Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 4.

OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…

u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

 

U znanstvenim i političkim krugovima u posljednje vrijeme možemo naslutiti jednu potencijalno vrlo plodnu, dalekosežnu i relevantnu raspravu. Raspravu između “monetarista” ili klasičnih, laissez-faire liberala, i keynesijanaca, tj. zagovornika umjerenog državnoga intervencionizma u području ekonomije. Raspravu koja najbitnije konzekvence ima u ekonomskoj teoriji, pokušat ću proširiti tvrdnjom da se načelni i suprotstavljeni ekonomistički stavovi mogu izraziti i u diskurzu etike i politologije.

Drugim riječima, suprotstavljeni ekonomistički stavovi imaju svoje politološke i etičke adekvate, tako da podjela stavova i njihovih zagovornika izgleda ovako:
 

disciplina I II
etika utilitaristi deontolozi
politologija liberali (liberteri) socijaldemokrati i socijal liberali
ekonomija monetaristi keynesijanci

 

Temeljni je problem ekonomije kako postići što veće materijalno blagostanje, temeljni problem politike i politologije jest kako postići što veću slobodu, a temeljni je etički problem, problem dobroga (pravednoga) postupanja. Zajednički praktični problem jest, je li moguće spojiti različite pojedinačne ili društvene ciljeve odjednom, odnosno koliko se različiti izabrani ciljevi i izabrane metode međusobno podupiru.

Rasprava između “monetarista” i “keynesijanaca” koja se kod nas javlja s četrdesetgodišnjim zakašnjenjem, prvenstveno je pokušaj da se ekonomističkim rječnikom izraze različiti politički stavovi kojima se artikuliraju ekonomske alternative državno-planskoj privredi iz razdoblja socijalizma. Za “monetariste” u Hrvatskoj uzor privrednoga sistema predstavljaju neovisnost državne banke i vrlo stroga kontrola količine novca u opticaju. Oni, poput klasičnih monetarista drže da je količina novca u opticaju daleko najbitniji čimbenik ekonomske politike, stabilnosti privrednog (i političkog) sistema iz kojih se onda deriviraju privredna očekivanja koja također predstavljaju važan ekonomski faktor. Posljedica monetarne rigoroznosti može međutim biti zastoj u privrednome rastu i obrtu, jer je razina cijena nakon uvođenja stabilne valute bitno viša u odnosu na razinu potražnje, tako da se isprva osjeća kronični manjak novca. Monetaristi međutim pretpostavljaju da će zbog nemogućnosti plasmana proizvoda, posljedica monetarne rigoroznosti i lošeg konjunkturnog vala biti spuštanje razine cijena, odnosno skora uspostava “tržišne ravnoteže”. Monetarna rigoroznost i veća ponuda od potražnje prisilit će privrednike na “racionalizaciju proizvodnje”. To će, po monetarističkom modelu, ozdraviti ekonomski sustav, ali će otežati političku situaciju, jer “veća efektivnost” proizvodnje prvenstveno znači višu razinu nezaposlenosti. Drugim riječima, ekonomski problem u drugoj fazi postaje čisto politički problem.

U ovoj točki uskaču “keynesijanci” i ukazuju da restriktivna monetarna politika u prvoj fazi vodi osiromašenju stanovništva (zbog manje količine novca u opticaju) a u drugoj fazi još i nezaposlenosti. Iz toga “keynesijanci” zaključuju da je monetaristički lijek daleko bolniji od bolesti, da ekonomski problem ne treba rješavati na taj način. Poput klasičnih “keynesijanaca”, i današnji zagovornici Keynesa vjeruju da se ne smijemo pouzdavati u tržišnu “nevidljivu ruku”, u spontanitet tržišta, koji prema klasičnim političkim ekonomistima, uspostavlja i održava stabilnost i ravnotežu sistema. U slučaju nepovoljne konjunkture, (a pogotovo nezaposlenosti) u tržišni spontanitet država treba uskočiti “interventnim mjerama”, prvenstveno pomoću kreditne politike, tj. pomoću raznih mjera “kompenzacije”. Posljedica državne intervencije, bilo povećanjem državnog duga (izdavanjem obveznica, zaduživanjem u inozemstvu, povećanjem socijalnih davanja), ili pak tiskanjem nove emisije novca, bit će inflacija. Keynesijanci vjeruju da zaduživanje države ili tolerabilna stopa inflacije ima (prvo) blagotvorne utjecaje na stanovništvo, a da negativne strane nisu izvjesne. Ako tiskanje novca ili zaduživanje prati velik privredni rast, onda takve mjere neće biti nužno inflatorne, jer će potražnja za novcem, zbog očekivanja bržeg privrednog rasta biti razmjerno veća. Stoga je ozdravljenje privrede moguće čak i uz inače, u stabilnim uvjetima, riskantne mjere ekonomske politike.

Monetaristi naprotiv tvrde da ne postoji nužna veza između povećanja količine novca i privrednoga rasta. Međutim ta mjera donosi predvidljive ali i nepredvidljive rizike i nestabilnosti. Pod predvidljivim rizicima misli se prvenstveno na novo generiranje inflacije, jer je zbog tromosti sustava, najlakše ponavljati prethodne metode, a i zbog očekivanog smanjenja razine štednje i nemogućnosti da izdani novac kontrolira onaj činitelj koji je odgovoran za zaduživanje, tj. država. Pod nepredviđenim rizicima misli se primjerice na pojave “financijskih inženjeringa” pod kontrolom ili bez nadzora države.

