Zapisi iz treće kulture | Darko Polšek

Poglavlje 42.

O MRAVIMA I PČELAMA

u kojem se prepričava jedan sociološki udžbenik

Martin Hollis, profesor filozofije na Sveučilištu u Norwichu, član Britanske Akademije, čitateljskoj publici poznat po nekoliko često citiranih uredničkih projekata (Rationality and Relativism, u suradnji sa Stevenom Lukesom; Explaining and Understanding International Relations, u suradnji sa S. Smithom) i članaka o racionalizmu, relativizmu, ekonomiji i društvenim znanostima, autor je udžbenika iz filozofije socijalnih znanosti objavljenog 1994.

Unatoč mojim predrasudama, pokazalo se da je riječ o izvrsnom, čitljivom, razumljivom, preglednom, sustavnom udžbeniku, punom primjera i primjena (zanimljivom čak i čitatelju koji je upoznat s većinom izloženih problema), koji bi svakako valjalo vidjeti i u prijevodu. Hollis je u udžbeniku pronašao svoj medij izražavanja. Udžbenik daje autoru mogućnost da pokaže svoju erudiciju ne nudeći jednostrane odgovore, tj. “vlastita rješenja”, odnosno mogućnost da postupa “dijalektički”, izlaganjem suprotstavljenih pozicija, njihovih dobrih i loših strana. Hollis postupa upravo tako i čitatelju nudi sustav problema za koje postoje suprotstavljeni, više ili manje dobro argumentirani odgovori.

Čitatelji u Hrvatskoj već su zaboravili da je nekoć, ne tako davno, postojala jaka “alijansa” filozofa i sociologa, od koje su profitirale obje struke. Filozofska je metodologija bez sociološke supstancije čista, a sociologija je bez dobre filozofije prazna. Hollis, bez kantijanskih pretenzija, vrlo uvjerljivo pokazuje kako između naturalističkih filozofa i socijalno orijentiranih “hermeneutičara” doista postoje bitne razlike.

Navodeći programatske proklamacije Marxa i J. S. Milla, Hollis kreće od prikaza suprotstavljenih socijalnofilozofskih tradicija, objašnjenja djelovanja pomoću socijalne strukture, “odozgo prema dolje”, i pomoću individualne akcije subjekata, odnosno “odozdo prema gore”. Određuje li (socijalna) struktura akciju ili akcija određuje strukturu? Treba li na to pitanje odgovoriti pomoću “izvanjskog” objašnjenja (pozivanjem na uzroke naturalističkoga tipa) ili imanentnim “razumijevanjem” (uživljavanjem u motive subjekata)? Svaka navedena opcija, svaki ponuđeni odgovor preuzima određene ontološke, metodološke i epistemološke “obveze”. Dva osnovna pitanja i preuzete “obveze” tvore osnovnu metodološku jezgru i matricu Hollisova izlaganja, koja izgleda ovako:
 

Prije negoli se vrati ovoj matrici, Hollis u prva četiri poglavlja objašnjava bitne razlike među ontološkim, metodološkim i epistemološkim (mogli bismo reći i metafizičkim) tradicijama. Jedna je racionalistička, druga empiristička. Svaka od njih ima svojstvene poteškoće u objašnjenju i razumijevanju socijalne realnosti. Ova dobro poznata dihotomija Hollisu služi kako bi u raspravi o racionalizmu i empirizmu istaknuo filozofske probleme uzrokovanja, nužnosti, dualizma analitičkih i sintetičkih sudova, problem induktivnog zaključka, poddeterminacije, teorijske opterećenosti opažanja i brojne druge. U četvrtom poglavlju, pod naslovom “Mravi, pauci i pčele: postoji li i treći put?”, pokušava se odgovoriti na pitanje postoji li neka sintetična vrsta pristupa koja će moći sjediniti dobre strane racionalizma i empirizma (mravi su empiristi, marljivi sakupljači, pauci su racionalisti koji iz vlastite glave stvaraju sustave, a pčele transformiraju sakupljeno u novu, bitno različitu strukturu). U tom se poglavlju raspravlja o problemima utemeljenja teorija (Kant), nagađanju i opovrgavanju (Popper), o “mreži vjerovanja” (Quine), o hipotetičko deduktivnoj metodi i o “paradigmama” (Kuhn).

