Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 33.

KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER

u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Ideja školskih vouchera, distribucija dotacija za škole preko njihovih korisnika, relativno je stara ideja. Njezini najgorljiviji i najpoznatiji zastupnici bili su (i ostali) neoliberalni ekonomisti poput Hayeka i Friedmana, koji su tvrdili da distribucija novca za školstvo dotacijama učenika a ne institucija omogućuje ravnopravnost privatnih i javnih škola, pravednu selekciju i kompetitivnost škola i učenika, raznolikost obrazovnih ciljeva koja je potrebna za suvremenu demokraciju i za ostvarenje ideje osobne slobode. Sloboda mišljenja i stjecanja znanja prvi je preduvjet demokracije, tvrdilo se. Šezdesetih i sedamdesetih godina čak i u Sjedinjenim državama, tradicionalno jedinoj zemlji s eficijentnim privatnim školstvom, ta se ideja činila vrlo radikalnom pa čak i antidemokratskom. Radikalnom, zbog niza mogućih poremećaja u školstvu. Ideja vouchera, prema njezinim kritičarima, nosila je u sebi velike rizike, da će obitelji s većim dohotkom lakše “doplatiti” privatno školovanje svoje djece negoli oni koji će biti osuđeni isključivo na vouchere, te da će krajnja posljedica uvođenja “vouchera” ili bonova biti još veće socijalno raslojavanje.

U Europi ideja školskih vouchera kojima će se na područje školstva uvoditi tržište bila je gotovo nepoznata ili posve odbačena. Europa, s gotovo pet stotina godina državnog tutorstva na području školstva, tradicionalno se opire takvoj ideji. Zbog monopola države, privatne škole, kojima bi voucheri dali pravu šansu za uspjeh, nikada nisu mogli konkurirati javnima, pa su dosezi privatnih škola bili skromni. Međutim, otkada se primijetilo da tradicija državnih škola bitno zaostaje za američkom kombinacijom privatnih i javnih škola, ideja vouchera postaje sve zanimljivijom. Dodatni razlog su veliki troškovi državnoga školstva, koje je u prvi plan izbacila globalizacija svjetskog tržišta. Motivirani idejama smanjenja državne regulative u svim sektorima, rasterećenja državnoga proračuna, bržeg prilagođavanja svjetskih znanstvenih, obrazovnih i tehnoloških trendova, povećanja mobilnosti stanovništva i radne snage zbog usklađenja s potrebama globaliziranog kapitala, i u Europi sve se češće spominju problemi tradicionalnoga javnog školstva. Problem je, ukratko, što država više ne može (i ne želi) izdvajati velika proračunska sredstva za javne, nepokretne mastodonte, koji nisu sposobni ostvariti najveću vrijednost suvremenoga društva: konkurentnost.

Model vouchera uveden je u nekim južnoameričkim zemljama i za srednjoškolsko i za visokoškolsko obrazovanje. Iskustva tih zemalja (posebno Čilea) govore da kvaliteta nastave naglo raste, ali da zajedno s njom raste i socijalna segregacija. Isto vrijedi i za bivše komunističke zemlje (koje nisu koristile školske vouchere). Broj upisanih studenata u tercijarnom obrazovanju tranzicijskih zemalja pada (od 1980 za 12%), premda broj privatnih visokih škola naglo raste. Rumunjska je primjerice 1990. imala 70 privatnih visokih škola, Poljska 100, Bjelorusija 20, Brazil 39, a spomenimo da u Kijevu postoji šest privatnih pravnih fakulteta, i da u Moskvi djeluje više od 40 privatnih visokih škola.

Međutim, najnoviji trend u Sjedinjenim državama pokazuje da bi ideja vouchera mogla postati popularna opcija ekonomike školstva. Naime, dok su nekoć glavni zagovornici ideje bili bogatiji, danas tu ideju uglavnom zastupaju siromašniji slojevi. Naime, problemi nasilja, oružja, rasparčavanja droge, pušenja, slobodnog seksualnog ponašanja, u američkim su javnim srednjim školama postali tako akutni da sve veći broj roditelja ispisuje svoju djecu iz javnih škola, i prihvaća trošak privatnoga školstva unatoč skromnom obiteljskom prihodu. Drugim riječima, postojeći školski sustav već ionako socijalno podvaja školsku generaciju i ne može osigurati minimalnu jednakost šansi, pa briga za “socijalnu segregaciju” kao razlog za državno sponzoriranje javnih škola postaje izlišna.