Treba spomenuti još tri bitne razlike između monetarista i keynesijanaca: prvo, odnos prema fiskalnoj politici; drugo, odnos prema nezaposlenosti i treće, odnos prema privatizaciji. Jedan od bitnijih elemenata za procjenu poželjnosti i pravednosti jednog ekonomskog sustava jest procjena pravednosti njegove fiskalne politike. Stabilni monetarni sustav stvara stabilnu, jasnu i predvidljivu fiskalnu politiku, a stabilnost fiskalne politike upućuje na stabilnost političkog sustava. S druge strane, sustav državnog intervencionizma stvara nestabilnu fiskalnu politiku. Dodatna poteškoća s keynesijanskom ekonomskom politikom jest u tomu što će državni dug u obliku viših poreza vraćati oni koji ga nisu stvorili: ili sljedeće generacije, kao što znamo u slučaju Hrvatske, ili pak privatni vlasnici.

Izvjesni stupanj nezaposlenosti, to znaju i keynesijanci, nije samo dopustiv, nego i poželjan u kapitalističkim uvjetima, zbog snižavanja cijene radne snage. U hrvatskim uvjetima, u kojima je socijalna solidarnost dosad bila razmjerno jaka (iz tradicionalno etičkih ili socijalno-strukturnih razloga), problem nezaposlenosti nije predstavljao veliki politički problem, unatoč vrlo visokoj stopi. Ali on se ne može rješavati prije negoli se riješi problem “umjetne zaposlenosti” i “sive ekonomije”.

Nadalje, ne treba zaboraviti da je klasična razlika monetarista i keynesijanaca u njihovom odnosu prema državnom vlasništvu. Monetaristi zastupaju (gotovo) apsolutnu privatizaciju. Čini mi se da je to presudni problem današnje hrvatske ekonomske politike, i najbitniji razlog u prilog “monetarizma”. Nasuprot tomu, keynesijanci (prema svojoj klasičnoj ideologiji), za koje struktura vlasništva nije bitna, morali bi podržavati inače očito neprihvatljivi hrvatski vlasnički “status quo”. I kako o tom pitanju zapravo nemaju što reći, keynesijanizam se pokazuje kao očito pogrešan. Keynesijanci mogu postaviti pitanje kojim će se novcem privatizirati to državno vlasništvo, implicirajući da je privatizacija također jedna “kreditna” mjera državne politike. Ali, ako je naša analiza suparničkih strana točna, onda je keynesijancima jedan od prioriteta puna zaposlenost, stoga će se to “zadovoljstvo” stanovništva lakše ispunjavati kroz “status quo” državnog sektora negoli kroz riskantni privatizirani. Ukratko, gledajući čisto ideološki, keynesijanizam u hrvatskim uvjetima (barem trenutačno) nije poželjna opcija. Pored već navedenih argumenata, čini mi se da on nije poželjan i iz drugih razloga, naime zbog loših iskustava, tj. loših navika. Zbog iskustava koje smo sa sličnim mjerama imali u komunizmu: zbog iskustva koje smo imali s državnim intervencionizmom u izdavanju “beskamatnih kredita”, u klirinškom načinu naplate, u poticanju proizvodnje financiranjem iz primarne emisije novca, u stvaranju hiperinflacije, a osim toga niti zbog iskustva s odnosom države prema problemu vlasničke strukture.

Osobno držim, a svoju ću tezu pokušati opravdati i dodatnim argumentima u sljedeća dva poglavlja, da je za Hrvatsku restriktivna monetarna politika povoljna iz nekoliko razloga: Prvo, stanovništvo se mora prilagoditi “etici” tržišta, tj. prilagoditi se uvjetima relativne tržišne nesigurnosti kako bi se tržišna utakmica uopće mogla pokrenuti. Monetarizam pretpostavlja da će siromaštvo ili nezaposlenost prisiliti stanovništvo na fluktuaciju tj. na rad u onim sektorima u kojima se to dosad smatralo neprofitabilnim ili nedovoljno statusno nagrađenim, te da će se time povećati razina društvenog proizvoda. Ta će tržišna prilagodba uspjeti samo ako će tržište stvarati nejednakosti zbog ulagačkih i radnih rizika (a ne recimo zbog slučajnih dobiti na financijskom inžinjeringu, zbog bliskosti s državnim činovnikom koji ima monopol na određene državne fondove, ili zbog investicija u državnu lutriju).

Pokušamo li rezimirati razlike monetarista i keynesijanaca, mogli bismo ih sažeti jednom zanimljivom i spornom rečenicom monetariste Miltona Friedmana: “Najzanimljivije i najvažnije u ekonomici kao znanosti jest to da gotovo sve što je istinito za pojedinca nije istinito za društvo, a gotovo sve što je istinito za društvo nije istinito za pojedinca.” S keynesijanstvom možda bismo osobno bili sretniji, ali da bi nam s njim država zasigurno bila lošija. I obrnuto: prihvatimo li monetarizam, imat ćemo “normalnu” i stabilnu državu koja će od nas tražiti malo više napora da od sebe na tržište damo ono najbolje.

Osobno ne mislim da je navedena alternativa ispravna. Uopće ne vjerujem, a iskustvo zapadnoeuropskih zemalja potvrđuje tu sumnju, da monetarističku rigoroznost i državnu stabilnost kompenzira keynesijanska sreća pojedinaca. Određenim je slojevima u državi blagostanja svakako bilo lakše živjeti (dok je ideja države blagostanja bila ekonomski prihvatljiva), ali je ta lakoća postojanja stvarala nacionalnoj ekonomiji probleme na međunarodnom tržištu. Međutim, smanjena kompetitivnost welfare država nije bila primarni razlog za odbacivanje te političke filozofije. Osnovni razlog za odbacivanje filozofije države blagostanja u društvima koja su je podržavala bilo je stvaranje jedne društvene etike u kojoj kompetitivnost ne predstavlja primarnu vrlinu, niti posebnu vrijednost na kojoj bi društvo trebalo inzistirati, pa su “društva blagostanja” postajala ekonomski tromija, a prirodna se kompetitivnost pojedinaca selila u sektore koji ističu nacionalnu pripadnost i ponos, ali ne doprinose općoj koristi (sport npr.). S druge strane, nekompetitivnost stvara društvenu malodušnost pa čak i socijalne devijacije poput alkoholizma i narkomanije. Primjer za obje posljedice nekompetitivnosti su recimo Švedska, zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, bivša Istočna Njemačka i dr.