U petom poglavlju objašnjava se gornji lijevi kvadrant. Taj kvadrant reprezentira funkcionalizam i durkheimovska koncepcija socijalnih činjenica kao stvari. Poglavlje sadrži i raspravu o holizmu i individualizmu. Hollis pokazuje kako postoje “razine analize”, odnosno da cjelina na jednoj razini može biti jedinica na nekoj drugoj. Šesto je poglavlje analiza donjeg lijevog kvadranta, kvadranta koji pretpostavlja da se složene strukture mogu objasniti položajem različitih aktera u međusobnoj interakciji. Njega reprezentiraju teorija igara odnosno teorija “racionalnoga izbora”. Riječ je o iznimno sustavnom i poučnom prikazu tih dviju teorija (“coordination”, “prisoner’s dilemma”, “chicken”, “battle of the sexes”). Poglavlje sadrži i politološku “primjenu” teorije igara na teoriju društvenog ugovora te raspravu o važnosti teorije igara za evoluciju i objašnjenje društvenih normi.

Desni kvadranti pretpostavljaju da je za objašnjenje društvene akcije potrebno interno razumijevanje (objašnjenje = naturalističko, eksterno; razumijevanje = hermeneutičko, interno), tj. shvaćanje “značenja” koje akteri imaju o društvenoj strukturi i društvenoj akciji, odnosno “uživljavanje” u misli drugoga (sjećamo se poznatog Weberova opisa kaosa na burzi: bez imanentnog razumijevanja intencija subjekata, kaos društvenoga ponašanja ne može se objasniti). I doista, poglavlje 7. započinje Weberovom analizom racionalnosti, problematikom “misli drugih”, analizom “smisla” i diltheyevskom problematikom hermeneutičkoga kruga. Ali središnji dio pruža mnogo jednostavniji primjer za “holističko razumijevanje”, naime analizu Wittgensteinove koncepcije društvene akcije kao “slijeđenje pravila”, kao igre. Napokon, 8. poglavlje obrađuje desni donji kvadrant, “individualističko razumijevanje”, pomoću analize statusa i uloga, društvenog i osobnog “identiteta”. Ovdje je formalna analiza “igara” iz lijevog donjeg kvadranta dopunjena “bogatom” psihologijom: interakcijom intendiranih značenja osobnog i društvenog identiteta.

Sva dosadašnja poglavlja isprepletena su jednostavnim pitanjem o primjerenosti izloženih vrsta objašnjenja u predviđanju ponašanja “Gospodina Rougeta”, za kojeg se pretpostavlja da će na slijedećim izborima glasati za komuniste, i poteškoćama s kojima je suočen svaki od navedenih pristupa.

Nakon podrobnog i izvrsnog obrazloženja navedene matrice, Hollis se vraća općenitijoj problematici razdvajanja objašnjenja i razumijevanja, racionalnog i normativnog očekivanja, vrijednosne neutralnosti u znanosti (i njezinih podvrsta) te problemu relativizma i razumijevanja radikalno drukčijih kultura (misaonih sustava). U posljednjem, 12. poglavlju, nakon pokušaja uzajamnih ukrštanja različitih objasnidbenih kvadranata, Hollis zaključuje kako zapravo postoje samo dvije priče (“two stories to tell”): naturalistička i hermeneutička. Drugim riječima, teorijski je proturječno, nedosljedno ili nepotpuno ukrštanje vodoravnih i dijagonalnih kvadranata. Ostaje nam opredjeljivanje za objašnjenje ili razumijevanje.