnih i socijalnih poteškoća vezanih za visokoškolsku nastavu. Nedavno održane velike studentske demonstracije u Italiji iznenadile su vladu “lijevoga centra” (tradicionalno skloniju većim izdacima za školstvo i socijalna davanja). Austrijska sveučilišta su bolesna od velikih izdataka, dugotrajnog studiranja i nemogućnosti zapošljavanja visokoobrazovanog kadra. Stoga su europske vlade sve sklonije ideji amerikanizacije sveučilišta – a takav bi potez značio kulturni šok za “kolijevku civilizacije”; to bi bio znak da “sveučilište svuda studente počinje pretvarati u mušterije”, kako kaže prošlomjesečni The Economist.
Kakva je dakle budućnost sveučilišta? Na prvi se pogled čini da je odgovor jasan. U uvjetima jake međunarodne tržišne utakmice, država mora biti sve “racionalnija” s izdacima za škole, kao i za R&D (istraživanje i razvoj). Kako kaže kanadski tjednik, visoko je obrazovanje došlo do točke na kojoj si “vlada više ne može priuštiti sveučilišta” jer čak i odgođeni profit od obrazovanja, zaostaje za onim stvarnim, u drugim tržišnim granama. Teret i rizik studiranja sve će se više prebacivati s država, pokrajina i sveučilišta, na studente, korisnike i potrošače sveučilišnih usluga. Sve se češće govori o “voucherima” za visoku nastavu, o Friedmanovoj i Hayekovoj ideji, prema kojoj bi se budžetom za školstvo trebali izravno financirati studenti a ne sveučilišta. Tim pseudonovcem, kojim bi se plaćala nastava, puno bi se racionalnije mjerila relevantnost pojedinih sveučilišta, a sveučilišta i njihovi nastavnici doista bi postali pravi privredni subjekti, ili, ako hoćete, robe. Čini se dakle da je radikalna amerikanizacija sveučilišta jedina prihvatljiva strategija visokoga školstva “na kraju povijesti”.
Postoje međutim još radikalniji teoretičari. Britanski znanstvenik Terence Kealey, u upravo objavljenoj knjizi Ekonomski zakoni znanstvenog istraživanja tvrdi da je “javno financiranje znanosti i tehnologije ne samo nepotrebno već i kontraproduktivno”. Pogrešno sudimo, tvrdi Kealey, ako mislimo da je znanost i tehnologija upravo ono o čemu bi se vlade trebale brinuti radi općega blagostanja. To je zastarjela predrasuda koju i dalje potiču ljudi koji imaju interes da i dalje od vlade dobivaju novac. Jer, znanost i tehnologija nastaje pomoću “pokušaja i pogrešaka praktičnih ljudi koji se brinu za svoje poslovne pothvate.” Znanost nije pretpostavka za tehnologiju, već je upravo obrnuto: znanost je samo emanacija tehnoloških pokušaja praktičnih ljudi; stoga vlade čine golemu grešku financiranjem sveučilišta radi istraživanja, jer bi ih poslovne firme ionako dobrovoljno provodile da u njima vide neku korist. S druge strane, dosadašnji način financiranja sveučilišta pretvorio je akademsku znanost u umjetni, zatvoreni, državno sponzorirani azil.
Ali dok europska sveučilišta boluju od atrofije, imobilnosti, nepragmatičnosti, nesposobnosti da studentima pruži perspektivu zapošljavanja, od samoreprodukcije i izoliranosti obrazovnih slojeva (recimo nasljeđivanjem socijalnoga statusa svojih roditelja zaposlenih u visokoj nastavi), i, kako bi “libertarijanci” rado rekli, nepravde, počinjene time što siromašnija mladež koja se morala zaposliti svojim porezima mora financirati sretnije pripadnike svoje generacije, na drugoj strani oceana, u Sjedinjenim državama, glasovi o sveučilišnoj krizi nisu ništa manji. Naravno, ovaj put iz drugih razloga.