Značaj etike u raspravi o ekonomskim sustavima istraživao je početkom ovoga stoljeća Max Weber u svojem djelu Protestantska etika i duh kapitalizma. On je tvrdio da je religiozna etika protestantizma (i njegovih raznih američkih varijanti, pogotovo Franklinova puritanizma) bila katalizator, tj. pravi stvoritelj kapitalizma. Kapitalizam prema Weberu nije posljedica neke “novovjekovne racionalizacije”, već posljedica etičke “racionalnosti” tj. marljivosti, štedljivosti, skromnosti… vrlina koje predstavljaju temelj današnje “monetarističke etike” ako se tako može reći. (Franklin na jednome mjestu u svojoj Autobiografiji kaže kako si nikada neće oprostiti što je svome prijatelju posudio veću svotu novca, mada je znao da je neće moći vratiti.)

Međutim, bez obzira postoji li nominalno “monetaristička” etika (kako bih želio tvrditi), ona zasigurno postoji u obliku etičke doktrine koja se zove utilitarizam u etičko-filozofskoj koncepciji koja je svoj početni oblik pronašla u djelu Jeremyja Benthama iz 1789. pod naslovom Načela morala i zakonodavstva. Kasnije su se Benthamu pridružili James Mill, i njegov sin John Stuart Mill, da bi početkom ovoga stoljeća, utilitarizam dobio svoj tipični oblik u djelu Henryja Sidgwicka.

Bentham definira utilitarizam ili načelo korisnosti na sljedeći način:

Kada govorim o načelu korisnosti mislim na načelo koje opravdava ili ne opravdava djelo prema njegovoj tendenciji da poveća ili smanji sreću strane čiji je interes u pitanju; ili, što je ista stvar rečena drugim riječima, da unaprijedi ili spriječi tu sreću. To kažem za svako djelo; dakle ne samo za djelo pojedinca nego i za svaku mjeru vlade.

Drugim riječima utilitarizam tvrdi da djelo treba učiniti onda, tj. samo onda kada maksimira ugodu strane koje se to djelo tiče, odnosno kada je netto korist ili blagostanje barem tako veliko kao i nekog drugog pojedinčeva djela.

Ako je Friedmanovo gorenavedeno načelo ekonomije o obrnutoj proporcionalnosti društvenih i privatnih interesa točno, onda bi pravi utilitaristi trebali biti keynesijanci, jer bi maksimum “sreće” trebao postići sustav koji se brine za sreću pojedinaca (za to da stanovnici ne budu nezaposleni, da ih se monetarističkom rigoroznošću ne osiromašuje itd.). Ali, stavom o maksimiranju opće koristi utilitaristi se suprotstavljaju egalitaristima i etičkim deontolozima, etičarima koji postupke mjere prema dobroti namjera, tj. dobroti kao takvoj. Dok se dakle vrijednost djela prema utilitaristima mjeri rezultatom djela, prema deontolozima se ona mjeri dobrotom namjere kojom se vrši to djelo. Riječju, prema utilitaristima dobre namjere ne vrijede. A isto vrijedi i za keynesijance.

Nezavisno od klasičnih prigovora jednoj i drugoj etičkoj strani, primjećujemo kako bi utilitarističko i deontološko vrednovanje komunizma bilo potpuno različito. Utilitaristi bi pokazali kako se u razdoblju komunizma opća dobrobit nije povećala, odnosno da nije postala veća od konkuretntnog, kapitalističkog sistema, (unatoč komunističkim “dobrim namjerama”) dok bi deontolog vrednovao dobre namjere komunizma, i zaključio kako je unatoč poraznim ekonomskim rezultatima koje je stvorio sistem, količina sreće u komunizmu ipak bila relativno velika, ako ne i veća od sreće zaposlenih u kapitalizmu. (Nekoć su tvrdnju o “kompenzaciji u sreći” često su isticali zagovornici tzv. “teorije konvergencije”, uglavnom keynesijanci poput J. K. Galbraitha, ali danas je ona gotovo potpuno zaboravljena.) U običnome jeziku, prigovor deontolozima izražava se uzrečicom: “Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

To vrijedi za komunizam, a bojim se i za keynesijanizam. Možda su “egalitarne” ekonomističke namjere po sebi dobre i poželjne, ali rezultat je prilično razočaravajući. I kada se pitamo kako je moguće da rezultat bude tako loš unatoč dobrim namjerama, vidimo da u korijenu tih dobrih namjera, pravednih, redistributivnih i “egalitarnih” intencija leži neka pogreška. Ta je pogreška misao o mogućnosti kontrole društvenih procesa, misao o mogućnosti planiranja akcija, a posebno ideja o mogućnosti racionalnog raspoređivanja dobara, to znači dijela tuđih dohodaka (recimo fiskalnom politikom i redistribucijom i alokacijom sredstava). Kako bi se ostvarila pravedna i dobra namjera, višak treba oduzeti jednima i dati ga drugima. Tu preraspodjelu uvijek izvodi država, svemoćni arbitar “pravednosti”. I u drugim političkim koncepcijama postoje slične etičke, deontološke ideje. I baš zbog njihove sličnosti u ovom vidu preraspodjele, mislim da su sve one pogrešne.