Skupina siromašnijih roditelja nedavno je u gradu Albuquerque pokrenula kolektivnu parnicu kojom bi se ozakonio transfer iz budžeta za javne škole, sustavom vouchera, u privatne, jer roditelji vjeruju da privatne škole, uz bolju kvalitetu nastave, mogu osigurati i normalan život svoje djece. Sve je veći broj senatora, posebno republikanaca, koji rado prihvaćaju ulogu zagovornika takvih roditelja. Istodobno, prema Michaelu Janofskom, više od 25 američkih saveznih država razmatra zakone kojima bi se stvorio školski sustav u kojemu bi bilo moguće prenijeti dio javnoga budžeta za školstvo na račun privatnih škola. Takve škole već postoje na gradskim razinama. Rezultati takvih škola u Milwaukeeju i Clevelandu pokazuju da učenici u takvim privatnim, “voucherskim” školama, postižu neznatno bolje rezultate (ti rezultati ne predstavljaju glavni argument u raspravama), ali je njihova glavna prednost zadovoljstvo i sigurnost roditelja, osjećaj da imaju izbor i da mogu pomoći svojoj djeci.

Paradoksalno, glavnu prepreku, uz problematičnost transfera javnoga novca u privatne ruke, predstavlja Vrhovni sud Sjedinjenih država. Vrhovni sud SAD-a dosada je odbijao ustavnost prijedloga takvih zakona, smatrajući da voucheri, ako se koriste za religiozne škole, narušavaju podvojenost crkve i države. Ali u procesu koji se vodi na Vrhovnome sudu, nakon donošenja zakona o voucherima na razini Ohia (koji razmatra ustavnost programa u Clevelandu), moglo bi doći do presedana. U tom slučaju, brojni stručnjaci predviđaju da će sustav vouchera početi zauzimati važno mjesto u novom sustavu školstva Sjedinjenih država.

Situacija u Europi i Hrvatskoj bitno je različita. Pitanje je, naime, koliko je crkva kod nas uopće odvojena od države. Nadalje, upravo je crkva potencijalno najjači nositelj “odvojenoga školstva”. To je pravo crkva imala još i u doba komunizma, pa se pitanje financiranja takvih škola iz javnih fondova do sada uopće nije postavilo, ne predstavlja niti posebno akutan problem; štoviše, zagovornici liberalizacije školstva upravo pomoću crkvenih škola pokušavaju opravdati uvođenje novih. Drugim riječima, problem kojim se bavi Vrhovni sud Sjedinjenih država, kod nas, barem za sada, uopće ne postoji.

Nadalje, inicijative za uvođenje takvoga sustava kod nas i u Europi dosada nisu bile motivirane nasiljem i drogom u školama, već jednostavnom idejom o nužnosti uvođenja konkurencije u sve sektore, tj. privatizacije školstva, uz razumljivu pretpostavku da konkurentnost i tržište, kao i drugdje, donosi najbolje rezultate. Porast nesigurnosti učenika, i sve veća količina devijantnoga ponašanja izvan kontrole nastavnoga kadra, mogla bi u budućnosti pojačati akutni problem uvođenja konkurentnih škola. (U Sjedinjenim državama, naprotiv, ideja o voucherima nije povezana s privatizacijom i rušenjem državnih monopola.) Mnogim se zagovornicima ideje privatnoga školstva činilo da su voucheri najelegantniji način rušenja državnih monopola i uspostave pravedne konkurencije. Naime, za razliku od američkih škola, privatne škole u našim uvjetima nisu motivirane zaradom, već isključivo “ideološkim razlozima” poboljšanja školstva, raznolikosti nastave, mogućnošću “približavanja” zapadnim standardima, odnosno prilagodbom svjetskim trendovima. Ali s obzirom na relativnu sigurnost učenika u našim i europskim državnim školama, i na pogrešnu predodžbu o kvalitetnom obrazovanju u našim školama, odnosno zbog nedostatka svijesti o svrsishodnosti privatnih škola u novim ekonomskim uvjetima, javnost dosada nije bila posebno zainteresirana za tu raspravu.

Ali vlast bi morala, uz sve ostale zadatke prilagodbe svjetskim trendovima i standardima, razmotriti dugoročne perspektive, odnosno projekcije hrvatskoga školstva, ako se već sada ne započne razmišljati o privatizaciji školstva. Danas u svijetu dominiraju ekonomije utemeljene na znanju. Riječ je o vrlo fleksibilnom, pragmatičnom, mobilnom sustavu znanja i ljudi. Upravo taj problem (a ne problem količine povijesnih informacija) javno školstvo po sebi ne može riješiti, jer upravo ono “cementira” već postojeće nejednakosti i imobilnost buduće radne snage. Hoće li prilagodba svjetskim obrazovnim i ekonomskim trendovima biti u obliku vouchera manje je važno.

Osim toga, Hrvatskoj, unatoč mnogim očekivanjima, očito predstoji kronični manjak javnih fondova za rashod, sve veća osobna nesigurnost učenika, i sve raznolikije potrebe domaćega tržišta. Sve te projekcije morale bi, uz ideološke i slobodarske razloge, ideji voucherskog modela škola u skoroj budućnosti pribaviti veću popularnost.