Danas u Sjedinjenim državama studira 14,5 milijuna studenata. Taj se broj u posljednjih pedeset godina povećao za deset puta. Sveučilišta zarađuju oko 175 milijardi dolara, što je dvostruko više od dobiti zrakoplovnih kompanija. Već ta činjenica, tvrdi Christopher Lucas u svojoj novoj knjizi Kriza akademije, ukazuje da se visoko školstvo pretvorilo u “biznis”, i da je zanemarilo ideju obrazovanja i sveučilišta. Više nije riječ ni o kakvom sustavu, već o proizvodnji kaosa i degeneracije socijalnog tkiva, u kojoj više nema niti jedne zajedničke niti koja bi povezivala obrazovane ljude (a kamoli sve). Sličan ton pruža i knjiga Sveučilište u ruševinama Billa Readingsa. Poduka se sve manje cijeni u usporedbi s istraživanjem, a istraživanja zbog specijalizacije imaju sve manje veze sa stvarnošću, tvrdi Readings. Visokoškolski su nastavnici zbog kratkoročnih ugovora sa sveučilištima postali novi proletarijat. Posljedice se osjećaju u nastavi: obrazovni su programi isto tako kratkoročni, nesistematični, ad hoc, kao i nastavnički ugovori. Nije dovoljno utvrditi da sveučilišta bitno zaostaju za istraživanjem; isto tako nije dovoljno reći da je tržišna utakmica u visokome školstvu “izdaja i bankrot projekta liberalnoga obrazovanja”; riječ je prvenstveno o tomu da “više nije jasno kakva je uopće uloga sveučilišta u društvu”.
Unatoč jadikovkama zbog spoznaje da se pravila tržišta u općem ekonomskom kretanju mogu i moraju primjenjivati na znanje, sve navedene studije zanemaruju (još) jedan vrlo bitan, tržištu analogan uzrok “kriznoga” stanja na sveučilištu. Riječ je o krizi imanentno znanstvenih ciljeva i rezultata. To je tema nedavno objavljene knjige Johna Horgana Kraj znanosti. Godine 1989., piše Horgan, na Sveučilištu Minnesota održan je simpozij pod naslovom “Kraj znanosti?” Tadašnji organizatori pretpostavljali su da jenjava vjera u znanost, a ne znanost sama. Međutim, današnji pesimistički trend najavio je biolog Gunther Stent, koji je dramatično tvrdio da znanost prilazi svojem svršetku “ne zbog skepticizma nekolicine akademskih sofista, već zbog toga što je tako dobro funkcionirala”. Uvjerenje da golemi, nesumnjivi progres mora rasti eksponencijalnom stopom u beskraj, potpuno je pogrešno. Posve je moguće, tvrde Stent i Horgan, da nas upravo takva akceleracija znanstvenih rezultata vodi velikom slomu. Dodamo li tomu procjene sociologa znanosti da je devet desetina svih ikad postojećih znanstvenika još živo; nadalje, da se broj znanstvenika treba korjenovati da bismo dobili broj relevantnih znanstvenika, kako tvrdi Derek de Solla Price, onda zaključak o krizi znanosti uzrokovanoj imanentnim devijacijama nije tako neočekivan. Možda je dakle kriza sveučilišta prouzročena upravo velikim pitanjem “što još zapravo treba istraživati”.
Međutim, svi ti problemi svjetlosnim su godinama udaljeni od naše akademske, istraživačke i socijalne stvarnosti. Naša znanost nikada nije tako akcelerirala da bismo joj nazirali ma i ograničeniji sadržajni kraj. Naša istraživanja nikada nisu bila tako napredna, da ih obrazovanje ne bi moglo obuhvatiti. Naše sveučilište ne samo što nije postalo “biznis”, već ono uopće ne vidi kako bi to moglo postati. Ono boluje od svih europskih boljki, a uz to i od još nekih, lokalnih. Prava kriza naših sveučilišta leži u tomu što očajnički želimo ostvariti model europskih, gotovo srednjovjekovnih sveučilišta (koji ionako imamo), sveučilište čije je opravdanje prvenstveno socijalno, ili točnije klasno a ne znanstveno, i kojemu budućnosti upravo zbog toga zasigurno nema. I to bez obzira je li riječ o novom početku ili o “kraju znanosti”. A hrabrosti za akademsku tržišnu utakmicu nema jer su pojedinci koji bi trebali iznijeti tu “reformu” oni koji imaju najviše interesa da sve ostane po starom. Pitanje “Ako si država ne može priuštiti sveučilište, kako možete Vi”, kod nas još nikome nije palo na pamet. Možda je zato vrijeme da ga postavimo.
Sadržaj
PREDGOVORu kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu
Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće
I. dio
BOGATSTVO NARODA
Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije
Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju
Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara
Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države
Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije
Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu
Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar
Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom
Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje
Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama
Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji
Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu
Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci
Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"
Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi
II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA
Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK
Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove
Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku
Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije
Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države
Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju
Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde
Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca
III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN
Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"
Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"
Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo
Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima
Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour
Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima
Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM
Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji
Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan
Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako
Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja
IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE
Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju
Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"
Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike
Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama
Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde
Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici
Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst
Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik
Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti
Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet
Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac
Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože
Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći
Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael
Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti
Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?
Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude
Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti
STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI
Impresum