S druge strane, maksimiranje dobiti ili koristi (za utilitariste to je prvenstveno ekonomska korist) ne može biti jedino etičko načelo. Kada bi to bilo tako, dobili bismo mnoge apsurdne etičke posljedice. Tako su neki konzervativci (recimo Lyndon LaRouche) isticali da je liberalizam koji počiva na utilitarizmu nedopustiva doktrina, jer se opća korist može uvećati i smanjivanjem stanovništva. Upravo su zbog toga neki filozofi predložili da se utilitarizam formulira kao utilitarizam načela ili pravila, a da se stara verzija, koju smo dosad prikazivali zove utilitarizam djela. Prema utilitarizmu načela, djelo se ne procjenjuje kao ispravno ili pogrešno prema korisnosti rezultata, već prema tome je li zabranjeno pravilom, odnosno etičkim ili pravnim pravilom ili zakonom.

Ali ako je pravilo ili zakon nadređen etičkom načelu utilitarijanaca, onda su zakon ili pravilo jači od utilitarističkog načela, onda oni imaju veću moć i legitimnost, stoga je utilitarizam moguć samo na temelju već gotovih deontoloških etičkih vrijednosti. Drugim riječima, primijenimo li to na sociologiju i politiku, načelo maksimiranja koristi etično je samo ako postoji već gotova etika koja određuje što se smije a što ne. Ako takva etika ne postoji, onda utilitarno načelo maksimiranja koristi i potčinjavanja korisnosti pravila nije nužno etičko načelo.

Ali utilitarizmu se predbacuju neegalitarnost i nepravednost iz drugih razloga. Neizbježan etički i politički problem za sve potencijalne zastupnike utilitarizma, ustvari jedini pravi etički problem u našoj raspravi između monetarista i keynesijanaca, jest politička i ekonomska situacija, u kojoj se nalazi svaka vlada kada izabire svoju ekonomsku politiku. U jednome slučaju ministar se odlučuje za politiku koja će stvoriti ogroman ekonomski rast, ali će korist od njega imati gornjih 30% populacije. U drugom će slučaju on moći izabrati politiku daleko manjega rasta, ali će koristi biti bolje i pravednije raspoređene. Prva politika obično stvara ukupno veću korist od druge, pa je prema utilitaristima ministar dužan izabrati prvu politiku, bez obzira na raspodjelu koristi. Ali budući da ne postoji moralno pravilo da se bogati moraju još više bogatiti, utilitarizam je prema njegovim protivnicima jednostavno pogrešna ili neetična doktrina.

Sada se postavlja pitanje hoće li se opća količina sreće uvećati pomaganjem deprivilegiranijih slojeva, ili maksimiranjem dobiti za već bogate. Poteškoća s klasičnim oblikom utilitarizma jest u tomu što ne kaže ništa o distribuciji sreće koju valja uvećati. 200 kuna ima manji značaj za nekoga tko zarađuje 10.000 kuna, negoli sto kuna za drugoga koji zarađuje samo 500. Utilitarijanac će u načelu prihvaćati postupak, a to znači i distribuciju koja će uvećati ukupnu masu dobiti, bez obzira što će od tog povećanja najviše koristi imati onih bogatih 30%, dok će egalitarac, deontolog i keynesijanac smatrati da bi takav postupak bio nepravedan ili nemoralan, te da je moguće postići veću količinu sreće i uz manju količinu dobiti.

Ali u ovoj se točki etička rasprava ponovno pretvara u ekonomsku. Utilitarijanac, sada opet kao monetarist, pokazat će da veća ukupna masa dobiti dugoročno znači veću masu dobiti za sve. Logika je jednostavna: veća ukupna masa dobiti znači i mogućnost da se fiskalnom politikom stekne veća financijska moć države. A veća financijska moć države je pretpostavka uvećane dobrobiti zajednice. Naravno, ne putem jednostavne egalitarne raspodjele, već u vidu poboljšanja ili pojeftinjenja raznih socijalnih usluga, prometa i td.

Utilitarijanizam je dakle etika klasičnih laissez-faire liberala, tj. današnjih ekonomskih konzervativaca, dok je deontologija i egalitarizam etika socijaldemokrata i socijalliberala. Bilo je raznih pokušaja da se utilitarizam prikaže u i drugom svjetlu, kao čista etika pravednosti. John Stuart Mill na primjer, pokušao je utilitarizam pravdati pomoću hijerarhije vrlina, naime dokazivanjem da u višim vrlinama čovjek više uživa. Ali takvo je razmišljanje očito posve oprečno glavnoj intenciji utilitarizma. Za mainstream utilitariste, kriterij tog maksimiranja koristi je tržište. A tržište, kako nam je pokazao komunistički sustav, ne može opstati u uvjetima distribucije u ime neke moralno “opravdanije”, zamišljene hijerarhije vrlina.

Iz navedenoga bismo mogli izvući zaključak da korist i pravednost ne idu zajedno, te da u ekonomiji ne vladaju, niti mogu vladati moralna načela. Ali to je potpuno pogrešno, pa čak i opasno. Utilitarist ne misli da je zgrtanje novca po sebi dobra stvar. Ali on je svakako apstraktno kvantifikacijsko sredstvo slobode pojedinca, pa je oduzimanje novca u ime nečeg “višeg interesa” od pojedinačnoga, nepravda (a kod najradikalnijih liberala čak i kršenje ljudskog prava na vlasništvo). (Upravo je zato fiskalna politika prema kojoj državni dug otplaćuju oni koji ga nisu stvorili, niti od njega imali koristi, nepravedna.) I upravo je zbog izbjegavanja takve “nepravde” potrebno imati jasnu, što jednostavniju i trajniju ideju o tržišnoj utakmici, o pravednosti ubiranja poreza, i o dopustivim ugovornim odnosima.

Jedno “etičko” opravdanje tržišta ponudio je Milton Friedman u svome članku pod naslovom “Socijalna odgovornost poduzeća jest da uveća svoje profite”. U njemu Friedman tvrdi kako distribucija profita u socijalne tj. moralne svrhe, ne smije biti predmet odlučivanja menagera poduzeća. Kada bi to bio slučaj, profiti bi se smanjili, pa bi uprava poduzeća postupala suprotno volji njihovih poslodavaca tj. vlasnika. Distribucija profita u dobrotvorne, socijalne ili moralne svrhe je privatna stvar pojedinaca. Postoji međutim socijalna odgovornost poduzeća, a to je njihovo uvećanje profita. Što je veći profit poduzeća, to je veća porezna osnovica. A što je veća porezna osnovica, to je mogućnost zadovoljavanja socijalnih zahtjeva stanovništva veća.

Kao što u politici postoji podjela vlasti, kojom se ograničuje moć pojedinih institucija društva, tako isto postoji i podjela rada prema sektorima društvenoga života. Na to misle ekonomisti kada govore o autonomiji ekonomije. Zadatak je privrede da što više uveća dobit, a zadatak je politike da što bolje i sa što manje sredstava ublaži socijalne posljedice rigorozne tržišne utakmice.

No, monetarist, tj. naš utilitarist ima još nekoliko aduta u rukavu. Smatrajući svojim aksiomom da je država loš gospodar, i da je svaka carina neopravdani protekcionizam i monopol, on promatra nacionalnu ekonomiju u svjetskim razmjerima. Za monetaristu, kao ni za potrošača nije bitno je li neki predmet napravio crnac ili Japanac, njemu je bitna njegova cijena. Zalažući se za otvorene granice, za otvoreno tržište i apsolutnu slobodu konkrurencije roba, usluga i radne snage, on se istovremeno zalaže za otvoreno društvo, društvo u kojem će na tržištu, oni najdeprivilegiraniji, to znači oni kojima se u njihovim domovinama krše prava, moći pronaći svoj dio staze u općoj utrci. Apoteoza svjetskome tržištu nije sama sebi svrhom, ona je samo logično proširenje područja ljudskih prava. Ona pravo pronalazi na tržištu, koje je za one najdeprivilegiranije najčešće jedini garant preživljavanja. Za razliku od toga, keynesijanizam, odnosno keynesijanski etički deontolozi, u obliku države blagostanja pravdu i socijalnu sigurnost garantira isključivo stanovnicima jedne države, stoga tržište radne snage mora zatvoriti za strance. I tako država prvu ekonomsku “intervenciju” polagano pretvara u prvu protekciju (svoje radne snage). I tako se sloboda tržišta, rada, roba i usluga polako zatvara. Mnogim keynesijanskim Europljanima začudo nikada nije palo na pamet da bi (i) takav proces mogao biti izvor nacionalizma.

U navedenim opisima ekonomističkih i etičkih rasprava bilo je jasno da svaki argument ima svoju političku implikaciju. I obrnuto, svaki izbor političkog modela postupanja imat će svoje implikacije u području ekonomije i etike. Drugim riječima, ekonomski i etički argumenti u području društvenog postupanja ne mogu se odvojiti od političkih. Mnogi ekonomisti skloni su počiniti “pogrešku autonomije”, tj. smatrati da je privreda zatvoreni i samodovoljni sustav. Prije negoli krenem na “političku” stranu rasprave želim reći sljedeće.

“Autonomija” ekonomije, politike ili etike može biti samo heurističko sredstvo, tj. sredstvo kojim ćemo bolje shvatiti pojedine argumente. Zastupnici ekonomske “autonomije” možda žele reći da ekonomija ima svoju “imanentnu logiku”, od onoga trenutka kada izaberemo političko ili etičko polazište, smjer djelovanja, odnosno od trenutka kada donesemo neku bitnu odluku o poželjnim društvenim ciljevima. U tome bismo se mogli složiti. Ali ako žele reći da ekonomijom, pa onda i društvom općenito, vladaju željezni zakoni, obrasci, koji se ne mogu mijenjati našim političkim ili moralnim odlukama, onda može doći do vrlo bitnih nesporazuma. Zastupnike potonjega stava želio bih podsjetiti na raspravu između utopijskih inženjera (marksista) i socijalnih inženjera iz tridesetih godina ovoga stoljeća. Prvi su tvrdili da postoji imanentna logika razvoja društva i da znaju što je neumitan cilj povijesti, pa se sve naše odluke moraju donositi tako da ublaže “porođajne muke”, tj. tako da ubrzaju dolazak ili ostvarenje takvoga raja na zemlji. Moral tu nije imao što tražiti. A politika je bila samo “majeutički” instrument. Socijalni inženjeri (recimo Karl Popper) su naprotiv tvrdili kako bi čak i da postoji “neumitan cilj” povijesti, ljudi mogli birati: da ga podrže ili da mu se opiru. Drugim riječima o društvenim ciljevima može se pregovarati, od njih odustati ako vode neželjenim posljedicama itd. Na sličan način treba shvatiti i ulogu ekonomista. Kada se izabere politički potez, ekonomisti moraju (moći) prosuditi kakve će biti posljedice te odluke. I zato uvijek postoji izbor, izbor koji nije “metafizički” ispravan, već ispravan za određenu zajednicu, koja će snositi i posljedice svojih eventualnih grešaka.

Glavna rasprava između monetarista i keynesijanaca, prebačena iz ekonomije u područje politike, kako smo već vidjeli, jest rasprava o količini državnog intervencionizma u društveni spontanitet, ili točnije, rasprava o pitanju koliko jaku državu trebamo ili želimo. Dok je kod monetarista (klasičnih liberala) težište rasprave na ekonomiji, jer se politički potezi prosuđuju prema njihovim ekonomskim posljedicama, keynesijanci (socijaldemokrati i socijal-liberali) katkada smatraju da se ekonomija treba prilagoditi (ili “uskladiti” s) političkim odlukama i “prioritetima”. Ali nema “besplatnog” ideološkog ručka. Svaka ideologija ima svoju cijenu, ako se, naravno, želi provesti u djelo. Prvenstveno mislim na ekonomsku cijenu. Pokazalo se naime da i “najpravednije” ideologije propadaju ako ne počivaju na dobrim ekonomskim temeljima. Pobjeda kapitalizma nad socijalizmom bila je primarno pobjeda konzuma i tržišta nad “planiranom” ekonomskom bijedom. Čak i za zagovornike blagog intervencionizma, kakvi su keynesijanci, jasno je da konzum i tržište pravednije izražavaju spektar ljudskih sloboda, negoli “pravedna ideologija” bez tržišta.

Politički argument za monetarizam jest pretpostavka da kupca jeftinog i kvalitetnog proizvoda ne zanima je li ga napravio crnac, Srbin ili Kubanac i da zato tržište kojega takve poluprivatne, nebitne karakteristike radnika i proizvođača ne zanimaju, omogućuje slobodu raznim osobama (prvenstveno slobodu preživljavanja), osobama koje u raznim neprijateljskim uvjetima inače ne bi mogle preživjeti. Svaki gastarbeiter i emigrant to zna. On zna da ima moćne saveznike u poslodavcima imigrantskih zemalja (jer snižavaju cijenu robe radne snage) i daleko snažnije neprijatelje u radnicima tih zemalja, koji imaju izvjesnu sigurnost, koji ne žele, ili čak ne trebaju raditi ispod određenih nadnica (ustanovljenih društvenim ili “kolektivnim ugovorom”), radnicima koji u imigrantima vide opasnu konkurenciju, kao i u njihovim državama, tj. službenicima koji moraju provoditi “kolektivne ugovore”. Monetaristi stoga ističu kako je laissez-faire kapitalizam najslobodniji sistem upravo za najdeprivilegiranije članove, naime za one pojedince koji tek žele postati članovi jednog takvog bogatog društva.

To je bila argumentacija klasičnog liberalizma. I danas u pregovorima unutar GATT-a, argument slobode kretanja pojedinaca (tj. zanemarivanje kontingentnih osobina pojedinca kao što su nacionalnost ili boja kože) predstavlja važnu premisu u korist slobode tržišta i ukidanja državnih granica. Cijena te slobode jest, kako smo rekli, bila bi oštrija konkurencija, psihološki grublji uvjeti života, uvjeti koji svakog pojedinca tjeraju da u svakom trenutku od sebe daje ono najbolje.

Sigurnost koju socijaldemokrati zovu “socijalnom jednakosti” ostvaruje se dvjema protekcionističkim metodama. Prvu smo spomenuli: to je monopolno pravo države da ubire relativno viši porez i da nameće zaštitne carine. Proporcionalno s visinom poreza i visinom carina raste i država. I činovništvo, koje će živjeti i raspoređivati dobra na račun rizika što ga je na sebe preuzela eksproprirana, tj. poduzetnička klasa. Višak poreza izvučen iz društvenog proizvoda međutim implicira manje ulaganja; manje ulaganja povlače manju obrtnu masu kapitala, a manja obrtna masa kapitala povlači manju konkurentnu sposobnost dotične nacionalne ekonomije, i u skladu s tim, veću inflaciju. Drugim riječima: što je viša porezna stopa, to je manja konkurentnost “welfare” nacionalane ekonomije na svjetskome tržištu.

Druga protekcionistička metoda koju koristi jača država daleko je očitija. Riječ je o državnome monopolu u područjima vlasti (koji uvijek koristi skupina na vlasti) i u skladu s time o proširenoj korupciji (“vlast korumpira, jača vlast jače korumpira”). Kako bi mogla ostvariti “socijalnu jednakost” država mora poduzimati niz mjera kojim će intervenirati u slobodne tržišne tokove. Riječ je o monopolu na fondove za zdravstvo, na osiguravajuće fondove, o državnome monopolu na prirodne monopole, na prirodne resurse, na promet, na trgovinu proizvodima od “državne važnosti” (kao što je oružje) itd. Nadalje, u uvjetima jake države oduzeto mi je primjerice pravo da sam izaberem osobu koja će za mene snositi rizik ili zarađivati od moje sigurnosti. U uvjetima državnih monopola, uvijek je moguće da državni službenik X prepusti ili odobri dio državnih poslova (fondova) svome prijatelju, poduzetniku Y. U uvjetima državnih monopola, država neće imati posebni interes da ruši monopol u sferi privrede, jer ga je u sferi politike tek uspostavila? I napokon, u tim uvjetima privatni poduzetnik neće moći konkurirati državnim poduzećima sa zagarantiranim monopolom?

Stari, klasični ekonomisti imali su, po mom sudu ispravan, zdravorazumski, robinzonijanski pristup. “Robinzonski” pristup jest metoda kojom se pojedinačni interesi i načini postupanja poistovjećuju ili pretvaraju u društvene interese i društvene načine postupanja. Takav je pristup koristan jer zanemaruje posredovanje nekog imaginarnog tijela koje se zove država. (Država je samo ime za one pojedince koje mi plaćamo da za nas obavljaju neke uloge i zadatke.) Pogledajmo kako stereotipski reagiraju monetaristički Robinson i Petko i keynesijanistički Robinson i Petko. Monetaristički će Robinson svoj novac dati Petku samo u zamjenu za određenu količinu rada. Keynesijanski Robinson će naprotiv jedan dio svojega dohotka (rezultata rada, imovine) s vremena na vrijeme ustupati Petku bez ugovaranja neke posebne Petkove obveze. Ovaj dodatni trošak keynesijanski će Robinson morati ukalkulirati u svoju cijenu, pa će keynesijanska cijena istoga proizvoda biti viša od monetarističke. Na tržištu dva će Robinsona biti vrlo nejednaka, jer kupce neće zanimati zbog čega je trošak keynesijanskoga Robinsona bio veći. Kupcu je zanimljiva samo konačna cijena. I tako će s vremenom keynesijanistički Robinson morati shvatiti kako je vrijeme da radi smanjenja cijene njihova proizvoda, njegov Petko, podjelom rada, sudjelovanjem u dijelu posla ili na neki drugi način, nešto pridonese zajedničkoj dobiti.

I tako se čini da gotovo svi argumenti idu u prilog monetarizmu, utilitarizmu i minimalističkoj državi. Poteškoća je međutim u tomu što se siromašnom stanovništvu neke regije (recimo Istočne Europe) ne mogu oduzeti usluge koje su godinama dobivali od države, a da se ne uništi demokratski sistem. Zbog dugoročnih socijalnih prava koje je komunizam barem djelomično ispunjavao, logika monetarizma i laissez-fairea u istočnoj Europi kratkoročno nema mnogo šansi za opstanak. Unatoč našoj “načelnoj” opravdanosti, trenutačno ukidanje socijalnih prava izazvalo bi pravu revoluciju. I upravo zato što postoje državne tradicije i funkcije bez kojih suvremeni građanin Europe više ne može zamisliti svoj život prisiljeni smo razmišljati o “načelno” neopravdanim ideološkim i ekonomističkim koncepcijama, poput keynesijanizma, kao o ravnopravnim partnerima u raspravi.

Ali možda je cijela ova rasprava smislena samo zbog jedne “pomaknute” povijesne perspektive. Možda je povijest Europe malo izvrnula lanac progresivističke “polit-ekonomske” logike. Budući da Europa ne poznaje klasični liberalizam, već ga tek sada, u ekonomskom sukobu s jačim Sjedinjenim Državama i Japanom tek otkriva, (premda bi ga što prije željela i zaboraviti), možda će i ova naša Istočna Europa do klasičnog liberalizma s manje države, doći tek nakon ostvarenja neke preslikane “države blagostanja”. Drugim riječima, tek nakon države koja će se umoriti od silnog arbitriranja tamo gdje to (više) neće biti nužno potrebno.

X

Sadržaj

PREDGOVOR
u kojemu se nažalost opravdavam za to što sam objavio knjigu



Poglavlje 0.
MJERE VREMENA (NOVO, NOVO, NOVO VRIJEME)
u kojem govorim o tome da (unatoč Al Qa’idi) još uvijek nije jasno kada je zapravo počelo treće tisućljeće



I. dio
BOGATSTVO NARODA

Poglavlje 1.
SPORNO ZASTUPANJE GUBITNIKA
u kojemu se priča o zamkama i koristima globalizacije

Poglavlje 2.
IMAJU LI AMERIKANCI RAZLOGA ZA STRAH OD HRVATA?
u kojem se tvrdi da nemaju

Poglavlje 3.
IMPERIJALIZAM KAO NAJVIŠI STUPANJ KAPITALIZMA?
u kojem se govori o pitanju vrijednom šest milijardi dolara

Poglavlje 4.
OD KEYNESA DO NEVIDLJIVE RUKE…
u kojem se govori o tome zašto nam je potrebno malo države

Poglavlje 5.
KOLIKO NAM JE DRŽAVE POTREBNO?
u kojem tvrdim isto što i u trećem poglavlju, samo malo drukčije

Poglavlje 6.
OSAM PRAVILA POSLOVNOG USPJEHA
u kojem se govori o onome što stoji u naslovu

Poglavlje 7.
ŠTO JE S POVJERENJEM?
u kojem se po x-ti put priča da je povjerenje vrlo korisna stvar

Poglavlje 8.
VELIKA TRANSFORMACIJA?
u kojem se malo polemizira s Karlom Polanyijem i njegovim etatizmom

Poglavlje 9.
ZNANJE, VJEROVANJE, BOGAĆENJE
u kojem se pitam koliko je obrazovanja domaćeg pučanstva potrebno za bogaćenje

Poglavlje 10.
SUKOB MOZGOVA
u kojem se nadam da će se ratovi u budućnosti voditi znanjem a ne toljagama

Poglavlje 11.
TKO JE VIKNUO “KORUPCIJA”?
u kojem se iznosi još jedna hipoteza o korupciji

Poglavlje 12.
VRIJEDE LI PRAVILA USPJEHA I U INDIJI?
u kojem se malo filozofira o siromaštvu

Poglavlje 13.
“BOOM-BUST” – PARE ILI ŽIVOT!
u kojem se malo čudim kako magnati mogu biti popperijanci

Poglavlje 14.
HAIDER – S USKLIČNIKOM
u kojem se pitam zašto su Europljani tako "nestrpljivi"

Poglavlje 15.
STUPNJEVI POLITIČKOG NESAVRŠENSTVA
u kojemu se iznose neki politički idealni tipovi



II. dio
O MASLINAMA, PUŠKAMA, BACILIMA, SATOVIMA, BRODOVIMA, VJETROVIMA I VJETROMETINAMA

Poglavlje 16.
DRUGA GENEZA
u kojemu se, unatoč mnogima, tvrdi da je biotehnologija OK

Poglavlje 17.
TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA
u kojemu se priča o tome kamo treba ići po vlastite rezervne dijelove

Poglavlje 18.
EUROAZIJSKA KLIMA I SJEVERNJAČKA SUPERIORNOST
u kojem se govori o puškama, bacilima i čeliku

Poglavlje 19.
TEORIJA ZLATNIH LUKOVA S MASLINAMA
u kojem se piše još jedna eulogija globalizacije

Poglavlje 20.
JE LI RONALDA REAGANA I MARGARET THATCHER ZAMEO VJETAR?
u kojem se vrlo povoljno izjašnjavam u prilog Friedmanove minimalne države

Poglavlje 21.
HARRISON NIJE BIO GEORGE
u kojem se (opet) prikazuje važnost satova za orijentaciju

Poglavlje 22.
DEMOKRACIJI JE ODZVONILO
u kojem se objašnjava zašto to neki tvrde

Poglavlje 23.
KOLIKO LJUDI ZEMLJA MOŽE PODNIJETI?
u kojem se raspravlja o održivom razvoju i tragediji plebejaca



III. dio
TREĆA KULTURA – DRUGI ČIN

Poglavlje 24.
ZNANOST KAO UMJETNOST (I OBRNUTO)
u kojemu se govori o pojmu i sadržaju "treće kulture"

Poglavlje 25.
GENERACIJA X
u kojemu se govori o negdašnjoj i budućoj "zlatnoj mladeži"

Poglavlje 26.
NASLJEĐE ŠEZDESETOSME
u kojem se čudim da se o ’68 danas govori tako malo

Poglavlje 27.
JE LI SAMUILO BIO SAM?
u kojemu se objašnjava zašto su nam važni ljudi s poremećajima

Poglavlje 28.
NIKADA NISMO BILI MODERNI
u kojem se hvali Bruno Latour

Poglavlje 29.
SOKALOVA PSINA
u kojem se pitam ima li šanse da se društvenjaci osvete prirodnjacima

Poglavlje 30.
O KORISTI I ŠTETI PROŠLOSTI ZA ŽIVOT
u kojem se opisuje nekoliko odgovora na pitanje vrijedno 50.000 DEM

Poglavlje 31.
JESAM LI PRVI BRAT?
u kojem se objašnjava zašto je važan poredak rađanja u obitelji

Poglavlje 32.
SVEUČILIŠNA GRIPA
u kojem se tvrdi da je našim sveučilištima potrebno tržišno cjepivo, premda većina tvrdi da nitko nije bolestan

Poglavlje 33.
KADA NE ZNAŠ RIJEŠITI PROBLEM – SMISLI VOUCHER
u kojem se tvrdi: može ovako – može onako

Poglavlje 34.
O DRUGOM ZAKONU TERMOINFORMATIKE
u kojem se kaže da nema razloga za depresiju zbog informacijskog obilja



IV. dio
ŽARAČI, DARWINOVE LJESTVE I DIMNE ZAVJESE

Poglavlje 35.
ŽARAČ, ŽARAČ, RAJO, ŽARAČ
u kojem se govori o jednom vrlo važnom žaraču za filozofiju

Poglavlje 36.
DIMNE ZAVJESE I OGLEDALA
u kojem se kritizira "opterećenost teorija"

Poglavlje 37.
MUTNA SLIKA SVIJETA
u kojem se govori o značaju fuzzy logike

Poglavlje 38.
VIŠE PRAZNOVJERJE
u kojem se amalgam ljevičarstva u znanosti stavlja na stup srama

Poglavlje 39.
ZNANOST KAO PRAZNOVJERJE?
u kojem se čini da ima i onih koji to stvarno tvrde

Poglavlje 40.
DOKAZI I OPOVRGAVANJA
u kojem se slavi dogovaranje čak i u matematici

Poglavlje 41.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ČEGA?
u kojemu kradem Hackingov naslov za jedan svoj prastari antikonstruktivistički tekst

Poglavlje 42.
O MRAVIMA I PČELAMA
u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Poglavlje 43.
O LJESTVAMA I ANIMALNOM MAGNETIZMU
u kojem se opisuju neke skrivene povijesti znanosti

Poglavlje 44.
SJENKE UMJETNE INTELIGENCIJE
u kojem se već davno tvrdilo kako će mikrotubule spasiti svijet

Poglavlje 45.
DESCARTESOVA GREŠKA
koja nastaje kada kroz mozak prođe kolac

Poglavlje 46.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
u kojemu se opisuje što se događa kada se inteligencije previše namnože

Poglavlje 47.
SAGAN I NJEGOV SVIJET
u kojemu se kratko opisuje vijek čovjeka koji je o dimnim zavjesama imao što reći

Poglavlje 48.
PLATON I OSTALE FILOZOFSKE LUDOSTI
u kojem se objašnjava zašto se ne zovem Ishmael

Poglavlje 49.
POPPER I OSTALE ZNANSTVENE LUDOSTI
u kojemu se objašnjava zašto je došao kraj znanosti



Zaključak
IMA LI ZA LJUDE BUDUĆNOSTI?

Poglavlje 50.
IMA LI BUDUĆNOSTI ZA LJUDE? JOŠ JEDNOM HUXLEY PROTIV ORWELLA
u kojem se ipak odgovara da ima budućnosti za ljude

Poglavlje 51.
VJEČNO VRAĆANJE SLIČNOG
u kojem se priča o dubokom bunaru vlastite intelektualne prošlosti



STVARNO NA KRAJU: O NESRETNOJ SVIJESTI


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.